Autor: Mr. sc. Olga Jelčić, dipl. iur.
Zakon o koncesijama (NN 143/12) kao krovni zakon kojim se uređuje koncesijski sustav u Republici Hrvatskoj i Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 158/03., 100/04., 141/06. i 38/09. – dalje ZPDML), koji propisuje poseban pravni režim na pomorskom dobru, reguliraju založno pravo kao isključivo sredstvo osiguranja tražbina vjerovnika na koncesiji kao predmetu osiguranja. S obzirom na postojeća ograničenja raspolaganja koncesionara s koncesijom, korištenje drugih sredstava osiguranja tražbina, primjerice fiducijarni prijenos koncesije, nije bilo moguće.
Kogentne norme Zakona o koncesijama
Za postupke davanja koncesija, ugovor o koncesiji, raspolaganja koncesijom, što uključuje i pravo zaloga na koncesiji, te prestanak koncesije, Zakon o koncesijama ima značenje općeg zakona (lex generalis), a ZPDML u dijelu u kojem uređuje koncesije u odnosu na njega poseban je zakon (lex specialis). Međusobni odnos tih dvaju zakona načelno je određen odredbom članka 1. stavak 7. Zakona o koncesijama, prema kojoj se u pravnom uređenju koncesija odredbe posebnog zakona, odgovarajuće primjenjuju samo na ona pitanja koja nisu uređena Zakonom o koncesijama te propisima kojima se uređuje javna nabava. Pravni učinak citirane odredbe manifestira se u obveznosti primjene kogentnih odredaba Zakona o koncesijama i u slučajevima kada posebni zakon određeno pitanje u vezi s koncesijama drukčije uređuje. Takav odnos općeg i posebnog zakona zahtijeva usklađenje odgovarajućih normi posebnog s općim zakonom radi cjelovitog i kompatibilnog uređenja pravnih instituta. Ako i kada postoji međusobni nesklad pojedinih zakonskih rješenja, nužno je što prije intervenirati u poseban zakon. Naime, svaka dvojba o tome koji propis u konkretnom slučaju treba primijeniti pridonosi pravnoj nesigurnosti i praktičnoj neprimjenjivosti ili različitoj primjeni neusklađenih zakonskih odredaba.
U vrijeme donošenja ZPDML–a 2003. godine koncesijske odnose uređivao je Zakon o koncesijama (NN 89/92.), koji se pitanjem mogućnosti korištenja koncesije u svrhu osiguranja tražbina uopće nije bavio. Naredni Zakon o koncesijama (NN 125/08.) samo je sporadično u okviru odredaba kojima se osigurava nadzor davatelja koncesije nad gospodarenjem i raspolaganjem koncesijom predvidio, da koncesionar uz prethodno odobrenje davatelja koncesije može dati u zalog ili osnovati drugo sredstvo osiguranja na imovini koja je predmet ugovora o koncesiji u korist kreditne institucije ili druge pravne osobe. Stoga je založno pravo na koncesiji u ZPDML-u uređeno samostalno i neovisno o općim propisima o koncesijama. Međutim u važeći Zakon o koncesijama donesen 2012. godine unesena su određena pravila za osnivanje založnog prava na koncesiji i namirenje osigurane tražbine te su predviđena neka ograničenja u odnosu na založnog vjerovnika i novčanu tražbinu koja se može osigurati zalaganjem koncesije, određeno je utvrđivanje vrijednosti koncesije i dijelom postupak namirenja osigurane tražbine. Za sva pitanja koja nisu uređena taj Zakon upućuje na primjenjuju odgovarajućih odredaba propisa kojima se uređuje založno pravo (čl. 42. st. 6.). Ovdje ćemo nastojati ukazati samo na neke razlike između Zakona o koncesijama i ZPDML-a koje su bitne u uređenju založnog prava na koncesiji kao i na neka pitanja koja bi u potonjem Zakonu bilo korisno dodatno urediti, s obzirom na specifičnosti pravnog režima pomorskog dobra kao općeg dobra.
Pravo zaloga na koncesiji
Odredba čl. 34. ZPDML-a, koja uređuje založno pravo na koncesiji na pomorskom dobru, ne sadrži temeljne okvire za osnivanje zaloga na koncesiji, već pretežno regulira način i postupak stjecanja zaloga, dakle dio procedure nakon što je ugovor o zalogu na koncesiji sklopljen. Stavak 1. citiranog članka glasi: “Koncesija se može založiti” iz čega proizlazi da je koncesionar ovlašten neograničeno založiti pravo koncesije radi osiguranja bilo koje tražbine treće osobe koju ona ima ili će imati prema koncesionaru. Dakle, koncesiju kao predmet osiguranja koncesionar može koristiti bez obzira na pravni temelj dugovanja i osobu vjerovnika, koji ako je sam koristi mora ispunjavati uvjete za ovlaštenika koncesije.
Recentni Zakon o koncesijama, koji se na temelju citiranog čl. 1. st. 7. tog Zakona nakon njegovog stupanja na snagu (28. prosinca 2012.) primjenjuje i na založno pravo na koncesiji na pomorskom dobru, određuje da se založno pravo može osnovati uz suglasnost davatelja koncesije i samo u korist financijskih institucija radi osiguranja tražbina tih institucija na temelju ugovora o kreditu danog radi provedbe ugovora o koncesiji (čl. 42. st. 1. Zakona o koncesijama). Ovom odredbom se omogućava osnivanje prava zaloga na koncesiji kao jedinstvenom pravu koje proizlazi iz ugovora o koncesiji. To se pravo može založiti isključivo radi osiguranja tražbina proisteklih iz namjenskih kredita koji su pribavljeni od financijskih institucija u svrhu provedbe ugovora o koncesiji. Time je faktično isključena primjena odredbe čl. 34. st. 1. ZPDML.
Suglasnost davatelja koncesije
Odredbe ZPDML-a o obvezi pribavljanja suglasnosti davatelja koncesije za osnivanje založnog prava na koncesiji ostavljaju otvorenim pitanje treba li i kada koncesionar pribaviti suglasnost davatelja koncesije za sklapanje ugovora o založnom pravu na koncesiji. Naime iz stipulacije st. 5. čl. 34. ZPDML-a moglo bi se zaključiti da založni vjerovnik može pravo na koncesiju prenijeti na treću osobu koja ispunjava uvjete za ovlaštenika koncesije, pod uvjetom da dobije suglasnost davatelja koncesije, što bi značilo da je suglasnost davatelja koncesije potrebna samo kada založni vjerovnik prenosi svoje založno pravo na koncesiji na treću osobu, čime nije obuhvaćen koncesionar kada sklapa ugovor o osnivanju zaloga na koncesiji. Čini mi se to nije bila namjera zakonodavca, jer je obveza pribavljanja suglasnosti davatelja koncesije spriječiti prijenos koncesije na treće osobe koje ne ispunjavaju uvjete za ovlaštenika koncesije u svim fazama postupka osnivanja založnog prava na koncesiji.
Prema citiranoj odredbi čl. 42. st. 1. Zakona o koncesijama suglasnost davatelja koncesije mora biti pribavljena za osnivanje založnog prava na koncesiji, što bi značilo kada je riječ o pomorskom dobru najkasnije do upisa zaloga u Upisnik koncesija na pomorskom dobru, budući da se založno pravo na koncesiji stječe upisom u upisnik koncesija odnosno prestaje njegovim brisanjem iz upisnika (čl. 34. st. 2. i 8. ZPDML-a).
Procjena vrijednosti koncesije
Svrha osiguranja založnim pravom na koncesiji je da založni vjerovnik osiguranu tražbinu naplati iz vrijednosti zaloga ako je dužnik – koncesionar po dospijeću ne podmiri. Stoga je za vjerovnika bitno da koncesija ima vrijednost najmanje onoliko kolika je vrijednost osigurane tražbine. Međutim i za založnog dužnika važna je vrijednost koncesije kako se ne bi dogodilo da i nakon provedenog postupka namirenja osigurane tražbine prijenosom koncesije na vjerovnika ostane i dalje njegov dužnik, odnosno da ne zna je li osigurana tražbina prestala.
U ZPDML-u se ne zahtijeva utvrđivanje odnosno procjenu vrijednosti koncesije prije sklapanja ugovora o osnivanju založnog prava. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske u postupku pokrenutom za ocjenu ustavnosti čl. 34. ZPDML-a (odluka br. U-I-4445/2008 od 4. 10. 2011.) u slučaju nerazmjernosti prava i obveza koje proizlaze iz ugovora o zalogu na koncesiji “riječ je o slobodnoj dispoziciji ugovornih stranaka, njihovoj savjesnosti i poštenju, koja sve dok ne ugrožava samu bit prava, može biti (samo) predmet osporavanja valjanosti ugovora pred nadležnim sudom”.
Odredbom čl. 42. st. 2. Zakona o koncesijama “prije osnivanja založnog prava na koncesiji mora se utvrditi vrijednost koncesije na kojoj se osniva založno pravo,” a isto tako njezina se vrijednost procjenjuje ponovo prilikom ostvarenja prava na namirenje, radi utvrđivanja odnosa vrijednosti koncesije s vrijednosti tražbine založnog vjerovnika (čl. 42. st. 5. ZPDML-a). Ova se odredba treba primijeniti i pri sklapanju ugovora o pravu zaloga koncesije na pomorskom dobru. Osnovni elementi za procjenu vrijednosti koncesije sadržani u odredbi čl. 11. Zakona o koncesijama.
Prijenos koncesije na založnog vjerovnika ili treću osobu
Jedno od važnih pitanja u vezi s pravom zaloga na koncesiji na pomorskom dobru je i posjed te korištenje prava koncesije nakon sklapanja ugovora o zalogu. Prema ZPDML-u založno pravo daje založnom vjerovniku, ako dobije suglasnost davatelja koncesije, pravo da sam koristi koncesiju, ako ispunjava uvjete za ovlaštenika koncesije ili može pravo na koncesiju prenijeti na treću osoba koja ispunjava te uvjete (čl. 34. st. 5. ZPDML-a). Proizlazi dakle, da nakon upisa prava zaloga na koncesiji založni vjerovnik ima pravo na korištenje koncesije ili prijenosa na treću osobu koja ispunjava uvjete prije dospijeća osigurane tražbine i time iz tog prava isključiti založnog dužnika. Takvim zakonskim rješenjem upis zaloga na koncesiji gubi temeljnu svrhu a to je omogućiti založnom dužniku gospodarsko korištenje koncesije i stjecanje sredstava za isplatu osigurane tražbine.
Pravo korištenja založene koncesije ili prijenos koncesije na treću osobu koja ispunjava odgovarajuće uvjete, prema odredbi čl. 42. st. 4. Zakona o koncesijama, založni vjerovnik može radi namirenja osigurane tražbine, ostvariti uz prethodnu suglasnost davatelja koncesije, ako rečena tražbina ne bude ispunjena o dospijeću. Ovom odredbom je derogiran čl. 34. st. 5. ZPDML-a, što znači da je založni dužnik ovlašten koristiti založenu koncesiju do dospijeća osigurane tražbine, a prijenos na vjerovnika je moguć po njezinom dospijeću.
Pravna pitanja koja bi bilo korisno urediti novim ZPDML-om
Budući da se već duže vrijeme priprema donošenje novog ZPDML-a, nesumnjivo da je koncesijski režim na pomorskom dobru, a unutar toga pravo zaloga na koncesiji, u novom zakonu potrebno uskladiti sa Zakonom o koncesijama. Međutim, ako se hoće da pravo zaloga na koncesiji odista bude u praksi prihvaćeno, čini se da bi bilo korisno, kako bi se olakšalo osnivanje zaloga i učinilo izvjesnijim pravni položaj strana u založnopravnom odnosu, u novi zakon unijeti i neke odredbe koje sada ne sadrže ZPDML niti Zakon o koncesijama. To se odnosi na uređenje bitnih sastojaka i oblika ugovora o pravu zaloga na koncesiji, pretpostavke kada založni vjerovnik može zahtijevati prijenos koncesije prije dospijeća osigurane tražbine, način i postupak namirenja založnog vjerovnika ako založni dužnik ne ispuni osiguranu tražbinu o dospijeću, prava i obveze založnog dužnika vezano uz postupak prisilnog namirenja osigurane tražbine.