Kako je sve počelo
Oboružan skromnim stručnim znanjem, znanstvenim spoznajama i činjenicama pozivam vas da izdvojite malo vremena kako bi upoznali našeg čudnovatog kljunaša i njegove pajdaše koji više od četvrt stoljeća stoluju na obalama lijepe naše.
Radi se o prostoru kojeg s izrazom divljenja zovemo “pomorsko dobro“ a na kojem je naš kljunaš1 uspio ostaviti duboke rane, rane po kojima se još uvijek kopa i kopa.
Mnogi ne vjeruju da pomorsko dobro obuhvaća više od jedne trećine državnog teritorija.
Mnogi ne vjeruju da se radi o općem dobru u nevlasničko pravnom režimu. Mnogi još manje vjeruju da taj prostor nismo odgovarajuće uredili i zaštitili ravno četvrt stoljeća.
Zato mnogi pitaju što se zapravo dešava?
Samo za početak.
Činjenica je da je iz laboratorija pomorskih poglavara desetljećima i desetljećima izbačeno na desetke i desetke, što nacrta, što prijedloga, što konačnih što beskonačnih zakonskih prijedloga o pomorskom dobru i morskim lukama. Naprosto fascinira ta zakonska (ne)produktivnost koja graniči s opstrukcijom nacionalnih interesa, koja će biti bez svake sumnje zapisana u analima pravne znanosti i povijesti pomorskog dobra.
Poslovni dnevnik objavio je 6. ožujka 2012.god. znakovitu vijest da je Prijedlog novog zakona o pomorskom dobru i morskim lukama koji je HDZ-ova vlada glancala tri godine bačen u koš. Zaista nepristojno.
Koliko je samo koševa napunjeno i bačeno, ni broja im se ne zna. Svi ti prijedlozi su međusobno konceptualno toliko različiti, te se čini kako se kontinuirano uvlačimo u maglu bez busole.
Pravna arhitektura pomorskog dobra ne može se graditi bez vizije i jasne političke volje. Država nema vlasništvo nego samo obnaša vlast , koja prije svega znači brigu o pomorskom dobru kao općem dobru. Onaj koji ima vlast na pomorskom dobru mora imati jasno definirane ciljeve i strategiju kako bi mogao upravljati i gospodariti tako složenim sustavom. U suprotnom igramo se i igramo s prvorazrednim nacionalnim resursom u čijoj igri malo tko pita znanost i struku. O gospodarstvu od kojeg živimo da se i ne govori. Ne može se od investitora očekivati da ulaze u neizvjesne projekte na pomorskom dobru ako nisu transparentno utvrđeni pravni i ekonomski okviri koncesijskog sustava.
Danas smo pomalo umorni. Zamor materijala rekli bi neki.
Nejasno je kako se to moglo dogoditi?
Pomorsko dobro je od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu.
Ipak se je dogodilo i još uvijek traje i traje!
Razbijanje posude kolektivne memorije
Svakodnevno smo svjedoci beskrupuloznih devastacija i uzurpacija morske obale gdje nadležne institucije naprosto vješto žongliraju u prebacivanju svoje (ne)nadležnosti i odgovornosti u općoj kakofoniji koja je zadesila pomorsko dobro. Proces traje ništa manje nego ravno četvrt stoljeća.
Čini se da se i politika na tom skliskom poligonu teško snalazi i jednostavno prepušta vremenu da učini svoje.
No kako se boriti s najgorom mogućom devastacijom, devastacijom mentaliteta. Ona kao crvotočina razara naše korijene, naš identitet i sve ono sveto koje su generacije čuvale u kolektivnoj svijesti okrenutoj prema moru i morskoj obali.
Ovdje se osjećamo potpuno bespomoćno.
Često prizivam i citiram na ovom portalu dobrog duha našeg pomorstva Miru Kučića koji je već davne 2000. god. na Gospodarskom forumu u Zagrebu upozorio na dubinski poremećaj vrijednosnog sustava u društvu, o devastaciji mentaliteta na Jadranu:
“I kod nas se počeo stvarati nekakav čovjekoliki hibrid, primorski uljez koji uz more nije vezan etikom i ponašanjem koje se ovdje taložilo tisuću godina. Riječ je o najgoroj mogućoj devastaciji, devastaciji mentaliteta. Beskrupulozni došljaci i prilagođeni domoroci mogli bi razbiti tu našu posudu kolektivne memorije.“
Međutim što je tu je, nada umire posljednja.
No da vidimo kako je sve počelo.
Pomorski codex
I desio se taj svečani trenutak 27. siječnja 1994.g. kada je Sabor RH čudnovatog kljunaša i sve njegove pajdaše prebrojao i unio u Codex zvan POMORSKI ZAKONIK (PZ).
Zakonik je stupio na snagu 22. ožujka, 1994.g. Povijesni je to trenutak, sretni trenutak za pamćenje. Doduše, na neke sitnice se zaboravilo; morske luke su se izgubile na pučini, a za granice, koncesije, imovinska pitanja i prijelazne odredbe malo je tko mario. Pomorski poglavari osjetiše duboko olakšanje, PZ je ipak donesen.
Pomorski zakonik trebao je predstavljati propis trajnije naravi, no nije bilo baš tako.
Ubrzo je bilo jasno da su odredbe o pomorskom dobru kamen na kojem se spotičemo, stručno i politički. Malo po malo uklizali smo sve dublje u zbrku i nered.
No reakcije nisu izostale.
Posebno su se istakli hrabri ljudi od znanosti i struke, Miljenko Kurobasa, Ivan Miloš i Vinko Hlača iz Rijeke. Tako Kurobasa u siječnju 1994. u Novom Listu poručuje:
“Nećemo se valjda srozati ispod razine standarda zaštite pomorskog dobra koja je postojala u dvije propale Jugoslavije i pod austrougarskom vlašću. Nitko ne smije ostati pasivan, jer zločin se može učiniti ne samo činjenjem nego i nečinjenjem.“
Nevjerica, ogorčenje i zaprepaštenje zavladaše u stručnim i političkim krugovima pa i široj javnosti.
Morske luke bile su isključene iz pravnog režima pomorskog dobra.
Pomorski poglavari zastupaše mišljenje da će lučko područje biti dovoljno zaštićeno budućim Zakonom o morskim lukama. Nakon donošenja PZ-a tadašnja Zamjenica ministra u Privrednom vjesniku 1995.god. među ostalim je dala ocjenu izvornog teksta PZ-a:
“S dubokim uvjerenjem, a to nije teško i dokazati, mogu tvrditi da je to bio dobar zakon. Uostalom uzor nam je bila Uredba iz 1939.god. kojom je bilo vrlo precizno utvrđeno što jeste a što nije pomorsko dobro, tj. područje u općoj upotrebi izvan režima vlasništva …“
Čista obmana.
Ne samo da je Uredba sa zakonskom snagom o pomorskom javnom dobru 1939. iz Kraljevine Jugoslavije morske luke i pristaništa smatrala pomorskim javnim dobrom, nego su istovjetna rješenja bila ugrađena i u Austrijski opći građanski zakonik (OGZ) iz 1811.g.
Nema sumnje, u startu smo krenuli ispod razine standarda koje su nam propisale tuđinske vlasti.
Kurobasa je bio vraški u pravu.
No to nije bilo sve. PZ nije uredio, a trebao je urediti pravne posljedice povijesnih upisa prava vlasništva i drugih stvarnih prava, kao i posljedice specifičnog pravnog uređenja društvenog vlasništva, posebno trajnog prava korištenja i zakonitih ulaganja. Zakonito stečena prava ne mogu se jednostavno otpisati kao potrošna roba. U svakom slučaju gospodarstvo godinama upozorava da treba respektirati prava tvrtki koje su ulagale prije i nakon pretvorbe na pomorskom dobru.
Morska obala je PZ-om kontradiktorno i nejasno definirana, nije riješeno pitanje tko određuje granicu i pojas pomorskog dobra osim “iznimke i dvojbe“, i tako nam dvojba posta pravilo.
I na koncu u zbrci koja zavladaše, posebnu upotrebu i gospodarsko korištenje (koncesiju) pomiješaše, iako jasno kazaše (PZ) da posebna upotreba nije gospodarsko korištenje.
Zebnja i nesigurnost uvukla se na pomorsko dobro do dana današnjeg.
Bili su to trusni temelji ali plodno tlo za čudnovatog kljunaša i njegove pajdaše koji zagospodariše pomorskim dobrom lijepe naše.
No u nekim stvarima ipak ne uspješe.
Povratak luka
Pod gnjevom stručne i šire javnosti, Sabor RH već iste 1994.god. jednoglasno vraća morske luke gdje im je mjesto, “na pomorsko dobro“.
Poglavari politike su začudo bili jednoglasni “što je previše je previše“ te donijeli “Zakon o izmjenama i dopuni Pomorskog zakonika (N.N. 74/94).“
Časna odluka, koja zasigurno zaslužuje nepodijeljeno odobravanje.
U proceduralnim aktivnostima u tom burnom vremenu zasluga pripada i saborskom zastupniku Jozi Topiću iz Šibenika.
Duboko sam uvjeren da je bilo nužno, potrebno i korisno donijeti izmjene i dopune PZ-a. Ne samo da bi prisilno bio prekinut višestoljetni pravni kontinuitet luka kao javnog dobra, nego bi u vrtlogu pretvorbi i privatizacije na pomorskom dobru Republici Hrvatskoj bile nanesene neprocjenjive štete, posebno kada se radi o lukama otvorenim za javni promet.
Mnoga pitanja ostaše otvorena, mnoga pitanja ostaše nedorečena, no u odnosu na rješavanje sporova PZ je bio jasan:
“Za raspravljanje svih pitanja i rješavanje svih sporova u vezi s davanjem, izvršavanjem, opozivom, oduzimanjem, ili izmjenom odluke o koncesiji na pomorskom dobru nadležno je Ministarstvo.
Protiv rješenja Ministarstva ne može se uložiti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.“
O kako je rješavanje sporova ušlo u srca pomorskih poglavara. Branili ga oni do dana današnjeg.
Strka oko pomorskog dobra
Namjerno ili nenamjerno, stručno ili nestručno, nakon stupanja na snagu PZ-a, primjena odredbi o pomorskom dobru odgođena je do stupanja na snagu Zakona o morskim lukama.
Ništa sporno, osim što je na dan stupanja PZ na snagu prestao važiti Zakon o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima iz 1974.
I tako u pravnom sustavu RH nije bilo pozitivno pravnih odredaba o pomorskom dobru od 22. ožujka 1994. do 26. listopada 1994.god.
Na užas mnogima, a na radost nekima nastala je mala pravna praznina, možda slučajno, možda i ne, a kako i ne bi kada je generacijsko pitanje pretvorbe bilo “biti ili ne biti “.
Pomorski poglavari smatrali da se radi o redakcijskoj grešci, a što drugo nego da im vjerujemo.
I gle čuda, oni koji postupaše u pretvorbi na pomorskom dobru časno i zakonito, lošije su prošli od nečasnih, pa izgleda da pretvorba jede svoju dobru djecu.
U to vrijeme mjesečna publikacija Privatizacija br. 3. 1995 pod znakovitim naslovom “Strka oko pomorskog dobra“ navodi:
“Već sam čin ispisivanje upitnika nad cijelim jednim područjem kao što je jadransko priobalje, na uzdanicu hrvatskog gospodarstva kao što je turizam i mnogo toga što je svoju optimalnu poziciju našlo upravo na obali mora, dovoljno je traumatično da zaljulja povjerenje u hrvatski pravni sustav, u fizičku i pravnu sigurnost ulagača.“
Umjesto zaključka
Sjeme nereda (zla) bilo je zasijano na početku zakonodavnog i pretvorbenog puta. Duboki tragovi i rane ostaše do dana današnjeg.
Poglavari pomorstva vs. Poglavari znanosti
Upravni akt ili akt poslovanja
Nakon donošenja PZ-a ubrzo se pojaviše poglavari znanosti i struke i opet zagnjaviše:
Koja je pravna priroda odluke o koncesiji?
Koja, pa to se razumije po samom zakonu, uzviknuše pomorski poglavari i složno prozboriše: akt poslovanja, akt poslovanja, što drugo!
Upravni postupci, upravni akti, upravni sporovi i sve te tekovine pravne države naprosto su prava noćna mora.
Trebalo se je osigurati od uljeza znanosti i struke i naši pomorski poglavari dostaviše Uredu za zakonodavstvo RH upit koji život znači:
“Je li odluka o koncesiji pomorskog dobra upravni akt ili akt poslovanja“.
Ured je promptno reagirao i 12. siječnja 1995.g. donio svoje cijenjeno mišljenje:
“Polazeći od naravi pomorskog dobra koje je opće dobro te prava koja ima Republika Hrvatska odnosno županije držimo da odluka o davanju koncesije na pomorskom dobru nije upravni akt već akt poslovanja …“
Kakav trijumf, kakva sreća, kakvo olakšanje, konačno imamo mišljenje kakvo zaslužujemo, konačno samo nebo nam je granica.
I tako krenu u poslovni život naš čudnovati kljunaš i njegovi pajdaši.
Poglavari znanosti
Nije trebalo dugo čekati.
Poglavari znanosti i struke vođeni časnim Vinkom Hlačom u hramu prava u Rijeci okupiše se na P.F., 1995. i 1996. god. Puno toga je kazano, puno toga je zapisano i objavljeno pa neka ostane kao dokaz budućim generacijama da znanost nije šutjela.2
O pravnoj prirodi odluke o koncesiji nije bilo dvojbe.
Vodeći umovi znanosti Borković i Dika bili su naprosto bez milosti za poslovnu prirodu čudnovatog kljunaša i njegovih pajdaša te poručiše:
“Kada bi akt o koncesiji bio akt poslovanja onda bi to bio dokaz da javna vlast automatski i apsolutno privatizira sve mogućnosti odlučivanja u sferi pomorskog dobra, te pretvorila u privatno vlasništvo nešto što ne može biti u privatnom vlasništvu. Republika Hrvatska nema pravo vlasništva na pomorskom dobru već pravo vršenja vlasti. O pravima koja proizlaze iz vršenja prerogativa državne vlasti ne može se odlučivati aktima poslovanja nego samo aktima vlasti.“
No nisu oni ostali usamljeni, mnogi su zborili, pisali i upozoravali prije i poslije.
Tako je Dario Đerđa 2005. g. s PF u Rijeci u svom opširnom radu “Pravna priroda odluke o koncesiji “ detaljno i argumentirano branio i dokazao da je odluka o koncesiji upravni akt.
Kako dočarati (ne)pomirljivo ozračje poglavara znanosti v.s. poglavara pomorstva ključnih za budućnost pomorskog dobra, najbolje je prenijeti dio rasprave našeg uvaženog i istaknutog profesora Borkovića u hramu prava (PF) u Rijeci, 1996.g.3
Izvod iz rasprave:
“Razlog zbog kojega hoću nešto kazati što mi je u pauzi ovog našeg savjetovanja pristupila jedna kolegica i predstavila se da je iz Ministarstva pomorstva i veza a razlog što vam ja ovo govorim jest to što mi je ona rekla:
“Znate profesore akt o koncesiji nije upravni akt jer su se u Vladi složili i dogovorili da to nije upravni akt nego je to akt poslovanja.
Ja sam bio malo zatečen i rekao sam: Kolegice, Vi ne možete meni reći da akt o koncesiji nije upravni akt. Vi možete samo reći da se Vlada dogovorila da akt o koncesiji nije upravni akt, nego akt o poslovanju. A, ako je to stvarno tako, znate, ako je stav Vlade da je akt o podjeljivanju koncesije akt poslovanja a ne akt vlasti, akt uprave kojim se odlučuje autoritativno o pravima i obvezama, onda se na to nadovezuju brojne, brojne pravne posljedice čiji domašaj ja u ovom trenutku ne mogu presuditi. Ako je akt poslovanja, onda nema upravnog postupka, onda nema postupka podjeljivanja pravne zaštite, prava stranaka, onda nema pravnog lijeka u upravnom postupku niti ima upravnog spora, onda je to samo dokaz da je zapravo javna vlast automatski i apsolutno privatizirala sve mogućnosti odlučivanja u sferi pomorskog dobra.
Ja vam ne trebam ni spominjati koliko će to utjecati na sigurnost koncesionara i njegovu želju da uđe u odnose koji su određeni aktom poslovanja …“
No po običaju, oglušiše se pomorski poglavari na argumente znanosti i struke.
Odluka Ustavnog suda
Ali uskoro stigla nova uzbuđenja i iznenađenja.
Mnogi ostaše bez riječi jer budućnost postaše neizvjesna.
Ustavni sud RH od 02.04.1998.g. ocijenio odluku o koncesiji kao pojedinačni akt koji ima sve karakteristike upravnog akta.
Nema dvojbe, Ustavni sud potvrdio teorije poglavara znanosti.
Zabrinutost zavlada velika, no pomorski poglavari ne odustaše.
Unatoč odluci Ustavnog suda da je odluka o koncesiji upravni akt, u Nacrtu zakonskog prijedloga 2003. ugradiše odredbu da je koncesija akt poslovanja.
Na koncu ipak ne uspješe.
Danas na snazi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama koji je stupio na snagu 15.10.2003. (ZPDML), na sreću ipak ne sadrži takvu odredbu, ali na nesreću niti odredbu da je odluka o koncesiji upravni akt.
Ništa čudno, jer sve išlo brzo i bezbolno.
Na zatvorenoj sjednici 17.7.2003., Vlada RH je proslijedila Prijedlog zakona Saboru na donošenje. Ništa manje nego po hitnom postupku. Zakon je donesen 25.9.2003., a stupio na snagu 15.10.2003.
Zašto po hitnom postupku to nikome nije bilo jasno, osim nekih kojima je bilo sve jasno.
Čudno je da je Državno odvjetništvo upozoravalo na mnoge probleme i propuste.
Čudno je što se nije respektirao glas poglavara znanosti.
Čudno je što se na koncu nisu uvažila mišljenja vlastitog stručnog tijela.
Sve je čudno a Zakon je ipak donesen.
Autor ovog teksta mora priznati da je donošenje novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama iz 2003. godine ocijenio potpunim pravnim i političkim promašajem u reguliranju pravne materije pomorskog dobra suprotno osnovnim nacionalnim interesima.4.
Danas imamo što imamo.
U grčevitoj borbi naši pomorski poglavari izgubiše niz upravnih sporova, ponekad i osporavajući same sudske presude. Stoga razumjeti treba njihovu ljubav iz mladosti prema koncesiji kao aktu poslovanja.
No ljubav kao ljubav ponovo je dovedena u iskušenje.
Zapuhaše neki novi vjetrovi sa zapada i odjednom najaviše politički poglavari Zakon o koncesijama.
Ne možete vjerovati, Zakoni su izrijekom definirali (2012/2017) odluku o koncesiji kao upravni akt, a ugovore o koncesiji kao upravne ugovore.
Možda i za to postoji lijek, neka alkemija čudnovatog kljunaša i njegovih pajdaša. Možda, tko zna.
Pokušaj koji je neslavno završio
Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika iz 1998.god. je po određenim pitanjima respektirao glas struke, prošao prvo čitanje ali na koncu neslavno završio kao i svi njegovi nasljednici.
Gdje drugdje nego u košu.
Zar je i to moguće, da se pitala struka. Izgleda nestvarno ali ipak je bilo istinito. Izgubljena prilika da se bar počnu rješavati neki problemi.
U ocjeni stanja pomorskog dobra među ostalim navedoše da među znanstvenicima (osim rijetkih izuzetaka), stručnim osobama i gospodarstvenicima nazočno je kao dominantno mišljenje da je potrebno drugačije uređenje pomorskog dobra.
U bitnom se složiše svi, na pomorskom dobru ne može se stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi.
Dok traje koncesija, objekti nadgradnje izgrađeni na pomorskom dobru pravno nisu dijelovi pomorskog dobra. Oni čine zasebnu nekretninu na kojoj se može u skladu sa zakonom i odlukom o koncesiji steći pravo vlasništva ili druga stvarna prava koja traju dok traje koncesija.
I gle čuda, Prijedlog je 1998.g. sadržavao odredbu da je Odluka o koncesiji upravni akt pozivajući se na Odluku Ustavnog suda RH. Vjerojatno neka greška koja zato i završi u košu. Grešku više nikad ne ponoviše.
U to vrijeme, 23. kolovoza 1997. u Novom listu iz pera Nevenke Horvat dolazi tekst pod znakovitim naslovom „Pomorsko dobro nacionalni ukras ili gospodarski potencijal“:
“Saboru se ponovo upućuje pitanje – što mi u stvari želimo s pomorskim dobrom i da li ga uopće hoćemo koristiti u gospodarske svrhe. Odgovor na to može ići samo u dva pravca. Ako ne želimo, onda važeće odredbe Pomorskog zakonika nije niti potrebno mijenjati. No ako mislimo drukčije, tada je uz saznanje kako mi nismo zemlja toliko bogata da si možemo priuštiti luksuz stavljanje tog prirodnog bogatstva u nedodirljivu zonu, nužno potrebno pod hitno promijeniti postojeću pravnu regulativu samog pomorskog dobra, ali i objekata što se na njemu nalaze “.
Rješavanje sporova
Na početku pojaviše se sumnje, a živjeti sa sumnjom nije lako.
Da li su naš čudnovati kljunaš i njegovi pomorski poglavari nepristrani kod rješavanja sporova na pomorskom dobru?
Zar je i to moguće?
Istaknuti poglavar znanosti Mihajlo Dika slikovito je objasnio svoje sumnje i to ravno prije četvrt stoljeća i koju godinu više. 3
“Osnovni je pravni postulat da tijelo koje odlučuje o sporovima između dviju stranaka mora biti nepristrano i nezavisno.
Postoje ozbiljni razlozi zbog kojih bi se moglo posumnjati u ustavnost odredbe kojom je utvrđena isključiva nadležnost Ministarstva za rješavanje koncesijskih sporova.
Ministarstvo se kad odlučuje o koncesijskim sporovima ne može smatrati nezavisnim i nepristranim tijelom. U nekim slučajevima ono daje svoju suglasnost na koncesiju, dakle sudjeluje u njezinu davanju zbog čega dobiva značenje davatelja koncesije u širem smislu. U ostalim slučajevima ono je u takvoj organizacijskoj, funkcionalnoj i interesnoj političkoj vezi s davateljem koncesije (Vlada RH) da bi se moglo govoriti o njihovoj materijalnoj identifikaciji. Budući da je odredbom Pomorskog zakonika utvrđena isključiva nadležnost Ministarstva za rješavanje koncesijskih sporova, dakle jednog zavisnog i pretpostavljeno pristranog tijela, moglo bi se uzeti da je ona u protivnosti s navedenim pravnim postulatom, koji ima značenje ustavnog načela odnosno načela utvrđenog u pravnim izvorima višeg ranga nego što je to Pomorski zakonik …“
Kako to ide u praksi, objasnio bivši pomorski službenik Goran Vojković, danas ugledni poglavar znanosti koji je upozorio:
“U praksi tehnički postupak pripreme odluke o koncesiji i kasnije ugovora o koncesiji, velikim djelom će obavljati upravo Ministarstvo; dakle isto ono tijelo koje bi kasnije trebalo raspravljati o svim pitanjima i rješavati sve sporove u vezi s davanjem, izvršavanjem, opozivom, oduzimanjem ili izmjenom odluke o koncesiji.“
No tko sluša poglavare znanosti i struke, oni ne razumiju poslovni svijet. I tako naš čudnovati kljunaš i njegovi pajdaši zaboraviše argumente znanosti i po hitnom postupku, kako smo rekli uz blagoslov Sabora, 2003.god. preuzeše rješenja PZ-a i ponovo ugradiše u ZPDML:
“Za raspravljanje svih pitanja i rješavanje svih sporova u svezi s davanjem, izvršavanjem, opozivom ili izmjenom odluka o koncesiji na pomorskom dobru nadležno je Ministarstvo. Protiv rješenja Ministarstva ne može se izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor“.
Ali na horizontu opet se pojaviše crni oblaci.
Zakon o koncesijama
Sukladno europskim direktivama Sabor RH uskoro donio Zakon o koncesijama (ZOK) 2008., 2012., i 2017.
Zakon je propisao da na pitanja koja nisu uređena ovim Zakonom odgovarajuće se primjenjuju posebni zakoni te propisi kojima se uređuje javna nabava.
Intencija političkih poglavara bila je jasna i nedvosmislena. Namjera ZOK-a bila je usklađivanje različitih postojećih postupaka davanja koncesija i osiguranje jedinstvene pravne zaštite u postupcima davanja koncesije. Tu dvojbe nema.
Kao krovni zakon, ZOK iz 2012. i 2017. je pitanje rješavanje o žalbama u vezi s postupcima davanja koncesija izrijekom prenio u nadležnost Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM).
Sve je jasno, mislili poglavari znanosti. Mislili, ali se grdno prevarili.
Institucije odradiše svoj posao.
Žalbe protiv odluka o dodjeli koncesija na pomorskom dobru bile su jednostavno odbačene zbog nenadležnosti. DKOM je upućivao na primjenu ZPDML-a kao posebnog zakona.
Iako je pitanje nadležnosti jasno uređeno i riješeno ZOK-om i na koncu Europskim pravom, naši pomorski poglavari objeručke obgrliše svoju nadležnost za rješavanje sporova na dobru pomorskom za koju su se tako mukotrpno izborili od samog početka.
Kako je to moguće? To je nemoguće? Itekako moguće!
Što se mukom stiče, ne pušta se lako.
A poglavari gospodarstva što drugo mogaše nego po starom prihvatiše; veži konja gdje ti gazda kaže.
No da vidimo što kazaše poglavari znanosti i struke.
Olga Jelčić, sutkinja VS u mirovini, suradnik portala, u razmatranju “Neusklađenost propisa o koncesioniranju“ 2014. g. zastupala je stajalište da se od dana stupanja na snagu ZK-a odredbe važećeg ZPDML-a kojima se uređuju pretpostavke i postupak davanja koncesije na pomorskom dobru, primjenjuju samo na ona pitanja koja nisu uređena kogentnim odredbama ZK-a, kao krovnog i općeg zakona, a u slučaju njihova nesuglasja primjenjuje se ZK.
Grčevitu borbu pomorskih poglavara za status quo slikovito je opisao Loris Rak u analizi Nacrta prijedloga Zakona 05/14:
“Predlagač Nacrta prijedloga Zakona u cijelosti je otklonio nadležnost Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave za osiguravanje pravne zaštite u postupcima davanja koncesije, iako je ona u ZK/12 izričito navedena.
Ovo je očiti primjer da predlagač Nacrta prijedloga zakona 05/14 ne samo da nije uvažio zahtjeve zakonodavca i Vlade Republike Hrvatske da se sektorski zakoni usklade za ZK/12, već je svjesno i voluntaristički zanemario te zahtjeve i uspostavio novi sustav davanja koncesija na pomorskom dobru i morskim lukama i namjerno suprotstavio ovaj propis ZK/12.“
Naša ugledna znanstvenica Iva Tuhtan Grgić 5. na koncu predlaže rješenje s kojim se u potpunosti slažemo:
“Davatelji koncesija trebali bi, u skladu sa ZOK-om i Direktivom, dati uputu o pravnom lijeku na način da se žalba upućuje DKOM-u, a u slučaju da DKOM ponovo oglasi nenadležnim, pokrenuti upravni spor.“
Čini mi se da je naš čudnovati kljunaš još jednom trijumfirao. Bar privremeno.
Bitka za europske vrijednosti
Mnogo toga zakuhaše europske direktive, malo posolili poglavari politike, malo poglavari znanosti i struke, a najmanje poglavari gospodarstva. Malo tko njih pita.
Od donošenja Zakona o koncesijama nasta na obalama lijepe naše prava mala samoposluga pravnih normi pomorskog dobra.
Davatelji kao davatelji, malo uzeše od ZPDML-a a malo od ZOK-a, kako je kome draže i slađe , pa pravi koktel napraviše.
Neke norme jedna drugu isključuju, ma tko pita za takve sitnice.
Nevjerojatno, kao da nitko ne sluša naše političke poglavare:
“Posebnim sektorskim zakonima se neće moći uređivati pitanja postupka davanja ugovora, niti pravna zaštita iz koncesijskih sporova na drugačiji način od onog određenog u novom krovnom zakonu o koncesijama.“
Neki uzrujano okriviše našeg čudnovatog kljunaša da tobože uzurpira prava koja mu zakonom ne pripadaju, neki da protuustavno djeluje, da nije usklađen s europskim direktivama i ZOK-om, i druge možete misliti nevažne stvari.
Politički poglavari predano godinama donašaše planove i planove zakonodavnih aktivnosti. Sve bezuspješno. Jedino našeg čudnovato kljunaša nisu uspjeli upristojiti sukladno europskim uzorima.
Pa što su mislili, on nije europske gore list.
I tako do dana današnjeg Zakon o pomorskom dobru nije donesen.
Neki odmah zavapiše za pomoć pravne države, a neki energično zagrmiše i pozvaše institucije da odrade svoj posao inspirirani legendarnim pokličima poglavara našeg glavnog grada.
Institucije su bile spremne, dobro one znaju da ih ništa ne može iznenaditi, dobro one znaju da posao treba odraditi.
Stručne radne grupe
Receptura provjerena, stabilna i sigurna. Kako i ne bi, ponavlja se desetke i desetke godina. I tako pomorski poglavari formiraše stručne radne grupe, posložiše radne zadatke, pripremiše polazne osnove, pospremiše urede te započeše predano svi raditi i raditi na obalama Save.
Lako je piskarati sa strane, mudrovati i zanovijetati. Sada izvolite gospodo od struke, ispravite a ne daj bože dokažite krivnju našeg čudnovatog kljunaša i njegovih pajdaša, upozoriše pomorski poglavari. Jedino zatajiše da struke baš ne bijaše previše.
Radilo se i radilo, godinama i godinama, marljivo, stručno i sistematično, pa ponovo radilo, pa ponovo analiziralo, dubinski i površinski, znanstveno i para znanstveno.
Mijenjale se radne grupe i polazne osnove, donosili se nacrti i konačni nacrti, studije, prijedlozi, kontraprijedlozi i konačni zakonski prijedlozi, mišljenja i apeli i više nitko ne zna što sve ne. Natezalo se lijevo i desno, gore i dolje, i na koncu od umora skoro svi odustaše a neki čak i u depresiju uđoše.
Na rubu snaga i očaja svi dignuše bijelu zastavu.
Sve je čisto, sve je jasno, sve je ispravno. I tko to kaže da je naš čudnovati kljunaš zaista čudnovati.
Niti poglavari politike, niti poglavari znanosti i struke, niti zakoni, niti europske direktive, niti vapaj gospodarstva nisu mogli promijeniti našeg čudnovatog kljunaša.
Kao svjedok zbivanja vremena prošlih i sadašnjih, u povjerenju moram vam priopćiti da on i dalje stoluje na pomorskom dobru lijepe naše i posta on pravi hrvatski čudnovati kljunaš.
Četvrt stoljeća mu je tek.
1 Čudnovati kljunaš u ovom tekstu označava simbiozu pravne norme o pomorskom dobru i predlagača zakona. Pomorski poglavari označavaju nadležna tijela ili pojedince u okviru resornog Ministarstva mora. Politički poglavari označavaju Sabor RH i Vladu RH. Poglavari znanosti i struke označavaju članove akademske zajednice i druge stručnjake.
Čudnovati kljunaš je krznena životinja s pačjim kljunom, sisavac koji liježe jaja, živi u Australiji i Tasmaniji a ima gen gmaza, ptice i čovjeka.
2 Pomorsko dobro i koncesije, Pravni fakultet u Rijeci,1995. – Pomorsko dobro, društveni aspekti upotrebe i korištenja, Pravni fakultet u Rijeci,1996.
3 Pomorsko dobro, društveni aspekti upotrebe i korištenja, Pravni fakultet u Rijeci,1996. str. 171.
4 Branko Kundih ,Hrvatsko pomorsko dobro u teoriji i praksi, HHI , Rijeka, 2005.str.260.
5 Postupak dodjele koncesije za luku nautičkog turizma u hrvatskom pravu – Pravni fakultet Rijeka, Znanstvenoistraživački projekt Jadranskog zavoda HAZU (DELICROMAR) ,Zagreb, 2019., str.85.
Izvor: karikatura Zvonimir Lenner, Privatizacija, br. 3., ožujak 1995.