Zamolili smo Prof. dr. sc. Tihomira Lukovića, znanstvenika s izuzetnim teoretskim i praktičnim iskustvom, da nam prenese neka svoja promišljanja vezana uz alternativne modele korištenja pomorskog dobra posebno s ekonomskog aspekta nautičkog turizma.
Profesore, koji su razlozi vaših kritika često usmjerenih prema institutu koncesije?
Da, dugo sam i ja mislio da je koncesija jedini način korištenja pomorskog dobra, ali sam radeći na jednom EU projektu shvatio da postoje i drugi bolji načini i rješenja koja podupiru ono što Hrvatskoj jako nedostaje, poduzetništvo. Evo sad u uvjetima korona virusa nadam se da shvaćamo važnost poduzetništva, ali i poljoprivrede, koja je oblik poduzetništva.
Koliko nam je poznato na Sveučilištu u Dubrovniku uz kolegije “Nautički turizam” i “Controlling” imali ste kolegij “Poduzetništvo”. Koliko je ono važno za Hrvatsku?
Bit ću kratak. Ekonomije svih država svijeta pa i Europske Unije temelje se na poduzetništvu. Obzirom na broj zaposlenih, sve države, čije su ekonomije tržišno usmjerene imaju oko 65% zaposlenih u poduzetništvu. Ona “velika” poduzeća naprosto nemaju mogućnost visokog opsega zapošljavanja, a ljudski um je poduzetnički usmjeren pa to treba iskoristiti. Hrvatska sada ima oko 70% zaposlenih u poduzetništvu, što je povoljno, ali razvijenost našeg poduzetništva svrstava nas na samo dno EU-a. Ako pogledate istraživanje “CEPOR 2016 Izvješće o poduzetništvu Hrvatske” bit će vam sve jasno. Zaklinjemo se u poduzetništvo, a radimo suprotno, onemogućavamo njegov razvoj.
Zašto je to tako?
Tržišna ekonomija je sine qua non današnjeg poslovanja, a koja pretpostavlja postavljanje cilja, kako na mikro tako i na makro razini. Cilj uvjetuje plan, a plan se odvija uz snažnu nadzornu funkciju. Nažalost u tome su ekonomije u tranziciji na samom početku. Prijelaz na tržišnu ekonomiju traži nova razmišljanja, a mi u Hrvatskoj ih nemamo. Živeći i radeći u Engleskoj i Njemačkoj mnogo toga sam vidio i naučio, a zatim sam na tim načelima nastavio sa istraživanjima i učenjem pa drugačije gledam na stvari, a posebno na poduzetništvo.
Što mislite o državnoj administraciji?
Državna administracija Hrvatske ima zadatak provoditi zakone i odluke Vlade, i tu završava njena uloga. Djelovanje državne administracije Hrvatske temelji se na šumi dobrih, ali nepovezanih i nefunkcionalnih zakona pa “škripi” na sve strane, a sve to podupire razvoj korupcije. Odnosno, država ne pušta “uzde” iz svojih ruku i sve želi rješavati, a nije za to osposobljena. Kada se radi o pomorskom dobru državna, regionalna i lokalna administracija, osim u iznimnim slučajevima, kadrovski je i stručno podkapacitirana. Kada to povežete s neuređenim zakonodavstvom onda smo očito u ozbiljnim problemima pa je logično sve ovo loše što nam se dešava.
Da li možete iznijeti neki konkretni primjer?
Evo, najbolji primjer su naša brodogradilišta na sjeverozapadnom dijelu Jadrana, i kriza kao i agonija koja se u njima proteže godinama. Država je većinski vlasnik, a upravljati ne zna, već traži strateškog partnera koji bi preuzeo na sebe funkciju odlučivanja koja su vezana za menadžment i upravljanje. Dakle, traženje strateškog partnera je samo dokaz nemoći Vlade i cijelog političkog establišmenta Hrvatske kao ekonomije u tranziciji. Tu spadaju i koncesije, koje su posebno na pomorskom dobru kao isključiva opcija apsolutno neprihvatljive. Istovremeno cjeloviti institut pomorskog dobra nismo bili u stanju urediti ravno četvrt stoljeća. Godinama nismo npr. jasno propisali gdje je granica pomorskog dobra u brodogradilištima te smo na tom prostoru postupali vrlo neujednačeno. Trebamo shvatiti da država, barem u tranzicijskim ekonomijama, ne smije biti subjekt poduzetništva niti se u njega puno miješati, nego svojim instrumentima makro sustava treba podupirati njegov razvoj. Država jedino treba stvoriti odgovarajući pravni okvir koji će gospodarstvu i poduzetnicima osigurati pravnu sigurnost. Naravno, da bi to postigla moraju biti jasno definirani ciljevi.
Kako gledate na koncesije kao instrument gospodarskog korištenja pomorskog dobra?
Zahvaljujući mom radu na EU projektima u nautičkom turizmu puno sam toga naučio pa i to da je koncesija samo rezultat neznanja političkog vrha od kojeg sve počinje i završava. Koncesija je nužno zlo, instrument koji država koristi kada se svi drugi oblici korištenja javnog dobra “ispucaju”. Evo, navest ću samo jedan primjer kako pametne ekonomije zamjenjuju koncesiju rješenjima kojim razvijaju poduzetništvo, smanjuju nezaposlenost, pozitivno djeluju na demografiju, i stvaraju goleme financijske povoljnosti za državu. Naučio sam to radeći u EU projektu koji je bio usmjeren na razvoj nautičkog turizma, posebno marina i chartera, na Baltiku 2016.
Molimo Vas objasnite nam o čemu se zapravo radi?
Evo, kick of meeting projekta, vezano za nautički turizam Baltika, bio je u Bansinu (Njemačka) gdje sam održao uvodno predavanje. Radili smo pet radnih dana, a jedan dan smo bili pozvani na ručak u Marinu Kröslin. Ta je marina slična marini FRAPA, dakle oko 500 vezova u moru. Dočekao nas je menadžer marketinga i proveo nas je kroz marinu. Mene je tu mnogo štošta počelo čuditi pa sam se “zalijepio” za njega i obasuo ga pitanjima. Bit ću kratak. Najprije me iznenadila velika udaljenost među gatovima, 6-9 dužina plovila. Pitao sam ga zašto je tolika udaljenost među gatovima, jer se plaća koncesija na pomorsko dobro. Nakon što me začuđeno pogledao nasmijao se i objasnio mi da koncesije nema, ali imaju ugovor sa državom da svake godine zaposle 7 novih radnika. Zamislite što to znači? Nema koncesije, možeš se čak i širiti, ali moraš zaposliti 7 radnika. Izračunajte sada koliko poduzeće košta jedan radnik godišnje, pa pomnožite sa 7, pa onda naredne godine opet 7 radnika, i tako ste za 10 godina zaposlili 70 ljudi. Ali nije to sve. Sad dolazi ono najbolje, poduzetništvo. Obzirom da moraju zapošljavati moraju razvijati posao, pa su tako uz gatove vezani apartmani. Plutajuće aluminijske kuće na kat sa 6-10 apartmana. Na pitanje da li im se to isplati, odgovorio je “O da, itekako, jer kad se Baltik zaledi dolaze kod nas masovno Španjolci i Francuzi i sa motornim skijama odlaze na Baltik, naprave rupu i love ribu. Ovo je vrlo profitabilno”. Pitao sam ga kako prezimljavaju, jer je sezona yachtinga kratka, a ne daju otkaz zaposlenima. Odgovor sam našao u zaleđu marine. Tu su veliki hangari u kojima su razbijene jahte koje radnici popravljaju i pripremaju za poznatog kupca. Na pitanje o isplativosti tog posla dobio sam isti odgovor kao i prethodno: “O itekako”. Ali ni tu nije kraj, jer se sad oko marine grade kuće za obitelji zaposlenih pa se stvara novo naselje. Naprosto rezultati takvog otklona od koncesije su impresivni.
Da li su Vas nove spoznaje zatekle u dotadašnjim promišljanjima?
U svakom slučaju i ja sam bio zatečen obzirom da sam i ja razmišljao kao svi u Hrvatskoj. Ipak, radeći na EU projektima, kao i živeći izvan Hrvatske po cijeloj Europi, istražujući i radeći kao profesor na Sveučilištu u Dubrovniku, maksimalno sam koristio mogućnosti ERASMUS-a pa sam svake godine održavao predavanja u nekoj od država EU i tako učio, a svoje znanje prenosio sam izvan Hrvatske. To je obostrano dobro i rado sam to radio i radim i nadalje. Treba shvatiti da je znanje u Hrvatskoj minorno, barem što se tiče ekonomije, već ga treba preuzimati od razvijenih izvan nas i stalno učiti i istraživati.
Poznato je u smislu Direktive 2014/23 EP i Vijeća da se ne bi trebali nazivati koncesijama određeni sporazumi koji za cilj imaju pravo gospodarskog subjekta da iskorištava određena javna dobra ili resurse što je na tragu Vašeg iskustva i promišljanja. Da li smatrate da takvu mogućnost treba ugraditi u zakonodavstvo Republike Hrvatske?
Svakako. Navedenu Direktivu treba primijeniti u najširem smislu prvenstveno u interesu nacionalne ekonomije. Ali ponovno ističem, zakonima se ne rješava nacionalna ekonomija već treba postaviti jasan sustav, kao što su primjerice Nijemci nakon Drugog rata postavili sustav “socijalnog kapitalizma”. Kao što vjerojatno znate, taj je sustav postavio prof. dr. sc. Walter Euckner, a njega je podržao političar, a zatim kancelar Ludwig Erhard. Taj je model prof. Euckner, zajedno sa suradnicima, stalno razvijao i usklađivao sukladno ciljevima i događanjima na tržištu te je poznat kao “ordoliberalizam”, odnosno, ekonomija socijalnog slobodnog tržišta. Dakle, kada se postavi sustav i kada se zna čemu se teži, dakle cilj, tek tada dolazi paket zakona. S tim u svezi ističem da je potrebno popisati resurse i jasno ih razgraničiti, kako bi se znalo koji se resursi mogu staviti na tržište, i na koji način ih je moguće aktivirati. Tu sad dolazimo do one prethodne priče, koncesije ili neki drugi model aktiviranja resursa.
A sada kad ste u mirovini koja vam je osnovna preokupacija?
Za mene mirovina predstavlja samo formalni status, jer i nadalje radim. Moj je stav da znanje nije ničija privatna prćija već ga treba širiti i prenositi na mlade. Stoga sada još intenzivnije radim nego ranije i sretan sam radi toga. Mojoj Hrvatskoj treba puno znanja, posebno u ekonomiji, a moj fah su nautički turizam i controlling & planning te na tome i nadalje radim, održavam predavanja, mentoriram, istražujem i pišem. Sad se upravo četiri moje knjige prevode na 8 svjetskih jezika pa sam okupiran s tim projektom i to me veseli. To promovira znanje i dosege u razvijenosti moje države u nautičkom turizmu što mi je jako važno.
Koliko ste angažirani danas u turizmu kada Hrvatskoj treba znanje kako bi izašla sa što manje rana iz ove korona-krize?
Eh, nažalost u Hrvatskoj nitko ne čita, tako da pisana riječ ostaje izvan upotrebe. Politika sve vodi, a ja nisam u nijednoj stranci, jer mislim da mi znanstvenici moramo imati slobodan um i biti korektori i kritičari poradi nacionalnog boljitka. Rado ću pomoći svojoj državi, ali za to morate imati političke i neke druge kontakte, kao i podršku, a ja sam ipak izvan tog sustava. Dakle, nisam u sustavu, nisam u politici pa ne pomažem koliko bi trebao i mogao.
Možda se ipak nešto promijeni u smislu respektiranja glasa struke.
Iz Vaših usta u Božje uši, nadam se i ja, jer je krajnje vrijeme.
