Stručni portal pomorsko dobro

Maritime Public Domain - Maritime Demesne - 10 godina s vama

Drvena brodogradnja je više od obrta, ona je umjetnost i ljubav utkana u drvo koja se stoljećima prenosila od jedne generacije na drugu, čuvajući pri tome mukotrpno stečena iskustva i tajne zanata. Danas smo svjedoci teškoća i izazova s kojima se susreću današnji kalafati i njihovi prvaci u narodu poznati i kao proto meštri. Oni bi htjeli sačuvati svoja znanja i vještine i prenijeti ih na buduće generacije. Međutim znanje, vještine i iskustvo nije dovoljno da se sačuva to izuzetno povijesno nasljeđe.

Kako opstati i prilagoditi se novom hirovitom izbirljivom tržištu i izazovima koje nameću trendovi modernog nautičkog turizma kojeg prati pretežno konfekcijska gradnja raznih vrsta plovila. Samo izvrsnost i kvaliteta drvene gradnje brodova i brodica kao specifičnog autorskog umjetničkog dijela može osigurati budućnost koja je već pokucala pred naša vrata. Drvena brodogradnja je svojevrsni brend naše pomorske baštine koja predstavlja istovremeno i značajni ekonomski potencijal. Da li ćemo znati tu ostavštinu naših predaka iskoristiti?

Bez odgovarajuće politike od strane Vlade Republike Hrvatske, nadležnih resornih ministarstva, lokalne i regionalne samouprave drvena brodogradnja nema budućnosti. Upravo zato drvena brodogradnja traži pomoć i zaštitu šire društvene zajednice. Nužno je stvoriti klimu i odgovarajući pravni okvir u kojem drvena brodogradnja može sigurno poslovati i dugoročno opstati na tradicijama njezinih predaka.

Isto tako drvenoj brodogradnji nužno je osigurati prostorne uvjete za poslovanje bez kojih jednostavno ne može egzistirati. Prvenstveno se to odnosi na dobivanje koncesije na pomorskom dobru za potrebe malih obiteljskih škverova.

Betina, stoljetna tradicija koja se ne zaboravlja

U davno doba živjeti i raditi na otoku, a da otok nema brod, teško je zamisliti. Iz povijesnih knjiga čitamo da su prvi kalafati 1740. godine u Betinu, došli s otoka Korčule i tako je počelo s brodogradnjom u Betini. Obitelji Filipi i Urode stvorili su brodograditeljski kadar i razvili pravu brodograđevnu industriju u Betini. Širenjem zanatske djelatnosti, sredinom osamnaestog stoljeća, stanovništvo Betine je u uvali Zdrače utemeljilo prvu brodograditeljsku udrugu. Usporedo s brodogradnjom u mjestu se razvijao i kovački zanat.

Kovači su razvili i usavršili svoju vještinu tehnike u obradi metala koja se koristila u brodogradnji, do one mjere da su proizvodi poput brodskog sidra, okova za brod, dlijeta, teslica i ostalih metalnih dijelova za brod, bili poznati i kvalitetom cijenjeni duž cijele jadranske obale. Početkom 20. stoljeća u Betini djeluje pet kovačkih radionica.

U Betini je 1927. bilo jedno veliko brodogradilište i devet manjih škverova s površinom od 11200 m², a sva ostala brodogradilišta i škverovi sjeverne Dalmacije imala su površinu 10330 m². Po broju zaposlenih u brodogradnji Betina je bila na prvom mjestu.

Pregled zaposlenog osoblja iz godine 1929. na području Lučke kapetanije Šibenik daje nam uvid u brodogradnju na prostoru grada Šibenika i okolice. U to vrijeme navode se dvojica brodograditelja, jedan iz Betine a jedan iz Šibenika. Majstora kalafata bilo je ukupno 29 od kojih iz Betine troje na radu u Šibeniku a 12 u samoj Betini, što znači da ih je 15 pripadalo Betini. Tesara je bilo 26 od kojih je iz Betine bilo 17, a ostala devetorica bila su iz drugih mjesta.

1842. godine registrirano je 138 gajeta izgrađenih u Betini. Kalafati su čuvali svoje znanje, najodgovorniji je bio glavni majstor - proto, prenoseći znanje onom članu obitelji koji je pokazao najviše interesa za posao i koji je bio voljan nastaviti obiteljsku tradiciju.

Koliko su betinski brodograditelji bili vrsni poznavatelji svoga umijeća govori i zlatna medalja, diploma (s nadnevkom 9. prosinca 1913.) koja se čuva u betinskoj kalafatskoj obitelji, a koju je na Austrijskoj jadranskoj izložbi 1913. godine u Beču za model potpuno opremljene betinske gajete dobio Marko Filipi Marketo.

Za vrijeme Austrougarske prepoznata je vrijednost i važnost brodogradnje kojoj je država pomagala na razne načine. Sačuvana dokumentacija betinskih kalafata svjedoči kako je tadašnja država uz smanjenje poreza davala vlasnicima škverova mogućnost nasipavanja i širenja prostora škvera, uz dodjelu koncesije na korištenje pomorskog dobra.

U vremenu između dva svjetska rata brodogradnja stagnira zbog ekonomske krize. Kalafati se raseljavaju tražeći bolje životne uvjete.

Nakon drugog svjetskog rata, novonastala država je sprovela nacionalizaciju, zabranila rad većih škverova a njihove radionice, alat i brodove oduzela vlasnicima. Borba za povratom imovine trajala je godinama.

Pedesetih godina prošlog stoljeća osnovano je državno brodogradilište na temeljima nekadašnje prve brodograditeljske zadruge, u kojem se zapošljavaju Betinjani i drugi mještani otoka Murtera. Osnovana je i Škola u privredi, za mlade naučnike, šegrte. U slobodno vrijeme, za svoje potrebe kalafati su u dvorištima pred kućom radili manje plovne objekte. Sve rečeno do sada pripada prošlosti, trčeći su došla druga vremena.

Novi izazovi modernih vremena

Danas, drvo kao brodograđevni materijal gubi utrku u odnosu na plastiku. Ljudi se dive sjaju plastike a do tradicijskih vrijednosti se sve manje drži. U maloj brodogradnji izjednačeni su plastični i drveni brodovi.

Svjedoci smo teškoća u kojima se nalaze današnji kalafati koji bi htjeli sačuvati drvenu brodogradnju, svoje znanje i vještine, ali ne mogu bez pomoći društvene zajednice. Neke države su zanimanje kalafata i njihove vještine proglasile umjetnošću, štiteći ih od površnosti, prolaznosti i umanjivanja važnosti.

Pozorno treba sagledavati današnji turizam kojem je svega malo i koji želi svojem širenju podrediti sve ostalo. Evo primjera: mali škverovi smješteni su u samom mjestu, i pitanje je zašto se o njima ne govori kao o ukrasu prostora, a ne o smetnji turističkom pogledu. Rad u škveru nije tih u svim svojim fazama, ta buka smeta mještanima koji ulažu u turizam i koji se boje da će njihovim gostima smetati sve što remeti apsolutnu tišinu. A glazbeno remećenje te iste tišine tijekom noći je dobrodošla, nema pobune. Moglo bi se misliti i drukčije, kako da se brodogradnja uklopi u turističku ponudu. Zašto bi to bilo nemoguće?

Betina je brendirana kao mjesto tradicijske drvene brodogradnje, Betinska gajeta je postala njezin najpoznatiji proizvod, te je 2011. utemeljena Udruga "Betinska gajeta 1740", s ciljem promoviranje i očuvanje tradicionalne baštine drvene brodogradnje. Uz potporu Udruge 2015. godine otvoren je i Muzej drvene brodogradnje. Kao nagradu i priznanje svim kalafatima, Ministarstvo kulture rješenjem od 12. lipnja 2015., zaštitilo je "umijeće gradnje betinske gajete" kao nematerijalno kulturno dobro i upisalo ga u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Svega toga ne bi bilo da nema vrijednih kalafata, zaljubljenika u drvo i stvaranja broda iz njega.

U Betinskoj lučici otvoren je Muzej na otvorenom. Vanjski postav Muzeja betinske drvene brodogradnje krasi tridesetak tradicijskih drvenih brodova. Informacije o njima, o datumu gradnje, majstoru - brodograditelju koji ih je izgradio i njihovim vlasnicima nalaze se pored njih. O drvenoj floti malih drvenih brodova, njihovoj obnovi i revitalizaciji zaslužni su vlasnici drvenih brodova koji obnavljaju stare, grade nove i održavaju postojeće. Vlasnici drvenih brodova kao i kalafati nosioci su ideje o očuvanju drvenog broda. Svake godine sudjeluju na brojnim regatama i na taj način promoviraju tradicijsku drvenu brodogradnju. Upravo otvaranje Muzeja na otvorenom prilika je da se dublje prouče i sagledaju problemi vezani za drveni brod i njegovo održavanje. Dok neke zapadne zemlje Europske unije sufinanciraju održavanje drvenih brodova i na taj način pomažu vlasnicima kod nas se na tom polju još ništa nije napravilo. Pitanje je, koliko dugo će njihovi vlasnici biti u mogućnosti održavati brodove i podupirati događanja koja su u interesu cijele zajednice bez ikakve naknade.

Da li drveni brod može naći svoje mjesto u sadašnjosti ili će polako nestati?

Podučeni iskustvom iz prošlosti pitamo se, da li će se povijest ponoviti i da li će se pod utjecajem turizma polako ugasiti ovih nekoliko kalafatskih radionica u kojima prepušteni sami sebi kalafati grade drvene brodove, čuvaju i nastavljaju tradiciju svojih predaka.

Drvo je tisućljećima bio jedini konstrukcijski materijal u brodogradnji sve do pedesetih godina prošlog stoljeća, kada gubi svoju vrijednost. Danas u suvremeno doba pred navalom plastike samo dobri poznavaoci drva priznat će da je drvo kao brodograđevni materijal najotporniji na takozvani zamor materijala.

Novih narudžbi je sve manje, mladi se sve više okreću plastičnom brodu i nisu emocionalno vezani za drveni brod kao njihovi prijašnji vlasnici. Brzina življenja traži ekonomsku isplativost drvenog broda što u današnje vrijeme nije moguće, sve dok se ne steknu preduvjeti i donese zakon kojim bi se drveni brod odvojio od male brodogradnje i zaštitio kao izvorno autorsko umjetničko djelo modernih kalafata.

Suvremeni drveni brod i brodice prvenstveno građene za osobne potrebe i potrebe nautičkog turizma nisu konfekcijski proizvodi. One zasigurno imaju svoju tržišnu nišu prvenstveno okrenutu prema klijenteli koja cijeni i traži svojevrsnu tradicijsku izvornost i izvrsnost u izradi drvene gradnje. Takvu izvornost i izvrsnost Republika Hrvatska jednostavno treba zaštititi. Upravo zato drvena brodogradnja trebala bi nositi pečat specifičnog umjetničkog autorskog djela.

Takve ciljeve kalafati bez odgovarajuće politike i podrške državnih institucija ne mogu realizirati. S druge strane sva postojeća povijesna tradicijska drvena plovila moraju biti u posebnom beneficiranom režimu korištenja i eksploatacije ako želimo sačuvati korijene naše povijesne baštine.

Kako zaustaviti propadanje stoljetne tradicije

Jedino kako se može zaustaviti propadanje i onako jedva održive male skupine današnjih kalafata, to je sustavno obrazovanje i otvaranje škole na otoku Murteru. 1998. godine je u brodogradilištu u Betini održan prvi stručno-znanstveni skup "Betina u hrvatskoj baštini drvene brodogradnje". Zaključak skupa bio je da se pokrene i otvori Škola učenika za brodograditelje. Klesarska škola u Postirama na Braču je dobar primjer da je moguće ono što se činilo nemogućim.

Čuvajući prošlost, vrijednu i poučnu, sigurno ćemo dugoročno gledajući, možda i muzejskim očima vidjeti koliko je velika hrvatska baština. A nju će i sadašnji i budući posjetitelji otoka i Betine htjeti vidjeti. Sve ove vrijednosti ugrađene su u prioritet rada svih članova Udruge "Betinska gajeta 1740". Zato je na koncu velika istina u stihovima koje možete pročitati u centru Betine: "Od tri sina ča ih rodi mati, jedan težak a dva kalafati, zato judi istina je živa u Betini da i brukva pliva"

 

Biografija

Gost portala

AutoriAutori: prof. dr. sc. Gordan Stanković & doc. dr. sc. Iva Tuhtan Grgić
Ulaganja i pretvorba na pomorskom dobru

Pokrovitelj

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Više' saznajte više o kolačićima na stranici. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.