Pomorsko dobro

Goran RažnjevićPitanje: Kako ocjenjujete sadašnje stanje zakonske regulative pomorskog dobra u Republici Hrvatskoj?

Odgovor: Prije svega potrebno je istaknuti da sadašnji, tj. važeći Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama iz 2003. godine u odnosu na gospodarsko korištenje pomorskog dobra, zakonita ulaganja i zakonom stečena prava, je nepotpun i nedorečen, reklo bi se invalidan i izrazito podnormiran. Naime, postojeći Zakon propustio je na trajan, sustavan i pravičan način, riješiti otvorena neriješena pitanja pretvorbe na pomorskom dobru, otvorena neriješena imovinsko-pravna pitanja, neriješena pitanja s naslova zakonitih ulaganja i, temeljem istog, stečena prava iz ulaganja.

Rješavanje navedenih pitanja postojeći Zakon je propustio i zanemario kao da ne postoje.

Epilog ovako normativne uređenosti, bolje reći neuređenosti Zakona, odgovara samo onima koji pomorsko dobro kao opće dobro koriste za ostvarenje svojih gospodarskih nezakonitih ciljeva, devastirajući, ne samo pomorsko dobro, nego uopće pravni sustav Republike Hrvatske. Beskrajno bistro i čisto hrvatsko more, nažalost odgovara najviše onima koji "love u mutnom" i kojima ovakvo pravno-konfuzno i nedorečeno stanje pomorskoga dobra i odgovara na duži rok. Što je posebno zabrinjavajuće, oni nisu usamljeni, nego su dobro umreženi u sve pore društvenoga, gospodarskoga i javnoga života, bez obzira radilo se o lokalnoj, regionalnoj ili državnoj razini.

Pitanje: Koje opasnosti nose današnji propisi za turističke tvrtke i tvrtke koje obavljaju gospodarsku djelatnost na pomorskom dobru?

Odgovor: Postojeći Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama u temelju ugrožava pravnu stabilnost i dugoročnu poslovnu sigurnost pravnih, odnosno gospodarskih subjekata, koji svoju djelatnost obavljaju na pomorskom dobru. Posebno se to odnosi na tvrtke koje su izgradile objekte, i to prije svega, značajne kapitalne građevinske objekte i objekte infrastrukture na pomorskom dobru za koje su ishodovane i građevinske i uporabne dozvole i koji su fizički i tehnološki postali neodvojivi, tj. neraskidivi dio pomorskoga dobra, kao i za tvrtke čiji su građevinski i proizvodno-uslužni objekti izgrađeni na pomorskom dobru i koji s objektima van pomorskoga dobra čine jedinstvenu i gospodarski integriranu, nerazdvojivu tehnološko-proizvodnu i funkcionalnu cjelinu.

Još dramatičnije posljedice postojeći Zakon i podzakonski akti proizvode onima gospodarskima subjektima koji su ulagali i izgrađivali gospodarske objekte, a samim time, ciljano osnovali pravne osobe, odnosno tvrtke, koje su svojevremeno prije devedesetih godina, imali pravno valjane ugovore o stjecanju trajnog prava korištenja neizgrađenog dijela pomorskoga dobra u svrhu ulaganja, investiranja i izgradnje gospodarskih objekata sukladno prostornim i urbanističkim planovima i temeljem valjanih građevinskih dozvola.

Štoviše, za takve gospodarske cjeline oformljene su i posebne tvrtke, nerijetko i s desecima i stotinama zaposlenih, a koje djeluju i danas, i za te projekte, odnosno gospodarske cjeline, podizani su i znatni bankarski krediti s osiguranjem, tj. upisom hipoteke na drugu imovinu gospodarskoga subjekta koju je imao u vlasništvu van pomorskoga dobra. Po važećem Zakonu o pomorskom dobru i podzakonskim aktima, svi ovi gospodarski subjekti jednoga dana, netko prije, netko poslije, netko već danas, netko sutra, netko za godinu ili pet, svejedno, imaju istu sudbinu. Istekom koncesije, koja je pravni slijed konverzije ranijega trajnog prava korištenja, svi gospodarski subjekti bit će likvidirani po sili ovog Zakona, a da to izrijekom ne piše u ovom, a niti u bilo kojem drugom Zakonu ili podzakonskom aktu.

Podsjećam, konverziju trajnoga prava korištenja pomorskoga dobra u koncesije na određeno vrijeme izvršila je javna, tj. upravna vlast, na osnovu Pomorskog zakonika iz 1994. god., gotovo jednostrano svojim aktom, i to uglavnom na veoma kratak rok i po vlastitoj ocjeni bez davanja drugoj ugovornoj strani, tj. gospodarskom subjektu, mogućnost prava na ugovaranje, kako dužeg roka koncesije, tako i ostalih ugovornih uvjeta, posebno prava s naslova, kako već izvršenih i postojećih ulaganja, tako i novih ulaganja u cilju održavanja konkurentnosti i osiguranja minimalnih tehničkih uvjeta za rad.

Pitanje: Što se događa danas nakon isteka koncesije na pomorskom dobru?

Odgovor: Nakon isteka koncesije gospodarski subjekti nemaju daljnja nikakva prava na gospodarsko korištenje i uporabu pomorskoga dobra, a isto tako niti na gospodarske objekte koje su izgradili na pomorskom dobru, budući su po zakonu i oni sastavni dio pomorskoga dobra. Jednostavno svi objekti i infrastruktura, tj. sve prinove, trajno povezane s pomorskim dobrom koje je koncesionar izgradio, pripadaju pomorskom dobru.

Posljedice mogu biti dramatične i rezultirati pokretanjem likvidacije.

To znači da su tvrtke u obvezi otpustiti sve zaposlenike jer nemaju više objekata privređivanja i obavljanja djelatnosti.

Na koji pak način će biti riješeno plaćanje neotplaćenih bankarskih kredita, kako za ranija, tako i za nova ulaganja, za izgrađene i svrsi privedene gospodarske objekte na pomorskom dobru, što će biti s ostalim financijskim obvezama tvrtke, dobavljačima, poreznim davanjima i sl., koga briga za to? To zakonodavca s ovakvim Zakonom o pomorskom dobru nije briga niti želi o tome uopće dvojiti. To nije njihov problem. Bit ću jasan. Postojeća zakonska regulativa o pomorskom dobru je "kukavičje jaje" gospodarskog korištenja pomorskog dobra.

Isto tako, gospodarski subjekti nemaju pravo ni od koga tražiti pravično obeštećenje za stvarnu tj. zatečenu (ostavljenu) vrijednost ulaganja na pomorskom dobru u trenutku isteka koncesije. Budući, tj. novi koncesionar, "ni kriv ni dužan" dobiva besplatno "u miraz" sve, i od prirode dano pomorsko dobro, i izgrađen i namjeni priveden gospodarski objekt na pomorskom dobru. Treba biti tek malo "mudriji" od ostalih i ponuditi nešto veću naknadu za koncesiju od ostalih. Uostalom, što ga to košta kad dobiva gotov gospodarski objekt. Tko je kriv bivšem ulagaču na pomorskom dobru kad se nije znao "snaći" u takvim propisima.

Danas se nalazimo u paradoksalnoj situaciji da gospodarski subjekti koji su izvršili konverziju svojega trajnog prava korištenja u koncesiju, plaćali koncesijsku naknadu, izgradili objekte na pomorskom dobru i trajno ulagali, i na koncu zakonito izvršili pretvorbu respektirajući pravni režim samoga općeg pomorskog dobra, su u nepovoljnijoj situaciji od onih koji su nezakonito postupali, a i dalje postupaju upisujući pomorsko dobro kao svoje vlasništvo u zemljišne knjige, ili pak uopće ne plaćaju i ne žele plaćati koncesiju.

Pitanje: Gdje vidite ključni problem gospodarskog korištenja pomorskoga dobra?

Odgovor: Prije svega zakonodavac se treba potruditi da razumije u čemu je suštinski problem. Do sada je problematika pomorskog dobra, iako se radi o iznimno važnom nacionalnom interesu, jednostavno ignorirana. Medicinskim rječnikom kazano:

“Ne žele, ili u najboljem slučaju ne mogu dijagnosticirati bolest, a istovremeno propisuju terapiju i to razumljivo pogrešnu.“

Postavlja se pitanje, kako razumjeti i prihvatiti činjenicu, da je danas na snazi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (N.N. 158/03), koji je, koliko znam donesen po hitnom postupku 2003. god., umjesto da je bio proizvod promišljene politike uvažavajući argumente struke, zakonitoga gospodarskog korištenja pomorskoga dobra istovremeno osiguravajući razvoj i zapošljavanje i konačno štiteći interese Republike Hrvatske.

Kako razumjeti činjenicu da se novi zakonski tekst o pomorskom dobru predlaže više od pet godina, a Zakon još nije donesen?

Pitanje: Kako razriješiti pitanje zakonitih ulaganja na pomorskom dobru?

Odgovor: Jedan je aspekt ulaganja na pomorskom dobru koji bih nazvao jednostavnim, lako pokretnim, ili lako uklonjivima s pomorskoga dobra u cilju ostvarivanja gospodarskoga pothvata i koji nije trajno povezan s pomorskim dobrom i gdje u naravi nema gradnje niti promjene oblika i sadržaja pomorskoga dobra. Primjerice, to su sve minimalne intervencije na pomorskom dobru u funkciji gospodarskoga korištenja, a koje uključuju i objekte koje možemo lako ukloniti.

Tu istekom koncesije ne nastaju posebno složeni problemi s pozicije zaštite ulaganja već s pozicije zaštite gospodarske djelatnosti, a onda, samim time, zaštite tvrtke i svega što predstavlja tvrtka, budući se pomorsko dobro ostavlja u izvornom i netaknutom obliku. Svakako i u ovom slučaju treba voditi računa o tehnološkoj i funkcionalnoj cjelini, primjerice plažama u kampovima, hotelskim naseljima, i sl.

Potpuno drugo su trajna i fizički neodvojiva ulaganja na pomorskom dobru. Najčešće se radi o izgradnji građevinskih i infrastrukturnih cjelina, ili objekata tipa pomorskih luka, višenamjenskih poslovnih zgrada, hotela, bazensko-rekreacijskih i ugostiteljskih cjelina, pomorskih i kopnenih integriranih cjelina tehnološki vezanih s hotelskim naseljima, ili dijelovima hotela, obalama, lukobranima, skladištima, terminalima, brodogradilištima kao funkcionalnim cjelinama, pumpnim stanicama za opskrbu plovila naftnim derivatima, i sl.

Istekom koncesije za ovakve gospodarske cjeline država doslovce "konfiscira" ogromnu, tehnički i tehnološki izgrađenu gospodarsku cjelinu, konkurentno i tržišno prepoznatljivu, bez da za tu imovinu ulagaču, tj. gospodarskom subjektu ne kaže niti hvala.

Štoviše, ako već nije ranije, dakle mjesec ili najviše šest mjeseci prije, kako to nalažu propisi o dodijeli koncesije, država raspisuje natječaj za dodjelu koncesije na izgrađenoj, gospodarski uređenoj i namjeni privedenoj gospodarskoj cjelini, u naravi pomorsko dobro, i sklapa ugovor s najboljim ponuđačem. Dakle, država je provela licitaciju na "tuđoj" imovini. To je nedopustivo! To je razarajuće za hrvatsko gospodarstvo koje se razvija i ulaže na pomorskom dobru!

Dakle, potrebno je da zakonodavac razumije svu apsurdnost i pravnu defektnost postojećega pravnog stanja i onda je već riješeno pola problema, dok je druga polovina pronaći adekvatne, pravne, pravične i gospodarski stimulativne pravne okvire.

Pitanje: Član ste Radne grupe Vlade Republike Hrvatske za izradu novog Zakona o pomorskom dobru i to u ime hrvatskih gospodarstvenika odnosno Hrvatske gospodarske komore. Što očekujete od novog Zakona?

Odgovor: Za rješavanje iznesenih otvorenih i neriješenih pitanja na pomorskom dobru potrebna je, prije svega, snažna politička volja s jasno definiranim ciljevima, stručnim i održivim rješenjima.

Čini se, da je nesređena slojevita problematika pomorskoga dobra, svakako i gospodarskoga korištenja pomorskoga dobra, a time i uvjetima koncesioniranja, istovremeno opterećena povijesnim nesređenim stanjem u zemljišnim knjigama i katastru, rezultirala pravnim neredom i apsolutnom nesigurnošću u sferi gospodarskoga korištenja i investiranja na morskoj obali.

Nažalost, odnos interesnih snaga na pomorskom dobru je višeslojan. Pravni nered gospodarskoga korištenja pomorskoga dobra odgovara i političkim i gospodarskim populistima i demagozima, koji su posebno glasni i dobro, interesno pa i politički umreženi, a naročito im se omililo da netko drugi ulaže svoj novac, dok oni upravljaju i gospodare s tim novcem pod izlikom zaštite pomorskoga dobra kao općega dobra.

Ono na što sam do sada nebrojeno puta upozoravao, to ću i ovdje ponoviti.

Ukoliko bi se donošenjem novoga Zakona o pomorskom dobru odbilo ili propustilo na trajan, sustavan i pravičan način razriješiti neriješena imovinsko-pravna pitanja pretvorbe i zakonitih ulaganja na pomorskom dobru, zasigurno bi za veliku većinu tvrtki nastupile trajne, dugoročne i nesagledive posljedice po pitanju njihove daljnje poslovne opstojnosti što bi u potpunosti izmijenilo sadašnju sliku, ne samo hrvatskog turizma, već i ostalih gospodarskih tvrtki koje imaju dugoročna ulaganja na pomorskom dobru, a takvih u kategoriji srednjih i velikih tvrtki u Republici Hrvatskoj je preko 200. To znači da bi se dugoročno narušila konkurentnost naše turističke ponude, ili bolje rečeno, doveo bi se u pitanje turizam, kojeg danas poznajemo, a isto tako, na duži rok ostala bi gospodarska i građevinska pustoš na pomorskom dobru, slično sadašnjim financijski uništenim brodogradilištima.

Upravo stoga nam je potreban novi Zakon o pomorskom dobru koji će omogućiti gospodarski rast i razvoj, poticati i stimulirati ulaganja na pomorskom dobru, te pružiti zaštitu prava s naslova gospodarskih ulaganja, kako postojećih, tako i novih investicija. U čitavom procesu upravljanja pomorskim dobrom,pa tako i gospodarskoga korištenja pomorskoga dobra, zasigurno trebaju biti zaštićeni i interesi Republike Hrvatske, te stoga treba osigurati odgovarajući upravni i efikasni nadzor.

Da bi ovako usmjeren Zakon mogao saživiti bit će potrebne i znatne promjene u nizu drugih pravnih područja. Ja bih ovdje tek istaknuo jedno područje, a to je nered u raznim ovlastima svih i svakoga u prostornom planiranju i mikroplaniranju. Jedna od ključnih karika novoga Zakona svakako je prostorno planiranje koje na koncu predstavlja podlogu za bilo kakvu intervenciju u prostoru, a tako i na pomorskom dobru.

U svakom slučaju, smatram, da Republika Hrvatska mora imati aktivniju i presudnu, odnosno odlučujuću ulogu i veću kontrolu, kada se radi o prostornom planiranju obalnih prostora a posebice u dijelu pomorskoga dobra. Ne smije se dozvoliti da kapitalno strateške investicije u konačnosti ovise o volji marginalne i interesno vezane grupice i pojedinaca koji "opsesivno" manipuliraju svojom "karikom u lancu", ovlastima i odlučivanjima bez obzira o kojoj se razini odlučivanja ili pripadnosti radi.

Pitanje: Što je s ulaganjima prije i nakon pretvorbe?

Odgovor: Zakonita ulaganja kapitala treba zaštititi i osigurati pravnu sigurnost gospodarskih subjekata koji su u pravnom kontinuitetu postupali sukladno pozitivnim zakonskim propisima.

Neki prijedlozi idu u smjeru da na osnovu zakonitih ulaganja i pretvorbe postojeći korisnici pomorskoga dobra nemaju nikakva prava. Takvi prijedlozi za gospodarstvo su neprihvatljivi i pravno neodrživi, te suprotni Ustavu Republike Hrvatske.

Ovdje prvenstveno mislim na odredbu Ustava na osnovu koje se prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom.

Zaštita interesa Republike Hrvatske, koja ima izvornu vlast na pomorskom dobru, ne isključuje zaštitu interesa ulagača, odnosno investitora, na pomorskom dobru. Nema sumnje da su interesi države i investitora na pomorskom dobru komplementarni.

Oni samo traže i vape za mudrim zakonskim rješenjima.

U primjeni budućeg Zakona o pomorskom dobru treba procijeniti u svakom konkretnom slučaju model dosadašnjega korištenja pomorskoga dobra, pitanje izvornih i naknadnih ulaganja, pitanje izvršavanih obveza s osnova naknade za korištenje pomorskoga dobra, kao i sve ostale relevantne argumente.

Upozoravam da se danas apsolutno zanemaruje pitanje zakonito izvršene pretvorbe na pomorskom dobru, kao i njene posljedice.

Zakonita pretvorba znači da su svi objekti, odnosno ulaganja u objekte, izgrađene na zakonit način, tj. temeljem važećih odluka ovlaštenih tijela državne uprave o dodijeli na korištenje pomorskoga dobra i građevinskih dozvola, procijenjeni i uneseni u društveni (temeljni) kapital Društva.

U mnogim slučajevima su nakon pretvorbe izvršena znatna nova i dodatna ulaganja u objekte, infrastrukturu i opremu izgrađenu na pomorskom dobru i to dijelom po nalogu javne vlasti, od kojih se značajan dio odnosi na ispunjavanje minimalnih tehničkih i sigurnosnih zakonskih propisa kao i uvjeta, a sve u cilju održive tržišne konkurentnosti prema važećim propisima.

Ignorirati postojeće stanje vezano uz ulaganja na pomorskom dobru jednostvano je problem koji dovodi do apsurda "par excallance".

Ovdje se otvara i dodatno pitanje!

Koji je to kapital u postupku privatizacije država prodala privatnom investitoru i za što je plaćena cijena kapitala? Dionički kapital je razlika imovine i obveza. Imovine u vlasništvu tvrtke nigdje nema budući je položena na pomorskom dobru kao općem dobru na kojem se ne može steći vlasništvo, a u stvarnosti je procijenjena i unesena u temeljni kapital; dva različita i nespojiva kriterija za istu i to fundamentalnu stvar u postupku pretvorbe.

Pitanje: Što mislite o postojećem modelu dodjele koncesija na pomorskom dobru i pravnom položaju koncesionara nakon isteka koncesije?

Odgovor: Pored toga što se temeljem Zakona, odnosno dosadašnjih prijedloga Zakona ne priznaju ulaganja u objekte i opremu na pomorskom dobru izvršena prije, za vrijeme i nakon pretvorbe, otvoreno pitanje Zakona jest i definiranje modela dodjele koncesija za gospodarsko korištenje pomorskoga dobra koje se provode na temelju javnog prikupljanja ponuda.

Ovaj model apsolutno nije prihvatljiv za tvrtke čije su koncesije istekle dok nije izvršen povrat vrijednosti njihovih ulaganja.

Ovdje ne mislim na amortizaciju ulaganja kako to koristi zakonodavac, već povrat ulaganja, što su dvije potpuno različite kategorije. Amortizacija kod gospodarskih subjekata kao pojam nije financijska kategorija i nema veze s povratom kapitalnih ulaganja. Amortizacija je knjigovodstveno-obračunska kategorija priznanja troška ulaganja u računu dobiti i gubitka, što treba posebno naglasiti. Ovako iskazana amortizacija nema veze s tijekom novca i novčanim povratom ulaganja. Da bi se ostvario pozitivan tijek novca u obvezi je gospodarskog subjekt ostvariti, prije svega, adekvatnu neto dobit iz poslovnih aktivnosti, te iste i naplatiti tj. realizirati do kraja, i to onu veličinu dobiti koja će garantirati povrat uloženog kapitala u primjerenom roku, koji će biti konkurentan godišnjoj kamatnoj stopi na posuđeni ili vlastiti kapital, ako je riječ o njemu kod ulaganja.

Trenutna promišljanja predstavnika Vlade Republike Hrvatske o uvjetima koncesioniranja već izgrađenih autocesta u Republici Hrvatskoj daju mi apsolutno za pravo ovo što govorim.

Da pojednostavim: za vrijednost ulaganja od primjerice 100.000.000,00 kn godišnja amortizacija može biti 10.000.000,00 kn, a prihod tek 5.000.000,00 kn, a gubitak i primjerice 25.000.000,00 kn. Gdje je novac za povrat uloženoga? Nema ga, štoviše gubitak generira daljnje nove obveze ulagača i dovodi ga u odnosu na povrat uloženog u još nezavidniji položaj. Svakako, ovo je ekstreman primjer, ali primjer koji dokazuje da amortizacija kao oblik propisanoga načina povrata ulaganja na pomorskom dobru je promašena u cijelosti. Što ulagaču znači amortizacija od 10.000.000,00 kn kad od toga u novcu nema niti jednu kunu, a što znači gospodarskom subjektu amortizacija zajma (kredita) ako nema novca? Nema amortizacije. Tek kad imate novac i otplatite ratu kredita amortizira se zajam (kredit), a tako je i sa povratom ulaganja.

Dakle, zakonodavac je do sada formalno i neformalno, kao "Sveto pismo" kod ulaganja na pomorsko dobro i njegovo gospodarsko korištenje upotrebljavao potpuno pogrešnu metodologiju isplativosti i povrata ulaganja koristeći termin obračunske amortizacije i to na neviđeno, koja sa stvarnim i efektivnim novčanim povratom uloženog nema veze niti išta zajedničkog.

Upravo zato treba uvesti kategoriju osiguranja mjerenja i priznanja prava za povrat ulaganja kao bitne kategorije kod ugovaranja roka na koji se koncesija daje i reguliranje pitanja obeštećenja preostalih zatečenih ulaganja u momentu isteka koncesije od strane budućih koncesionara.

Danas država koja brine o pomorskom dobru kao o općem dobru, ne potiče ulaganja, već postojećim propisima opstruira samu sebe kada se radi o gospodarskom korištenju pomorskoga dobra. To sada čini važećim Zakon o pomorskom dobru, a o dosadašnjim prijedlozima novoga Zakona u zadnjih 4-5 godina da ne govorimo.

"Tko vam je kriv što ste ulagali!": to je odgovor koji sam do sada više puta čuo od onih koji kreiraju i provode propise o pomorskom dobru. Na ovaj način pomorsko dobro kao vrijedan gospodarski resurs i kao opće dobro, postalo je gospodarski defekt hrvatske države ili je na najboljem putu da to postane. To još mnogi, pa i moji kolege, ne shvaćaju ili ne žele shvatiti.

Pitanje: Što bi takvo stanje značilo za postojeće tvrtke i kakve bi posljedice bile za buduće ulagače?

Odgovor: Držim, da tvrtke koje su na zakonit način ulagale i prije i nakon pretvorbe na pomorskom dobru, a nemaju ugovore o koncesiji ili su im isti istekli ili će uskoro isteći, trebaju na temelju tih ulaganja imati prednost u dobivanju koncesije ili bi ih novi koncesionar trebao pravično obeštetiti za zatečenu vrijednost ulaganja, u protivnom posljedice bi mogle biti drakonske, odnosno mnoge tvrtke bi bile dovedene na rub bankrota.

Naime, mnoge tvrtke koje su provele zakonit postupak pretvorbe bile su u obvezi u svojim poslovnim knjigama voditi trajnu imovinu na pomorskom dobru kao vlastitu, budući je procijenjena u njihov temeljni kapital, a to su bile dužne činiti i za ulaganja nakon pretvorbe, a primjenom do sada predlaganih zakonskih riješenja trebale bi tu istu imovinu isknjižiti iz aktive vlastite bilance. Time bi nastali veliki i teško nadoknadivi gubici s naslova izvanrednih rashoda zbog gubitaka na vlastitoj imovini.

Podsjećam, temeljni kapital prema Zakonu o pretvorbi formirao se kao razlika između sredstava (ukupne aktive) poduzeća i vrijednosti njenih obveza uključujući i obveze prema pravnim i fizičkim osobama (ukupne pasive) na dan pretvorbe. Ima li potrebe istaknuti da privatizacija i formalno i stvarno znači prodaju temeljnoga (dioničkog) kapitala? Po sadašnjim zakonskim propisima o pomorskom dobru temeljnoga kapitala gotovo da i nije bilo, čime je stvar dovedena do pravnog apsurda. To nitko ne želi javno priznati. Zbog toga zakonodavac treba riješiti neriješeno pitanje pretvorbe na pomorskom dobru, a ne se odlučiti na šutnju već više od 20 godina. U mnogim slučajevima ovako nastali gubici bi mogli biti i veći od procijenjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe, čime bi se u cijelosti poništio zakonski smisao pretvorbe i privatizacije.

Usvajanje ovakvih odredbi u budućem Zakonu, za pojedine tvrtke mogao bi biti i uzrok za poslovni krah, budući bi sam Zakon učinio tvrtku, s jedne strane gubitašem, a s druge strane definitivno i kreditno nesposobnom, i konačno insolventnom. Kreditna nesposobnost znači i da svi krediti dospijevaju za naplatu odmah, a što za svaku tvrtku znači i likvidaciju tvrtke.

Zbog pomanjkanja pravne sigurnosti i transparentnosti, potom kompliciranosti samih propisa, kao i njihove neujednačene primjene i tumačenja od strane nadležnih organa, te činjenice da ne mogu biti vlasnici objekata izgrađenih na pomorskom dobru sve navedeno već dugi niz godina rezultira odvraćanjem potencijalnih investitora od ulaganja u projekte koji bi se nalazili na pomorskom dobru.

Pitanje: Koja zakonska rješenja vidite vezano uz gospodarsko korištenje pomorskog dobra i prava na dodjelu koncesije?

Odgovor: Još jednom ističem: ovdje uvijek govorim o privatnom kapitalu i privatnim ulaganjima na pomorskom dobru, dakle, gdje je vlasnički ulagač poznat. O javnim ulaganjima ovdje nije riječ.

Zakonska regulacija gospodarskoga korištenja pomorskoga dobra trebala bi osigurati razvidan, transparentan i zakonom zaštićen sustav ulaganja, investiranja, održavanja i upravljanja, kako postojećih na zakonu izgrađenih i svrsi privedenih gospodarskih objekata i resursa, tako i onih u koje se tek treba ulagati radi održavanja gospodarske i tržišne konkurentnosti i primjene novih tehnologija, kao i onih uvjeta koji korespondiraju s obvezama ulagača na pomorskom dobru radi osiguranja povrata uloženog kapitala, a naročito onih koji se odnose na zaštitu pomorskoga dobra kao gospodarskoga resursa, je ujedno temeljna zadaća koju mora razriješiti novi Zakon o pomorskom dobru.

Po pitanju dodijele koncesija za gospodarsko korištenje pomorskog dobra predlažem tri (3) modela koncesioniranja, i to: 1. Pravo na prvenstvenu koncesiju; 2. Pravo na podnošenje zahtjeva za koncesijom i 3. Natječaj za dodjelu koncesije.

Za slučaj gdje je izvršena zakonita pretvorba, te izvršeno ulaganje kapitala na pomorskom dobru prije i nakon pretvorbe, predlažem:

Pravo na prvenstvenu koncesiju omogućilo bi se svim onim trgovačkim društvima, odnosno zakonitim korisnicima objekata, opreme i infrastrukture izgrađenim na pomorskom dobru sukladno valjanoj građevinskoj i uporabnoj dozvoli i prostornoj dokumentaciji i za koje je proveden postupak pretvorbe, te u postupku pretvorbe izvršena zakonita procjena ulaganja i unesena u temeljni kapital i koji su zakonito ulagali na pomorskom dobru i nakon pretvorbe, tj. do donošenja novog Zakona.

U slučaju prestanka ili isteka koncesije predviđenim Zakonom, ukoliko postojeći koncesionar ne bi i dalje nastavio koncesiju temeljem ovog prava, svakako pod novim uvjetima koncesioniranja, budući koncesionar bi bio u obvezi nadoknaditi zatečenu uporabnu odnosno stvarnu, tržišnu vrijednost ulaganja bivšem koncesionaru, i to putem javnog nadmetanja, kako je uobičajeno u već sličnim situacijama javne nabave, koje je pravno opće poznato a koje provodi davatelj koncesije.

Postojećem koncesionaru, bolje rečeno onom kojem je koncesija istekla i nije koristio daljnje svoje pravo na koncesiju, tržišna vrijednost ulaganja bila bi ona koju budući koncesionar u postupku javne ponude i ponudi kao najpovoljniju.

Na ovaj način zakonodavac potiče ulaganja, osigurava primjerenu naknadu od koncesije za državni proračun, osigurava zaštitu ulaganja i ulagača i osigurava tržišnu konkurentnost, a pomorsko dobro ostaje u funkciji općeg dobra.

U slučaju gdje se radi o jedinstvenoj, tehnološki nerazdvojnoj, funkcionalnoj i gospodarski integriranoj cjelini i povezanosti s pomorskim dobrom bez obzira je li se vrši gradnja ili samo koristi prostor pomorskog dobra, predlažem:

Pravo na podnošenje zahtjeva za koncesijom odnosilo bi se isključivo na vlasnike ili ovlaštenike odnosno zakonite korisnike turističkog zemljišta i izgrađenih hotela, kampova, restorana i turističkih objekata koji su neposredno i funkcionalno povezani s pomorskim dobrom i koji čine jedinstvenu gospodarsko-tehnološku cjelinu nužnu za obavljanje djelatnosti u smislu gospodarskog korištenja mora i morske obale, što bi podnositelji u svom zahtjevu trebali i dokazati, uz obvezno osiguranje opće uporabe pomorskoga dobra u granicama realnih mogućnosti, izuzev iznimki koje bi trebalo posebno predvidjeti, npr. nudističke plaže gdje bi se tek dijelom isključila opća uporaba pomorskoga dobra.

Treći, ujedno i u buduće najčeći oblik dodjele koncesije bio bi:

Javni natječaj za dodjelu koncesije koristio bi se u svim oblicima koji nisu predviđeni u prethodno dva iznesena načina prava na dodjelu koncesije. Ovaj oblik dodjele koncesije bio bi pravilo kada se koncesija dodjeljuje po prvi puta za gospodarsko korištenje pomorskoga dobra. Dakle, odnosio bi se na dodjelu pomorskoga dobra koje je zatečeno u izvornom, netaknutom i prirodnom obliku i na kojem do trenutka dodjele koncesije nije bilo nikakvih ulaganja za gospodarsko korištenje pomorskoga dobra.

Ovakav oblik prava na dodjelu koncesije poznaje i propisuje za gospodarsko korištenje i postojeći Zakon o pomorskom dobru, te bi uz određene pravne korekcije on bio i dalje primjenjiv u praksi po donošenju novog zakona.

Međutim, ovaj model kao isključivi koncesijski model na pomorskom dobru jednostavno nije održiv.

Pitanje: Kako gledate na moguće vlasništvo na objektima izgrađenim na pomorskom dobru dokle koncesija traje?

Odgovor: To bi bilo prihvatljivo rješenje. Vjerujem i kraj mukama i za ulagače i za državu, i ne znam zbog čega se od tog rješenja zazire.

Predlažem da se prizna tvrtkama vlasništvo nad izgrađenim objektima na pomorskom dobru i to samo za vrijeme dok koncesija traje. To bi ulagačima, odnosno investitorima na pomorskom dobru bilo i definitivno rješenje s naslova poticanja ulaganja, a istovremeno im omogućilo i izvore i osiguranje financiranja gospodarskih objekata izgrađenih na pomorskom dobru, budući bi objekte mogli koristiti za upis založnog prava za bankarske kredite.

S druge strane, ne vidim niti jedan razlog gdje bi interesi države bili dovedeni u pitanje. Nakon isteka koncesije izgrađeni objekti postaju pripadnost pomorskoga dobra kao općeg dobra, do novog ili postojećeg koncesionara.

Svakako, i ovi ulagači u trenutku, isteka koncesije imaju pravo na pravično obeštećenje provedeno kroz postupak i pravila javne nabave ukoliko ne iskoriste svoje pravo da nastave koncesiju po uvjetima koje sam već ranije objasnio. I, tu bi po meni bio kraj priče.

Biografija

Arhiva tekstova gostiju portala

Istaknuta mišljenja

Dario ĐerđaProf. dr. sc. Dario Đerđa, predstojnik Katedre za upravno pravo, Pravni fakultet u Rijeci
Upravni postupak kao jamstvo zaštite prava pojedinaca

Gost portala

Goran RažnjevićAutor: Goran Ražnjević, Predsjednik uprave ILIRIJA d.d. Biograd na Moru
Morske plaže u Republici Hrvatskoj

U fokusu struke

Branko KundihAutor: Kap.d.pl. Branko Kundih dipl. iur.
Urednik portala
Član radne skupine za izradu ZPDML

Protiv generalne komercijalizacije morskih plaža

Pokrovitelj

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Više' saznajte više o kolačićima na stranici. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.