Pitanja korištenja plaža predstavlja jedno od ključnih pitanja za kamping i hotelijersku industriju Republike Hrvatske

Autor: Leila Krešić-Jurić, direktorica Sektora za turizam Hrvatske gospodarske komore

Republika Hrvatska trenutno prolazi proces prilagodbe nacionalnog zakonodavstva s pravnim stečevinama Europske unije. Posljednjih mjeseci svjedoci smo i sudionici brojnih otvorenih savjetovanja i javnih rasprava, iznimnog broja nacrta prijedloga novih zakonskih propisa, kao i izmjena i dopuna postojećih zakonskih propisa. U moru otvorenih javnih savjetovanja poseban interes turističkog sektora gospodarstva izazvao je Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa s tezama za pripremu Nacrta prijedloga Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, jednog od rijetkih zakonskih propisa i općenito područja zakonodavstva koji nije uređen Direktivama Europske komisije, odnosno za koji ne postoje jedinstvena postupanja na razini Europske unije.

Nacionalnim zakonodavstvima prepuštena je sloboda kako i na koji način definirati prostor pomorskog dobra te način upravljanja i gospodarenja istim prostorom. Time je nadležnim institucijama, na čelu s Vladom RH, stavljen velik izazov i odgovornost uređenja najvrijednijeg hrvatskog resursa koji zauzima 1/3 hrvatskog teritorija i predstavlja najveći gospodarski potencijal u državi.

Pomorsko dobro i turizam

Iako država posljednjih godina poduzima velike napore usmjerene u razvoj kulturnog, pustolovnog, zdravstvenog, eno-gastro i ostalih oblika turizama, te u tom smislu javni i privatni sektor ulaže značajna sredstva u razvoj turističkih sadržaja ne samo na obali već i u kontinentalnom podružju Republike Hrvatske, moramo priznati da je i dalje osnovni motiv dolazaka turista u Hrvatsku “sunce i more“, a prevladavajući turistički proizvod “kupališni turizam” temeljen na prelijepoj i pristupačnoj obali, kristalno čistom moru i gotovo idealnim klimatskim karakteristikama. Da je to tako govori nam izrazita sezonalnost turizma u Hrvatskoj, gdje se cca 80% dolazaka i noćenja turista ostvari tijekom 4 ljetna mjeseca. S obzirom da na “sunce” ne možemo utjecati, a to nam je pokazala i vremenska situacija tijekom prvih pet mjeseci ove godine, ostaje nam utjecaj na “more“, odnosno plaže. I tu na scenu stupa Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama kojem je jedna od zadaća uređenje, u turističkom smislu najvrijednijeg prostora, a to su plaže.

Plaže i pomorsko dobro

Reguliranje pitanja korištenja plaža predstavlja jedno od ključnih pitanja za kamping i hotelijersku industriju Hrvatske, bilo da je riječ o postojećim kampovima i hotelima ili da je riječ o novim investicijama u izgradnju smještajnih kapaciteta. Trenutno stanje je pomalo kaotično – vlasnicima postojećih hotela i kampova, kao ni potecijalnim investitorima, ne pruža nikakvu pravnu sigurnost da će u budućnosti upravljati i gospodariti turističkim zemljištem na kojem se nalaze smještajni objekti i pomorskim dobrom, odnosno plažnim prostorom, koje je prostorno-funkcionalno povezano s turističkim zemljištem.

Danas se teoretski može dogoditi da koncesiju na plažu, odnosno pomorsko dobro, ispred kampa ili hotela putem javnog natječaja dobije pravna ili fizička osoba koja nema nikakve poveznice s vlasničkom ili upravljačkom strukturom hotela ili kampa kojem je upravo ta plaža prirodni izlaz na more, a sama plaža jedan od osnovnih motiva turista pri odabiru mjesta za odmor.

Prema važećem Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama koncesiju za gospodarsko korištenje pomorskog dobra moguće je dobiti isključivo na temelju provedenog javnog prikupljanja ponuda, odnosno putem javnog natječaja. To sigurno nije prihvatljivo rješenje hotelima i kampovima, kao niti ostalim ugostiteljskim objektima, jer ih se dovodi u situaciju u kojoj se upravljanje i gospodarenje pomorskim dobrom, tj. plažom, može prepustiti koncesionaru koji je ponudio najvišu koncesijsku naknadu, a da se pritom ne vodi računa da je ta ista plaža dio jedinstvene prostorno funkcionalne cjeline koja se sastoji od smještajnih kapaciteta, ostalih gospodarskih zgrada i turističkih sadržaja u funkciji smještajnih kapaciteta i plažnog prostora čiji su pretežiti korisnici gosti ranije spomenutih smještajnih kapaciteta. Rješenje ovog problema valja potražiti u novom Zakonu o koncesijama koji je stupio na snagu krajem prošle godine, a koji člankom 29. predviđa ishođenje koncesije za gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra neposredno na zahtjev gospodarskog subjekta (koncesija na zahtjev). Zakon dalje predviđa da je koncesiju na zahtjev moguće zatražiti ako postojeća i/ili planirana gospodarska aktivnost gospodarskog subjekta na određenoj lokaciji čini s predmetom koncesije za koju se zahtjev podnosi, neodvojivu tehnološku ili funkcionalnu cjelinu, a kod hotela i kampova upravo je o tome riječ jer je plaža ispred kampa i/ili hotela sastavni dio jedne prostorno-funkcionalne cjeline. Upravo stoga smatramo da novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama mora predvidjeti mogućnost ishođenja koncesija na zahtjev u svrhu gospodarskog korištenja pomorskog dobra i na taj način postojećim vlasnicima hotela i kampova, kao i svim budućim investitorima, osigurati pravnu sigurnost.

Iznimno isključenje plaža iz opće upotrebe

Važećim Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama koncesija se definira kao pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta pri čemu vrstu i opseg gospodarskog korištenja pomorskog dobra za koje se daje koncesija određuje davatelj koncesije. Prilikom predstojeće javne rasprave o novom Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama zasigurno će se jedna od većih polemika voditi upravo oko mogućnosti djelomičnog ili potpunog isključivanja pomorskog dobra iz opće upotrebe. Naime, sve je veći pritisak investitora da se pomorsko dobro, odnosno plaže koje se nalaze u funkciji neposrednih smještajnih kapaciteta u potpunosti isključe iz opće upotrebe, odnosno da se pristup plaži omogući samo gostima hotela ili kampova, koji su istovremeno koncesionari plaže. S druge strane, lokalno stanovništvo i vlasnici ostalih smještajnih kapaciteta koji nisu prostorno povezani s pomorskim dobrom, a čiji su gosti korisnici hotelskih plaža i plaža u kampovima, sigurno ne žele niti pomisliti na mogućnost da se dio plaža u destinaciji gdje žive i rade u potpunosti isključi iz opće upotrebe. Nezamislivim im se čini mogućnost da im se zabrani pristup području koje je generacijama bilo dostupno svima bez ikakvih ograničenja. S druge strane moramo razumijeti i investitore koji svojim gostima žele pružiti što kvalitetniju uslugu.

Odluka po ovom pitanju neće biti jednostavna jer obje strane imaju dovoljno argumenata u prilogu tome zašto bi se uvažili baš njihovi stavovi i prijedlozi. No, ono čega moramo svi biti svjesni jest da će odluka, kakva god bila, imati izravan i nedvojben utjecaj na daljni razvoj turizma u Hrvatskoj.

Mislimo da se ekskluzivno isključivo korištenje plaža (potpuno isključenje iz opće uporabe) ne može i ne smije smatrati pravilom. Takvo rješenje generalno bi bilo pogubno za hrvatski turizam. Međutim u slučajevima gdje se ne dovodi u pitanje javni interes i interes ostalih gospodarskih subjekata na pomorskom dobru, takvo rješenje (ekskluzivnog korištenja) u hrvatskom zakonodavstvu pomorskog dobra treba predvidjeti. Sve je pitanje mjere i jasnih kontrolnih mehanizama. Jednostavno mogućnost ekskluzivnog korištenja pomorskog dobra se ne smije odbaciti ako želimo biti relevantna turistička destinacija. Ona je potrebna hrvatskom turizmu u iznimnim i pod jasno utvrđenim uvjetima.

 

Biografija

Scroll to Top