Autor: Dr. sc. Ante Vuković, Stečajni upravitelj na Trgovačkom sudu u Splitu
Pomorsko dobro je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, a uporabljuje se na način propisan zakonom. Nad pomorskim dobrom ne može se stjecati pravo vlasništva niti se mogu stjecati druga stvarna prava ni po kojoj osnovi. Pomorsko dobro kao dobro od interesa za Republiku Hrvatsku posebno štiti čl. 52. Ustava RH, dok važeći Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (NN, br.158/03, 100/04, 141/06. i 38/09) na jednom mjestu uređuje njegovu vrlo složenu strukturu. Opća uporaba pomorskog dobra znači da se svatko ima pravo služiti se njime sukladno prirodi i namjeni. Za posebu uporabu ili gospodarsko korištenje dijela pomorskog dobra može se dati koncesija ili koncesijsko odobrenje. Ipak, u jedanaestogodišnjoj primjeni Zakona uočeni su ozbiljni nedostatci koje treba, upravo radi zaštite javnog interesa otkloniti boljim zakonodavnim rješenjima.
Stečena prava na pomorskom dobru, kao i ulaganja u pomorsko dobro predstavljaju možda i najznačajnije probleme u svakodnevnoj stvarnosti.
Slučaj trgovačkog društva Mornar d.d. iz Makarske, čija je osnovna djelatnost pružanje usluga u ugostiteljstvu i turizmu višestruko je zanimljiv. Naime, nad tvrtkom je bio otvoren stečajni postupak koji je uspješno zaključen njezinim vrlo brzim ozdravljenjem. Nakon uspješne rehabilitacije kroz stečaj, zatim pripajanja društvu VINC d.o.o. Makarska, društvo je uspjelo u reviziji pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske u sporu protiv Republike Hrvatske za ulaganja u pomorsko dobro temeljem sklopljenog ugovora o koncesiji. Između stečajnog i parničnih postupaka postoji čvrsta veza budući je uspješno provedeni stečajni postupak bio “okidač” za tužbu protiv Republike Hrvatske.
U radu će se, u vrlo kratkim crtama najprije izložiti zanimljivi i neuobičajeni tijek stečajnog postupka, a detaljnije u drugom dijelu osvrnuti na sudske odluke vezane za ulaganja u pomorsko dobro. Na kraju se temeljem odluka hrvatskih sudova iznosi i zaključak.
1. Iz povijesnog izvatka iz sudskog registra proizlazi da je Zagrebačka banka d.d., Zagreb 07. prosinca 1999. upravo zbog insolventnosti predložila otvaranje stečajnog postupka nad društvom Mornar d.d. pred nadležnim Trgovačkim sudom u Splitu. Ovaj Sud je Rješenjem posl. br. VII St-178/99 od 27. ožujka 2000. i otvorio stečajni postupak. Zanimljivo je i uistinu je velika rijetkost u našoj stečajnopravnoj praksi da se istim Rješenjem ovlašćuje dužnik da sam upravlja i raspolaže stečajnom masom pod nadzorom stečajnog povjerenika (institut “osobna uprava” iz čl. 266.-281. Stečajnog zakona). U tijeku stečaja, stečajni vjerovnici su, umjesto unovčenja (rasprodaje) stečajne mase, a što je redovita pojava u stečajnim postupcima u Republici Hrvatskoj, usvojili stečajni plan kao model izlaska stečajnog dužnika iz stečaja. Ekonomski ostvariv (održiv) stečajni plan potvrdio je i stečajni sudac. Rješenjem br. VII St-178/99 od 13. svibnja 2002. zaključen je stečajni postupak nad dužnikom Mornar d.d., jer je pravomoćnim Rješenjem br. VII St-178/99 od 25. ožujka 2002., potvrđen stečajni plan u ovom postupku. Nakon zaključenja stečajnog postupka, Rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Tt-04/1706-6 od 08. veljače 2005., društvo Mornar d.d. pripojeno društvu VINC d.o.o., sa sjedištem u Makarskoj i prestaje istim danom.
2. Nadalje, u Izboru odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske za 2012. godinu i pregledu pravnih shvaćanja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (od 1997. do 2012.) izdvojeno je pravno shvaćanje toga Suda usvojeno na 12. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova održanoj 21. prosinca 2009. (str. 78.-82.). Ovaj Sud je u svezi s pravima bivšeg koncesionara i drugih osoba koje su izvršile ulaganja u pomorsko dobro prihvatio sljedeće pravno shvaćanje: “Za izvršena ulaganja u pomorsko dobro, ne može se tražiti naknada od Republike Hrvatske, pozivom na stjecanje bez osnova”. Takvo pravno shvaćanje drugostupanjski sud je donio povodom parničnog postupka tužitelja „Mornar“ d.d., Makarska protiv tuženika Republika Hrvatska, radi isplate iznosa od 1.075.194,46 kuna. Tužitelj je tvrdio da je njegovom pravnom predniku bio dodijeljen na korištenje prostor koji u naravi čini spilju zvanu GROTA, a koja predstavlja pomorsko dobro, da je njegov prednik izvršio ulaganja u nekretninu na temelju odobrenja Općine Makarska izgradivši pristupni put, plato sa stepeništem i druga ulaganja kojima je povećana vrijednost nekretnine. Tužbenim zahtjevom traži da mu se naknade troškovi tog ulaganja.
Trgovački sud u Splitu je presudom poslovni broj P-838/07-5 od 29. siječnja 2008. prihvatio tužbeni zahtjev, dok je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (dalje: VTS RH) presudom br. Pž-1558/08 od 25. studenoga 2008. navedenu presudu preionačio odbijanjem tužbenog zahtjeva. U toj odluci izraženo je mišljenje kako u konkretnom slučaju nema stjecanja bez osnova, jer nema promjene u imovini Republike Hrvatske. Odredbom čl. 210. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano je kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu stjecatelj je dužan tu imovinu vratiti ili naknaditi vrijednost ostvarene koristi. S obzirom na to da je pomorsko dobro opće dobro, dakle ne u režimu vlasništva, to znači da vrijednost ulaganja koja je tužitelj eventualno i imao, nisu ušla u imovinu Republike Hrvatske koja ne usključuje pomorsko dobro (potcrtao autor).
Odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude VTS RH posl. br. Pž-1558/08-5 od 25. studenoga 2008., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu posl. br. P-838/07-5 od 29. siječnja 2008., Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VS RH), u sjednici održanoj 2. ožujka 2010. donio je Rješenje broj: Revt 73/09-2 kojim se prihvaća revizija tužitelja i ukida drugostupanjska presuda i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.
Iz obrazloženja odluke najvišeg suda Republike Hrvatske izdvajamo sljedeće. Prema ocjeni VS RH, VTS RH u svojoj odluci izražava pogrešan stav smatrajući da je domašaj odredbe čl. 210. ZOO-a samo kada se pojam imovine tumači u okvirima prava vlasništva pa da stoga, kako pomorsko dobro ne može biti predmet vlasništva, niti ulaganja u pomorsko dobro ne mogu biti predmet bilo kakvog prava. Suprotno tome, revizijski sud smatra da se pojam imovine iz čl. 210. ZOO-a treba tumačiti u svjetlu obveznog prava (potcrtao autor) i da se pod imovinom ne smatra samo pravo vlasništva i druga stvarna prava već i svaka moguća korist ili mogućnost povećanja imovine ili prava jedne osobe. To slijedi iz druge rečenice st. 1. čl. 210. ZOO-a i proizlazi iz st. 2. čl. 210. ZOO-a.
U zaključku, VS RH ističe “kako se pomorsko dobro daje na korištenje temeljem odluke i ugovora o koncesiji za naknadu, a takva naknada predstavlja korist koju ostvaruje tužena to je u ovoj fazi postupka preuranjen zaključak suda drugog stupnja da tužitelj ne bi imao pravo isplate vrijednosti ulaganja u pomorsko dobro, a koja su ulaganja izvršena radi iskorištavanja pomorskog dobra u ugostiteljske, dakle lukrativne djelatnosti.”
3. Dakle, VTS RH je, odlučujući o pravima bivšeg koncesionara i drugih osoba koje su izvršile ulaganja u pomorsko dobro zauzeo 21. prosinca 2009. pravno shvaćanje da se za izvršena ulaganja u pomorsko dobro, ne može tražiti naknada od Republike Hrvatske, pozivom na stjecanje bez osnova (čl. 210. bivšeg ZOO-a, sada čl. 1111. važećeg ZOO-a iz 2005.). Suprotno tome, VS RH u odluci Revt 73/09-2 od 2. ožujka 2010. smatra da se pojam imovine u smislu čl. 210. ZOO-a treba tumačiti u svjetlu obveznog prava ističući da se pomorsko dobro daje na korištenje temeljem odluke i ugovora o koncesiji za naknadu, a takva naknada predstavlja korist koju ostvaruje Republike Hrvatska.
S obzirom na navedene razloge, valja zaključiti da bivši koncesionari imaju za izvršena ulaganja u pomorsko dobro pravo na naknadu troškova tog ulaganja temeljem odluke i ugovora o koncesiji.