Autor: Kap.d.pl. Branko Kundih dipl. iur. – Urednik portala
Izgubili smo dragocjeno vrijeme
Utvrđivanje i određivanje granica pomorskog dobra uz imovinskopravna pitanja imaju ključni utjecaj na gospodarske aktivnosti na morskoj obali i moru Republike Hrvatske. Sve nedaće koje su snašle našu domovinu duboko sam uvjeren bit će na koncu prevladane. Vjerojatno nas čeka bolno iskustvo oporavka koje traži jasna ekonomska i pravna rješenja. Upravo pomorsko dobro sa svojim najpropulzivnijim aktivnostima koje uključuju uslužne i gospodarske djelatnosti predstavlja neprocjenjiv prirodni resurs, resurs kojega treba staviti u optimalnu gospodarsku funkciju. Pri tome istovremeno treba štititi javni interes od svih oblika devastacija i uzurpacija koje su učestalo prisutne na našoj obali.
Analizirajući ključna pitanja pomorskog dobra ovaj puta prvenstveno smo fokusirani na utvrđivanje i određivanje njegovih granica. Želim ukazati i dokazati da smo se četvrt stoljeća neodgovorno ponašali kao da je pomorsko dobro igračka za jednokratnu uporabu. Izgubili smo dragocjeno vrijeme i vjerojatno nismo svjesni da bi pomorskog dobra koje obuhvaća više od jedne trećine državnog teritorija Hrvatska mogla živjeti.
Pitanje uređenja granica pomorskog dobra bitno je ne samo za razrješenja postojećih i budućih gospodarskih aktivnosti, imovinsko pravnih i drugih problema vezanih uz status pomorskog dobra, nego je isto tako bitno i presudno za sprečavanje devastacija i uzurpacija pomorskog dobra, koje se danas učestalo događaju.
Na problem određivanja granica pomorskog dobra i lučkog područja kao i na problem rješavanja imovinskopravnih odnosa upozoravao sam i predlagao rješenja ravno prije dvadeset godina. Sažetak mojih promišljanja i prijedlozi rješenja vezani uz prostor pomorskog dobra i određivanje granica djelom su iznesena u ovom radu.
Uvodna napomena
U tekstu ovog rada ovisno od izvora koriste se istovremeno pojmovi utvrđivanje i određivanje granice pomorskog dobra. Pristup nije ujednačen.
Prema mišljenju autora pomorsko dobro se utvrđuje kada je definirano samim zakonom ex lege a gdje je potrebno provesti isključivo tehničko – administrativni postupak.
Tako se utvrđuje pojas kopna koji je širok šest metar od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda. Crtu srednjih viših visokih voda utvrđuje Hrvatski hidrografski institut.
Pomorsko dobro se određuje ako je uvjetovano procjenom povjerenstva prema okolnostima i zadanim kriterijima “širine veće od šest metara” ako u procjeni ima ili može biti subjektivnih elemenata “koji to dio kopna po svojoj prirodi i namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, te za druge svrhe koje su u vezi korištenjem mora”.
Obzirom da objektivni zakonom utvrđeni kriteriji širine granica šire od zakonskog minimuma od šest metara ne postoje, u svakoj procjeni od strane povjerenstva kod određivanja granica pomorskog dobra danas ima u većem ili manjem opsegu subjektivnih elemenata. Čak u slučajevima gdje je pomorsko dobro ex lege definirano kao morska plaža postavlja se pitanje gdje je granica morske plaže odnosno pomorskog dobra ako nemamo jasno propisane kriterije opsega morske plaže.
I ovdje nam se nažalost otvara pitanje slobodne interpretacije pravne norme. Činjenica da je materija pomorskog dobra djelom podnormirana, međutim propisi koji su uređivali pomorsko dobro od donošenja Pomorskog zakonika do danas ne samo da u velikom djelu nisu bili razumljivi širokom kruga adresata, nego su bili pravno neučinkoviti u postizanju osnovnog cilja “održivog gospodarskog korištenja i zaštite pomorskog dobra”. Prije iznesena konstatacija je posebno prisutna kod određivanja granica pomorskog dobra i lučkog područja kao i uređenju imovinskopravnih pitanja na pomorskom dobru.
U tom smislu Dario Đerđa i Teodor Antić u zaključku svojeg izvornog znanstvenog rada “Izrada pravnih propisa u Hrvatskoj” 2017 god. među ostalim navode:
“Pravni propis treba biti jednostavan za shvaćanje širokog kruga osoba te pravno učinkovit u postizanju željenih ciljeva. U tu svrhu pri njegovoj izradi treba postići optimalni razmjer jednostavnosti i pravne određenosti njegovog teksta koji mora biti razumljiv i prilagođen svim subjektima na koje se propis odnosi.”
Stručno i političko pitanje od interesa za Republiku Hrvatsku
Od donošenja Pomorskog zakonika (N.N. 17/94.) koji je stupio na snagu 22. ožujka, 1994.god. pa sve do danas utvrđivanje i određivanje granica pomorskog dobra predstavlja izuzetno važno stručno i političko pitanje. Bez jasno definiranog prostora pomorskog dobra ne može se graditi cjeloviti sustav integralnog upravljanja i gospodarenja pomorskim dobrom Republike Hrvatske.
Pomorsko dobro kao opće dobro je stvar (res communes omnium) koja pripada svim ljudima i kao takva je neotuđiva, ne može biti objekt stjecanja prava vlasništva i drugih stvarnih prava i na koncu ne može biti u prometu (res extra commercium).
Granicom pomorskog dobra utvrđujemo širinu vodenog i kopnenog prostora morske obale Republike Hrvatske koja ulazi u pravni režim općeg dobra.
Kada se radi o vodenoj komponenti pomorskog dobra u načelu ne postoji prijepor širine pomorskog dobra, odnosno ne bi trebao postojati prijepor gdje je granica pomorskog dobra na moru.
Vanjska granica teritorijalnog mora kao državna granica Republike Hrvatske ujedno je i granica pomorskog dobra na moru. Zato je nevjerojatna odredba danas na snazi Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (N.N. 158/03) koja propisuje da je granica lučkog područja istovremeno i granica pomorskog dobra. Takvo zakonsko rješenje je naprosto neodrživo. Po samom zakonu kako je rečeno ex lege vanjska granica teritorijalnog mora predstavlja granicu pomorskog dobra Republike Hrvatske. Faktički danas imamo dvije granice pomorskog dobra na moru kada se radi o morskim lukama. Ovaj primjer samo oslikava nepromišljenost redaktora zakona iako naravno nije usamljen.
de lege ferenda
Granica lučkog područja određuje područje luke gdje se obavljaju lučke djelatnosti i ne smije se miješati s granicom pomorskog dobra kojom se određuje prostor na kopnu i moru u pravnom režimu općeg dobra. Na kopnu se granice lučkog područja i granice pomorskog dobra mogu i ne moraju podudarati, dok se na moru te granice nikada neće podudarati.
Problematika definiranja morske obale kao pomorskog dobra kao i utvrđivanje i određivanje granica pomorskog dobra i lučkog područja je daleko kompleksnija.
Tko određuje granice pomorskog dobra
Donošenjem Pomorskog zakonika 1994. god. nije riješeno pitanje tko određuje granicu pomorskog dobra. Iste godine donošenjem izmjena i dopuna Pomorskog zakonika propisano je da u slučaju dvojbe predstavlja li određeno dobro pomorsko dobro, odluku donosi ministar koji je određivao granicu takvog pomorskog dobra. Takvo zakonsko rješenje se u praksi nije provodilo.
Ubrzo je bilo jasno da cijeli prostor pomorskog dobra Republike Hrvatske predstavlja svojevrsnu veliku dvojbu koju treba razriješiti odnosno odrediti granicu pomorskog dobra. Postupak utvrđivanja i određivanja granica pomorskog dobra doveden je do svojevrsne pravne blokade. Tek su izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika (N.N. 43/96) koji je stupio na snagu 8. lipnja 1996. god. stvorene minimalne pretpostavke za provedbu postupka određivanja granica pomorskog dobra. Sukladno izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika je bilo propisano:
“U slučaju dvojbe da li određeno dobro predstavlja pomorsko dobro odluku donosi Vlada Republike Hrvatske, uz prethodno pribavljeno mišljenje državnog pravobranitelja”.
U takvoj situaciji iznimka je postalo pravilo, a pravilo je jednostavno otvorilo mogućnost različite interpretacije propisa da li određeno dobro predstavlja pomorsko dobro.
Takvo rješenje Zakona teško da možemo razumjeti i opravdati. U pitanju je bio, kao i danas, iznimno značajan posebni interes Republike Hrvatske.
Jadranko Jug tadašnji zamjenik državnog pravobranitelja je ispravno u svojem izlaganju na savjetovanju u Šibeniku 1999. god istaknuo:
“Zakonodavac je očigledno smatrao da će iznimno biti potrebno određivati pomorsko dobro putem Uredbe Vlade, ali je praksa pokazala da je to pravilo. To iz razloga jer u slučaju kada primjerice Pomorski zakonik određuje da je morska obala po samom zakonu pomorsko dobro, uvijek će se postaviti pitanje do kuda seže granica takve morske obale, a što ovisi o svim konkretnim okolnostima svakog pojedinog slučaja. Stoga se događa da zapravo uvijek treba provesti cjelokupnu proceduru određivanja granice pomorskog dobra, kako bi se potpuno jasno i precizno odredila granica koja je relevantna za čitav niz pravnih odnosa.”
Nakon donošenja Pomorskog zakonika postavljalo se pitanje da li su granice pomorskog dobra donesene prema prijašnjim propisima odnosno na osnovu Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima (N.N. 19/74.) još uvijek na snazi.
U to vrijeme mišljenja su bila podijeljena u primjeni starih granica pomorskog dobra posebno od strane tadašnjeg Ministarstva pomorstva prometa i veza. Vrlo je nejasno i kontradiktorno bilo mišljenje tadašnjeg Ureda za zakonodavstvo Vlade Republike Hrvatska od 16. siječnja 1995.god. u kojem se među ostalim navodi da se do sada utvrđene granice pomorskog dobra kada se radi o morskoj obali ne mogu uvažiti, odnosno mogu se uvažiti do određivanja novih granica pomorskog dobra u dijelu u kojem obuhvaćaju morsku obalu.
Kao pročelnik Županijskog ureda za pomorstvo u Rijeci nisam prihvaćao mišljenja i sugestije da su stare granice pomorskog dobra na snazi posebno iz razloga što u razdoblju od 1974. god. do 1994. god. nije osnovan katastar pomorskog dobra, a što je bila izrijekom propisana pretpostavka za upis tog svojstva u zemljišnim knjigama nadležnog suda.
Smatrao sam i danas smatram da bi primjena starih granica pomorskog dobra u uvjetima novo donesenog Pomorskog zakonika u potpunosti kompromitirala, njegovu ionako problematičnu vjerodostojnost.
Prema mišljenju zamjenice državnog pravobranitelja Republike Hrvatske Snježane Frković odluke bivših općina o granicama pomorskog dobra bile su ekstenzivno i preširoko povlačene, negdje do polovice gradova, a da su doista bile finalizirane izazvale bi svojevrsnu novu nacionalizaciju.
U to vrijeme mjesečna publikacija Privatizacija broj 3. 1995. donosi dramatični tekst pod naslovom “Strka oko pomorskog dobra” kojom je cjelovito oslikala problematiku kroz optiku, mišljenja i komentara mnogobrojnih političara, stručnjaka i gospodarstvenika. Na koncu Privatizacija donosi zaključak da iz svega proizlazi samo jedno:
“Pomorski zakonik valja primijeniti ili promijeniti tako da bude primjenjiv. Neodrživo je stanje u kojem se jedan zakon donosi, a potom se ne primjenjuje zato što je, jedni kažu, primjena preskupa, drugi tvrde prekomplicirana, a trećima se ne sviđa iz trećih razloga.”
Današnje uređenje i prijedlozi nadležnosti
Danas na snazi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama iz 2003. god propisuje da granicu pomorskog dobra utvrđuje Povjerenstvo za granice Ministarstva, na prijedlog županijskog povjerenstva za granice.
U zaključku svojeg rada 2004.god. “Određivanja granice pomorskog obra prema Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama” Jakob Nakić i Vanja Seršić navode da je postupak određivanja granice pomorskog dobra na normativnoj razini loše riješen i praćen nomotehnički manjkavim podzakonskim propisima.
Zadnji Prijedlog zakona o pomorskom dobru i morskim lukama predstavljen je u HGK u Zagrebu 2018 god. Sukladno Prijedlogu, tijelo nadležno za utvrđivanje granica i statusa pomorskog dobra je upravni odjel u jedinici područne (regionalne) samouprave. Ovaj prijedlog predstavlja optimalno rješenje uz uvjet redefiniranja pojma morske obale i precizno propisanih kriterija vezanih uz određivanje granica pomorskog dobra.
Nažalost predloženi kriteriji statusa i granice pomorskog dobra su prema mojoj ocjeni apsolutno neprihvatljivi. U praksi predloženi kriteriji ako budu prihvaćeni stvoriti će još veći nered kod određivanja granica pomorskog dobra nego ga imamo danas.
Ističem da politika određivanja granica pomorskog dobra mora biti ujednačena za cijelu Republiku Hrvatsku. Upravo zato Olga Jelčić, Branko Kundih i Loris Rak u Nacrtu prijedloga zakona o pomorskom dobru i morskim lukama iz 2013. god. kojega su izradili i dostavili Ministarstvu pomorstva prometa i infrastrukture predložili su da:
“Granicu pomorskog dobra sukladno planu upravljanja pomorskim dobrom u upravnom postupku rješenjem određuje Agencija za integralno upravljanje pomorskim dobrom na prijedlog županijskog Povjerenstva za granice pomorskog dobra.
Postupak i kriterije za utvrđivanje i određivanje granica pomorskog dobra propisivala bi uredbom Vlada Republike Hrvatske.”
Morska obala
Izvorna verzija Pomorskog zakonika propisivala je da se morska obala proteže od crte srednjih niskih voda i obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena kao i onaj dio kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, te za druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora, a koji je širok šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda.
Ovakvu definiciju je predlagalo, zagovaralo i branilo tadašnje resorno Ministarstvo pomorstva. Već iste godine Zakon o izmjenama i dopuni Pomorskog zakonika (N.N. 74/94.) uz ostale izmjene donosi promjene.
Širina morske obale kao pomorskog dobra utvrđena je umjesto šest na najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda.
Ubrzo se postavilo pitanje da li povjerenstvo za granice pomorskog dobra može izraditi stručno relevantnu podlogu s mišljenjem o granici pomorskog dobra na morskoj obali u uvjetima postojeće zakonske definicije?
Nakon donošenja Pomorskog zakonika znanost i struka nije šutjela.
Ugledni znanstvenici i stručnjaci među ostalima Branko Jakaša, Dragan Bolanča, Ivo Borković, Zvonimir Gržetić, Nenad Leder, Miodrag Roić, Goran Vojković kao i autor ovoga teksta smatrali su da je definicija morske obale neegzaktna i znanstveno neutemeljena. Upozoreno je na kontradiktornost i nejasnost dva pojasa morske obale koje u praksi postupka određivanja granice pomorskog dobra nije moguće upotrijebiti. Istodobno je propisano da se:
a) morska obala proteže od crte srednjih niskih voda i obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena,
b) morska obala proteže na dio kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, te za druge svrhe koje su u svezi s korištenjem mora, a koji je širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda.
Naši vodeći stručnjaci iz Hrvatskog hidrografskog instituta Zvonimir Gržetić i Nenad Leder smatrali da definicija morske obale iz Pomorskog zakonika nije jednoznačna te su smatrali da definicija koja uključuje i pojas kopna od crte srednjih niskih voda do crte do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena nije znanstveno utemeljena. Miodrag Roić zastupao je mišljenje da je pojam “crte do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena” vrlo problematičan, te definirati morsku obalu na taj način nije moguće.
U praksi određivanja granica pomorskog dobra kriterij “najvećeg vala za vrijeme nevremena” bio je jednostavno zanemaren od strane povjerenstva i resornog Ministarstva.
Unatoč spoznajama i kritikama znanosti i struke postavlja se pitanje zašto je sporno rješenje najvećeg vala ponovo ugrađeno u zakonodavstvo pomorskog dobra.
Prvorazredno stručno pitanje u postupku određivanja granice pomorskog dobra
Prvorazredno stručno pitanje koje godinama nije razriješeno je pitanje gdje je zapravo ta granica do koje morska obala odnosno kopno po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov te za druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora.
Ova neprecizna i nejasna odredba ugrađena u naše zakonodavstvo pomorskog dobra i dosljedno nas prati od donošenja Pomorskog zakonika 1994. god. pa sve do danas. Ona je zasigurno generator kakofonije u postupku određivanja granica pomorskog dobra. Među ostalim je i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (prije pravobraniteljstvo) na taj problem upozoravalo.
Tadašnja zamjenica državnog pravobranitelja Republike Hrvatske Senka Andrijašević Rac glede ovlasti državnog pravobranitelja u svojem izlaganju u Opatiji 2000. god. je istaknula:
“Premda bi se dalo zaključiti da je zakonodavac detaljno uredio pitanje određivanje granice pomorskog dobra na kopnu odnosno granice morske obale, te na taj način izbjegao nepotrebnu dugotrajnu proceduru određivanja granica pomorskog dobra, na žalost praksa ga je demantirala. Naime, najspornije pitanje koje se pojavilo u praksi glede definiranja pomorskog dobra odnosno njegove granice jest pitanje koji je to dio kopna koji služi za druge svrhe u svezi s korištenjem mora. Odgovorom na ovo pitanje stvorena je mogućnost različitih interpretacija te samim time i vrlo raznolikog određivanja granica pomorskog dobra.”
Nažalost upravo to nam se dogodilo na što je upozoravala državna pravobraniteljica prije ravno dvadeset godina.
Senka Andrijašević Rac istovremeno je ispravno zastupala mišljenje da prostorno uređenje i prostorni planovi mogu biti samo pomoćni kriteriji pri određivanju granica pomorskog dobra, ali ne odlučujući.
Prema mojoj ocjeni prostorni planovi ne smiju predstavljati alibi lokalnoj samoupravi i investitorima za gradnju na djelu pomorskog dobra koje je utvrđeno po samom zakonu u širini najmanje šest metara.
Evidentno da su nekonzistentne, kontradiktorne i nejasne odredbe Pomorskog zakonika a danas Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ostavile široku mogućnost slobodne interpretacije i improvizacije u primjeni pravne norme nadležnim tijelima javne vlasti, kako u postupku određivanja granica pomorskog dobra tako i lučkog područja.
Mnoga rješenja podzakonskih akata stvorila su dodatni pravni nered jer nije rijetkost da su pojedine uredbe o pomorskom dobru supstituirale djelom autentičnu volju zakonodavca. Goran Vojković je smatrao da se postojećim zakonskim rješenjima omogućava nepotrebno širenje kopnene komponente pomorskog dobra duboko u kopno, a takvo rješenje svakako šteti jasnoći i ulozi samog instituta pomorskog dobra te u nekim ekstremnim situacijama može dovesti i do apsurdnih situacija.
Nevjerojatno da su redaktori danas na snazi Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama taj problem u cijelosti zanemarili iako je bilo jasno da morsku obalu treba redefinirati. Nakon donošenja Zakona iz 2003.god. zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Danica Damjanović je upozorila:
“Stoga je Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama imajući na umu dosadašnju neujednačenu praksu Pomorskog zakonika trebao pobliže definirati što se smatra dijelom kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi za svrhe koje su u vezi s korištenjem mora, jer to nije pitanje koje se može definirati podzakonskim aktom, a još manje može biti diskrecionim pravom upravnog tijela koje određuje granice pomorskog dobra. Zakonodavac je umjesto da samim Zakonom cjelovito odredi postupak i kriterije za utvrđivanje granice pomorskog dobra i korištenje pomorskog dobra,najvećim djelom prepustio da se ta pitanja urede podzakonskim aktom.”
Prijedlog rješenja
Autor ovog teksta je godinama javno zagovarao i upozoravao da definiciju koja ograničava širinu morske obale na najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda treba tumačiti u provedbi zakona samo kao mogućnost da se morska obala kao pomorsko dobro može širiti. Širenje pomorskog dobra treba ograničiti isključivo na neposredno odnosno uobičajeno redovno korištenja mora. Naravno to se ne odnosi prostor koji je po samom zakonu pomorsko dobro.
U svojoj prvoj knjizi o pomorskom dobru u Republici Hrvatskoj “Pomorsko dobro i granice pomorskog dobra, Zagreb, 2000.” među ostalim je zastupao mišljenje:
“Prvorazredno je stručno pitanje kako tumačiti funkcionalnu namjenu morske obale koja po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov te za druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora, kako bi se odredio pojas pomorskog dobra. Neprijeporno je da se na dijelu kopna koji prema svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov obavlja neposredno odnosno uobičajeno korištenje mora.
Neposredno odnosno uobičajeno korištenje mora pretpostavlja da se kopneni prostor morske obale na kojem se obavljaju određene djelatnosti ne bi mogao koristiti za obavljanje tih istih djelatnosti u drugom prostornom okruženju bez dodirnog kontakta s morem (morske plaže, morske luke, navozi).
Od neposrednog uobičajenog odnosno redovnog korištenja mora treba razlikovati posredno korištenje mora. Svi korisnici pomorskog dobra koji bi svoje djelatnosti i aktivnosti mogli realizirati i u drugom prostornom okruženju (hotel, restoran, kamp, šetnica, bazen, sunčalište, brodogradilište itd.) van šest metara mogu se smatrati korisnicima koji pomorsko dobro koriste posredno.
Iz prije iznesenog smatrao sam da povjerenstvo za granice pomorskog dobra pri izradi mišljenja glede određivanja granice pomorskog dobra sukladno čl. 50 Pomorskog zakonika, uz izričito spomenuti pomorski promet i morski ribolov, širenje granice pomorskog dobra izvan šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda, trebaju ograničiti isključivo na neposredno odnosno uobičajeno korištenje mora.”
Posve je jasno kada bi primijenili prije navedene kriterije ne bi nam se desilo da granicom pomorskog dobra obuhvatimo dio hotela, cijepamo polovicu restorana, uključujemo šetnicu i kamp u pomorsko dobro ili čak cijelo brodogradilište. Stvorili smo nered koji je potrebno sanirati i prvenstveno utvrditi jasne kriterije širenja granice pomorskog dobra van zakonskog minimuma od šest metara.
Kako je prijedlog doveden u svoju suprotnost
Već je navedeno da je zadnji Prijedlog zakona o pomorskom dobru i morskim lukama predstavljen u Zagrebu 2018. god. u prostorijama HGK.
Sukladno navedenom Prijedlogu morska obala je definirana kao pojas kopna uz more koji po svojoj prirodi ili namjeni služi neposrednom, odnosno uobičajenom korištenju i upotrebi mora neovisno o njegovoj širini, ali koji je širok najmanje 6 metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda.
Sintagma “neposredno odnosno uobičajeno korištenje” u samoj definiciji je potpuno nejasna i naprosto ništa ne znači. Kada povežemo ovu odredbu s člankom 38. istoimenog Prijedloga koji propisuje “Kriterije za utvrđivanje statusa i granice pomorskog dobra” upadamo u bunar pravne fantastike. Ni najveći virtuozi muzičke interpretacije i improvizacije neće biti ravni našim povjerenstvima i nadležnim tijelima za utvrđivanje granica pomorskog dobra ako ovakvi prijedlozi budu usvojeni.
Za ocjenu stručne javnosti prenosimo samo tri predložena kriterija na osnovu kojih bi se utvrđivala odnosno određivala granica i status pomorskog dobra :
- suhozidi stariji od 50 godina ako iza tih suhozida nekretnina nema niti je prije imala kulturu koja upućuje na pomorsko dobro i u tom slučaju granica se utvrđuje unutarnjim rubom suhozida;
- granica pomorskog dobra na kopnu utvrđuje se do postojećih prirodnih i iznimno umjetnih prepreka kao što su prirodni pokosi, kopneni rub postojeće šetnice uz more, stari suhozidi, morski rub ceste, odnosno cestovnog pojasa, stari potporni zidovi, ali samo pod uvjetom da dio kopna iza tih prepreka nije po kulturi, po prirodi, niti po namjeni u vezi s morem;
- za utvrđivanje statusa, odnosno granice pomorskog dobra mjerodavna je izvorna kultura i namjena kao i stvarno stanje, a ne namjena nekretnine prema dokumentima uređenja prostora a niti kakav je upis u zemljišnoj knjizi.
Sa punom profesionalnom odgovornošću tvrdim i upozoravam da su predloženi kriteriji štetni i apsolutno neprihvatljivi. Svatko može sam procijeniti u kakvu maglu na pomorskom dobru se može ući a iz nje nemoguće izaći primjenjujući gore navedene kriterije određivanja granica i statusa pomorskog dobra.
Zaključno
Od donošenja kao i prije stupanja na snagu Pomorskog zakonika resorno Ministarstvo nije uvažavalo znanstvena i stručna promišljanja i prijedloge vezane uz definiciju morske obale i lučkog područja.
Usprkos upozorenjima na kontradiktornost definicije morske obale Pomorskog zakonika identična rješenja ugrađena su ponovo u novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (N.N. 158 /03).
Upravo zato do danas određene granice pomorskog dobra i lučkog područja u velikom djelu su refleks neegzaktne i znanstveno neutemeljene definicije morske obale i naknadno donesenih kriterija koji nemaju uporište u zakonu. Posljedice su učestalo donesene neujednačene granice pomorskog dobra, prije od strane Vlade Republike Hrvatske a danas od strane Povjerenstva za granice Ministarstva.
Takva situacija ima svoju cijenu i dolazi na naplatu. Prvenstveno takvo stanje generira sporove prvenstveno u sferi imovinskopravnih odnosa kako postojećih tako i novih korisnika pomorskog dobra. S druge strane neprecizno definiranje i na koncu određivanje granice pomorskog dobra urušava elementarnu pravnu sigurnost investitora, prvenstveno što Zakon propisuje da se koncesija na pomorskom dobru može dati nakon što je utvrđena granica pomorskog dobra i provedena u zemljišnim knjigama.
Naš vodeći autoritet upravnog prava Ivo Borković još je davne 1996. god.upozorio i smatrao da se znatan dio problema vezanih uz imovinskopravne odnose i primjenu članka 1038. Pomorskog zakonika mogu ublažiti u postupku određivanja granica pomorskog dobra.
Da bi riješili problem prvenstveno trebamo izmijeniti Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama sukladno stručnim i znanstvenim spoznajama te donijeti jasni provedbeni propis utvrđivanja i određivanja granica pomorskog dobra i lučkog područja.
U konačnosti potrebno je redefinirati granice lučkog područja luka posebne namjene i izvršiti cjelovitu stručnu reviziju granica pomorskog dobra. U pojedinim slučajevima nužno je djelom ili u cijelosti izvršiti korekciju granica pomorskog dobra i lučkog područja. Cilj je uspostaviti ujednačeni sustav granica i prostora pomorskog dobra na morskoj obali Republike Hrvatske.
Na koncu svi napori i sva predložena rješenja čak i da budu prihvaćena bez efikasnih i kompetentnih kontrolnih mehanizama su beskorisni.