Autor: Prof. dr. sc. Tihomir Luković
Problem vezivanja plovila u mjesnim lučicama
U ljetnoj sezoni, nakon zimovanja na kopnu, brodice ulaze u more i vezuju se na svoje vezove u lučicama i drugdje. Kao i sportske lučice, tako i mjesne luke otvorene za javni promet u pravilu su lučice koje nemaju komercijalni karakter. Vezove, uz minimalnu naknadu koristi domicilno stanovništvo. Osim uredno organiziranih lučica koje imaju javni ili komunalni status, u Hrvatskoj se nakon rata javljaju i neke druge. U pojedinim lokalnim mjesnim lučicama ljudi su na razne načine, samoinicijativno, napravili svoje vezove, koji su čak označeni brojevima, kao što je to u mjesnoj lučici Ražanj. Takve su lučica izgrađene sistemom prikupljanja sredstava, kroz tzv. „kupovanje prava na vez“, pa su potencijalni korisnici uplaćivali iznose koje je netko, tko se prihvatio organizacije tog posla, samostalno odredio. Pritom su mještani, kao domicilno stanovništvo, imali povlaštene iznose, a sve je odvijalo vrlo netransparentno. Na taj su se način poslije Domovinskog rata opremile mnoge mjesne lučice. Na prvi pogled to izgleda kao doprinos uređenju pomorskog dobra i povećanju vezova, što je obzirom na istraživanje potražnje za vezovima, posebno u turističkoj sezoni, očita potreba u hrvatskom priobalju.
Ipak, takav je način gradnje i „kupovanje prava na vez“ nelegalan, te je proizveo mnoge probleme. Odnosno, na kraju gradnje takvih lučica pojavio se problem nadležnosti u njima, kao i zakonitosti njihovog djelovanje.
Čije su lučice i vezovi?
Kao i svaku investiciju i objekt netko po završetku radova mora preuzeti i brinuti se o njoj, pa je ovdje pitanje tko takvu lučicu može preuzeti? Tko se o takvoj lučici mora brinuti i održavati je? Čiji su vezovi i plaćaju li se adekvatne naknade za vez i slično? Sva ta pitanja ostala su otvorena, te se stvorio kaos na dijelu pomorskog dobra.
Jedan takav primjer je mjesna lučica Ražanj, nekada stara luka u koju je uplovljavala pruga koja je povezivala mala mjesta u ovom dijelu Dalmacije. Danas je to mjesna lučica u kojoj se vezuju manja plovila vlasnika koji su „kupili“ pravo vezivanja, jednog ili pak više plovila, u lučici. Ovaj problem eskalira posebno u turističkoj sezoni, te stvarni problemi zbog kaosa na pomorskom dobru tada postaju vidljivi. Ono što je najgore, problemi koji u tome nastaju postali su, za sada, nerješivi.
Zašto? O čemu se tu radi?
Problem nelegalnog „kupovanja prava na vez“ u samoinicijativno izgrađenim lučicama, a koje su stoga ostale bez uprave i nadzora, primjerice Ražnja, povukao je za sobom tužbu koju je po službenoj dužnosti pokrenula županijska Lučka ispostava Rogoznica. Ta tužba, ma koliko god bila opravdana, učinila je Lučku ispostavu Rogoznica nemoćnom u smislu redovnog održavanja reda u lučici. Promatrano sa stajališta Lučke ispostave Rogoznica vezovi u lučici Ražanj, i sličnim lučicama, predstavljaju neku vrstu „slobodnih vezova“. Ipak, pokušavajući održati mir. Lučka ispostava Rogoznica, koliko je god u njenoj moći, respektira zatečeno stanje, ali u praksi, kaos koji je nastao potire mir. U svemu tome, vezovi mještana u takvim mjesnim lučicama, posebno u turističkoj sezoni, ozbiljno su ugroženi. Odnosno, u nedostatku jeftinih mjesnih vezova strani nautičari obraćaju se Lučkoj ispostavi sa upitom o mogućnosti vezivanja plovila, pa im lučki kapetan daje tumačenje/informaciju da se, dok se sudski ne riješi problem, vezovi u takvim lučicama mogu smatrati uvjetno „slobodnim vezovima“. To ujedno znači da se strana i domaća plovila mogu vezati na vez koji je slobodan. Ipak, uz tu informaciju lučki kapetan toj informaciji pridodaje: „ali molim vas pitajte u lučici da li je taj vez slobodan“. Nažalost, taj dio informacije, od strane turista-nautičara, nerijetko ostaje „zaboravljen“, te se desi da mjesna brodica isplovi, a na povratku zatekne strano plovilo na svom vezu i nema načina da ga ukloni sa svog veza. Čak što više, strana brodica nerijetko donese svoju bovu i konope te uredi „svoj vez“, a onda nastaje problem sa domaćim korisnikom veza. Problem u relaciji „domaći korisnik veza – stranac koji je svoje plovilo vezao na njegovo mjesto“ pritom eskalira do sukoba, a kad domaći stalni korisnik veza traži zaštitu nailazi na zid, jer za taj problem nitko nije nadležan. Ako se postavi pitanje nadležnosti i uključenja policije, odgovor će biti negativan. Odnosno, samo ako dođe do fizičkog obračuna policija se može uključiti, a i kad se uključi, problem prava vezivanja ostaje i nadalje otvoren. Tada, kao rezultat, dolazi onaj najgori oblik kaosa, jer se stvara ona najgora situacija „tko prvi veže plovilo, vez je njegov“. U svemu tome problem se, poradi sporosti hrvatskog sudstva, produžava godinama, te se problem više zaoštrava. Ako se pak postavi pitanje nadležnosti Pomorske policije, od dežurnog u Pomorskoj policiji dobiti će te kratko obrazloženje o nenadležnosti za privezišta. Odnosno za sve oblike priveza plovila, kad jedan privez ide na obalu, Pomorska policija nije nadležna. Dakle, za kaos u ovako nastalim mjesnim lučicama nitko nije nadležan, a sve poradi toga što nema sustava nadzora nad pomorskim dobrom, odnosno, nema sustava nadzora u sustavu izvršne vlasti i zaštiti prava na pomorskom dobru, što je nedopustivo. Ali problem izostanka nadzora i sustava izvršne vlasti na pomorskom dobru ne ostaje sam nego producira nove probleme.
Generiranje novih otvorenih problema
– Lančani problem koji nastaje iz prethodnog problema u samoinicijativno izgrađenim mjesnim lučicama uključuje i problem istezališta.
– Lučice nerijetko imaju istezalište za plovila. I dok je s jedne strane istezalište svakoj mjesnoj lučici stvar njene kvalitete i podizanje nivoa njene usluge, u slučaju lučica bez uprave i nadzora istezalište postaje problem.
Zašto?
Primjerice, lučica Ražanj osim 50-tak vezova ima također i istezalište za plovila koje je putem Interneta i prijenosa informacija postalo vrlo popularno, te se u sezoni svaki dan u more porine, ili iz mora istegne, nekoliko desetaka plovila, i to sve bez nadzora i bez naknade. Posebno strani vlasnici plovila to dobro znaju, te to svesrdno koriste, a u sadašnjem stanju i statusu lučice nitko to ne može, niti im pravo, zaustaviti. Na taj je način sigurnost na pomorskom dobru ozbiljno narušena, jer opreme za sigurno istezanje plovila nema pa se svatko tko želi porinuti plovilo u takvoj lučici snalazi na svoj način. Dakle, i kroz problem istezališta očituje se problem nepostojanje sustava nadzora, i nadležnosti, a koji bi trebao osigurati sigurnost porinuća plovila u more.
– Treći lančani problem, koji nastaje iz osnovnog problema u samoinicijativno izgrađenim mjesnim lučicama, problem pristupa plovilu.
Problem kosa u mjesnim lučicama u kojima nije riješeno pitanje vlasništva, pa tako nema ni upravljanja, opet potencira problem nepostojanja nadzora, a koji je vidljiv na drugi način. Kao rezultat neriješenog statusa mjesne lučice bez nadzora i uprave pojavljuje se novi problem, odnosno, uski priobalni prostor postaje parkiralište za vozila turista koji borave u obližnjim apartmanima. Da situacija bude gora, ta se vozila često parkiraju uz samu obalu, i to tako da vlasnik plovila, ako nekako i uđe u plovilo, ne može izaći iz plovila.
Slika 1. Strani kombi parkiran uz obalu, i slika 2. talijanski gumenjak na tuđem vezu i sa svojom bovom (bijela bova)
Izvor: snimljeno u lučici Ražanj u kolovozu 2018.
VProblem parkiranja u lučicama opet postavlja pitanje nadležnosti, pa izgleda prometna policija tu nema nadležnost, nego, obzirom na neslužbenu informaciju, nadležnost bi trebao imati komunalni redar. E sad, uz pretpostavku da je komunalni redar nadležan, efekt njegovog djelovanja je nedovoljan. Zašto? Kao prvo, komunalnih redara, posebno u turističkoj sezoni, nema dovoljno, pa primjerice u opčini Rogoznica ima samo jedan redar koji bi trebao pokrivati područje cijele opčine, a što je fizički nemoguće. Kao drugo, komunalni redari vikendom ne rade. Opcija uvođenja većeg broja komunalnih redara zahtijeva za to primjereni budžet općine, a što znači da općina za veći broj komunalnih redara, koji bi zadovoljili potrebama održavanja reda, za sada nema dovoljno novca.
Problem legalizacije bova
Osim problema bezvlašća u pojedinim mjesnim lučicama, kaos na pomorskom dobru potenciraju i bove koje se sve više postavljaju, a na što Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture ne reagira. Neformalna informacija, koja već godinama kruži u hrvatskom priobalju, kaže da će Ministarstva mora, prometa i infrastrukture RH popisati bove, čime bi se započelo sa sređivanjem tog problema, ali se očito radi o dezinformaciji. Bove svakog ljeta niću kao gljive poslije kiše, a nadležno ministarstvo šuti. Upravo zbog kaosa, odnosno, zanemarivanja problema na pomorskom dobru, bove su također ponekad izvor sukoba među vlasnicima plovila.
Zaključno, obzirom na sve navedeno, jasno je da Hrvatska u domenu upravljanja, konačno mora razviti sustav upravljanja po uzoru na razvijene europske države, a to znači uvođenje sustava po obrascu „top down“. To znači da se nacionalni ekonomski sustav temelji na razvijenoj lokalnoj samoupravi, jer nitko bolje od lokalne vlasti ne zna probleme na području pod njenom upravom. Kao dio tog sustava potrebno je razviti i sustav nadzora, koji, posebno kad je riječ o pomorskom dobru, mora biti neovisan, a što znači da ga ne mogu obavljati lučki kapetani koji se prvenstveno brinu o sigurnosti. Nažalost, Hrvatska u domeni sustavnog uređenja vlasti i nadzora, a koji počivaju na lokalnoj samoupravi, još nije sazrela, te je stupanj centralizacije još uvijek neprimjereno visok. Rezultat toga su opravdani komentari lučkih kapetana i lučkih uprava koji traže veće ovlasti, odnosno, trajno rješenje problema na pomorskom dobru, te stoga kritički prilaze nadležnom Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture RH. Uz potrebitu decentralizaciju državne vlasti, primjerice, premještanjem Ministarstva mora, prometa i infrastrukture u Split, potrebno je uznastojati na jačanju lokalne samouprave, kako njenog budžeta, tako i stručnosti i kompetencija osoblja, jer bez kvalitetnih kadrova na svim nivoima nema boljitka ni razvoja.
I sad za kraj ostaje pitanje zašto se kaos na pomorskom dobru ne rješava. Sudeći po svemu dvije su opcije odgovora, (1) neznanje na najvišem nivou vlasti, ili pak (2) nebriga i politički nemar. Što je od to dvoje? Sudeći po svemu, kao i po drugim problemima prisutnim na pomorskom dobru, odgovor je: „oboje“. Kad je u pitanju pomorsko dobro, a uz njega i nautički turizam, ljude od znanja i struke moglo bi se u Hrvatskoj naći, ali nažalost, najviši nivo vlasti, a i niži nivoi, kao da zaziru od njih. Upravo ta činjenica otvara gap za nepotizam i nelegalne radnje koje se gomilaju, umjesto da se problemi na pomorskom dobru rješavaju. Stoga možemo samo reći „svi vi kojih se tiče pomorsko dobro Hrvatske, dajte se probudite više“!