Autor: dr.sc. Daniela Gračan, redovita profesorica – Predstojnica zavoda za turizam – Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu – Opatija
Izazov teorije i prakse
Od brojnih aktivnosti koje su koncentrirane na obalnim područjima, turizam je svakako najutjecajnija aktivnost zbog stalno rastuće turističke potražnje i prateće turističke ponude. Pritom turisti postaju sve zahtjevniji, posebno u očekivanju sadržaja i iskustva s putovanja, koji uključuju aspekte poput kulturne autentičnosti, kontakta s lokalnim zajednicama, učenje o flori, fauni, specijalnim ekosustavima i prirodi općenito. Takvi trendovi stavljaju turizam u strateški položaj da pridonosi ili šteti održivosti prirodnih i posebno zaštićenih prostora i razvojnog potencijala zajednica u njihovu okruženju.
Hrvatska je prema ukupnoj dužini obala (otočnih i na kopnu) od 5835,3 km daleko ispred svih jadranskih država (74%), te ima razvedenu obalu (koeficijent 11,10 druga na svijetu) i veliki broj otoka (1.246), po čemu je, uz Grčku, prva na Mediteranu. No s koliko se plaža Hrvatska može pohvaliti, još uvijek je nepoznanica. Za pretpostaviti je da se radi o broju koji iznosi oko 2.000, pri tom uzimajući u obzir 7 jadranskih županija, od kojih je samo u Primorsko goranskoj županiji utvrđen broj od 375 plaža te njihova pojedinačna obilježja (površina, vrsta i drugo).
Kako bi se učinkovito upravljalo plažama, bitno je razumjeti što su to plaže, kako pravni propisi u Republici Hrvatskoj definiraju i razvrstavaju plaže, koji je njihov značaj kao resursa i kako ih vrednovati. Uspostava učinkovitog sustava upravljanja i gospodarenja morskim plažama predstavlja prvorazredni izazov kako za teoriju tako i praksu.
Načelo održivog razvoja
Otočni arhipelag s više od tisuću otoka prepoznatljiv je tržišni znak hrvatskog turizma i komparativna prednost na turističkom tržištu. Upravo radi takvih prirodnih potencijala posebno vrijedan dio hrvatskog turizma upravo je turizam koji se odvija na obalnom i otočkom prostoru.
Osnovno načelo upravljanja razvojem turizma na ovom ekološki osjetljivom području je načelo održivog razvoja. Ono podrazumijeva nužnost pronalaženja kompromisa između potrebe za očuvanjem prirodnog prostora i potrebe za gospodarskim razvojem, a provodi se, prije svega, utvrđivanjem nosivog kapaciteta prostora i određivanjem granice rasta novih prihvatnih kapaciteta za određeno razdoblje. U budućnosti, najveća prijetnja dugoročnom održivom razvoju turizma, posebno na ovom području, može biti njegov daljnji nekontroliran, odnosno neograničen i neusmjeravan razvoj, posebno pod pritiskom izrazito veće potražnje od ponude.
Turizam ima veliki značaj u razvoju nacionalnog gospodarstva, ne samo zbog izravnih gospodarskih učinaka, nego i činjenice da turistička potrošnja značajno doprinosi povećanju razmjerno malog nacionalnog tržišta omogućavanjem tzv. “nevidljivog izvoza“. Uza sve pozitivne gospodarske učinke turizam ima i one negativne. Negativan utjecaj turizma se odgleda, prije svega, u korištenju prirodnog prostora za izgradnju turističkih kapaciteta te kratkoj sezonskoj koncentraciji velikog broja turista na određenom prostoru.
Ključni problem hrvatskog turizma
Hrvatski turizam i u 2017. godini zabilježio je rekordne turističke rezultate; fizički pokazatelji ostvarenih dolazaka i noćenja turista premašili su vrijednosti iz 2016. godine. U Hrvatskoj je u 2017. godini ostvareno 86,2 milijuna noćenja, što je za 11,8 posto više u odnosu na 2016.1
Prema posljednjim podacima, Hrvatsku je u prvih devet mjeseci 2018. godine posjetilo 17 milijuna turista koji su ostvarili 85,3 milijuna noćenja, što predstavlja rast od 6,4 odnosno 3,6 posto u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Najveći broj noćenja ostvaren je u Istarskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji. Za očekivati je da i turistička sezona 2019. za Hrvatsku bude uspješna. Hrvatski turizam u 2019. godini očekuju ulaganja u visini od 1,05 milijardi eura, pri čemu je najveći iznos ukupnih investicija planiran u Primorsko-goranskoj, Splitsko-dalmatinskoj i Istarskoj županiji.2
Ključni problem hrvatskog turizma predstavlja kratka turistička sezona. Na sezonalnost hrvatskog turizma ukazuje i podatak da se 85,9 posto ukupnog broja noćenja u 2017. godini ostvarilo tijekom lipnja, srpnja, kolovoza i rujna. Na otocima je smještena jedna četvrtina ukupne jadranske turističke ponude, tako da se na njima ostvaruje i jedna četvrtina jadranskog turističkog prometa. Oko polovice otočnog prometa ostvaruje se na sjevernim jadranskim otocima, zahvaljujući njihovoj boljoj prometnoj povezanosti s kopnom.
Morske plaže kao resursno-atrakcijska osnova
Važno mjesto u resursno-atrakcijskoj osnovi Republike Hrvatske predstavljaju plaže. Pod pojmom plaže podrazumijeva se složen sustav objedinjenja kopna i mora, iznimno vrijedno prirodno stanište te značajan prostor uz koji se usko vezuju specifične socijalne i ekonomske prilike.3 Autori Williams i Micaleff4 definiraju plažu kao nakupinu nekonsolidiranog materijala (npr. pijeska, šljunka, gline ili njihova mješavina) koja se proteže od kopnenog ruba plaže, što može biti padina sipine ili valobran, do dubine mora na kojoj nema značajnih kretanja sedimenta. Plažom se smatra prostor uz more, rijeku ili jezero uređen za kupanje. Plaže uz rijeke i jezera se razlikuju od morskih plaža prvenstveno po tome što one mogu biti u režimu vlasništva što je suprotno plažama uz more koje pripadaju pomorskom dobru. Pomorsko dobro je opće dobro što znači da nije i ne može biti u režimu vlasništva i to je dobro izvan prometa (resextracommercium).5
Plaže kao visoko vrijedan resurs u smislu prirodnog, društvenog gospodarskog i rekreacijskog potencijala ugrožen je raznim potencijalno štetnim utjecajima, kao posljedica mnogih, prirodnih i drugih djelovanja, posebice ljudskih. Resursom se smatraju sredstva, mogućnosti, zalihe, rezerve, izvori, prirodna bogatstva… Postoje različiti aspekti plaže kao resursa:
- Plaža kao prirodni resurs
Pješčane plaže i sipine su različiti oblici istog materijala koji zajedno čine krajnje fleksibilan i učinkovit sustav, posebno razvijen radi apsorbiranja sile mora. Ta je kombinacija jedan od najboljih oblika zaštite obale zbog njihove prirodne sposobnosti djelovanja u skladu s obalnim procesima, proizvodeći ili skladišteći obalni sediment. Međutim, u prošlosti (pa i u današnje vrijeme) to nije uvijek bilo prepoznato – uništavane su na bezbroj načina: gradnjom kuća, golf‐terena, vojnih postrojenja, itd. Takvom izgradnjom uništavaju se i plaže i sipine, što neizbježno ugrožava i kapitalna ulaganja u prostor u neposrednoj blizini mora. - Plaža kao društveni resurs
Međusobno uzajamno djelovanje čovjeka i plaža prisutno je u prošlosti kao jedini pristup moru koje se primarno koristilo za ribarenje i trgovinu, a kasnije za prijevoz. Proširenjem cestovne i ostale prometne mreže rezultiralo je velikim i relativno naglim porastom gradnje stambenih objekata uz rub obale, što se vidljivo manifestiralo masovnim turizmom . Uvođenjem koncepta integralnog upravljanja obalnim područjem, na plaže se sve više promatra kao na visokovrijedan društveno-ekonomski, ali i ekološki nacionalni resurs. Sa društvene točke gledišta, učinkovito upravljanje područjem za kupanje rezultira stvaranjem sigurnijeg rekreacijskog okoliša (osiguranje čistoće, spasilačka služba, prva pomoć i ostalo). - Plaža kao gospodarski / rekreacijski resurs
Plaže su definitivno glavno žarište globalnog turizma i općenito se smatraju glavnim faktorom turističkog tržišta. Stoga, ovisno o organizacijskoj strukturi same plaže, postoje razni izvori financijskih sredstava za upravljanje plažama. Financiranje zaštite okoliša počiva na načelima „onečišćivač plaća“, odnosno, „korisnik plaća“. Financijska sredstva se osiguravaju i kroz iznajmljivanje plažnih sadržaja, naplatu parkiranja, ali i naknade za ekonomske aktivnosti na plaži.
Valorizacija prirodnih vrijednosti i rekreacijskih potencijala plaža
U međunarodnoj praksi upravljanja plažama valoriziranje plažnih područja, pa onda i samo upravljanje (odnosno preporuke upravljanja), orijentirano je na plažu kao rekreacijski resurs, ili na plažu kao obalno stanište. Najčešće nije uspostavljena veza između ova dva pristupa, stoga se i produbljuje međusobno nerazumijevanje te jača utisak kako su ova dva koncepta zapravo nepomirljiva. Polazeći od prethodno navedenog, sustavi vrednovanja i/ili upravljanja plažama koji zanemaruju jednu od ovih komponenti ne mogu osigurati dugoročno održiva rješenja. Stoga se predlaže takav mehanizam upravljanja kojim će se osigurati istodobno adekvatna valorizacija prirodnih vrijednosti i rekreacijskih (socio-ekonomskih) potencijala plaža.6
Propisi o morskim plažama
Krovni Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama podvodi plažu pod pravni režim pomorskog dobra ali niti jednom odredbom kao i njegovi prethodnici ne definira niti razvrstava morske plaže. Cjeloviti institut morskih plaža je podnormiran i ne prati potrebe i rješenja koja imaju uporišta u znanstvenim i stručnim spoznajama. To se posebno odnosi kako na rješenja davanja koncesija i koncesijskih odobrenja sukladno Zakonu tako i na Pravilnik o morskim plažama koji je donesen prije četvrt stoljeća i nikada nije zaživio u praksi.
Sukladno Pravilniku o vrstama morskih plaža i uvjetima koje moraju zadovoljavati7, plaže su podijeljene na uređene i prirodne plaže. Prema Pravilniku uređena plaža je s morem neposredno povezani uređeni kopneni prostor sa sanitarnim uređajima, tuševima i kabinama, ograđen s morske strane, koji je pristupačan svima pod jednakim uvjetima. Prirodna plaža je neuređeni i s morem neposredno povezani kopneni prostor koji je pristupačan svima.
Uredba o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru8 definira plaže kao:
– uređene javne plaže − plaže koje služe većem broju turističkih objekata i građana
– uređene posebne plaže − plaže koje čine tehničko-tehnološku cjelinu jednog smještajnog objekta u smislu Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti
– prirodne plaže − plaže na kojima nisu izvršeni zahvati u prostoru u smislu propisa kojima se uređuje prostorno uređenje i građenje i koje se ne smiju ograđivati s kopnene strane.
Plaže su sastavni dio integralnoga turističkog proizvoda destinacije. One turistički proizvod čine privlačnim i predstavljaju motiv dolaska u destinaciju za veliki broj turista. Da bi se plaže stavile u funkciju turističke ponude i pozicioniranja turističke destinacije na turističkom tržištu te da bi turistički proizvod destinacije postao atraktivnijim potrebno je obogatiti ponudu plaža sukladno željama tržišnih segmenta uz uvažavanje načela održivog razvoja.
Postojeće stanje plaža u Republici Hrvatskoj
Analiza plaža u Republici Hrvatskoj pokazuje vrlo raznoliko stanje. Istraživanja pokazuju da su glavni turistički proizvod Republike Hrvatske sunce, more i plaže i upravo zbog tog razloga potrebno je posvetiti veliku pažnju osmišljavanju jedinstvenog upravljanja ovim resursom.
Sadašnje stanje karakterizira:
– prevelik broj turista u špici sezone koji borave na plažama,
– na velikom broju plaža nedostatna kvaliteta ponude i nedostatak dodatnih sadržaja,
– razlika u kvaliteti ponude na plažama unutar destinacije – s jedne strane kvalitetna ponuda, a s druge strane nedostatak zabavnih i pratećih sadržaja,
– nedovoljna suradnja privatnog i javnog sektora u cilju osmišljavanja dodatne ponude na plažama,
– nedostatak i nužnost brendiranja plaža,
– nepotpunost tematiziranja plaža.
S obzirom na značaj plaža u Republici Hrvatskoj i prethodno navedene postavke, trenutna se situacija može ocijeniti složenom. Neovisno o izuzetnim prirodnim i/ili ambijentalnim obilježjima hrvatskih plaža, još uvijek ne postoji suglasje oko poželjnog načina korištenja/upravljanja raspoloživim plažnim prostorom. S jedne strane postoji velik broj plaža koje su infrastrukturno i/ili sadržajno potpuno neopremljene. S druge strane, postoji sve veći broj plaža koje se prekomjerno koriste za generiranje prihoda čime je uvelike izgubljen njihov autentični šarm, ambijentalnost i posebnost.
Nužno je razviti (i primjenjivati) metodologiju kojom se osigurava valorizacija, kako prirodnih vrijednosti, tako i rekreacijskih potencijala svake pojedinačne plaže kojom se želi adekvatno upravljati.9
Optimalni model upravljanja morskim plažama
Neovisno o izuzetnim prirodnim i/ili ambijentalnim obilježjima hrvatskih plaža, još uvijek ne postoji suglasje oko poželjnog načina korištenja i upravljanja raspoloživim plažnim prostorom. Samim time plažama se upravlja na nedovoljno organiziran i nedovoljno osmišljen način. Rezultat je, s jedne strane, velika dužina obalne crte, te s druge strane, izuzetna prebukiranost pojedinih dijelova te iste obalne crte. Imajući sve to u vidu, trebalo bi eliminirati navedena ograničenja, te bi obalnu ponudu prostora za plaže trebalo konačno funkcionalno osmisliti. Upravo Nacionalni program upravljanja i uređenja morskih plaža (Akcijski plan)10, predlaže tematiziranje plaža uzimajući u obzir njihove prirodne i društvene karakteristike čime bi se postigla ravnomjernija koncentracija posjetitelja prema preferencijama turista i njihovim ciljnim segmentima.
Pretpostavke uspostave optimalnog modela upravljanja morskim plažama nužno podrazumijevaju analizu sadašnjeg stanja resursa hrvatske obale za razvoj ponude plaža posebno naglašavajući ekološki aspekt, usklađivanje i implementaciju rezultata dosadašnjih istraživanja o plažama te konačnu uspostavu novih zakonodavnih propisa u oblike upravljanja plažama u Republici Hrvatskoj. Potrebno je apostrofirati činjenicu učinkovitog upravljanja kod slijedećih pitanja: stvaranje jedinstvenog katastra plaža, koordinacija među institucijama, te pro-aktivnosti prema budućnosti.
Strateško upravljanje odnosno korištenje metoda i funkcija strateškog menadžmenta, kroz primjere dobre prakse u svijetu pretpostavke su koje se osvrću na gospodarske mogućnosti korištenja plaža i pomorskog dobra u turističke svrhe. Veliki ograničavajući čimbenik kad je riječ o neophodnosti vođenja koncesijske politike, upravo su postojeće procedure davanja koncesija, odnosno koncesijskih odobrenja. Strateško upravljanje je neizostavno kada je riječ o suvremenom načinu upravljanja. Podrazumijeva uključivanje i umrežavanje svih onih koji su direktno ili indirektno uključeni u razvoj turističkog (destinacijskog) proizvoda. Nužno je uspostaviti model upravljanja integralnim destinacijskim proizvodom, u ovom slučaju, plažnom ponudom, bilo da se radi o regionalnoj ili lokalnoj razini, a koristeći pri tomu proces (funkcije) planiranja, organizacije i kontrole. Slijedom analize stanja i prijedloga organizacijske strukture i njenih funkcija, potrebno je brendirati i tematizirati plaže kao proizvod te ih integrirati u ponudu cijele destinacije.
Uz posebno apostrofiranje prostorno-planskih, ekoloških i ekonomskih pretpostavki, ideja vodilja kao metoda planiranja je i uspostava prihvatnog kapaciteta u vidu modela za izradu svih budućih prihvatnih kapaciteta plaža.
Akcijski plan upravljanja plažama
Akcijski plan bi se trebao promatrati kao temelj postupnog provođenja ključnih projekata u cilju maksimalnog iskorištavanja plažnih resursa i to kroz sljedeće:
1. Stvaranje normativnih pretpostavki za upravljanje plažama odnosno tematiziranje plaža / izmjena zakona kroz razvoj koncesijske politike: Koncesija i koncesijska odobrenja u korelaciji s tematiziranjem plaže postaju limitirajući čimbenik daljnjeg razvoja plaža. Teme uglavnom dijelimo na odgovorno razvojne i na zaštitne (ekološke). Ovisno o kojim se temama radi davateljima koncesija normativno treba omogućiti da vode politiku, što znači da u pojedinim situacijama imaju diferenciran pristup.
2. Kvalitativan razvoj plažne ponude izmjenama i dopunama prostornih planova: Uvidom u sadašnje prostorne planove isti relativno malo govore o budućim plažnim prostorima, što je danas limitirajući čimbenik i za proces diferencijacije i tematizacije plaža.
3. Organizacijske pretpostavke kvalitativnog rada destinacijskog menadžmenta na regionalnoj razini: Uspostavom destinacijskog menadžmenta organizacije omogućili bi razvoj procesa od tzv. destinacijskog marketinškog menadžmenta ka destinacijskom menadžmentu koji se širi, a pored marketinške funkcije uključuje još neke druge funkcije, čime se stvara pretpostavka da se destinacijskim proizvodom upravlja integralno. Regionalnu razinu smatra se optimalnom i konkurentnom. U okviru iste bi se obavljale funkcije traženja strategije, zastupanje interesa i marketinška funkcija.
4. Uspostava destinacijske menadžment organizacije na lokalnoj razini: Pravilnim razgraničenjima obveza na nacionalnu, regionalnu i lokalnu razinu stvaraju se uvjeti za efikasnu vertikalnu i horizontalnu suradnju odnosno upravljanje. Upravljanje razvojem proizvoda, funkcija je kojom lokalna razina mora strateški upravljati, što podrazumijeva suradnju svih sudionika bitnih za nastajanje proizvoda.
5. Pravilnik o plažama: Stvaranje pretpostavki za bolje upravljanje plažama.
6. Izrada modela prihvatnog kapaciteta: Kvalitativan i održiv razvoj plažnih prostora. Postojeće analize prihvatnog kapaciteta nedvosmisleno pokazuju mali raspoloživi prostor po kupaču. Takva prenapučenost limitira razvoj funkcionalnih sadržaja na plažama. Navedeno se potkrepljuje i istraživanjima na razini primorskih županija, bilo da se radi o anketama gostiju, nositelja ponude i stanovništva ili destinacijskog menadžmenta. Budući razvoj plažnih kapaciteta treba uvjetovati izračunom fizičkog prihvatnog kapaciteta.
7. Postupak tematizirana plaža kao odgovor na suvremene zahtjeve turističke potražnje: Suvremeni zahtjevi turističke potražnje, očituju se, između ostalog, u stalnoj diferencijaciji postojećeg turističkog proizvoda. Sva provedena istraživanja, govore u prilog činjenici da je tržište samo po sebi izuzetno heterogeno. Današnju plažnu ponudu jadranske Hrvatske karakterizira činjenica da su postojeće plaže pretrpane, da je raspoloživi prostor po kupaču izuzetno mali, da se koristi mali dio obalne crte, da je raspoloživi prostor obalne crte izuzetno velik te da su zahtjevi današnjih kupača diferencirani u odnosu na neke teme.
8. Monitoring u turističkoj destinaciji: Kontinuirana usporedba planiranog i ostvarenog.
9. Edukacija za zaposlenike u destinacijskim menadžment organizacijama kroz jačanje kadrovskog potencijala.
10. Izrada strateških dokumenata i dokumenata vezanih za plaže: Republika Hrvatska je do danas donijela mnoge strateške dokumente, koji uglavnom nisu zaživjeli. Uzrok se može naći u nerazumijevanju suštine koda je riječ o strateškom upravljanju. Ako se danas od turizma traži da sve više humano unapređuje lokalnu zajednicu, što podrazumijeva novu kvalitetu, novu interakciju između domaćina i gosta, onda upravljanje (menadžment) mora proizlaziti iz suradnje u destinaciji. Drugim riječima destinacijski menadžment mora stvoriti pretpostavke sustavnog dovođenja u vezu svih onih (dionika) koji su bitni za razvoj destinacijskog proizvoda. Planiranje vizije, misije, ciljeva, smjernica i slično, u kojoj ne sudjeluju dionici javnog, privatnog i civilnog sektora, ne stvaraju se pretpostavke da se određena strategija živi.
11. Izrada regionalnih programa uređenja i upravljanja morskim plažama: Naprijed spomenute normativne pretpostavke za upravljanje plažama kroz koncesije odnosno koncesijska odobrenja dovela su do toga da se ti danas plažni prostori (obalna crta) relativno malo koriste, s jedne strane, te da su plaže, koje se koriste često neuređene i prebukirane, s druge strane. Suvremeni pristup upravljanje destinacijom pa onda i plažama, akcent stavlja na strateško upravljanje odnosno planiranje. Stoga plan (program) koji je donesen kroz funkcije destinacijskog menadžmenta postaje osnova za upravljanje plažama.
Akcijski plan unapređenja ponude i turističke valorizacije jadranskih plaža izrađen je od strane interdisciplinarnog tima stručnjaka Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu uz podršku i suradnju naručitelja, Ministarstva turizma. U izradi studije direktno su bile uključene sve hrvatske priobalne županije, čije se uključenje manifestiralo kroz radionice u koje su bili uključeni najvažniji dionici županijskih razina. Navedene radionice u mnogome su odredile njihovu spremnost da se krene u daljnju valorizaciju tog izuzetno važnog segmenta plažne ponude. Posebno je važno napomenuti da je ovo možda po prvi put da se određeni projekt radi na način da se paralelno koordinira i vertikalna i horizontala razina. Spremnost Ministarstva turizma da financira izradu regionalnih programa daje dodatni značaj cjelokupnom projektu. Dakle, izradom ovog projekta na nacionalnoj, a onda i na regionalnim i lokalnim razinama postignut je određeni konsenzus što je potvrdilo spremnost dionika da prihvate strateško upravljanje kao svoju obvezu, a ideju vodilju kao metodu koja se pokazala vrlo dobrom kada je riječ o integralnom upravljanju.
Zaključak
Hrvatske plaže svojom ljepotom predstavljaju bogatstvo koje treba štititi i mudro koristiti, jer jednom uništeno teško ili nemoguće je popraviti. Stoga je na znanstvenicima i stručnjacima da prepoznaju svoju ulogu i čine sve kako bi ovaj visokovrijedan resurs sačuvali i za buduće generacije.Pozicioniranje plaža u globalnom svijetu, uvažava činjenicu da su iste glavno žarište turizma, one su postale ikona suvremenog turizma te se smatraju glavnim faktorom na turističkom tržištu. S tim u vezi plaže postaju značajni prostori za društvenu rekreaciju i odmor. Na njih se sve više gleda kao na visokovrijedan društveno-ekonomski, ali i ekološki i nacionalni resurs, koji zahtjeva učinkovito upravljanje.
Bez obzira na činjenicu da je turistička potražnja izuzetno dinamična, Akcijski plan stvorio je sve pretpostavke za kvalitetno upravljanje plažnim prostorom zbog prihvaćanja strateškog upravljanja i njegovih funkcija koje u suštini traže da se, na bazi strateških analiza, planira, kreira organizacijska struktura i kontrolira sve ono što radimo, upravo radi toga da bi se prilagodili dinamičnom okruženju.
1 Sektorske analize (2018) Ekonomski institut, Zagreb. https://www.eizg.hr/userdocsimages/publikacije/serijske-publikacije/sektorske-analize/SA_turizam_studeni_2018.pdf
2 Ibidem
3 Simm, J.D., Beech, N.W., John, S.: A Manual for Beach Management, ProceedingsofConferenceinCostal Management ’95 PuttingPolicyintoPractice, Institutionof Civil Engineers, Bournemouth, ThomasTelford, U.K,, 1995., str. 143-162.
4 Williams, A.; Micaleff, A.: Beach Management: Principle&PracticeEarthcanPublicationsLtd., London, U.K., 2009., str. 10.
5 Kundih, B.: Hrvatsko pomorsko dobro u teoriji i praksi, Rijeka, 2005., str. 11.
6 Grupa autora, Održivo upravljanje Hrvatskim plažama, smjernice i prioritetne akcije, CRA/PPA.
7 Pravilnik o vrstama morskih plaža i uvjetima koje moraju zadovoljavati, NN 50/95.
8 Uredba o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru NN 23/04, 101/04, 39/06, 63/08, 125/10 i 83/12.
9 Održivo upravljanje plažama u RH
10 Nacionalni program upravljanja i uređenja morskih plaža (Akcijski plan) http://tris.com.hr/wp-content/uploads/2015/02/Mint_plazze-akcplan_040215.pdf