Pomorsko dobro

Knjiga Hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji autorice Tatjane Tomaić i Mirele Altić predstavljena je 21. studenog u Zagrebu, 25.studenog u Rijeci, a 16. prosinca 2013 u Puli. Nakladnik ovog izuzetno vrijednog djela je Matica hrvatska - Ogranak u Rijeci – Razred za more. Urednik knjige je Goran Crnković, Voditelj projekta Josip Vicelja a recenziju potpisuju akademik Davorin Rudolf, dr.sc. Nevio Šetić i dr.sc. Marino Manin.

Urednik portala

Osvrt na knjigu

KnjigaIzdavanju ove knjige prethodili su događaji koje treba svakako spomenuti. Tu svakako treba istaknuti pismohranu pokojnog prof. Bozidara Ekla koji je 1950-tih i kasnije upoznao i upozorio hrvatsku javnost na problem vezan za razgraničenje na rijeci Dragonji.

Prof. Ekl je u to vrijeme obnašao funkciju direktora Vodne zajednice Istre i kao konzultant surađivao na melioraciji rijeke Dragonje.

Posredstvom gosp. Franja Abramica, susjeda i prijatelja prof. Ekla iz Opatije prikupljena je dokumentacija koja je dostavljena Razredu za more Matice hrvatske - Ogranka u Rijeci.

Polovicom 2009. održana je Tribina Matice hrvatske Razreda za more pod nazivom: Granice Republike Hrvatske i Republike Slovenije u Savudrijskom zaljevu a u spomen pok.prof. Božidaru Eklu. Pred punom dvoranom Filodramatike u Rijeci, pored ostalih akademik Davorin Rudolf je tada održao vrlo sadržajno i interesantno predavanje.

Nakon toga je odlučeno da se treba tiskati i knjiga te je cjeloviti projekt zahvaljujući prvenstveno autoricama mr.sc. Tatjani Tomaić i dr.sc. Mireli Altić znanstvenicama Instituta Ivo Pilar završen u listopadu ove godine.

Knjiga ukazuje i dokazuje na pretenziju Republike Slovenije za promjenom povijesne granice na rijeci Dragonji što nije pravno utemeljeno. Navedeni zaključak u knjizi potkrepljuje kronološki i sistematski izneseni podaci i analize uz brojne kartografske i druge priloge.

Zahvaljujemo svima koji su dali svoj doprinos u izdavanju ove knjige osobito važne i značajne u zaštiti nacionalnih interesa Republike Hrvatske.

Josip Vicelja
Voditelj projekta i pročelnik Razreda za more, Ogranka Matice hrvatske u Rijeci

Hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji

Tatjana Tomaić

Hrvati i Slovenci su narodi koji u svojoj višestoljetnoj praksi međususjedskog suživota nisu nikada ratovali. Dijelili su stoljećima u Istri međuovisnost i suradnju u preživljavanju i solidarnosti na putu opstanka pod raznim neblagonaklonim režimima i državama koje su pokušavale potisnuti njihov identitet i razbiti savezništvo koje ih je povezivalo. Hrvati i Slovenci u Istri jedini su narodi u Europi koji su kontinuirano više od sedam desetljeća oblikovali svoju svakodnevnicu u uvjetima totalitarističkih državnih uređenja: fašističke Italije i komunističke Jugoslavije. Slom komunističkog sustava i početak demokratskih promjena 90-ih godina 20. stoljeća raspadom Socijalističke Jugoslavije rezultirao je stvaranjem samostalnih država, poput Republike Hrvatske i Republike Slovenije, koje su preuzele prava i obveze prema međunarodnoj zajednici. Republika Hrvatska svoju je političku integraciju u europski politički i kulturni prostor potvrdila i formalno završila svojim ulaskom u Europsku uniju 1. srpnja 2013. godine.

Geografska posebnost Republike Hrvatska je i njezina duga granična linija na kopnu i moru. Kopnena granica duga je 2370,5 km, nepravilnog je oblika i u jednom dijelu prekinuta u kopnenom spoju s područjem Dubrovnika. Republika Hrvatska naslijedila je dvije vanjske granice SFRJ (Italija i Mađarska) te dobila četiri nove (Slovenija, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora). Iz tog razloga Republika Hrvatska i ima najviše otvorenih graničnih pitanja. Neriješena granica sa Slovenijom godinama opterećuje odnose između dvije države. Otvorena granična pitanja između Republike Hrvatske i Republike Slovenije posjeduju konfliktni potencijal, narušavaju bilateralne odnose i regionalnu sigurnost.

Zašto se pitanje granica u Istri postavilo kao nepremostiva prepreka u međunarodnim odnosima Republike Hrvatske i Republike Slovenije; što je uvjetovalo slovenske zahtjeve za promjenom državnih granica ("Avnojskih granica") na rijeci Dragonji, da li je ta promjena legalna/sporazumna ili ju je Slovenija proglasila jednostranim aktima? Odgovori na ta pitanja pokazuju nam slijed tog nelegalnog procesa koji je doveo do narušenih međunarodnih odnosa između dvije države kao i do sadašnjeg traženja pravnog rješenja hrvatsko-slovenskog graničnog spora odlukom Arbitražnog suda.

Knjiga Hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji potvrđuje postavljene teze o nelegalnoj promjeni hrvatsko-slovenske granice i pospješuje sagledavanje same problematike elemenata koji su pridonijeli sadašnjoj slabijoj pregovaračkoj poziciji Republike Hrvatske u graničnom sporu sa Republikom Slovenijom.

Pomicanje granice s prirodnog toka rijeke Dragonje na kanal Sv. Odorika prilikom utvrđivanja granica 1954. godine, nakon ukidanja STT Londonskim memorandumom, uzrokovano je tek dovršenom regulacijom Dragonje, nakon koje kanal Sv. Odorika preuzima većinu vode rijeke Dragonje. Razlog je to zašto se vremenom kanal Sv. Odorika počeo nazivati Dragonjom dok se prirodni tok Dragonje nazvao Stara Dragonja. Ta je promjena unesena i na zemljopisne karte ali je i protivna međunarodnom pravu po kojem neovisno o regulaciji, granica ostaje na prirodnom koritu rijeke. Međunarodno pravo kaže da "kod nagle izmjene toka rijeke granica ostaje u dotadanjem koritu." U slučaju Dragonje, granica je nakon regulacije njenog toka 1954. godine, sukladno načelima međunarodnog prava, trebala ostati na prvobitnom, prirodnom toku.

Zona B STT-a je nakon 1954. godine formalno integrirana u bivšu državu a time i u Hrvatsku i Sloveniju. Slovenija je taj proces vješto iskoristila na štetu Hrvatske i odredila novu granicu na osnovu regulacije toka rijeke Dragonje bez ikakvih zakonskih akata i odluka na nijednoj razini, ni državnoj ni republičkim, koje bi takvu odluku legalizirale i institucionalizirale. Stoga je ona nelegalna u okviru taka važećih "Avnojskih granica" i kao takva nevažeća.

Analizirani istraživački materijal i dokumenti iznijeti u knjizi Hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji potvrđuju zadane teze:

  • Hrvatsko-slovenska granica prvi je puta postavljena na rijeci Dragonji od strane slovenske Osvobodilne fronte kao južna granica IV rajona u svibnju 1943. godine a sporazumno potvrđena 10. veljače 1944. na sastanku predstavnika hrvatskog i slovenskog partizanskog pokreta.
  • Granice postavljene na rijeke, ovom slučaju Dragonje, po međunarodnom pravu, se u nijednom slučaju ne mijenjaju, nikakvim melioracijskim radovima niti promjenom sliva rijeke.
  • Istraživanje je potvrdilo da se ni Hrvatska ni Slovenija nisu mirile s postojećom nelegalnom kopnenom granicom, Republika Hrvatska jer je nelegalno zakinuta za 390 ha svog državnog teritorija a Republika Slovenija jer ima pretenzije koje su se godinama samo razvijale i povećavale prema hrvatskom teritoriju.
  • Ako kopnenu granicu treba tek utvrditi, onda Hrvatska mora tražiti stupanje u posjed na svoju državnu granicu na rijeci Dragonji pa je time jasno i da Hrvatska ima veliki dio Piranskog zaljeva/Savudrijske vale. Granica na Dragonji određuje granicu na moru. Ne smijemo nasjesti na mamac odvraćanja pozornosti od najvažnije činjenice međunarodnog prava, prvog načela prava mora - da kopno dominira morem što znači da je kopno ono koje daje obalnoj državi pravo na morske vode koje oplakuju njezine obale. Kopnena granica je osnova razgraničenja i na moru stoga je neophodno odrediti tko je, kada, kako, na kojim osnovama i s kakvim intencijama promijenio granicu s rijeke Dragonje na kanal Sv. Odorika. Da li je to rezultat političke trgovine, loše vanjske politike RH ili nečeg trećeg? Dužni smo to ustanoviti zbog povijesne istine slijedeći misao J.P. Sartra - Politika ne mora biti poštena, povijest mora.
  • Arbitražna komisija mirovne konferencije o Jugoslaviji (poznatija kao Badinterova komisija) u svom mišljenju pod rednim brojem 3 objašnjava status i formiranje granica novonastalih država nakon raspada SFRJ. Stav je Badinterove komisije da se SFRJ nalazi u procesu raspada te njezine dotadašnje republičke granice postaju međunarodne granice i time zaštićene međunarodnim pravom. Time su republičke granice dobile status državnih granica i teritorijalna osvajanja proglasile ništavnima. Republika Hrvatska i Republika Slovenija priznale su mišljenje Badinterove komisije o nepovredivosti granica te su se međusobno prve uzajamno priznale u postojećim granicama 25. lipnja 1991. godine, na dan kada su obje države proglasile samostalnost.
  • I Arbitražni sporazum u članku 5. potvrđuje stanje na dan 25. lipnja 1991. kao kriterij razgraničenja
  • Zahtjevi Slovenije za cjelovitošću Piranskog zaljeva i izlazom na otvoreno more pravno su neutemeljeni.

Slovenske vlasti su problematici odnosa granice s Hrvatskom posvećivale veliku pozornost stavljajući je u fokus političkih pitanja. Tako su u međuvremenu slovenski znanstvenici organizirali znanstvene kongrese i skupove te proizveli impresivnu literaturu o hrvatsko-slovenskoj granici na Dragonji (knjige, zbornike, članke). Hrvatska javnost i politika od 1991. godine bila je prvenstveno zaokupljena napadom Srba na Republiku Hrvatsku i Domovinskim ratom zbog čega se otvorenim pitanjima sa Slovenijom nije pridavala velika pozornost jer je obrana od agresora i oslobođenje privremeno okupiranih područja bila pitanje opstanka hrvatske države a i djelom zato jer je Hrvatska sa Slovenijom imala tradicionalno dobre odnose. Slovenski političari pitanje granica u Istri već skoro dva desetljeća iskorištavaju za vlastitu promidžbu ističući (političku) važnost često ponavljanih zahtjeva. Kako nije bilo ozbiljnog odziva hrvatske javnosti i politike, slovenska ih je javnost prihvatila kao realne u političkom natjecanju - tko će tražiti i dobiti više u odnosima s Hrvatskom.

Od ostvarenja suvremene hrvatske države 1991. godine hrvatska vanjska politika nije pokazala konstantu nastojanja i borbe za zaštitu svojih interesa prema slovenskim teritorijalnim pretenzijama te je neosporna njezina uloga u stvaranju slabijeg pregovaračkog položaja Republike Hrvatske u postupku razgraničenja između dviju država. Dobar dio vanjske politike Republike Hrvatske glede odnosa sa Republikom Slovenijom sastojao se samo u reakcijama odgovora na slovenske poteze. Konstantna miroljubivosti i suradnje među državama zasjenila je ravnotežu snaga i dopustila oblik dominacije Republike Slovenije prvenstveno uvjetovan međuzavisnošću hrvatske unutrašnje i vanjske politike. Hrvatska u prošlosti nije posjedovala vanjskopolitički i međunarodni subjektivitet a protuhrvatski režimi posebno su se brinuli da Hrvati budu u što je većoj mjeri udaljeni od dodira s vanjskom politikom i mogućnosti stvaranja iskustva i tradicije. Stoga je u delikatnom zadatku vanjske politike Republike Hrvatske potrebna prava mjera državnog egoizma u zaštiti svojih interesa - poštujući misao Winstona Churchilla - Ne postoje naši stalni prijatelji i naši stalni neprijatelji, postoje samo naši stalni interesi.

Republička granica na rijeci Dragonji je kroz period od 1944. do 1992. u više navrata premještena na štetu Hrvatske čime je RH ostala bez 25 sela površine 2410 ha s 1014 stanovnika kao i bez 390 hektara površine između rijeke Dragonje i kanala Sv. Odorika. Nakon proglašenja neovisnosti novonastalih država Hrvatske i Slovenije, Odlukom slovenskog Državnog zbora 3. listopada 1994. godine Republika Slovenija pokušava anektirati 113 ha u kojima se nalaze naselja Bužin, Mlini, Škrile i Škudelin.

Sadašnja slovenska pretenzija obuhvaća oko 166 km2 hrvatskog teritorijalnog mora od kojeg bi 46,4 km2 trebalo biti pretvoreno u međunarodne vode a 113,4 km2 Hrvatska bi trebala pokloniti Sloveniji uz veliki fantomski gospodarski pojas od oko 350 km2 kojeg je Slovenija proglasila u 2005. godini. Pretenzija Republike Slovenije za promjenom granice na rijeci Dragonji u svoju korist nije povijesno, a ni pravno utemeljena, dok naprotiv Republika Hrvatska treba tražiti legalan povrat hrvatsko-slovenske granice na prirodni tok rijeke Dragonje jer istraživanje je pokazalo da Hrvatska nije nikada donijela zakonske akte ili odluke o promjeni granice na Dragonji niti se Hrvatska ikada odrekla svog državnog teritorija određenog "Avnojskim" granicama u korist Slovenije.

Hrvatsko-slovenski spor izazvan je 1993. godine dvama zahtjevima Republike Slovenije upućenima Republici Hrvatskoj i sadržanima u Memorandumu o Piranskom zaljevu od 7. travnja 1993. Prvim zahtjevom Republika Slovenija traži cjelovitost zaljeva, to znači da Hrvatska cijelu Savudrijsku valu/Piranski zaljev prizna kao dio državnog teritorija Republike Slovenije. U drugom zahtjevu Republika Slovenija traži izlaz na otvoreno more, traži da se njezino teritorijalno more izvan Piranskog zaljeva dotakne otvorenog mora. Republika Hrvatska oba je zahtjeva odbila smatrajući ih opravdano teritorijalnim pretenzijama usmjerenim protiv njezinog teritorijalnog integriteta. Takvim je zahtjevima i raznim agresivnim aktima i procesima Slovenija jačala svoju pregovaračku poziciju prema Hrvatskoj. U prilog tome ide im i štetni Ugovor Drnovšek-Račan iz 2001. godine koji nije nikada ratificirao hrvatski Sabor ali Sloveniji je dotični ugovor i dalje temelj zahtjeva za razgraničenje na moru i određivanje morske granice. Zahtjevi Slovenije za cjelovitošću Piranskog zaljeva i izlazom na otvoreno more nemaju temelja u međunarodnom pravu pa je s time u vezi Slovenija, nadajući se naklonosti i pristranosti arbitraže, a i uzdajući se tada i na svoje skorašnje članstvo u EU-u kao bitnu činjenicu na europskom političkom tržištu, isključila međunarodno sudsko rješavanje i odabrala isključivo arbitražu kao način rješavanja sporova o moru deponirajući pri tome Deklaracije (11. listopada 2001. godine) Tajništvu UN-a.

Hrvatska i Slovenija članice su Ujedinjenih naroda i niza vladinih i nevladinih međunarodnih organizacija. Obje su države stranke Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora, članice NATO-a i članice Europske unije. Nakon neuspješnih inicijativa Olli Rehna, povjerenika Europske komisije, kompromis je postignut Sporazumom o arbitraži potpisanim u Stockholmu 4. studenoga 2009. između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije. Sporazum je stupio na snagu 29. studenoga 2010. a primjena njegove pravne procedure započela je potpisivanjem Ugovora o pristupanju Hrvatske EU-i (čl.11 st. 3 Sporazuma o arbitraži). Sam predmet graničnog prijepora definiran je Sporazumom o arbitraži između Hrvatske i Slovenije koji je potpisan 4. studenog 2009. godine u Stockholmu. Sporazum o arbitraži predviđa uspostavu međunarodnog Arbitražnog suda koji u čl. 3 treba utvrditi tijek granice na moru i kopnu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, spoj (junction) Slovenije s otvorenim morem te režim korištenja relevantnih morskih područja. Sporazum o arbitraži sastoji se o preambule i 11 članaka, u 10 poglavlja. Postupovni kalendar za arbitražu određen je do proljeća 2014. a odredio je Arbitražni sud u skladu s prijedlozima stranaka u postupku: Hrvatske i Slovenije. Hrvatsku i Sloveniju 2013. očekuju dva važna zadatka prema Arbitražnom sudu; dužne su istodobno dostaviti argumentirane podneske (memorial) 11. veljače 2013., te trebaju po procesnim rokovima istodobno 11. studenoga 2013. dostaviti odgovore Arbitražnoj komisiji na podnesak suprotne strane (counter-memorial) koji će im u međuvremenu dostaviti Arbitražni sud. U proljeće 2014. održati će se usmena rasprava pred Arbitražnim sudom. Pravorijek arbitražnog suda u hrvatsko-slovenskom graničnom sporu ne treba očekivati prije konca 2014. ili početka 2015.

Pravno i politički važna je odredba da je postupak pred Arbitražnim sudom proces iznošenja argumenata i dokaza obiju strana o tome gdje je bila nekadašnja međurepublička granica između Slovenije i Hrvatske 25. lipnja 1991. godine kada su obje proglasile neovisnost. Bitna odredba sadržana je u članku 5 arbitražnog sporazuma da "niti jednom dokumentu ni postupku poduzetom jednostrano od bilo koje strane nakon 25. lipnja 1991. neće biti pridan pravni značaj pri izvršenju zadaća Arbitražnog suda niti će obvezivati bilo koju stranu u sporu, te ni na koji način ne može prejudicirati odluku." Republika Slovenija prihvatila je i zaključke Badinterove komisije koja je u mišljenju br. 7 u točki 2 ustanovila da nema nikakvih teritorijalnih sporova s graničnim državama ili republikama (Hrvatskom). Slovenija je time priznala "Avnojske granice" i zatečeno stanje granica (poštujući dva temeljna principa razgraničenja prema Badinterovim mišljenjima: status quo i uti possidetis). Ta izjava bila je uvjet priznanja Republike Slovenije od strane EU i njezinih država članica. Republika Slovenija je jednostrano pokušala opozvati takvu preuzetu obvezu pred međunarodnom zajednicom Memorandumom o Piranskom zaljevu iz 1993. godine u kojem zahtjeva cjelovitost Piranskog zaljeva pod svojom jurisdikcijom i izlaz na otvoreno more.

Kao najjači argument u slovenskim zahtjevima kontinuirano se ponavlja mantra - izlaz na otvoreno more. Time bi Slovenija napokon izašla u središnji dio Jadrana koji ima status otvorenog mora i ne bi više trebala omraženi prelazak preko hrvatskih teritorijalnih voda. Slovenske muke i poniženje bili bi napokon gotovi kada bi taj scenarij bio istinit, a što nije. Podatak koji ne zna većina hrvatske javnosti, ali je zato s njim dobro upoznata slovenska, objašnjava nam shema odvojene plovidbe Palagruža koja jasno prikazuje da se na tom području teritorijalne vode Hrvatska i Italije skoro dodiruju stoga se sav promet u oba smjera odvija kroz hrvatske teritorijalne vode.

Pretenzija Republike Slovenije za promjenom granice na rijeci Dragonji u svoju korist nije povijesno a ni pravno utemeljena, dok naprotiv Republika Hrvatska treba tražiti legalan povrat hrvatsko-slovenske granice na prirodni tok rijeke Dragonje jer istraživanje pokazuje da Republika Hrvatska nije nikada donijela zakonske akte ili odluke o promjeni granice na Dragonji niti se Republika Hrvatska odrekla svog državnog teritorija određenog "Avnojskim" granicama u korist Republike Slovenije. U knjizi Hrvatsko- slovenska granica na rijeci Dragonji su uz kronološki sistematizirane i analizirane dokumente prikazani brojni kartografski prilozi koji potkrepljuju iznijeti zaključak. Zahtjevi Slovenije za cjelovitošću Piranskog zaljeva i izlazom na otvoreno more pravno su neutemeljeni.

Sve dok je problematika granica samo pravno pitanje rješivo međunarodnom sudskom i arbitražnom praksom a ne metodama koje međunarodno pravo ne priznaje i ne poznaje - ucjenjivanjem i revanšizmom - dotle kriza međunarodnih odnosa između Hrvatske i Slovenije ima izgleda za pozitivno okončanje i uspostavu ravnopravnih dobrosusjedskih odnosa. Bilo kako bilo, pokušaj Republike Slovenije i njezinih političkih elita da "papirnato" prisvoji dio hrvatskoga nacionalnog područja ostati će trajno zabilježen kao nerealna težnja/ambicija u kronologiji tradicionalno dobrih hrvatsko-slovenskih odnosa.

Riječi spremnosti za suradnju i uspostavu dobrosusjedskih odnosa prisutne u stajalištima dijela slovenske političke elite u cilju dobrobiti obiju država, veliki dio povijesti koji smo stvarali zajedno i u kojoj smo godinama intenzivno i uspješno surađivali, daju nadu za pronalaženje puta pravednog uređenja međudržavne granice. Države ne izabiru svoje susjede, ali mogu izabrati način kako urediti zajednički život. I Republika Hrvatska i Republika Slovenija odlučile su se 1991. godine za budućnost zahtijevajući pravnu državu i temeljne vrijednosti europske demokratske civilizacijske tradicije. Za budućnost koju zajednički stvaramo u zajedničkoj samosvijesti o zajedničkoj obvezi u rješavanju otvorenih pitanja međudržavnih odnosa. Jer svijet nas ocjenjuje prema našim djelima.

 

Biografija

Arhiva tekstova gostiju portala

Istaknuta mišljenja

Gost portala

Iva Tuhtan GrgićAutor: Doc. dr. sc. Iva Tuhtan Grgić, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci
O usklađivanju Zakona o pomorskom dobru sa Zakonom o koncesijama

U fokusu struke

Olga JelčićAutor: Mr. sc. Olga Jelčić, dipl. iur. - Sutkinja Vrhovnog suda u mirovini
Raspolaganje koncesijom prema novom Zakonu o koncesijama

HGK