Autor: Mr. sc. Olga Jelčić, dipl. iur.
Još su se Uredbom sa zakonskom snagom o pomorskom javnom dobru iz 1939. godine, pa zatim zakonima koji su uređivali pravni institut pomorskog dobra uključujući i važeći Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 158/2003., 100/2004., 141/2006., 38/2009. i 123/2011. – Odluka Ustavnog suda RH U-I-4445/2008; dalje: ZPDML), prijelaznim i završnim odredbama, između ostalog, nastojali razriješiti zatečeni pravni odnosi na pomorskom dobru, koje je kroz čitavo to vrijeme imalo status općeg dobra i bilo je res extra commercium. Nažalost, zbog nekih objektivnih okolnosti (primjerice prijelaz iz pravnog sustava društvenog u klasično vlasništvo), ali i nepotpunog sagledavanja biti i složenosti problema zatečenih prava na pomorskom dobru, nisu na zadovoljavajući način razriješena ni do danas, naprotiv problemi su postali složeniji s obzirom na protek vremena i različite načine zaposjedanja pomorskog dobra mimo zakonskih propisa.
U razmatranju prijelaznih i završnih odredaba ZPDML (čl. 118. do 124.) u fokusu će biti samo odredbe čl. 118., koji uređuje četiri grupe pitanja i to:
- zakonska predmnjeva (presumptio iuris) da su zemljišnoknjižni upisi prava vlasništva i drugih stvarnih prava na zemljištu i građevinama na pomorskom dobru nevaljani (st. 1.)
- utvrđene granice pomorskog dobra, nastavljanje započetih postupaka te izmjene granice pomorskog dobra (st. 3., 4. i 5.),
- status postojećih građevina izgrađenih na pomorskom dobru koje se koriste za stanovanje (st. 6., 7. i 8.) i
- koncesije koje su dodijeljene prije stupanja na snagu ZPDML te nastavak započetih postupaka davanja prvenstvene koncesije na pomorskom dobru (st. 9. i 12.).
Ne ulazeći ovdje u analizu konkretnih rješenja iz čl. 118. ZPDML u odnosu na imovinskopravna pitanja, treba reći da je ZPDML propustio urediti značajna pitanja imovinskih prava koja su nastala u vezi uporabe i korištenja pomorskog dobra na temelju ranije važećih propisa, što se posebno odnosi primjerice na značenje sintagme “prava vlasništva ili drugog stvarnog prava” kada se radi o pravima proizašlim iz društvenog vlasništva. Također nisu ponuđena rješenja za uređenje imovinskih prava obveznopravne naravi koja su nastala određenim ulaganjima na pomorskom dobru od strane korisnika, kojima je koncesija prestala, posebno kada se radi o gospodarskim subjektima koji su bili nositelji prava korištenja na pomorskom dobru.
“Pravno nevaljani” upisi u zemljišnoj knjizi i njihovo brisanje
Odredba čl. 118. st. 1. ZPDML polazi predmnjeve da se svi zemljišnoknjižni upisi prava vlasništva i drugog stvarnog prava na zemljištu i građevinama na pomorskom dobru smatraju pravno nevaljanim, ako se ne može dokazati pravno valjan način njihova stjecanja. Budući se radi o oborivoj predmnjevi, suprotno se može dokazivati.
Da bi se upis prava vlasništva na određenoj nekretnini smatrao nevaljanim u smislu odredbe čl. 118. st. 1. ZPDML pretpostavke su da se radi o pomorskom dobru neovisno o tome je li nekretnina kao pomorsko dobro evidentirana u zemljišnoj knjizi (pomorsko dobro po samom zakonu) te da je u vlastovnici (listu B) zemljišnoknjižnog uloška upisana kao vlasništvo određene osobe. Međutim, ako iz upisa u zemljišnoj knjizi nije vidljivo da se radi o pomorskom dobru, tada je na predlagatelju brisanja postojećeg vlasništva ili drugog stvarnog prava teret dokazivanja da je konkretna nekretnina pomorsko dobro. Brisanje pravno nevaljanog upisa stvarnog prava na pomorskom dobru može se zahtijevati neovisno o tome kada je taj upis bio proveden u zemljišnoj knjizi.
Budući da su ovom odredbom obuhvaćeni svi pravno nevaljani upisi vlasništva na pomorskom dobru, to podrazumijeva da se ona odnosi i na pravno nevaljane upise vlasništva na pomorskom dobru u zemljišnoj knjizi, koje je nastalo konverzijom iz društvenog vlasništva.
Iz stipulacije odredbe st.1. čl. 118. ZPDML zaključuje se da bi upisani – knjižni vlasnik, u postupku koji je pokrenut radi brisanja vlasništva, trebao dokazati da je vlasništvo stekao na pravno valjan način. Za prosudbu o tome je li vlasništvo stečeno na pravno valjan način držim da treba poći od odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV), prema kojoj se o valjanosti stjecanja vlasništva ili drugog stvarnog prava prosuđuje prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja. Sva pravila kojima se uređivao i sada uređuje pravni režim pomorskog dobra temelje se na postavci da je pomorsko dobro stvar izvan prometa i da nije sposobno biti predmetom vlasništva, zbog čega raspolaganje pomorskim dobrom, kao objektom stvarnih prava, suprotno prisilnom propisu nije valjano. Međutim, neki propisi kojima se uređivao pravni status pomorskog dobra omogućavali su stjecanje stanovitih prava na pomorskom dobru (primjerice parastvarnog prava korištenja, hipoteke), uspostavljanje prava koja su ovlašteniku omogućavala gradnju građevinskih objekata i sl., pri čemu u takvim slučajevima najčešće nisu bili uređeni način i uvjeti korištenja pomorskog dobra te mogućnosti raspolaganja tako stečenim pravima. Budući da ZPDML pobliže ne definira “valjan način” stjecanja stvarnih prava na pomorskom dobru niti vremensku granicu do kada su ta prava mogla biti valjano stečena, u primjeni ove odredbe pa i u sudskoj praksi zauzimaju se različita pravna stajališta, što nedopustivo narušava prava osoba koje su ih stekle, ali i pravnu sigurnost.
Kako je u izradi novi zakon o pomorskom dobru, mislim da bi u prijelaznim odredbama trebalo konačno odrediti do kada su se mogli valjano stjecati vlasništvo i druga stvarna prava na pomorskom dobru (je li to stupanjem na snagu Osnovnog zakona o iskorištavanju luka i pristaništa 21. srpnja. 1961. ili Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima 24. svibnja 1974.) te određeno po kojoj pravnoj osnovi (primjerice na temelju akta nadležnog tijela, pravomoćne presude i dr.). U slučaju valjanog stjecanja vlasništva ili drugog stvarnog prava na pomorskom dobru trebalo bi odrediti eventualna ograničenja vlasničkih ovlasti s obzirom na specifičnosti pravnog režima pomorskog dobra te prava vlasnika u slučaju brisanja upisanog prava vlasništva.
Odlukom Ustavnog suda RH br. U-I-4445/2008 i U-I-2231/2009 od 4. listopada 2011. (Narodne novine 123/2011.) ukinuti su st. 2. i dio st. 3. čl. 118. ZPDML prema kojima je bila određena obveza Državnog odvjetništva da podnese prijedlog zemljišnoknjižnom sudu radi brisanja upisa prava vlasništva ili drugog stvarnog prava na pomorskom dobru te upisa pomorskog dobra. Prema pravnom stajalištu Ustavnog suda RH takvim uređenjem brisanja prava vlasništva povrijeđeno je pravo na pravično suđenje i pravo na vlasništvo, jer se na navedeni način upisanom knjižnom vlasniku briše pravo vlasništva, s faktičnim učincima izvlaštenja, a bez prethodne mogućnosti sudjelovanja u sudskom (parničnom i kontradiktornom) postupku, u kojemu bi mu bila omogućena zaštita njegovih prava.
S obzirom da ukinute odredbe st. 2. i dijela st. 3. čl. 118. ZPDML nisu nadomještene novima, mislim da bi se sukladno pravilima zemljišnoknjižnog prava i parničnog postupka o prijedlogu za brisanje prava vlasništva na pomorskom dobru u skladu s odredbom st. 1. trebalo odlučivati po pravilima pojedinačnog ispravnog postupka ili u parnici.
Granice pomorskog dobra
Odredba čl. 118. st.3. ZPDML propisuje da granica pomorskog dobra utvrđena prema Pomorskom zakoniku ostaje na snazi, s tim da je navedenom odlukom Ustavnog suda RH ukinut dio odredbe koji se odnosio na obvezu Državnog odvjetništva da pokrene postupak upisa pomorskog dobra u zemljišnu knjigu unutar utvrđene granice.
S obzirom da su citiranom odredbom ostavljene na snazi samo granice pomorskog dobra utvrđene Pomorskim zakonikom, postavlja se pitanje znači li to da su granice utvrđene po propisima do stupanja na snagu Pomorskog zakonika stavljene izvan snage te koji je pravni režim zemljišta koje bi time izgubilo svojstvo pomorskog dobra i tko postaje njegovim vlasnikom. Mislim da se zbog ovako restriktivne odredbe glede utvrđenih granica pomorskog dobra otvara više pitanja na koja u ZPDML nema odgovora.
Građevine izgrađene na pomorskom dobru koje se koriste za stanovanje
Prema odredbi čl. 118. st. 7. ZPDML postojeće građevine na pomorskom dobru izgrađene ili stečene sa valjanom pravnom osnovom koje se koriste za stanovanje, dat će se na posebnu upotrebu za sve vrijeme dok se koriste za stanovanje, bez naknade, a korisnik građevine dužan je zatražiti koncesiju za posebnu upotrebu u roku od godine dana od dana stupanja na snagu toga Zakona.
Ovo je još jedna odredba ZPDML koja nije zaživjela u praksi. Naime, nije određeno koje su građevine u smislu ZPDML obuhvaćene izričajem “građevina koje se koriste za stanovanje.” Radi li se o građevinama koje se kontinuirano koriste za stanovanje ili o svim građevinama namijenim, pa makar i za povremeno stanovanje, kao što su kuće za odmor ili smještaj gostiju (primjerice hoteli) i sl.
Također nije jasno tko je u zgradi bio obvezan zatražiti koncesiju za posebnu upotrebu građevine u roku od jedne godine od stupanja na snagu ZPDML. U Zakonu se rabi izraz “korisnik” zgrade koji je potpuno je nedefiniran, jer to može biti vlasnik, najmoprimac, plodouživatelj ili bilo koja druga osoba koja je po nekoj pravnoj osnovi ovlaštena koristiti stan ili građevinu. Ako se radi o građevini za stanovanje sa više posebnih dijelova u vlasništvu različitih osoba, tko je od njih bio dužan zatražiti koncesiju za posebnu upotrebu odnosno jesu je morali zajednički zatražiti.
Pitanje prava vlasnika građevine izgrađene na pomorskom dobru odnosno vlasnika posebnih dijelova građevine bitno je zbog velikog broja takvih građevina i stanara koji u njima žive, pa je nužno odrediti njihov pravni status u odnosu na građevinu i njezine posebne dijelove. Stoga mislim da bi novim ZPDML trebalo precizno definirati pojam “postojećih građevina” izgrađenih na pomorskom dobru, odrediti prava koja vlasnici ili suvlasnici imaju na zemljištu na kojem je zgrada izgrađena te način i pravnu osnovu korištenja zemljišta nužnog za uporabu zgrade od strane njenih korisnika.
Zaključno se može ustvrditi da prijelazne odredbe čl. 118. ZPDML nisu ispunile svoju funkciju, jer i nakon njihova donošenja i isteka zadanih rokova, problemi o kojima je prethodno bilo riječi još uvijek egzistiraju. Zadaća je novog ZPDML da nađe odgovarajuća rješenja.