Pomorsko dobro

Prema višestoljetnoj pravnoj tradiciji Hrvatske pomorsko dobro je opće dobro na uporabi svima. Status općeg dobra i nevlasnički koncept protežu se do aktualnog zakona koji beziznimno isključuje mogućnost stjecanja stvarnih prava na dijelovima prirode koji imaju ovo obilježje.

Pojednostavljeno, pomorsko dobro čine more i njegovo dno i podzemlje, morska obala i luke, a uređuje ga posebni pravni režim. U Hrvatskoj, pravno uređenje pomorskog dobra je konzistentno kroz desetljeća i u bitnom temeljeno na uvijek istom legislativnom modelu pa je, slikovito govoreći, Hrvatska „vjerna“ percepciji pomorskog dobra kao prvorazrednog nacionalnog dobra koje pripada svima i isključeno je iz vlasničkog režima.

Definicija pomorskog dobra formulirana je na sličan način u svim propisima u nizu koji su uređivali ovo pravno područje i to tako da je pomorsko dobro određeno opisno i po kulturi - opisivanjem dijelova prirode koji po zakonu imaju ovaj status, a po kriteriju samog položaja, namjene i funkcionalne veze s morem. Na prvi pogled pitka i jednostavna zakonska definicija nije u praksi, u odnosu na nekretnine koje čine pomorsko dobro, provedena ni evidentirana u katastru i u zemljišnim knjigama na većem dijelu obale, što se pokazalo pogubnim za pravnu i faktičnu zaštitu ovog instituta.

Posebno pravno uređenje pomorskog dobra emanira iz fundamentalnih načela prema kojima je to stvar u općoj uporabi i izvan pravnog prometa (res extra commercium), obilježeno je jedinstvom nekretnine (superficies solo cedit) i uređeno je zakonom tako da, kao zakonski minimum, obuhvaća pojas obale koji je širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda.

Posljedica takve pravne arhitekture posebnog pravnog uređenja pomorskog dobra reflektira se u zabrani stjecanja prava vlasništva i drugih stvarnih prava na nekretninama na pomorskom dobru i to ne samo na zemljištu nego i na zgradama sagrađenim na tom zemljištu, a gospodarsko korištenje i isključivanje iz opće uporabe dopušteno je samo na temelju koncesije. Suprotno tome, sva raspolaganja nekretninama koje su pomorsko dobro nevaljana su, a tako sklopljeni ugovori ništetni. Tek kao iznimku, tijekom određenog vremenskog razdoblja, zakonodavac je dao naslutiti mogućnost stjecanja prava vlasništva na pomorskom dobru, ali za to nikada nije definirana pravna osnova.

Nezakonito gospodarsko iskorištavanje pomorskog dobra je sve češća pojava u praksi, u vezi s kojom se, iz više razloga otvara niz pitanja. Zato pažnju treba usredotočiti na one situacije kada je ono žrtva iskorištavanja bez pravne osnove, odnosno bez koncesije ili koncesijskog odobrenja.

Šarolikost oblika i načina nezakonitog korištenja pomorskog dobra kreće se od benignijih oblika, kao što je korištenje prostora ispred ugostiteljskih objekata, hotela i kampova za formiranje terasa i različitih sadržaja na pomorskom dobru, do grubih oblika bespravnog korištenja kao što je nezakonita izgradnja i gospodarsko korištenje cijele luke.

Ova problematika vezana je uz pitanje primjene odredbi obveznog prava koje se odnose na institut stjecanja bez osnove te naknade koristi koja je tako stečena, zajedno s problemskim pitanjem opsega i sadržaja takve koristi u situacijama kada takav zahtjev postavlja Republika Hrvatska, kao nositelj vlasti na pomorskom dobru.

U praksi često iskrsnu dvojbe oko toga što je čija nadležnost, koji je pravi put, a onda se na to nadovezuju neaktivni davatelji koncesija, preklapanje državnih odvjetništva s Ministarstvom financija i različita stajališta sudova. Sve su to razlozi za nejasnoću koja izvire iz podnormiranosti propisa koji uređuju ovu oblast. Ne postoji neka posebna dvojba oko toga da se prisilna naplata stečenog bez osnove, u visini neplaćene koncesijske naknade provodi u upravnom postupku. Ona se javlja u onim situacijama koje omogućavaju da se u sudskom postupku naplati naknada kao nešto što je stečeno bez osnove.

Nezaobilazno je i pitanje nadležnosti za naplatu koristi stečene bez pravne osnove koje se otvorilo, ne samo u praksi državnih odvjetništva, kao zastupnika Republike Hrvatske po zakonu u parnicama pred sudovima, nego i u praksi Ministarstva financija u upravnom postupku prilikom provođenja inspekcijskog nadzora nad poslovanjem koncesionara ili nadzora nad fizičkim i pravnim osobama, koje su koristile neko dobro ili obavljale neku djelatnost za koju inače treba koncesija, ali je nisu imali. Treba reći da je došlo do dvostrukog postupanja, tj. konkurencije postupanja državnih odvjetništva i Ministarstva financija, kada je riječ o primjeni Zakona o koncesijama, odnosno do oprečnog tumačenja pojedinih odredbi tog Zakona u identičnim situacijama.

Rješavanje upravo tih oprečnih interesa, kada je riječ o gospodarskom iskorištavanju pomorskog dobra, potreba za zaštitom od njegove devastacije, kao i nužnost gospodarskog valoriziranja, dodatno je otežana izuzetnom podnormiranošću ovog dijela pomorsko pravne tematike, koja svoje izvorište ima i u nedostatku dugoročne strategije njegove zaštite i iskorištavanja.

Važnu ulogu u tome ima Zakon o koncesijama, kao opći i krovni zakon za koncesije, koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije. Taj Zakon je u provedbi pokazao neke nedorečenosti i otvorio brojne dvojbe pa i u pogledu nekih pitanja koja se tiču nadležnosti i postupanja državnih odvjetništva. To se prvenstveno dogodilo kod koncesija na pomorskom dobru, odnosno korištenju pomorskog dobra bez pravne osnove, ali možemo reći da se radi o načelnom pitanju koje se odnosi i na sve druge vrste koncesija, odnosno situacije nezakonitog korištenja nekog dobra ili obavljanje neke djelatnosti za što inače treba koncesija, koje nema.

Šarolikost interpretacija vezanih uz pretvorbu i gospodarsko korištenje pomorskog dobra, ključan je moment i motiv u pristupu ovoj tematici, a to onda dovodi i do naglaska na razmatranju pomorskog dobra kao predmeta iskorištavanja, pojmu, opsegu i sadržaju njegovog nezakonitog gospodarskog iskorištavanja, kao i analizi uzroka pojave problema u iskorištavanju pomorskog dobra.

Pojmovno uređenje instituta stjecanja bez osnove, kroz njegovu razradu u praksi ukazalo je na nedoumice vezane uz neplaćenu koncesijsku naknadu i ostvarenu koristi, dobiti, kazne ili sve to zajedno, a to onda zahtjeva pokušaj odgovora na pitanje, što su i gdje u tom kontekstu smjestiti nužne i korisne troškove.

Uobičajena je situacija kada Republika Hrvatska zahtijeva naknadu s naslova koristi koju su ostvarili razni gospodarski subjekti i njihovi pravni prednici tijekom korištenja pomorskog dobra, vrlo često tijekom vremenskog razdoblja prije 15. listopada 2003., kada je, uz brojne naknadne izmjene, stupio na snagu aktualni Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama. Po svoje pravnom određenju, to se odnosi na korištenje bez pravne osnove dijela pomorskog doba, u gospodarske svrhe, a očituje se kao ušteda izdataka u visini novčane naknade koja se za to područje uobičajeno plaćala za korištenje pomorskog dobra.

Naime, pojašnjenja radi, bitno je naglasiti da institut stjecanja bez osnova, na kojeg se, u pravili, pozivaju sudovi, podrazumijeva poduzimanje određenih radnji od strane sudionika nekog pravnog odnosa koje nisu (ili ne moraju nužno biti) protupravne, ali su neopravdane, jer se radi o takvom stjecanju kojom je jedna strana pribavila tuđu imovinu bez pravne osnove, (dakle neprotupravno ili) na temelju pravne osnove koja je kasnije otpala. Normativni sadržaj upućuje na one situacije kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu. U ovom kontekstu to je obveza nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi, pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja imovine, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se kasnije nije ostvarila ili je kasnije otpala.

Kontekstualno, kroz praksu se provlači dvojba, stjecanje bez osnove ili naknada štete. Materijalna šteta ili stjecanje bez osnove, dva su posve odvojena zahtjeva, koja pretpostavljaju posve različite pretpostavke. Stjecanje bez osnove je u potpunosti izvanugovorni odnos, za razliku od naknade štete koja može, ali i ne mora proistjecati iz ugovornog odnosa. Sprječavanje povećanja nečije imovine – izmakla korist, je materijalna šteta (prema čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11. I 78/15., s time da se neće primijeniti u onom dijelu koji se odnosi na obveze nastale prije 1. siječnja 2006., sukladno odredbi čl.1163. st.1. ZOO-a).

Kada je riječ o pravnoj prirodi troškova koji se potražuju, treba ih pažljivo razmotriti i pojmovno razlučiti. Nužni troškovi uvijek su oni bez kojih bi stvar propala, pogoršala se, odnosno bez kojih ne bi opstala, za razliku od korisnih koji su korisni za vlasnika, pod uvjetom da ju je pošteno posjedovao. Međutim, obje kategorije troškova bezuvjetno podrazumijeva da je ta imovina u naravi i ostvarena.

Nimalo jednostavan problem, s kojim se u tom dijelu treba suočiti, uz uvažavanje svih onih specifčnosti koje su sastavnice gospodarskog iskorištavanja pomorskog dobra, predstavlja i način utvrđivanja visine zahtjeva za isplatu iznosa s naslova koristi koja je ostvarena, npr, time što je u prijepornom vremenskom razdoblju bez plaćanja korišteno pomorsko dobro u svrhu luke posebne namjene svrhu luke posebne namjene, iako za to nije bilo valjane pravne osnove.

Postupovne odredbe nude pragmatično rješenje (koje je prihvaćeno sudskom praksom u brojnim odlukama) prema kojem, ako se utvrdi da stranci pripada takvo pravo na naknadu štete, na novčanu svotu ili na zamjenjive stvari, ali se visina svote odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud o tome može odlučiti prema slobodnoj ocjeni. To je "sigurno utočište" u svim onim situacijama kada sud, ispitujući individualna svojstva konkretnih dokaznih sredstava, pri formiranju zaključaka indukativnom metodom, nevezan zakonskim pravilima, ustanovljuje uvjerenje o istinitosti tvrdnji stranaka. Ratio takvog odstupanja od načela formalne istine, slobodnom ocjenom dokaza, rezultat je pragmatičnosti postupanja u ovakvim složenim postupcima, kada treba razmotriti koristi koja je ostvarena, time što je u određenom vremenskom razdoblju bez plaćanja korišteno pomorsko dobro.

Ujednačenost i kontinuitet pravnih stajališta, onih koji snagom argumenata, a ne argumentom snage, odlučuju o tuđim pravima i obvezama svjetla su na stazi koja vodi na putu do vladavine prava. Tako to barem doživljavaju oni čija je pažnja i interes usmjeren spram odluka sudova svih vrsta i instanci, u pravnom sustavu u kojem još uvijek (formalno) sudska praksa nije izvor prava, premda ona danas ima (i više nego) presudno značenje. Iz tog razloga razumljiva je osjetljivost na svaku distonaciju već iznesenih stajališta koja praksu inkliniraju u nekom drugom smjeru. Zato niti jedno ozbiljnije razmatranje dvojbi koje nameće pragma i njezin antipod, teorija, iz pažljivo sročenih zakonskih normi, koje resi promišljen i izbalansiran pristup s tendencijom postojanosti, ne može bez uvažavanja pravnih gledišta kojima pristupamo uviđavno poštujući piramidalni sudski ustroj. Možda je posebnost tematike vezane uz pomorsko dobro to što osim raznolikosti (vrlo neujednačene sudske prakse) puno veći problem predstavlja podnormiranost tog područja prava.

 

Biografija

Arhiva članaka o fokusu struke

Istaknuta mišljenja

Gost portala

Tatjana TomaićAutor: Mr. sc. Olga Jelčić, dipl. iur. - Sutkinja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u mirovini
Proturječnosti u primjeni zakona u postupku davanja koncesija na pomorskom dobru

U fokusu struke

Vlado SkorupAutor: dr. sc. Vlado Skorup, sudac, Županijski sud u Rijeci
Gospodarsko iskorištavanje pomorskog dobra bez pravne osnove - struktura problema

Pokrovitelj

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Više' saznajte više o kolačićima na stranici. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.