U slučaju brisanja valjano stečenog prava vlasništva i upisa pomorskog dobra u zemljišnu knjigu, smatramo da bi trebalo odrediti pravo na odgovarajuću naknadu (može biti u pravima ili novčana) prijašnjem vlasniku.
Urednik portala
Identifikacija neriješenih u zemljišnoj knjizi upisanih ili samo faktično postojećih imovinskih prava na pomorskom dobru, kao što su pravo vlasništva, prava korištenja i raspolaganja, prava koja proizlaze iz pretvorbe i privatizacije, izvršenih ulaganja i dr., te njihovo razrješenje po kriterijima i postupku koje bi trebao urediti novi Zakon o pomorskom dobru, pretpostavka su za unošenje reda na području pomorskog dobra, njegove opće uporabe i učinkovitog gospodarskog korištenja te zaštitu pomorskog dobra od daljnje devastacije. Može se ustvrditi da je postojeće desetljećima dvojbeno i neizvjesno stanje imovinskih prava na pomorskom dobru neodrživo, zbog čega je nužno ne samo ubrzati donošenje novog zakona nego tim zakonom konačno razriješiti neriješena imovinska pitanja na pomorskom dobru.
U nastavku teksta razmotrit ćemo neke aspekte problema vezanih uz mogućnost odnosno nemogućnost postojanja prava vlasništva na pomorskom dobru.
Stečeno pravo vlasništva na pomorskom dobru
Posebni zakoni koji su uređivali pravni režim na pomorskom dobru beziznimno su sadržavali načelnu odredbu prema kojoj se na pomorskom dobru ne mogu stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava a građevina izgrađena na pomorskom dobru je njegova pripadnost. Takvu odredbu sadrži i čl. 5. sada važećeg Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine 158/03., 100/04., 141/06. i 38/09; dalje – ZPDML), koja glasi:
“Građevine i drugi objekti na pomorskom dobru koji su trajno povezani s pomorskim dobrom smatraju se pripadnošću pomorskog dobra.
Na pomorskom dobru ne može se stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi.”
Navedene odredbe govore o zabrani stjecanja vlasništva i drugih stvarnih prava na pomorskom dobru, dok se pitanje dijela već stečenih stvarnih prava nastojalo uglavnom razriješiti kroz prijelazne i završne odredbe kako ranijih zakona tako i recentnim ZPDML-om, ali uglavnom bez uspjeha. Naime, problem je u tome što se u tim zakonskim odredbama u najboljem slučaju govori o brisanju u zemljišnoj knjizi valjano stečenih prava vlasništva i stvarnih prava na pomorskom dobru ili o načinu njihova razrješenja (primjerice izvlaštenjem), a da prethodno nisu bile definirane pretpostavke za utvrđenje da se radi o valjano stečenom stvarnom pravu s obzirom na pravnu osnovu i način stjecanja te do kojega datuma je bilo moguće steći takvo pravo. Također je ostalo otvorenim pitanje pravnih učinaka stečenog „prava korištenja“ na pomorskom dobru koje je ušlo u osnovna sredstva bivših društveno-pravnih osoba odnosno sada u imovinu njihovih pravnih slijednika.
Mislimo da bi pri uređenju navedenih pitanja u novom Zakonu trebalo uzeti u obzir pravna stajališta iznesena u dosadašnjoj sudskoj praksi (primjerice VSH, Gž-3720/71 od 11. 5. 1972., VSRH Rev 17/97 od 9. 10. 1997., VSRH Rev 495/03 od 2. 3. 2005.) u kojoj prevladava stav, da se nakon stupanja na snagu Uredbe sa zakonskom snagom o pomorskom javnom dobru iz 1939. godine pravnim radnjama određene osobe upravljenim na stjecanje prava vlasništva to pravo nije moglo stjecati na pomorskom dobru, osim ako nije stečeno konstitutivnom odlukom nadležnog tijela do 24. svibnja 1974., kada je stupio na snagu Zakon o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima.
Brisanje zemljišnoknjižnog upisa vlasništva na pomorskom dobru
Odlukom Ustavnog suda RH br. U-I-4445/2008 od 4. listopada 2011. brisane su odredbe čl. 118. st. 2. i dijelom st. 3. ZPDML-a prema kojima je Državno odvjetništvo bilo ovlašteno neposredno u zemljišnoknjižnom postupku zahtijevati brisanje upisa prava vlasništva ili drugog stvarnog prava na pomorskom dobru kao i na nekretninama koje su postale pomorsko dobro utvrđivanjem granice pomorskog dobra prema Pomorskom zakoniku iz 1994. godine.
Kao temeljni je razlog za ukidanje citiranih odredbi Ustavni sud RH je naveo da “Takvim uređenjem, u postupku brisanja vlasniku nije pružena mogućnost osporavanja propisane presumpcije, zbog toga jer osporeni članak 118. ZoPDiML nije predvidio postupovna pravila koja bi odstupila od općih pravila ZZK-a koja predviđaju pisani postupak, bez rasprave i bez dostavljanja naknadnih dokaza ili iznošenja novih činjenica u žalbenom postupku.”
U pravnoj situaciji nastaloj ukidanjem čl. 118. st. 2. i dijelom st. 3. ZPDML-a proizlazi da je brisanje u zemljišnoj knjizi upisanog prava vlasništva ili drugog stvarnog prava na pomorskom dobru moguće jedino u parničnom postupku uz primjenu pravila o teretu dokaza. To isto vrijedi za slučaj kada je granica pomorskog dobra utvrđena prema Pomorskom zakoniku, ako u izreci odluke o utvrđivanju granice nije određeno da će se na temelju te odluke izvršiti upis pomorskog dobra u zemljišnu knjigu ili ako ona ne sadrži sve potrebne podatke za provedbu zemljišnoknjižnog upisa. U tu svrhu bi bilo potrebno pokrenuti veliki broj parnica uz realnu mogućnost njihovog dugotrajnog vođenja, što bi imalo za posljedicu nemogućnost evidentiranja pomorskog dobra u zemljišnoj knjizi kroz dogledno vrijeme.
Da bi se izbjeglo dugotrajno vođenje sudskih parničnih sporova u većini postupaka pokrenutih radi brisanja upisanih stvarnih prava i evidentiranja pomorskog dobra u zemljišnoj knjizi, mislimo da bi se mogla u novom Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama razmotriti mogućnost rješavanja brisanja upisanog stečenog prava vlasništva i upis kojim se u vlastovnici čini vidljivim pomorsko dobro putem pojedinačnog ispravnog postupka, analogno pravilima tog postupka propisanim u Zakonu o zemljišnim knjigama. Za pokretanje tog postupka bilo bi ovlašteno nadležno državno odvjetništvo kao zastupnik Republike Hrvatske.
Međutim za učinkovitost ovog postupka bilo bi potrebno u novom ZPDML-u definirati rok do kojega su mogla biti stečena i pravnu osnovu za valjano stjecanje stvarnih prava na pomorskom dobru. U slučaju brisanja valjano stečenog prava vlasništva i upisa pomorskog dobra u zemljišnu knjigu, smatramo da bi trebalo odrediti pravo na odgovarajuću naknadu (može biti u pravima ili novčana) prijašnjem vlasniku.
Stečena stvarna prava na posebnim dijelovima građevina i građevinama izgrađenim na pomorskom dobru
Odredbama čl. 118. st. 6. i 7. ZPDML-a predviđeno je da će se daljnje korištenje građevina izgrađenih na pomorskom dobru, koje služe za potrebe općekorisnih djelatnosti pobrojanih u čl. 19. st. 1. toga Zakona te djelatnosti koje se ne obavljaju radi stjecanja dobiti kao i postojećih građevina izgrađenih ili stečenih na valjanoj pravnoj osnovi koje se koriste za stanovanje, dati u koncesiju za posebnu uporabu, s tim da je nadležno tijelo odnosno korisnik građevine u roku od jedne godine od dana stupanja na snagu ZPDML-a obvezan zatražiti davanje koncesije. To znači, iako u zakonu nije izričito rečeno, da su se do tada stečena stvarna prava na navedenim građevinama trebala zamijeniti koncesijom za posebnu uporabu pomorskog dobra.
Predmetne odredbe o razrješenju stečenih prava na građevinama iz čl. 19. st.1. i postojećim građevinama koje se koriste za stanovanje nisu dorečene i ostavljaju otvorenim niz pitanja. Naime, opće je poznato da na pomorskom dobru postoje građevine izgrađene i pred par stoljeća, koje su u vlasništvu određenih pravnih subjekata (primjerice crkve, kulturne ustanove, stambene zgrade), ali i da se u nekima od njih nalaze stanovi koje su otkupili i stekli u vlasništvo bivši stanari na temelju Zakona o prodaji stanova, na kojima postoji stanarsko pravo. ZPDML-om nije uređen način ni vrijeme prestanka prava vlasništva na takvim građevinama, kao ni prava vlasnika u vezi s time.
Stoga se između ostalog postavljaju pitanja što je sa pravom vlasništva na takvoj građevini ili posebnom dijelu te građevine koje je stečeno na valjanom pravnom temelju, što će se dogoditi ako onaj tko je prema ZPDML-u obvezan zatražiti koncesiju za posebnu uporabu građevine u propisanom roku to ne učini, ili uopće ne želi sklopiti koncesijski ugovor te tko se smatra korisnikom zgrade koji je ovlašten i obvezan zatražiti koncesiju.
Kada je riječ o “postojećim građevinama na pomorskom dobru” izgrađenim ili stečenim s valjanom pravnom osnovom koje se koriste za stanovanje, ZPDML nije definirao koje su građevine obuhvaćene pojmom “postojeće” niti je dovoljno jasno što se podrazumijeva pod građevinom izgrađenom s valjanom pravnom osnovom, a ne radi se o stečenom pravu. Napomenuti je da se prema Zakonu o prostornom uređenju i gradnji (Narodne novine 76/07., 38/09., 55/11. i 50/12) “postojećom građevinom” smatra građevina izgrađena na temelju građevinske dozvole ili drugog odgovarajućeg akta i svaka druga građevina koja je prema tom zakonu s njom izjednačena (građevine izgrađene do 15. veljače 1968.), sve to bez obzira kada je građenje dovršeno.
Ovdje smo skrenuli pozornost samo na neka otvorena pitanja i dvojbe u vezi stečenih prava na građevinama izgrađenim na pomorskom dobru i posebnim dijelovima tih građevina. Problem je pravno, ekonomski i sociološki složen, ali nesumnjivo da je u novom ZPDML-u nužno razriješiti pitanje stečenih stvarnih prava na predmetnim građevinama i njihovim posebnim dijelovima.
Kada se radi o postojećim građevinama za stanovanje kao i drugim građevinama koje nisu u vezi s korištenjem mora problem u velikom dijelu može biti razriješen samim postupkom određivanja granica pomorskog dobra odnosno izmjenom postojećih granica pomorskog dobra. Ne vidimo razlog zašto bi izgrađene građevine za stanovanje naravno sukladno zakonskim propisima (pretežno povijesni objekti) trebalo uključiti u pravni režim pomorskog dobra jer njihova funkcija nije korištenje mora čak i u slučaju ako su izgrađene u širini šest metar od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda.
Zemljišnoknjižni upisi prava vlasništva pravnih slijednika bivših društvenopravnih osoba na pomorskom dobru
Opće je poznato da je u zemljišnim knjigama proveden veći broj upisa prava vlasništva na pomorskom dobru u korist trgovačkih društava kao pravnih slijednika bivših društvenih poduzeća koja su pretvorbom prestala postojati i to kako onih koji su bili nositelji prava korištenja na pomorskom dobru te je to pravo ulazilo u njihova osnovna sredstva, tako i ovlaštenika na vremenski ograničeno korištenje pomorskog dobra, što sada odgovara pravu koncesije.
U svojim odlukama Ustavni sud Republike Hrvatske, izrazio je pravno shvaćanje da “nema ustavnog temelja za stajalište da su sredstva, koja su po Zakonu o pomorskom i vodnom dobru spadala u osnovna sredstva lučkih društvenih poduzeća, odnosno u sredstva na kojima su ona imala pravo korištenja upisano u zemljišne knjige, samim tim postala vlasništvo tih poduzeća.” (Ustavni sud RH, U-I-1216/1997. od 4. 7. 2001.), kao i da se “Osporavanim odredbama članka 12. Zakona o pretvorbi ne zadire u navedena obilježja (riječ je o općem dobru od interesa za RH) i značaj pomorskog dobra. Ono i dalje ostaje opće dobro čije je korištenje i uporaba ograničena s njegovom prirodom i namjenom sukladno odredbama Pomorskog zakonika, dakle, sukladno i odredbama čl. 52. Ustava.” (Ustavni sud RH, U-I-488/1995. i U-I-39/1999. od 14. 2. 2000.). U odluci U-III 726/2006 od 8.7.2009. Ustavni sud Republike Hrvatske je prihvatio stajalište: “Iz sadržaja prijelaznih i završnih odredbi i to članka 359. do 365. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima proizlazi da jedna od pretpostavki pretvorbe jest da je stvar sposobna biti predmetom vlasništva, osim ako je posebnim zakonom određeno drugačije. Pa, kako je pomorsko dobro, prema odredbi članka 5. stavka 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama stvar izvan prometa, to je nedvojbeno da se po odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ne može izvršiti pretvorba prava korištenja na nekretninama na pomorskom dobru, zbog čega nije mogla biti provedena ni zatražena uknjižba.” Istovjetne pravne stavove je u svojim odlukama zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske.
Sukladno pravnim stavovima iznesenim u prethodno citiranim odlukama, proizlazi da zemljišnoknjižni upisi prava vlasništva na pomorskom dobru koji su provedeni u korist trgovačkih društava kao rezultat pretvorbe prava upravljanja, korištenja odnosno raspolaganja bivših društvenopravnih osoba nisu valjani.
S obzirom na to mislimo da bi radi zaštite načela istinitosti zemljišnih knjiga i pravne sigurnosti u pravnom prometu u novom ZPDML-u trebalo urediti pretpostavke i način brisanja iz zemljišne knjige prethodno navedenih nevaljanih upisa prava vlasništva na pomorskom dobru. Time bi se usuglasilo stvarno s pravnim stanjem pomorskog kao općeg dobra.
Međutim potrebno je novim Zakonom istovremeno razriješiti pitanje imovinskih prava trgovačkih društava koja su zakonito izvršila ulaganja na pomorskom dobru i unijela ih u temeljni kapital društva.
