U Rijeci je 20. studenog 2019. u hotelu Jadran održano izuzetno uspješno stručno savjetovanje o pomorskom dobru. U fokusu savjetovanja prvenstveno je bila analiza slojevitih imovinskopravnih odnosa, prvenstveno pretvorbe, zakonitih ulaganja, stečenih prava, legitimnih očekivanja i primjena zakonskih propisa o pomorskom dobru.
Savjetovanju su nazočili mnogobrojni ugledni gospodarstvenici, predstavnici lokalne i regionalne samouprave, lučkih uprava kao i predstavnici resornih ministarstava i Ureda za zakonodavstvo Vlade Republike Hrvatske.
Uvodno izlaganje održao je Branko Kundih, urednik portala o pomorskom dobru, koji se ukratko osvrnuo na genezu nareda na pomorskom dobru. Upozorio je da današnje nesređeno stanje možemo samo u jednom dijelu pripisati povijesnom trusnom nasljeđu. Glavni uzrok zbrke i nereda prvenstveno je posljedica što više od četvrt stoljeća nismo definirali ključne strateške ciljeve, nismo respektirali glas znanosti i struke, te smo istovremeno donijeli u velikom djelu niz kontradiktornih i štetnih propisa o pomorskom dobru.
Urednik portala je upozorio da se pravna arhitektura pomorskog dobra kao izuzetno složenog sustava od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku ne može graditi bez vizije, precizno definiranih ciljeva i istinske političke volje koju prate kompetentni stručni i administrativni kapaciteti na svim razinama.
U zaključku je među ostalim Kundih istaknuo da je pomorsko dobro kao institut “sui generis” suviše složen da bi se njime moglo učinkovito upravljati putem partikularnih sektorskih politika. Upravo zato integralno upravljanje pomorskim dobrom nema alternative. Nevjerojatno jr da već četvrt stoljeća lutamo i improviziramo, predlažemo i povlačimo rješenja o pomorskom dobru, pa opet predlažemo i odustajemo, te se ponovo vraćamo na početak.
Stečajni upravitelj Loris Rak u analizi zakonskih propisa o pomorskom dobru u praksi posebno je među ostalima upozorio da davatelji koncesije trebaju biti slobodniji u definiranju uvjeta sposobnosti gospodarskih subjekta koji sudjeluju u nadmetanju, kako bi osigurali željenu kvalitetu i standard građevina i usluga koje će koncesionari pružati njihovim korisnicima. Time bi se osiguralo da u nadmetanju za dodjelu ugovora o koncesiji sudjeluju zaista samo oni gospodarski subjekti za koje davatelji koncesija mogu biti sigurni da u slučaju njihovog odabira oni imaju mogućnosti izvršavanja ugovora o koncesiji sa željenim ciljevima. U svojem izlaganju autor je istaknuo da davanje koncesija na pomorskom dobru i morskim lukama nužno zahtjeva intervencije u postojeće legislativne okvire i to u postupovnopravnom i u materijalnopravnom smislu. Samo integralnim pristupom zakonodavnim promjenama moguće je postići stvaranje pravnog okvira koji će omogućiti kvalitetne aspekte koncesija, a time i upravljanja pomorskim dobrom i morskim lukama.
Završno Rak se založio i smatra da je potrebno otkloniti pravnu nesigurnost donošenjem dugo očekivanog novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama i usklađivanjem njegovih odredbi s općim zakonom o koncesijama, ali i razmisliti o izmjeni zakona o koncesijama u onom području koje se nalazi izvan obuhvata primjene Direktive 2014/23/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014.godine o dodjeli ugovora o koncesiji.
Posebnu pažnju prisutnih privukla je središnja tema savjetovanja vezana uz pretvorbu, zakonita ulaganja, stečena prava i legitimna očekivanja na pomorskom dobru.
Doc. dr. sc. Iva Tuhtan s Pravnog fakulteta u Rijeci i gost predavač Izv. prof. dr. sc. Gordan Stanković svoje izuzetno izlaganje prezentirali su kroz osam modula upoznavši sudionike savjetovanja s teorijom o stečenim pravima i legitimnim očekivanjima, te su detaljno analizirali prvenstveno pretvorbu kao i konverziju prava na pomorskom dobru u koncesiju.
Autori zastupaju mišljenje da je u postupcima pretvorbe, a potom i konverzije prava na korištenje pomorskog dobra u koncesije, nanesena šteta brojnim trgovačkim društvima. Takvim je postupanjem učinjena povreda ustavne norme kojom je propisano da se prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom. Time je učinjena povreda ustavnog jamstva prava vlasništva kojim se štiti ne samo pravo vlasništva, nego i vrlo širok krug privatnih prava, odnosno sva privatna imovinska prava te je time narušeno i ustavno zajamčeno načelo jednakosti poduzetnika na tržištu. Autori su detaljno analizirali povijesni slijed prava korištenja iz vremena važenja Zakona o pomorskom i vodnom dobru lukama i pristaništima iz 1994.god. i konverziju stečenih prava na pomorskom dobru u koncesiju nakon stupanja na snagu Pomorskog zakonika i Zakona o morskim lukama. U tom smislu autori su upozorili da problemi koji su nastali pretvorbom društvenih poduzeća s imovinom na pomorskom dobru i potom konverzijom prava na korištenje pomorskog dobra u koncesiju vuku korijene iz vremena važenja ZPVDLP-a i donošenja odluka općinskih skupština o davanju na korištenje pomorskog dobra. U to vrijeme odluke o vremenskom trajanju prava korištenja na pomorskom dobru bile su potpuno arbitrarne, a bilo je uvriježeno stajalište da će se pravo na korištenje pomorskog dobra društvenom poduzeću produljivati budući da je korištenje imalo u pravilu za cilj stjecanje dobiti društvenom poduzeću.
U detaljnoj analizi stečenih prava autori su upozorili i na problem određivanja granice pomorskog dobra odnosno njezinog širenja, posebno na prostor na kojemu se moglo stjecati pravo vlasništva i druga stvarna prava. Kvalitetno i jasno rješenje ovog problema nužno je da bi se po mišljenju autora ostvarilo jedno od temeljnih načela našeg pravnog poretka a to je pravna sigurnost, a dotadašnjim nositeljima stvarnih prava osigurala pravična naknada za izvlaštenje.
Na koncu Tuhtan i Stanković među ostalim zaključuju da stanje koje imamo danas nije posljedica loše primjene kvalitetnih zakona, nego primjene nekvalitetnih zakona. Cijeli korijen problema leži u konfuznim i nedorečenim propisima o pomorskom dobru, te nikakvim propisima o pretvorbi kada se radilo o pomorskom dobru. Odgovornost za konfuzne i nekvalitetne propise ne počiva ni na sudovima, ni upravnim tijelima, ni voditeljima zemljišnih knjiga, ni nesavjesnim pojedincima koji su htjeli u postupku pretvorbe dobiti nešto više od onoga što im pripada, odgovornost počiva na zakonodavcu.
