Autor: Zoran Tasić, mag.iur.
Portal pomorsko dobro prenosi mišljenje jednog od naših vodećih konzultanata Zorana Tasića mag.iur. specijaliziranog za financije, bankarstvo i brodogradnju. Zoran Tasić iznosi argumente vezane uz založno pravo na koncesiji i ukazuje zašto su odredbe novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (N.N. 83/23) nejasne, neatraktivne i na koncu neprovedive u praksi. S analizom Tasića koja je objavljena na Portalu pomorsko dobro (2015.), „Neki pravni aspekti financiranja projekata na pomorskom dobru“ možete se upoznati OVDJE. Tasić je još davne 2009. upozoravao na probleme vezane uz založno pravo na koncesiji, s kojima se možete upoznati OVDJE.
Branko Kundih
Zoran Tasić, mag.iur.
Split, 10/2024
Založno pravo na koncesiji na pomorskom dobru
Odredbe članka 65-70 Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (NN, 83/23) (dalje u tekstu: Zakon), kojima se reguliraju pitanja “založnog prava na koncesiji“ su:
- nejasne,
- neatraktivne za financijske institucije koje financiraju projekte na pomorskom dobru,
- neprovedive u praksi.
Zašto su odredbe Zakona nejasne?
Odredbe Zakona su nejasnezbog toga što nije jasno što se s tim odredbama zapravo želi postići.
Naime, već u članku 65. (1) Zakona stoji da se na koncesiji može osnovati založno pravo radi osiguranja tražbine nastale na temelju ugovora o kreditu. Budući da je pojam „koncesije“ na pomorskom dobru (u daljnjem tekstu: „koncesija)“ definiran kao pravo gospodarskog korištenja pomorskog dobra koje se stječe ugovorom o koncesiji, onda je nejasno zbog čega u stavku (3) istoga članka stoji da se pravo na koncesiju može opteretiti…založnim pravom.
No, založni vjerovnik nema “pravo na koncesiju”. On ima založno pravo na pravu ili pravima iz ugovora iz koncesije. Pravo na koncesiju, odnosno na gospodarsko iskorištavanje pomorskog dobra, ima ovlaštenik koncesije, a koje je stekao ugovorom o koncesiji, dok se založno pravo na tome pravu stječe založnim ugovorom i upisom toga prava u upisniku koncesije.
Dakle, je li se radi o založnom pravu na (pravu iz ugovora o koncesiji, ili o založnom pravu na pravu na koncesiju?!? (Ista pogreška je bila i u članku 34 bivšega Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, te smo je prenijeli i u novi Zakon). Vjerojatno se radi o prvoj varijanti(?)
Nadalje, dodatnu zbrku unose i odredbe članka 67 Zakona o koncesijama (NN, 69/17, 107/20) (dalje u tekstu: ZOK), u kojima se nepovezano koriste termini „založno pravo na koncesiji“, „založno pravo na ugovor o koncesiji“ i „prijenos ugovora o koncesiji“.
Nadalje, u članku 65(1) Zakona se spominje financijska institucija kao vjerovnik koji pribavlja financijska sredstava u svrhu provedbe ugovora o koncesiji. Međutim, financijske institucije (banke) u pravilu nikada na sebe ne preuzimaju obveze (osim onih navedenih u ugovoru o kreditu), pa im tako ne trebaju ni obveze koncesionara iz ugovora o koncesiji koje bi stekle prijenosom.
Nadalje, sukladno članku 68 (1) ako koncesionar zalogom osiguranu tražbinu ne ispuni do dana njezina dospijeća, založni vjerovnik ovlašten je predložiti davatelju koncesije prijenos ugovora o koncesiji tako da sam stupi na mjesto koncesionara … odnosno prijenos ugovora o koncesiji na treću osobu.
Zakon daje založnom vjerovniku pravo da sam koristi koncesiju…drugim riječima, da se sam koristi pravom na gospodarsko korištenje pomorskog dobra. Da li to znači da založni vjerovnik postaje vlasnikom prava koja je ovlaštenik koncesije stekao temeljem ugovora o koncesiji? Ako je tome tako, onda je takvo stjecanje prava sui generis u hrvatskom zakonodavstvu.
Iako se možda člankom 70 Zakona htjelo koketirati s odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17) (dalje u tekstu: ZVIDSP) o ostvarenju prava založnog vjerovnika na namirenje svoje tražbine osigurane založnim pravom na pravima, sukladno odredbama ZVDSP ništave su odredbe založnoga ugovora koje su suprotne naravi zaloga, a posebice odredba da će zalog prijeći u vjerovnikovo vlasništvo ako dug ne bi bio plaćen o dospijeću ili da vjerovnik može zadržati predmet zaloga za sebe. A upravo takva prava Zakon nudi založnom vjerovniku!
U hrvatskom pravu založno je pravo ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari ili pravu koje ovlašćuje svog nositelja, založnog vjerovnika, da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću namirena, ostvari iz vrijednosti zaloga putem suda, bilo sudskim putem, bilo izvansudskim putem (npr. članak 337 (2) ZVIDSP), a ne prisvajanjem ili iskorištavanjem istoga. Ipak ovdje nije jasno kako će založnim pravom na koncesiji vjerovnik ostvariti naplatu osigurane tražbine.
Zašto su odredbe Zakona neatraktivne
Kada bi se i razumjele spomenute odredbe Zakona i ZOK-a, one su neatraktivne za financijske institucije koje financiraju projekte na pomorskom dobru. To je zbog toga što se bilo prijenosom ugovora o koncesiji, bilo ustupom koncesije (tj. prava na gospodarsko korištenje pomorskog dobra) prenose ugovori, odnosno ustupaju prava iz ugovora o koncesiji koji su po definiciji upravni ugovori (članak 48 (5) Zakona. Upravni ugovor je dvostrani pravni akt što ga država, odnosno javnopravno tijelo sklapa s trećim osobama (fizičkim ili pravnim) radi ostvarenja cilja šireg društvenog interesa, te pod uvjetima utvrđenim posebnim propisima. Takav ugovor je, za razliku od privatnopravnog ugovora, autoritativan, a to znači da je javnopravno tijelo u autoritativnom položaju o odnosu na drugu stranu ugovora, te, isto tako vrijede posebna pravila glede izmjene i raskida upravnog ugovora te pravnoj zaštiti. Npr. ako se davatelj koncesije i koncesionar ne suglase o izmjeni ugovora o koncesiji ili ako davatelj koncesije na takvu izmjenu upravnog ugovora ne pristane, davatelj koncesije može jednostrano raskinuti upravni ugovor o koncesiji. Ako koncesionar ne ispunjava obveze iz ugovora, davatelj koncesije jednostrano će raskinuti takav ugovor, te će imati pravo od koncesionara potraživati naknadu štete.
Usprkos „Temeljnim načelima Europske banke za obnovu i razvitak o modernom koncesijskom pravu“ (https://www.ebrd.com>legal>concessions>mcl), kojima se između ostaloga, sugerira da da bi nacionalni zakoni trebali zaštiti prava i interese obiju ugovornih strana putem učinkovitog sustava rješavanja sporova (uključivo i mogućnost međunarodne arbitraže kao i izvršenje arbitražnih odluka), a u cilju stvaranja sigurnije, predvidljivije i atraktivnije klime za investitore, sporove iz upravnih ugovora, tj. naših ugovora o koncesiji, sukladno Zakonu, rješava Upravni sud Republike Hrvatske. Nije za očekivati da se bilo koja financijska institucija, ili ozbiljan investitor na kojega bi financijska institucija prenijela svoje založno pravo na koncesiji ili ugovor o koncesiji, želi naći u tako podređenom položaju .
Zašto su odredbe Zakona neprovedive u praksi
Kada spomenute odredbe i ne bi bile nejasne i neatraktivne, one su u praksi neprovedive.
Naime, sukladno članku 68 (1) Zakona, ako koncesionar zalogom osiguranu tražbinu ne ispuni do dana njezina dospijeća, založni vjerovnik ovlašten je predložiti davatelju koncesije prijenos ugovora o koncesiji. Taj prijedlog davatelj koncesije može i ne mora prihvatiti, što stvara dodatnu nesigurnost za financijsku instituciju. U slučaju uskrate suglasnosti za prijenos, davatelj koncesije može jednostrano oduzeti koncesiju, odnosno jednostrano raskinuti ugovor o koncesiji ako po njegovoj procjeni založni vjerovnik odnosno treća osoba ne ispunjava zakonom propisane uvjete za obavljanje koncesije.
To mu ovlaštenje proizlazi iz same prirode ugovora o koncesiji kao upravnog ugovora. Iz spomenute odredbe nije jasno u kojemu trenutku davatelj koncesije to može učiniti: odmah nakon što je založni vjerovnik predložio prijenos ugovora o koncesiji u svoju korist, u korist određene treće osobe ili u bilo kojem trenutku nakon što je do prijenosa došlo.
Nadalje, nije jasno zbog čega Zakon u članku 67 (1) daje koncesionaru pravo prijedloga za upis prijenosa ili brisanja založnog prava na koncesiji iz Upisnika. Za očekivati bi bilo da Zakon u takvom slučaju zahtijeva da uz prijedlog za prijenos ili brisanje založnog prava koncesionar dostavi Upisniku i suglasnost založnog vjerovnika. U suprotnom, ovom se odredbom stvara velika pravna nesigurnost za založnog vjerovnika.
Nadalje, sukladno članku 69 Zakona temeljem odluke davatelja koncesije o prijenosu koncesije ugovor o prijenosu koncesije sklapaju davatelj koncesije, založni dužnik i založni vjerovnik, odnosno treća osoba na koju se prenosi koncesija.
Je li zaista, u situaciji u kojoj je došlo do prijenosa koncesije (ili ugovora o koncesiji?!?) radi prisilne naplate zalogom osigurane tražbine banke, realno za očekivati da bi založni dužnik imao interesa surađivati u sklapanju ugovora o prijenosu koncesije (ili ugovora o koncesiji?!?)! Zakon nam ne nudi pojašnjenje u kakav položaj dužnikovo ne sudjelovanje u sklapanju takvog prijenosa dovodi založnog vjerovnika i koja su prava založnog vjerovnika u tome slučaju.
Naprijed spomenutim odredbama Zakon je pokušao ponuditi jedan novi, poseban, lex specialis, oblik založnoga prava, i lex specialis način kako založni vjerovnik može svoju tražbinu ostvariti iz vrijednosti zaloga. No, ne čini se da se u tome uspjelo. U svakom slučaju, financijske institucije, koje financiraju projekte na pomorskom dobru, imaju i druge instrumente osiguranja svojih kreditnih potraživanja.