Upisi prava vlasništva i drugih stvarnih prava na pomorskom dobru koji egzistiraju dijelom i danas u zemljišnim knjigama predstavljaju prvorazredno pravno i političko pitanje.
U povijesnom stoljetnom kontinuitetu o tome svjedoči još davne 1909. godine dr. Ulikse Eg.Stanger koji u svojom antologijskom dijelu “Morska obala u teoriji i praksi” među ostalim navodi da je morska obala i u to vrijeme ostala potpuno zapušteno područje, na kojem se praksa vrlo teško snalazila te zbog nedostatka odgovarajućih zakonskih odredbi i zbog napuštanja znanstvene obrade materije na tom su području i onda do izražaja došla najnevjerojatnija pravna shvaćanja i najzamršenije nejasnoće .
Evidentno da problem pomorskog dobra do danas nije cjelovito razriješen. Međutim, danas imamo svoju samostalnu državu te ne postoji alibi koji bi nas opravdao da morsku obalu Republike Hrvatske ne izvučemo iz pravnog nereda i pravne nesigurnosti.
Razriješavanje pitanja stvarnih prava, povijesnih upisa prava vlasništva kao i stečenih prava na osnovu zakonitog ulaganja jedan je od imperativa budućeg Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama koji nakon niza kontradiktornih prijedloga još nije donesen.
Portal prenosi dijelove teksta iz knjige Hrvatsko pomorsko dobro u teoriji i praksi autora Branka Kundiha, urednika portala, uz istovremeni prijedlog rješenja.
Branko Kundih
Hrvatsko pomorsko dobro u teoriji i praksi
Valjan način stjecanja prava vlasništva
Niti jedan propis u hrvatskom zakonodavstvu sve do danas nije jasno odgovorio na prethodno pitanje:
“Što predstavlja i tko ima pravno valjan način stjecanja vlasništva na pomorskom dobru, odnosno koje pravne i fizičke osobe su pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo stekle na osnovu valjanog naslova i načina stjecanja i to pravo postoji i danas”.
U praksi se postupak eksproprijacije odnosno izvlaštenja u pravilu nije provodio.
Generalno možemo zaključiti da je prisutan iznimno visok stupanj podnormiranosti u hrvatskom zakonodavstvu dvadesetog stoljeća u pogledu rješavanja imovinskopravnih odnosa na pomorskom dobru. Istovremeno se prekidao državni i pravni kontinuitet na jadranskom prostoru današnje Republike Hrvatske.
Sve je to rezultiralo posljedicom da se i postojeći propisi u praksi nisu konzistentno provodili, ili je njihova primjena i provedba bila selektivna.
Zaključak :
Činjenica neriješenih povijesnih upisa prava vlasništva i drugih stvarnih prava u zemljišnim knjigama, u kombinaciji sa specifičnim pravnim uređenjem društvenog vlasništva i stvarnog prava korištenja u bivšoj Jugoslaviji, te sa svim našim pretvorbenim vratolomijama, danas je u Republici Hrvatskoj rezultirala “efektom plimnog vala” na pomorskom dobru.
Istovremeno, nema političke volje da se taj pogubni i razorni proces na pomorskom dobru zaustavi.
Stvarno pravo korištenja na pomorskom dobru sukladno Zakonu o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima iz 1974. godine
Potrebno je upozoriti i na svojevrsnu genezu problema stvarnih prava na pomorskom dobru, posebno u sustavu društvenog vlasništva druge polovine dvadesetog stoljeća.
Teorija društvenog vlasništva priklanjala se stavu da je pravo korištenja stvarno pravo čiji se sadržaj izvršava kroz ovlaštenja titulara na tom pravu. U tom smislu Martin Vedriš u “Osnovama imovinskog prava” 1977. g. navodi:
“Pravo korištenja ima sve osnovne karakteristike stvarnog prava. Osim toga, pravo korištenja ne može se ni po načelima ni po sadržaju poistovjećivati ni sa jednim do sada postojećih stvarnih prava. Stoga smatramo da je pravo korištenja novo samostalno stvarno pravo”.
Problem je, međutim, bio u izričaju, odnosno što se pravo korištenja, kao stvarno pravo istovremeno koristilo i kao pravo na korištenje u obvezno pravnom smislu.
Stvarna prava na pomorskom dobru
Na osnovu članku 88. prijelaznih i završnih odredbi Zakona o pomorskom i vodnom dobru lukama i pristaništima iz 1974. god., pravo korištenja tretiralo se kao stvarno pravo, obzirom na sadržaj pravne norme koja je propisivala:
“Ako na dan stupanja na snagu ovoga zakona na pomorskom dobru postoji pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo osobe, osim pravo korištenja …”
U tom smislu Zakon je bio kontradiktoran jer s jedne strane deklarira pomorsko dobro u općoj upotrebi na kojem se pravo vlasništva i druga stvarna prava na pomorskom dobru ne mogu stjecati po bilo kojoj osnovi, a s druge strane je dopustio stjecanje stvarnog prava korištenja na objektima na pomorskom dobru.
Zakon je člankom 88. zaštitio postojeće stvarno prava korištenja te istovremeno otvorio prostor za stjecanje novih stvarnih prava korištenja na pomorskom dobru. Zakon nije sadržavao niti jednu odredbu o obvezi upisa oznake pomorskog dobra u zemljišne knjige.
Korisnik luke imao je pravo i prvootkupa objekta koji se nalazi na području luke koja mu je dana na korištenje.
Dragan Bolanča navodi argumentum a contrario, ako je korisnik luke mogao kupiti objekt, vlasnik ili nositelj stvarnog prava korištenja mogao ga je prodati ne samo korisniku luke, nego i trećoj osobi, ako je korisnik luke prethodno odbio kupnju. To znači da je na pomorskom dobru na području luke bio dozvoljen specifičan pravni promet objektima u režimu društvenog vlasništva.
Nesporno je da se pravo korištenja u zakonskom tekstu interpretiralo u obvezno pravnom i stvarno pravnom značaju.
Obvezno pravni odnos na pomorskom dobru
Istovremeno, sukladno članku 5. Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima iz 1974. god., pomorsko dobro se moglo koristiti u skladu s odlukom općinske skupštine u kojoj su se morali odrediti način, uvjeti i vrijeme korištenja pomorskog dobra. Isto tako je u članku 15. Zakona bilo propisano da korištenje pomorskog dobra prestaje istekom roka određenog u odluci o korištenju.
Za korištenje pomorskog dobra korisnik tog dobra plaćao je naknadu u visini koju je određivala općinska skupština, koja je istovremeno mogla ovlastiti organizaciju udruženog rada ili drugu društveno pravnu osobu da ubire naknadu.
U praksi su općine uglavnom donosile odluke o korištenju pomorskog dobra i visine naknade za pojedine djelatnosti na pomorskom dobru, te su putem mjesnih zajednica ili sportskih i ribarskih društva upravljale i ispostavljale račune neposrednim korisnicima pomorskog dobra.
Isto su se tako u praksi odluke o davanju na korištenje pomorskog dobra bivših općina razlikovale ne samo po obračunskoj jedinici naplate, nego i u enormnim razlikama same visine naknade za korištenje pomorskog dobra za iste sadržaje.
Evidentno je da izričaj “prava korištenja” u ovom slučaju nema karakteristike stvarnog prava, nego predstavlja svojevrsni pandan današnje koncesije te ima sve karakteristike obvezno pravnog odnosa.
Pravo korištenja – kao stvarno i pravo na korištenje kao obvezno pravo na pomorskom dobru
Upravo zato je pravo korištenja, kao stvarno pravo iz sustava društvenog vlasništva, dodatno opteretilo ionako složene i slojevite neriješene imovinskopravne odnose na pomorskom dobru.
Kao što je navedeno, još je temeljem Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima iz 1974. g. došlo do mnogih upisa prava korištenja, odnosno prava na korištenje pomorskog dobra.
U to su se vrijeme mnogi gospodarski subjekti knjižili u vlastovnici, (list B zemljišnoknjižnog uloška) kao nositelji stvarnog prava korištenja, iako se radilo o obvezno pravnom odnosu pravu na korištenje koje se trebalo knjižiti u teretovnici (list C) zemljišnoknjižnog uloška.
Snježana Frković u razmatranju pitanja Stečenih prava na pomorskom dobru 2004. god. među ostalim kaže:
“Isti nazivi dvama raznim pravima, s jedne strane, nejasne, nepotpune i kontradiktorne odredbe s druge strane, izostanak upisa pomorskog dobra, odnosno nedostatak evidencije pomorskog dobra u katastru i zemljišnim knjigama, s treće strane, omogućili su ustanovljenje i prijenos prava korištenja, odnosno pravni promet, te veliki opseg upisa (para) stvarnog prava korištenja, te prava raspolaganja i upravljanja. Nakon procesa pretvorbe ti su upisi postali efikasna podloga za brojne nezakonite upise prava vlasništva na pomorskom dobru.”
Pravo vlasništva i druga stvarna prava, sukladno Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama iz 2003. godine
Novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama iz 2003. god. kao i njegovi prethodnici propisuje da se na pomorskom dobru ne može stjecati pravo vlasništva ni drugo stvarno pravo po bilo kojoj osnovi. Zakonodavac se priklonio načelu “superficies solo cedit“, na osnovu kojeg se građevine i drugi objekti na pomorskom dobru, koji su trajno povezani s pomorskim dobrom, smatraju pripadnošću pomorskog dobra.
U prijelaznim i završnim odredbama članka 118. koje su trebale razriješiti stvarnopravne odnose na pomorskom dobru Zakon je nepotpun i nejasan:
“Upisi prava vlasništva ili kojeg drugog stvarnog prava na zemljištu i građevinama na pomorskom dobru za koje se ne može dokazati pravno valjan način stjecanja pravno su nevaljani.
Državni odvjetnik podnijet će prijedlog zemljišnoknjižnom sudu radi brisanja upisa prava vlasništva ili drugog stvarnog prava na pomorskom dobru iz stavka 1. ovoga članka i upisati pomorsko dobro.”
Postavlja se pitanje:
Ako Državni odvjetnik ima obvezu podnijeti prijedlog zemljišnoknjižnom sudu radi brisanja upisa na pomorskom dobru iz stavka 1. članka 118., treba li prije podnošenja prijedloga pokrenuti parnički postupak radi utvrđivanja pravno valjanog stjecanja prava vlasništva, odnosno spornog upisa, ili jednostavno može podnijeti prijedlog u smislu stavka 2. članka 118.?
Umjesto da razriješi pravno pitanje upisa zatečenih stvarnih prava kao i stečenih prava na pomorskom dobru, te prije svega odgovori na pitanje: Što predstavlja pravno valjan način stjecanja stvarnih prava na pomorskom dobru u cilju provedbe postupka izvlaštenja i brisanja zatečenih upisa, članak 118. novog Zakona generirao je dodatnu zbrku i nered u sferu imovinsko pravnih odnosa na pomorskom dobru.
U odnosu na osporavani članak 1038. bivšeg Pomorskog zakonika, novo zakonsko rješenje je u pravnom smislu korak unatrag.
Potrebno je upozoriti na rješenje članka 88. stavak 2. Zakona o pomorskom i vodnom dobru lukama i pristaništima iz 1974. na osnovu kojega je bila dovoljna činjenica da vlasnik određenog pomorskog dobra ili naslovnik drugog stvarnog prava, osim prava korištenja, dokaže da je to pravo stekao prije stupanja na snagu Osnovnog zakona o iskorištavanju luka i pristaništa (S.L. 24/61.), te da mu se prizna pravo na naknadu odnosno da se prema njemu pokrene postupak eksproprijacije.
Postupak izvlaštenja na pomorskom dobru
Smatram da Republika Hrvatska ne može prihvatiti niži stupanj zaštite vlasničkih prava u odnosu na Zakon o pomorskom i vodnom dobru lukama i pristaništima iz 1974. god.
Zato predlažem da se u postupku izvlaštenja na pomorskom dobru uvažavaju i priznaju kao valjan način stjecanja prava vlasništva i drugih stvarnih prava na pomorskom dobru, prije svega:
- Izvršeni upisi u zemljišne knjige prava vlasništva i drugih stvarnih prava na pomorskom dobru prije 1961. god., odnosno prije stupanja na snagu Osnovnog zakona o iskorištavanju luka i pristaništa, uz uvjet da se radi o possessio legitima i possessio continua,
- Izvršeni upisi stvarnog prava korištenja na pomorskom dobru sukladno Zakonu o pomorskom i vodnom dobru lukama i pristaništima iz 1974. god., uz uvjet da se radi o possessio legitima i possessio continua.
Posebno ističem da koncesija ne može predstavljati supstituciju za pravo vlasništva, nego samo mogućnost koju vlasnik može i ne mora prihvatiti.
Ukoliko se na određenom pomorskom dobru u vlasničkom režimu vrši gospodarsko korištenje ili posebna upotreba, Republika Hrvatska može ponuditi u postupku izvlaštenja vlasniku umjesto naknade za oduzeto vlasništvo koncesiju, bez obveze plaćanja naknade, dok iznos utvrđene naknade za koncesiju za korištenje pomorskog dobra ne dosegne iznos naknade za oduzeto vlasništvo na objektu.
Ukoliko vlasnik pomorskog dobra, na kojem se provodi postupak izvlaštenja, ne prihvati takvo rješenje primijenit će se Zakon o izvlaštenju te izvršiti isplata u visini tržišne vrijednosti nekretnine.
Pravne posljedice upisa u zemljišne knjige
Neprijeporno je da nositelji zakonitih povijesnih stvarnih prava (kao iznimke), kao i nositelji stvarnog prava korištenja, a koji su to pravo stekli u režimu društvenog vlasništva na zakoniti način, ne mogu snositi iste pravne posljedice kao oni koji su na osnovu pretvorbe ili obvezno pravnih odnosa (prava na korištenje) na pomorskom dobru uspjeli izvršiti upise u zemljišne knjige.
Postojeća povijesna prava vlasništva (kao iznimke) i druga stvarna prava mogla su egzistirati na pomorskom dobru do stupanja na snagu Osnovnog zakona o iskorištavanju luka i pristaništa (S.L. 24/61 ), odnosno kada se radi o stvarnom pravu korištenja do i za vrijeme trajanja, Zakona o pomorskom i vodnom dobru lukama i pristaništima. Tako stečena prava, na zakonit način treba zaštititi i omogućiti vlasnicima – korisnicima pravičnu naknadu ili nenaplatnu koncesiju (samo ako prihvate tu opciju).
Novi zakon zato treba otvoriti mogućnost i proces razrješavanja složenih imovinsko pravnih situacija na pomorskom dobru, posebno pitanje izvlaštenja i brisanja stvarnih prava na pomorskom dobru, uvažavajući povijesni i zakonski kontinuitet te respektirajući istovremeno na zakonu stečena prava vlasništva, odnosno posjed (possessio bonae fidei) s jedne strane, i nezakonite upise odnosno posjed (possessio malae fidei), s druge strane.
