Autor: Kap.d.pl. Branko Kundih dipl.iur.
Otvorena pitanja i prijedlog rješenja
Postavlja se načelno pitanje da li svaka nekretnina koja odgovara zakonskoj definiciji pomorskog dobra predstavlja pomorsko dobro po samom zakonu (ex lege).
Zagovornici teze da svaka nekretnina koja odgovara zakonskoj definiciji pomorskog dobra predstavlja pomorsko dobro po samom zakonu, zastupaju mišljenje da ako bi se pomorsko dobro konstituiralo tek u formalno provedenom postupku, onda bi najveći dio hrvatske obale na kopnu i otocima ostao bez zaštite sve do provedbe upisa. Kada se radi o morskoj obali u postupku njezine identifikacije smatraju da ako nekretnina ima “kulturu morske obale” to već upućuje da se nesporno radi o pomorskom dobru. Upis morske obale kao pomorskog dobra u zemljišnoj knjizi u takvom slučaju smatraju deklaratornim pravnim aktom.
Na tome tragu je i zadnji Prijedlog zakona o pomorskom dobru i morskim lukama iz 2018. god. koji među ostalim sadrži odredbu:
“Ako su pojedine nekretnine u cijeloj svojoj površini pomorsko dobro po samom zakonu i imaju kulturu iz članka 3. ovog Zakona za takve nekretnine, a njihova površina odgovara katastarskom stanju, za njih nije potrebno utvrđivati granicu pomorskog dobra (primjerice, plaže, morska obala sl.)”
Da li je to tako?
Prije svega treba odgovoriti na pitanje postoji li zakonsko uporište da cjeloviti prostor morske obale možemo smatrati pomorskim dobrom na osnovu samog zakona (ex lege) u slučaju da nekretnina ima kulturu morske obale. Da li sama kultura morske obale upućuje da se nesporno radi o pomorskom dobru, te u takvom slučaju nije potrebno utvrđivati granicu pomorskog dobra?
Smatram da takvo zakonsko uporište jednostavno ne postoji. Takav je pristup po mojem dubokom uvjerenju pogrešan i štetan prvenstveno iz razloga što se njime otvara mogućnost da se prostor morske obale koji po svojoj prirodi i namjeni definitivno ne služi korištenju mora proglasi pomorskim dobrom, samo zato što nosi oznaku kulture morske obale.
Radi se o neprihvatljivoj pravnoj presumpciji bez zakonskog uporišta, odnosno o simplificiranom pragmatičnom pristupu koji u konačnosti rezultira izuzetno ozbiljnim posljedicama, prvenstveno u sferi imovinskopravnih odnosa na morskoj obali.
Nesporno pomorsko dobro kao osnovno pravilo
Unatoč nepreciznoj i dvojbenoj zakonskoj definiciji morske obale, ne znači da se dio morske obale odnosno pojasa kopna ne može smatrati pomorskim dobrom po samom zakonu. Postavlja se pitanje koji dio morske obale odnosno pojas kopna možemo smatrati pomorskim dobrom “ex lege” te mu jednostavno dati status nespornog pomorskog dobra i kao takvog ga ujedno označiti kao osnovno pravilo.
Na osnovu Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (ZPDML) morska obala se proteže i obuhvaća pojas kopna koji je širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda. To znači da širinu od šest metara morske obale mjerenu od crte srednjih viših visokih voda možemo smatrati kao nesporno pomorsko dobro i ujedno taj prostor označiti kao osnovno pravilo.
Sintagma širine protezanja morske obale od “najmanje šest metara” jasno određuje minimum, dok maksimalna širina nije limitirana te je širenje ili iznimno sužavanje prepušteno procjeni povjerenstva za granice pomorskog dobra županija i Povjerenstva za granice Ministarstva sukladno zakonskim i provedbenim propisima.
Sukladno Uredbi o postupku utvrđivanja granice pomorskog dobra, županijska povjerenstva za granice pomorskog dobra izrađuju prijedloge granica i dostavljaju ih Povjerenstvu za granice Ministarstva na donošenje. Granica pomorskog dobra utvrđuje se rješenjem u upravnom postupku koje donosi Povjerenstvo Ministarstva.
Zaštitu prostora nespornog pomorskog dobra od najmanje šest metara koje predstavlja osnovno pravilo treba kao prvorazredni nacionalni interes efikasno štititi, bez obzira da li je u formalno proveden postupak utvrđivanja granice pomorskog dobra ili nije. To nikako ne znači da se priklanjam rješenju da bi osnovno pravilo od šest metara supstituiralo granicu pomorskog dobra i pojas kopna morske obale koja može biti šira ili iznimno i uža od šest metara. Međutim, izričito se protivim svakom širenju ili iznimno svakom sužavanju granica pomorskog dobra kao rezultatu i posljedici nepreciznih zakonskih propisa i improvizacije državne i regionalne administracije.
Iznimka od osnovnog pravila
Za svako širenje ili eventualno iznimno sužavanje morske obale od osnovnog pravila (širine šest metara) potrebno je provesti posebni upravni postupak uz jasne i precizne kriterije. Svaki akt kojim se proširuje prostor morske obale šire od osnovnog pravila (šest metara) ili iznimno sužava dio kopna koji predstavlja osnovno pravilo, ima konstitutivnu narav.
U svojoj knjizi Hrvatsko pomorsko dobro u teoriji i praksi, Rijeka 2005. g. zastupao sam mišljenje i upozorio:
“Kada se radi o širini pomorskog dobra u okviru zakonskog minimuma na osnovu kojeg se morska obala – pomorsko dobro proteže u širini najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda takvo utvrđivanje granice pomorskog dobra može imati samo deklaratorni značaj. Samo ako su ispunjene zakonske pretpostavke za širenje ili eventualno iznimno sužavanje širine morske obale od šest metara tako određena granica bi imala konstitutivni značaj.”
Ključni problem nastaje, kako ćemo vidjeti, u tome što danas u Republici Hrvatskoj još uvijek nemamo jasne i precizne kriterije u postupku eventualnog širenje ili sužavanja morske obale kao pomorskog dobra. U takvim okolnostima često smo prepušteni svojevrsnoj improvizaciji i slobodnim procjenama županijskih povjerenstva, uključujući i Povjerenstvo Ministarstva u postupku utvrđivanja odnosno određivanja granica pomorskog dobra na morskoj obali.
(Kada provodimo eventualnu izmjeru morske obale u okviru nespornog pomorskog dobra od 6 metara mi utvrđujemo da se radi o pomorskom dobru. U slučaju širenja ili iznimno sužavanja od osnovnog pravila od 6 metara mi određujemo granicu pomorskog dobra sukladno propisanim kriterijima).
U svakom slučaju potrebno će biti uložiti puno energije i truda da se isprave i izvrše korekcije na djelu već utvrđenih i određenih granica pomorskog dobra na morskoj obali kako bi se cjeloviti sustav ujednačio i doveo u red.
Kako nesporno može postati sporno
Kada se radi o specifično definiranim dijelovima kopna kao što su luke, nasipi, sprudovi, hridi, grebeni, morske plaže, nije upitno da se radi o nespornom pomorskom dobru. U takvim okolnostima mi utvrđujemo pomorsko dobro.
Nažalost, i u takvim situacijama radi nejasno definiranih pojmova i kriterija, često smo u dvojbi i često donosimo pogrešne odluke u postupku utvrđivanja granice pomorskog dobra. Dovedeni smo u situaciju da nesporno pomorsko dobro može postati sporno!
Postavlja se pitanje gdje je na primjer granica prirodne morske plaže?
Obuhvaća li morska plaža, kada se radi o kopnenom dijelu, samo prostor nekonsolidiranog materijala (pijesak, šljunak, njihove kombinacije i sl.) koji se proteže od crte srednjih viših visokih voda do linije vegetacije ili se proteže i šire ako postoje i druge svrhe ili okolnosti koje su u vezi s korištenjem mora. Koje su to druge svrhe? Kako ih utvrditi? Kada ZPDML samo taksativno navede morsku plažu kao pomorsko dobro, a ne definira pobliže sam pojam, a Uredba ne propiše niti jedan specifičan kriterij vezan uz morsku plažu, nije čudno da je procjena granice morske plaže prepuštena subjektivnoj procjeni od slučaja do slučaja.
Prostorno planska dokumentacija kako ćemo vidjeti može predstavljati samo pomoćni kriterij, ali ne odlučujući. U takvim okolnostima nesporno pomorsko dobro može postati sporno te mnoga pitanja ostaju otvorena. U tom smislu postavlja se pitanje da li je cijelo brodogradilište pomorsko dobro ili samo luka brodogradilišta, da li je cijeli nasip pomorsko dobro ili samo onaj dio koji služi iskorištavanju mora?
Gdje su granice lučkog područja na moru ako Zakon propisuje da je granica lučkog područja istovremeno i granica pomorskog dobra, a granica pomorskog dobra na moru je vanjska granica teritorijalnog mora?
U zakonodavnom neredu kojeg smo sami stvorili, kako vidimo teško možemo dati suvisli odgovor i u slučaju kada se radi o nespornom pomorskom dobru. Jednostavno nemamo jasno definirane pojmove i jasne kriterije. Procesi su išli i u suprotnom smjeru, pa su granicom pomorskog dobra neutemeljeno obuhvaćeni i neki prostori na morskoj obali koji nesporno nisu niti bi trebali biti uključeni u pravni režim pomorskog dobra (dio morskih kampova kao i niz objekata pretežno u turističkoj funkciji).
U pojedinim slučajevima posljedice su dramatične i urušavaju elementarnu pravnu sigurnost u najširem smislu.
Zakonska rješenja
Da bi odgovorili i branili tezu da morsku obalu u cjelini ne možemo po samom zakonu smatrati pomorskim dobrom potrebno je pažljivo analizirati definiciju morske obale sukladno danas na snazi ZPDML. Zakon je skoro u cijelosti preuzeo definiciju morske obale bivšeg Pomorskog zakonika (PZ) i njegovih izmjena.
ZPDML u Osnovnim odredbama u čl. 4. propisuje da se morska obala proteže od crte srednjih viših visokih voda mora i obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena kao i onaj dio kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, te za druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora, a koji je širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda.
Vidimo da je zakonska definicija morske obale ne samo zbunjujuća nego i kontradiktorna. Zakonska definicija morske obale nipošto ne omogućava interpretaciju da je morska obala u cijelosti ex lege pomorsko dobro. Problem najvećeg vala pravna znanost, kako ćemo vidjeti, smatra znanstveno neutemeljenim elementom definicije morske obale.
Iako u Uredbi o postupku utvrđivanja granice pomorskog dobra najveći val jednostavno ne postoji, on i dalje egzistira u ZPDML pa se u određenim slučajevima koristi kao pomoćni ili odlučujući kriterij u rješenjima Povjerenstva Ministarstva. Očigledno se radi o nedosljednom provedbenom propisu koji rezultira nedosljednom primjenom prava (od slučaja do slučaja).
Uvjet da bi se morska obala mogla smatrati pomorskim dobrom u širini široj od šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda (ako zanemarimo najveći val) je da dio kopna, odnosno morske obale, po svojoj prirodi i namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov te za druge svrhe koje su u vezi korištenjem mora.
Jadranko Jug, sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojem Priopćenju 2013. g. “Stvarna prava na pomorskom dobru” upozorava da neki autori smatraju da u slučaju kada je određena zemljišna čestica u zemljišnim knjigama upisana kao nekretnina prema kulturi koja se prema ZPDML smatra dijelom kopna koje je pomorsko dobro, ne treba utvrđivati faktično stanje jer se razumijeva da je cijela zemljišna čestica tada pomorsko dobro.
Jug smatra da takav pristup utvrđivanja i određivanja nekretnina koje čine pomorsko dobro nije ispravan, te smatra kada se radi o morskoj obali koja je u pojasu od najmanje šest metara od crte srednjih viših visokih voda mora i koja je nesporno pomorsko dobro, uvijek postoji mogućnost da je u funkcionalnoj vezi s korištenjem mora i širi pojas kopna, a to se jedino može utvrditi u postupku određivanja granica pomorskog dobra.
Na tragu ovog promišljanja sa kojim se u potpunosti slažem, stoji autor ovoga teksta već više od dvadeset godina. Upravo zato morsku obalu, odnosno pojas kopna, možemo smatrati pomorskim dobrom ex lege u širini od šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda.
Zaključno smatram da je širina od šest metara zakonski minimum kao osnovno pravilo i predstavlja polazište za eventualno širenje ili iznimno sužavanje morske obale kao pomorskog dobra. Svako širenje ili sužavanje uvjetovano je stručnom procjenom od strane Povjerenstva koje tek treba utvrditi može li se morska obala van tog zakonskog minimuma po svojoj prirodi ili namjeni širiti ako postoje opravdani funkcionalni razlozi ili iznimno sužavati ako to zahtjeva postojeće stanje na obali (potporni zidovi, povijesni objekti itd.) te na osnovu utvrđenih parametara odrediti granicu pomorskog dobra na morskoj obali.
Priroda i namjena korištenja mora za pomorski promet i morski ribolov te druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora u definiciji morske obale kako vidimo nisu zadana veličina, nego ih ju je u svakom konkretnom slučaju potrebno odrediti u upravnom postupku. Zato je prvorazredno stručno pitanje kako tumačiti funkcionalni princip, odnosno gdje je ta granica do koje morska obala, odnosno kopno po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, te za druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora? Mislim da u zadanim zakonskim okvirima to predstavlja nemoguću misiju.
U postupku određivanja granice morske obale šire od osnovnog pravila susrećemo u provedbenim propisima neprecizne i dvojbene kriterije. To jasno možemo vidjeti u Uredbi o postupku utvrđivanja granice pomorskog dobra koja propisuje da u slučaju da Povjerenstvo predlaže granicu pomorskog dobra širu od zakonskog minimuma dužno je među ostalim uvažavati kriterij (u postupku širenja) kada se radi o drugim svrhama koje su u vezi s korištenjem mora, dokumente prostornog uređenja.
Posve je jasno da dokumenti prostornog uređenja ne mogu odgovoriti na pitanje koje su to druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora, a koje bi predstavljale opravdanje za širenje pomorskog dobra van osnovnog pravila (širina šest metara).
Zato smatram da je zamjenica tadašnjeg državnog pravobranitelja Senka Andrijašević Rac danas već davne 1999.g. u Šibeniku zastupala i iznijela ispravno mišljenje da prostorno uređenje i prostorni planovi kao jedan od instrumenata za gospodarenje prostorom mogu biti samo pomoćni kriterij pri određivanju granica pomorskog dobra, ali ne odlučujući.
Prijedlog rješenja (de lege ferenda)
S punom odgovornošću tvrdim da do danas nismo jasno definirali pojmove i donijeli jasne kriterije u postupku utvrđivanja i određivanja granica pomorskog dobra. To nikako ne može predstavljati alibi da idemo u drugu krajnost i ekstenzivnim tumačenjem povijesne upise ili oznaku kulture morske obale podvedemo pod pravni režim pomorskog dobra. Usprkos tome, neke granice na morskoj obali su razumno i smisleno utvrđene i određene prvenstveno zahvaljujući odgovornom i profesionalnom pristupu pojedinaca, kako na regionalnoj tako i na državnoj razini. One nisu rezultat konzistentnih sustavnih rješenja nego rezultat zdrave pameti.
Autor ovog teksta je prije dvadeset godina nudio rješenja de lege ferenda koja zastupa i danas:
“Širenje granice pomorskog dobra izvan šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda, treba ograničiti isključivo na neposredno, odnosno uobičajeno korištenje mora. Neposredno odnosno uobičajeno korištenje mora pretpostavlja da se kopneni prostor morske obale, na kojem se obavljaju određene djelatnosti ne bi mogao koristiti za obavljanja tih istih djelatnosti u drugom prostornom okruženju bez dodirnog kontakta s morem. Svi korisnici pomorskog dobra koji bi svoje djelatnosti i aktivnosti mogli realizirati i u drugom prostornom okruženju, bez dodirnog kontakta s morem, mogu se smatrati da pomorsko dobro koriste posredno.” (Branko Kundih, Pomorsko dobro i granice pomorskog dobra 2000., Hrvatsko pomorsko dobro u teoriji i praksi, 2005.)
Što bi to u značilo u primjeni?
To znači na primjer, da navoz za brod ili brodicu na morskoj obali od dužine cca 30 metara predstavlja neposredno odnosno uobičajeno korištenje mora. Takav navoz trebao bi u cijelosti biti uključen u pravni režim pomorskog dobra. Radi se o neposrednom korištenju mora jer navoz jednostavno ne može biti u funkciji u drugom prostornom okruženju bez neposrednog kontakta s morem. S druge strane turistički kamp pomorsko dobro koristi posredno i nema razloga da bude obuhvaćen granicom pomorskog dobra, osim prostora morske plaže. Sam turistički kamp može egzistirati u bilo kojem primjerenom prostornom okruženju bez dodirnog kontakta s morem. Morska plaža definitivno ne može bez mora. Kod kampa se radi o posrednom korištenju dok se kod morske plaže radi o neposrednom korištenju mora. Morsku plažu kao takvu možemo i moramo smatrati ex lege pomorskim dobrom te ju jasno definirati i precizno propisati kriterije njezinog opsega, kako na kopnu tako i na moru.
Zaista ne znam kojim su se kriterijima vodila pojedina povjerenstva da su neki kampovi na morskoj obali u cijelosti uključeni u pravni režim pomorskog dobra, dok je istovremeno većina kampova van granica pomorskog dobra na morskoj obali. Istu nedosljednu situaciju susrećemo kod brodogradilišta. Samo luka brodogradilišta je ex lege pomorsko dobro iako su mnoga brodogradilišta danas u cijelosti pomorsko dobro. Da bi imali prvorazredni cirkus s brodogradilištima prvo smo propisali da je samo navoz pomorsko dobro, zatim cijelo brodogradilište i na koncu luka brodogradilišta.
Turističkih kampova i brodogradilišta ima u dubokom kontinentalnom djelu Republike Hrvatske, pa se samo čudim zašto i ona nisu uključena u pravni režim pomorskog dobra. Opće je poznata činjenica da su svojevremeno pozadinska lučka skladišta kod Rijeke na udaljenosti većoj od pet kilometara bila u režimu pomorskog dobra.
Kada sam u svojstvu pročelnika Ureda za pomorstvo u Rijeci, zajedno sa svojim suradnicima, vodio postupak prve granice pomorskog dobra na morskoj obali na dijelu k.o. Kostrena – Sveta Lucija predložili smo, a Vlada RH je usvojila prijedlog i 17. listopada 1996.g. donijela Odluku da granica pomorskog dobra prati morski rub šetnice. Ta praksa je ubrzo napuštena te su šetnice uz more pa i šira područja nepotrebno uključivana u pravni režim pomorskog dobra na morskoj obali.
Postavlja se pitanje koje su to druge svrhe u vezi s korištenjem mora, svrhe koje opravdavaju rješenje da se šetnica van šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda uključuje u pravni režim pomorskog dobra. Možemo pretpostaviti da je korisnik šetnice emocionalno povezan s morem uživajući u prekrasnoj panorami. To ne znači da cijelu šetnicu i šire treba uključiti u pravni režim pomorskog dobra.
Mislim da se ne možemo voditi subjektivnim i emocionalnim procjenama prilikom određivanja granica pomorskog dobra na morskoj obali. Možda i možemo ali ih onda treba jasno propisati!
Slobodna interpretacija povjerenstava za granice pomorskog dobra u tumačenju funkcionalnog korištenja mora do danas je rezultirala naprosto nekim grotesknim primjerima gdje se granicom pomorskog dobra na morskoj obali amputiraju dijelovi hotela, terasa ili se prostor restorana naprosto podijeli u dva pravna režima.
De lege ferenda
Zaključno smatram i predlažem da svi sadržaji i objekti na morskoj obali bilo u javnoj ili gospodarskoj funkciji koji bi mogli samostalno egzistirati i u drugom prostornom okruženju neovisno od mora, a nalaze se izvan osnovnog pravila od šest metara ne treba uključiti u pravni režim pomorskog dobra. Naravno da takvo načelo treba precizno i jasno razraditi provedbenim propisom.
Upozorenja znanosti i struke
Nakon donošenja PZ iz 1994.g. jedan od naših vodećih autoriteta pomorskog prava Branko Jakaša smatrao je da je definicija morske obale kontradiktorna i nejasna, te da je PZ propisao dva pojasa koja u praksi nije moguće upotrijebiti u postupku utvrđivanja granice pomorskog dobra. Istodobno je propisano da se:
a) morska obala proteže od crte srednjih niskih voda i voda (danas od crte srednjih viših visokih voda) i obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena,
b) morska obala je i dio kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, te za druge svrhe koje su u svezi s korištenjem mora, a koji je širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda.
Dragan Bolanča i Nenad Leder analizirajući Problem evidencije i obilježavanja pojasa pomorskog dobra 1998.g. smatrali su da je definicija morske obale označena s a) neegzaktna i znanstveno neutemeljena pa ju kao takvu nije moguće upotrijebiti pri evidentiranju i obilježavanju pojasa pomorskog dobra.
U razmatranju pitanja Uloge i ovlasti državnog pravobraniteljstva glede određenih nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske i općih dobara Senka Andrijašević Rac je 2000 god. u Opatiji među ostalim istakla: “Premda bi se dalo zaključiti da je zakonodavac detaljno uredio pitanje određivanje granice pomorskog dobra na kopnu, odnosno granice morske obale, te na taj način izbjegao nepotrebnu dugotrajnu proceduru određivanja granice pomorskog dobra, na žalost praksa ga je demantirala. Naime, najspornije pitanje koje se pojavilo u praksi glede definiranja pomorskog dobra odnosno njegove granice jest pitanje koji je to dio kopna koji služi za druge svrhe u svezi s korištenjem mora. Odgovorom na ovo pitanje stvorena je mogućnost različitih interpretacija, te samim time i raznolikog određivanja granica pomorskog dobra.”
Promišljanje i upozorenje Senke Andrijašević Rac u cijelosti se obistinilo u praksi određivanja granica pomorskog dobra.
Nevjerojatno da je predlagač ZPDML (N.N. 158/03) koji je nota bene donesen po hitnom postupku bio godinama prije upozoravan od znanosti i struke da je definicija morske obale nejasna, kontradiktorna i znanstveno neutemeljena. No unatoč tome, po starom su običaju mišljenja i argumenti struke ignorirani tako da su skoro istovjetna rješenja PZ kada se radi o morskoj obali ugrađena u ZPDML koji je još uvijek na snazi. Ne čudi da se danas nakon četvrt stoljeća vraćamo na početak, s obzirom na to da pojmove na kojima leži odnosno trebala bi ležati čitava arhitektura pomorskog dobra nismo još jasno uredili.
U razmatranju novina Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama iz 2003. god. zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Danica Damjanović je istakla:
“Stoga je zakon o pomorskom dobru i morskim lukama imajući na umu dosadašnju neujednačenu praksu Pomorskog zakonika trebao pobliže definirati što se smatra dijelom kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi za svrhe koje su u vezi s korištenjem mora, jer to nije pitanje koje se može definirati podzakonskim aktom, a još manje može biti diskrecionim pravom upravnog tijela koje određuje granice pomorskog dobra”.
Morska obala u svjetlu imovinskopravnih odnosa
Posebno ozbiljni problemi nastaju u sferi imovinskopravnih odnosa kao posljedice ekstenzivnog tumačenja i širenja morske obale kao pomorskog dobra.
Činjenica da je u stoljetnom pravnom kontinuitetu na prostoru današnje Republike Hrvatske bilo zabranjeno stjecanje prava vlasništva na pomorskom dobru osim u iznimnim slučajevima koji su među ostalim bili propisani i Uredbom iz 1939. god. Povijesni upisi prava vlasništava i danas egzistiraju u zemljišnim knjigama i mi ih ne možemo naprosto ignorirati i jednostavno upisati pomorsko dobro u zemljišne knjige, a da prethodno ne obeštetimo njihove dosadašnje vlasnike. Isto tako je činjenica da niti jedan propis u hrvatskom zakonodavstvu do danas nije jasno odgovorio što predstavlja i tko ima pravno valjan način stjecanja vlasništva na pomorskom dobru i drugih stvarnih prava. Istovremeno nisu razriješena pitanja i posljedice postojanja para stvarnog prava korištenja (trajnog prava korištenja) iz sustava društvenog vlasništva. U tom smislu Martin Vedriš u “Osnovama imovinskog prava” 1977.g. navodi da pravo korištenja ima sve osnovne karakteristike stvarnog prava.
Problem je, kako znamo, bio u izričaju, odnosno što se pravo korištenja kao stvarno pravo istovremeno koristilo i kao pravo na korištenje u obveznopravnom smislu. Međutim to ne opravdava zakonodavca što trajno pravo korištenja na pomorskom dobru kao zakonito stečeno pravo iz sustava društvenog vlasništva do danas nije uredio. Time su dovedena u pitanje legitimna očekivanja postojećih korisnika pomorskog dobra, a istovremeno su dovedena pod upitnik i daljnja ozbiljna ulaganja.
Niti ZPDML od kojeg se mnogo očekivalo ta pitanja nije uredio. Upravo suprotno, u Prijelaznim i završnim odredbama članak 118. donio je djelom kontradiktorne odredbe suprotne ustavnim načelima kojima se jamči uživanje prava vlasništva. Tako je sukladno istoimenom članku propisano sljedeće:
“Upisi prava vlasništva ili kojega drugog stvarnog prava na zemljištu i građevinama na pomorskom dobru za koje se ne može dokazati pravno valjan način stjecanja pravno su nevaljani. Državni odvjetnik podnijet će prijedlog zemljišnoknjižnom sudu radi brisanja upisa prava vlasništva ili drugog stvarnog prava na pomorskom dobru iz stavka 1. ovoga članka i upisati pomorsko dobro.”
Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 04.10.2011.ukinute su odredbe članka 118.stavka 2 i dio stavka 3. ZPDML. U Obrazloženju istoimene Odluke se među ostalim navodi da se upisanom knjižnom vlasniku briše pravo vlasništva s faktičnim učincima izvlaštenja, a bez prethodne mogućnosti sudjelovanja u sudskom parničkom kontradiktornom postupku u kojem bi mu bila omogućena zaštita njegovih prava.
Unatoč Odluci Ustavnog suda RH u zadnjem Prijedlogu zakona o pomorskom dobru i morskim lukama iz 2018. u Prijelaznim i završnim odredbama se navodi:
“Zemljišnoknjižni sud će na temelju prijedloga nadležnog državnog odvjetništva provesti upis pomorskog dobra na temelju akta o granici pomorskog dobra u slučaju kad su u obuhvatu pomorskog dobra zemljišne čestice u svojoj cijeloj površini.”
Nevjerojatan je pristup zakonodavca u razrješavanju slojevitih imovinskopravnih odnosa na pomorskom dobru koje traje ravno četvrt stoljeća. Naprosto se ignorira postojanje povijesnih zakonitih upisa prava vlasništva na morskoj obali kao i postojanje trajnog prava korištenja kao svojevrsnog stvarnog prava iz sustava društvenog vlasništva.
Republika Hrvatska se opredijelila za tržišnu ekonomiju po uzoru na zapadne demokracije gdje je pravo vlasništva kao stvarno pravo, ako je stečeno na osnovu zakona, apsolutno zaštićeno. Postavlja se pitanje kako je pravna znanost i javna vlast u doba bivše socijalističke Jugoslavije u kojoj je privatno vlasništvo bilo doslovno drugorazredna kategorija u odnosu na društveno vlasništvo, gledala na pitanje utvrđivanja granica pomorskog dobra i privatno zemljište.
Izuzetno je interesantno promišljanje eminentnog znanstvenika i savjetnika Branka Sambraila koji u svojem antologijskom djelu “Pomorsko dobro u teoriji i praksi” (Anali Jadranskog instituta 1968.) u razmatranju granice pomorskog dobra prema kopnu navodi: “Granice pomorskog dobra prema kopnu protežu se do vanjske linije onih dijelova državnog teritorija i onih objekata kojima je dat značaj pomorskog dobra. Budući da redovito granice pomorskog dobra ne proizlaze iz njegove prirode, to će se ona prema kopnu utvrđivati bilo na osnovu nekih općih kriterija bilo neposrednom delimitacijom nadležnog administrativnog organa. Međutim ako se radi o utvrđivanju granice pomorskog dobra prema privatnom zemljištu koje pokušaju jednostrano utvrditi administrativni organi, a s tim razgraničenjem se ne slože vlasnici privatnog zemljišta, potrebno je predmet iznijeti pred redovni sud radi utvrđivanja granica vlasničkog prava. U tom slučaju nisu nadležni administrativni organi da o tom pitanju donesu odluku u administrativnom postupku.”
Na tom tragu promišljanja su neke Primjedbe u vezi primjene Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima iz 1974. koje je tadašnje Javno Pravobranilaštvo SRH br.Jp 114/81 dostavilo 17.06.1981. Izvršnom vijeću Sabora SR Hrvatske u kojem se među ostalim navodi:
“Postavlja se pitanje naknade bivšem vlasniku za zemljište koje će postati donošenjem općinske odluke pomorsko dobro i prema tome dobro u općoj upotrebi. Čl. 88. Zakona govori o eksproprijaciji, ali eksproprijaciji određenog objekta ili prava na pomorskom dobru, ali ne i o eksproprijaciji i naknadi za zemljište koje je postalo pomorsko dobro. Mišljenja smo da bi s obzirom na propis članka 113.Ustava SR Hrvatske bivši vlasnik imao pravo na naknadu, te da bi o tome trebao sadržavati odredbu i Zakon o pomorskom dobru.”
Umjesto zaključka
Jasno definirani pojmovi i precizni kriteriji u postupku utvrđivanja i određivanja granice pomorskog dobra predstavlja polazište za nadogradnju cjelovite i slojevite pravne arhitekture pomorskog dobra.
Moramo biti svjesni da je institut pomorskog dobra izuzetno složen sustav gdje postoje čvrste poveznice između utvrđivanja i određivanja granica pomorskog dobra, evidencije i upisa pomorskog dobra u zemljišne knjige, upravljanja i gospodarskog korištenja, rješavanje imovinskopravnih odnosa i na koncu efikasnih kontrolnih mehanizama na pomorskom dobru. Integralni pristup u rješavanju problematike pomorskog dobra nema alternative. Nažalost do danas zakonski propisi o pomorskom dobru iako formalno pravno pružaju pomorskom dobru zaštitu, svojim nedosljednim i proturječnim odredbama otvorili su široke mogućnosti nekonzistentnog postupanja pa i zloupotrebe kojim se urušava i minimum pravne sigurnosti kako postojećih tako i budućih korisnika.
Mnogo puta na ovom portalu je naglašeno da pomorsko dobro Republike Hrvatske koje obuhvaća više od jedne trećine državnog teritorija predstavlja neprocjenjivo nacionalno bogatstvo, bogatstvo koje otvara još neslućene prilike i od kojih bi Hrvatska doslovno mogla živjeti.
Hoće li ova generacija iskoristiti priliku i prihvatiti izazov ostaje za sada otvoreno pitanje.