Zakonska definicija
Pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan Zakonom.
Pravne karakteristike pomorskog dobra
Pomorsko dobro kao opće dobro je stvar “res communes omnium” koja pripada svim ljudima te u tom smislu pomorsko dobro je:
- neotuđivo
- ne može biti objekt stjecanja prava vlasništva ni drugih stvarnih prava
- ne može biti u prometu
Zakonodavstvo
Pravna materija pomorskog dobra uređena je Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama (N.N. 158/03., 141/06. i 38/09.), u daljnjem tekstu ZPDML. Stupanjem ZPDML prestale su važiti odredbe o pomorskom dobru Pomorskog zakonika (N.N. 17/94., 74/94. i 43/96.) i Zakon o morskim lukama (N.N. 108/95. i 97/00).
U pripremi je donošenje novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, koji prije svega mora preuzeti određena rješenja i načela novog Zakona o koncesijama (N.N. 125/08.) te razriješiti složena imovinska pitanja na pomorskom dobru.
Prostorna dimenzija pomorskog dobra
Sukladno ZPDML pomorsko dobro čine unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i podzemlje, te dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje.
Dijelom kopna smatra se morska obala, luke, nasipi, sprudovi, hridi, grebeni, plaže, ušća rijeka koje se izlijevaju u more, kanali spojeni s morem, te u moru i morskom podzemlju živa i neživa prirodna bogatstva.
Definicija pomorskog dobra po svom sadržaju u pojedinim je segmentima kontradiktorna i neprecizna. Prvenstveno se to odnosi na definiciju morske obale, morskog podzemlja kao i živih i neživih prirodnih bogatstava. Iz zakonske definicije vidimo da pomorsko dobro uključuje:
- obalnu komponentu – morsku obalu
- vodenu komponentu – unutarnje morske vode i teritorijalno more
- podmorsku komponentu – morsko dno i podzemlje
Obalna komponenta pomorskog dobra – morska obala
ZPDML propisuje da se morska obala proteže od crte srednjih viših visokih voda mora i obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena, kao i onaj dio kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, te za druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora, a koji je širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda.
Crtu srednjih viših visokih voda utvrđuje Hrvatski hidrografski institut.
Iurisprudentia je od donošenja Pomorskog zakonika 1994. argumentirano upozoravala da je definicija morske obale neegzaktna i znanstveno neutemeljena, te je kontradiktorna i nejasna.
Istodobno je propisano da se:
- morska obala proteže od crte srednjih viših visokih voda mora i obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena,
- morska je obala i dio kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, te za druge svrhe koje su u svezi s korištenjem mora, a koji je širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda.
Upozoravam da je crta do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena vrlo problematična, kako za teoriju tako i za praksu. U tom smislu iznesena su mnoga kompetentna stručna mišljenja.
Zaključno smatram da nije moguće donijeti relevantno stručno mišljenje i prijedlog granice pomorskog dobra, poštujući i uvažavajući cjelovitost zakonske definicije morske obale sukladno ZPDML.
Granica pomorskog dobra
U teoriji i praksi posebno sporno pravno pitanje je interpretacija funkcionalnog korištenja mora u postupku utvrđivanja granice pomorskog dobra.
Što se zapravo smatra dijelom kopna koje “po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora”?
Na to pitanje ZPDML ne daje odgovor. Međutim, upravo to pitanje je krucijalno pitanje u postupku utvrđivanja granice pomorskog dobra. Dio kopna koji prema svojoj prirodi i namjeni služi korištenju mora može se u provedbi Zakona veoma različito tumačiti, što na koncu može rezultirati slobodnom procjenom nadležnih upravnih tijela.
Rezultat takvog pristupa je veoma neujednačena upravna praksa u postupku utvrđivanja granica pomorskog dobra.
U Republici Hrvatskoj od donošenja Pomorskog zakonika iz 1994. godine pa sve do danas određivanje granica pomorskog dobra predstavlja prvorazredno stručno i političko pitanje. Razlog tome je što je određivanje granica pomorskog dobra, uz rješavanje imovinskopravnih pitanja i uknjižbe pomorskog dobra, pretpostavka na kojoj se jedino može graditi cjeloviti sustav upravljanja obalnim i morskim resursima Republike Hrvatske.
Nasipi
Nasipavanjem mora smatramo ljudske radnje i aktivnosti kojima se proširuje kopno u more, te se izvorni prostor mora i podmorja pretvara u morsku obalu. Razlikujemo:
- nasipavanje sukladno zakonskim propisima (legalno nasipavanje)
- nezakonito nasipavanje
Nezakonito nasipavanje predstavlja jedno od najučestalijih oblika devastacija pomorskog dobra. Analizom pravnih izvora na našoj obali možemo uočiti da je nasip u pravnom kontinuitetu uvijek imao pravni status pomorskog, odnosno javnog, općeg dobra.
Austrijsko pravo tako je propisivalo da pri nasipavanju mora, ima nasuto zemljište ostati javnim dobrom, a onom zemljištu koje se nalazi iza nasutog i koje prije nasipavanja bilo morska obala, može se to svojstvo oduzeti samo ako na to pristane pomorska uprava.
ZPDML iz 2003. prvi puta u hrvatskoj pravnoj tradiciji nasipavanje ne proglašava pomorskim dobrom, u dijelu koji ne služi iskorištavanju mora. To znači da je Zakon ostavio mogućnost da se izvorno pomorsko dobro, more i morsko dno nasipavanjem isključi iz pravnog režima općeg dobra.
Vodena komponenta – Unutarnje morske vode i teritorijalno more
Unutarnje morske vode i teritorijalno more su pod suverenošću obalne države, kao i njezino kopneno područje.
Prava obalne države u teritorijalnom moru za razliku od unutarnjih morskih voda, ograničena su međunarodnim pravom mora koje osigurava neškodljiv prolaz stranih brodova kroz teritorijalno more.
Unutarnje morske vode uključuju morske prostore luka, zaljeva, ušća rijeka, dijelova mora između otočnog niza i kontinentalnog dijela kopna te unutrašnja mora. Hrvatska je prihvatila teoriju arhipelaga, prema kojoj država s mnogobrojnim otocima širi pravni status unutarnjih morskih voda na prostor mora između otočja i kopna. Ravne polazne crte se povlače vanjskim rubom otoka i od njih se mjeri širina teritorijalnog mora, uključujući Vis, Lastovo i Palagružu.
Svi strani brodovi i osobe na njima, dok se nalaze u unutarnjim morskim vodama načelno su podložni (uz iznimke) zakonima i propisima obalne države, te strani brodovi ne uživaju pravo neškodljivog prolaska.
Pomorski zakonik određuje da je teritorijalno more Republike Hrvatske morski pojas širok 12 morskih milja, računajući od polazne crte u smjeru gospodarskog pojasa. Polazne crte su ucrtane na pomorskoj karti “Jadransko more” koju izdaje Hrvatski hidrografski institut.
Svi strani plovni objekti imaju pravo neškodljivog prolaska teritorijalnim morem Republike Hrvatske, i to najkraćim uobičajenim putem, bez prekida i odgode, osim u slučaju više sile ili nevolje na moru. Teritorijalno more Republike Hrvatske, kao opće pomorsko dobro posebno treba zaštititi u smislu očuvanja prirodnih gospodarskih resursa, a prije svega radi sprečavanja nezakonitog ribolova.
Vanjska granica teritorijalnog mora koja je ujedno i državna granica na moru Republike Hrvatske, predstavlja istodobno i granicu pomorskog dobra, (ex lege) na osnovu samog Zakona.
Podmorska komponenta – morsko dno i podzemlje
Zakon uključuje u pravni režim općeg pomorskog dobra morsko dno i morsko podzemlje. Zakonska definicija pomorskog dobra kada se radi o podmorskoj komponenti pomorskog dobra, morskom dnu i podzemlju nije precizna i jasna. Kako je već navedeno, pomorsko dobro čine unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i podzemlje, te dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje.
Ponavljam da se na pomorskom dobru kao općem dobru sukladno ZPDML ne može stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi. Istovremeno Zakon o rudarstvu (N.N.75/09.) izrijekom propisuje da je rudno blago u vlasništvu Republike Hrvatske. Odredbe Zakona odnose se na istraživanje i eksploataciju mineralnih sirovina koje se nalaze u zemlji ili na njezinoj površini, na riječnom, jezerskom ili morskom dnu ili ispod njega, u unutarnjim morskim vodama ili teritorijalnom moru Republike Hrvatske ili u podmorju Jadranskog mora izvan državnog područja do granica sa susjednim zemljama.