Iz pera Marinka Glavana prenosimo dijelove razgovora koji su objavljeni u Novom Listu 13. svibnja 2018. s legendarnim riječkim lučkim pilotom kapetanom duge plovidbe Čedomirom Sochorom.
Cijela Slovenija radi za Kopar, a mi malo gradimo u Gaženici u Zadru, pa malo u Splitu, pa u Pločama i tako redom. A ono što gradimo ne može se usporediti sa Slovenijom. Tu sam trideset i sedam godina i nisam zadovoljan učinjenim. Nismo imali nikakvu strategiju, nije se ulagalo, nije se luka razvijala. Imam osjećaj da su oni koji su bili zaduženi za prosperitet luke, radili više u korist Kopra, smatra Sochor.
Prema ocjeni portala kompetencije i iskustvo Sochora lučkog pilota luke Rijeka su neupitne. Sochor je živio život same luke, dinamičan život koji traži ponekad iznimna odricanja, napore i stručnost, ali i život koji na koncu može najbolje spoznati i ocijeniti istinu o luci Rijeka.
Sochor ističe da se dugoročno gledano posao u luci promijenio kao i luka sama ali nisu sve promjene bile dobre. Činjenica da smo od 500 i više manovri godišnje došli na nešto više od dvjesto, ali su brodovi u prosjeku znatno veći, no posla je pred tridesetak godina ipak bilo znatno više nego danas. Uzrok tome i današnjem položaju riječke luke koja je po prometu daleko ispod primjerice slovenskog Kopra Sochor vidi u izostanku strateškog pristupa i razvoja cijele luke koja zahvaljujući brojnim propustima stagnira.
Kao primjer Sochor navodi kontejnerske terminale Brajdica i Zagrebačka obala koja se sada gradi. Kada se išlo u širenje Brajdice očekivao je da će se koristiti iskustvo pilota, da će netko nešto pitati da li imamo kakve sugestije, ideje ili možda što ne valja.
Izgrađena je nova obala duljine niti tristo metara, iako smo na starom djelu već imali brodove od tristo metara duljine, i to u trenutku kad su svi već znali da će kontejnerski brodovi za koju godinu biti dugi četiristo metara. Objašnjenje je bilo da se ne može graditi dulja riva jer je dalje prostor u vlasništvu Grada. Pa mogli su se dogovoriti s Gradom i izgraditi 400 metara nove obale. Nadalje, Kopar je rive gradio na pilonima, pa može kopati i povećavati gaz, a mi smo stavili blokove ispod kojih se ne smije kopati da se ne uruši riva.
Dizalice, ove nove, koje su došle iz Kine brodom ne mogu doseći do najdaljih redova kontejnera. Objašnjenje je bilo da kad bi se stavile dovoljno velike dizalice, bila bi preopterećena obala. Pa kakvu su to obalu sagradili koja ne može izdržati teret dovoljno velikih dizalica pita se Sochor. Čak i u relativno malim stvarima se griješilo, pa su tako bile ugrađene bitve s raskidnom čvrstoćom od 75 tona, a današnji kontejnerski brodovi na konopcima imaju raskidnu čvrstoću od 105 tona. Tako smo morali zapovjednicima govoriti da ni slučajno ne vežu dvije lancane (konopa za istu bitvu, navodi Sochor.
Promašeni projekti
Promašenih projekata ima još, a kao jedan ekstremni Sochor ističe Putnički terminal, uz koji praktički ne može pristati nikakav ozbiljniji putnički brod. Sva sreća da je Marija Terezija nešto dalje sagradila dovoljno dug ravan dio lukobrana pa se tamo može privezati brod, ali i tamo do svega 200 metara duljine. Za sve veće od toga mora se moliti koncesionare Brajdice da se kruzer priveže na kontejnerski terminal. To je sve skupa sramota koja je plaćena s preko 400 milijuna kuna, ogorčen je lučki pilot.
Za sve promašaje i loše odluke u luci nitko nikad nije snosio nikakvu odgovornost. Sochor ističe da kada je radio pilotažu bio je odgovoran za sve što se može dogoditi, za svaku štetu od udara broda u rivu ili slično. Pisano je na tone izvještaja, obrazloženja, i tako dalje, a ovdje je potrošeno 400 milijuna na Putnički terminal koji ne služi ničemu – i nikom ništa.
Tko je odgovoran za promašaje i današnji položaj riječke luke? Lučka uprava Rijeka osnovana je 1996. g. Tada je Novi list pisao o tome kako će sve poslove Lučke uprave obavljati jedanaest ljudi. Probajte danas dobiti točan podatak koliko zaposlenih imaju. Ima ih barem šezdeset. A da se pri tom ništa nije pozitivno pomaklo. Nismo povećali luku, smanjen je promet, broj uplovljavanja i isplovljavanja ističe Sochor.
Lučka uprava po njegovom mišljenju nije odradila posao za koji je zadužena. Evo primjera na Podboku u Bakru na terminalu za rasute terete. Tamo se privezuju brodovi post-panamax generacije, na način da ima doslovce pet metara slobodnog prostora ispred i iza broda dugog gotovo 300 metara, a sve zbog dvije grote pod morem u smjeru Bakra, koje je već odavno trebalo otkloniti, čime bi se dobio vez za brodove od 330 metara, ali nitko to ne želi učiniti.
Premalo se ulagalo
Budućnost riječke luke u takvim okolnostima Sochor ne vidi u svijetlim tonovima što će se pokazati već na Zagrebačkoj obali, basnoslovno skupom projektu za koji nitko do sad nije pokazao interes.
Na prva dva natječaja nije se javio nitko od operatera. Neće ni na treći. Napravit će se 400 metara rive a treba uložiti u još dodatnih 250. Još je Phillip Marcham bivši direktor AGCT-a odnosno Brajdice objašnjavao da svako ulaganje u terminal kad je rok povrata investicije dulji od 14 godina nije isplativ. A Zagrebačka obala se neće isplatiti ni za trideset godina. I zato se neće javiti nitko, nego će se umjesto kontejnera tamo krcati staro željezo iz Austrije, a ako se izgradi cesta D-403 možda se priveže i pokoji kruzer. Što se tiče starog dijela luke, i tu je Sochor jako skeptičan, jer ona je građena za brodove otprije sto i više godina, a ne današnje, koji su daleko veći. Premalo se ulagalo i to su evidentne posljedice.
Razmišljanja lučkog pilota Čedomira Sochora koji je upravo otišao u mirovinu dijeli urednik Portala Branko Kundih koji je prošle godine u opsežnom razgovoru za Novi List 26. travnja 2017. među ostalim upozorio:
Izgradnja Zagrebačke obale je velika zabluda
Životni prostor lučkog područja luke Rijeka kao pomorskog dobra je jednostavno zadan i limitiran te je davno trebalo naći rješenje dislociranja luke prvenstveno uvažavajući mišljenje struke koja je uglavnom preferirala otok Krk. Mislim da u postojećim okvirima Luka Rijeka kao pomorsko dobro ima skromne mogućnosti te će predstavljati u budućnosti samo rezervnu opciju sjevernojadranskog prometnog pravca.
Velika je zabluda i greška da se iskorak Luke Rijeka može tražiti u izgradnji novog terminala na Zagrebačkoj obali na kojem se još uvijek radi. Dislociranje luke Rijeka je nužnost i traži nacionalni konsenzus kao generacijski projekt.
U centralnom djelu Rijeke na pomorskom dobru koje je okruženo gradskom jezgrom treba zadržati sve opcije putničkog i nautičkog prometa uključujući vezove za domicilno stanovništvo. Bez jasnih ciljeva, vizije i političke volje ne može se voditi politika na pomorskom dobru.
Vrijeme će pokazati da li je nepovratno izgubljena prilika koju smo propustili.
