Autor: Kap. d.pl. Branko Kundih dipl.iur.
Donosimo sažetak pojedinih komentara, prijedloga i zaključaka autora koji su objavljeni na portalu pomorsko dobro.
Struka godinama upozorava
Pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, a obuhvaća više od jedne trećine državnog teritorija. Neshvatljivo je da su propisi o pomorskom dobru izrazito podnormirani, nejasni i kontradiktorni iako struka na to godinama uporno upozorava i ponavlja. Osim na pojedinim županijskim razinama uočava se izraziti kadrovski u stručni deficit posebno u resornom Ministarstvu pomorstva. Unatoč argumentima struke ništa se ne dešava.
Danas na snazi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (N.N. 158/03) iako formalno pravno pruža pomorskom dobru zaštitu, svojim nedosljednim i proturječnim odredbama otvara široke mogućnosti zlouporabe i slobodne interpretacije pravnih normi, a koje imaju za posljedicu zbrku i izrazitu pravnu nesigurnost kako fizičkih tako i pravnih osoba.
Pravni nered na pomorskom dobru
Zadnjih desetak godina izuzetno veliki broj prijedloga zakona o pomorskom dobru koji su bili dostupni široj javnosti konceptualno su bili toliko različiti, zbunjujući i u velikom djelu kontradiktorni da nije čudo što novi Zakon o pomorskom dobru nije donesen do danas.
Radi neujednačene upravne prakse davanja koncesija i utvrđivanja granica pomorskog dobra, uz istovremeni nedostatak kontrolnih mehanizama i izrazite zakonske podnormiranosti posebno u sferi imovinskopravnih odnosa, cjeloviti institut pomorskog dobra danas je doveden u stanje pravnog nereda.
Improvizacija tijela javne vlasti i selektivna primjena Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama je realnost koja već duži period vremena poprima dramatične razmjere.
Geneza nereda
Nakon donošenja Pomorskog zakonika (N.N. 17/94.) čl. 1053. i čl. 1054. naš je zakonodavac doveo pravni sustav Republike Hrvatske u situaciju da nije bilo pozitivno pravnih odredbi o pomorskom dobru od 22. ožujka 1994. do 26. listopada 1994. odnosno do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika. Novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (N.N. 158/03.) koji je još uvijek na snazi donesen je po hitnom postupku bez sudjelovanja struke i javnosti. Stupanjem na snagu Zakona prestale su važiti odredbe o pomorskom dobru Pomorskog zakonika iz 1994. g. i Zakona o morskim lukama iz 1995. g. Novi je Zakon sve kontraverzne odredbe i pravne praznine kako Pomorskog zakonika tako i Zakona o morskim lukama trebao precizno i sustavno razriješiti. Zbrka koja je već postojala na pomorskom dobru Republike Hrvatske a generirana je odredbama Pomorskog zakonika kao i Zakonom o morskim lukama dodatno je multiplicirana donošenjem novog Zakona. Slijedili su deseci zakonskih prijedloga zbunjujućih i u velikom djelu kontradiktornih. Samo u periodu 2015. god. donesena su tri djelom dijametralno suprotna zakonska prijedloga.
Stručna i šira javnost umorna od pomorskog dobra
Do sada je stručna a i šira javnost bila zbunjena a sada je i umorna od svih mogućih vratolomija i kopernikanskih obrata koji se već niz godina ugrađuju u zakonske prijedloge o pomorskom dobru.
Najveći gubitnik je zasigurno Republika Hrvatska.
Nije niti čudno obzirom da je predlagač zakonskih tekstova istovremeno ignorirao krovni Zakon o koncesijama kao i zaključke same Vlade Republike Hrvatske.
Vlada Republike Hrvatske na svojoj 79. sjednici od 7. ožujka, 2013. pod točkom 16. donijela je Zaključak kojim se zadužuju tijela državne uprave među ostalim i resorno Ministarstvo pomorstva, da pristupe izradi zakona i izmjenama zakona kojim se uređuju koncesije radi njihovog usklađenja s novim Zakonom o koncesijama (N.N. 143/12) te da ih upute Vladi Republike Hrvatske radi usvajanja do kraja trećeg tromjesečja 2013. god. To se nažalost nije dogodilo.
Kakva je sudbina pomorskog dobra
Svojevremeno je Poslovni dnevnik 05.03.2012. objavio vijest pod znakovitim nazivom: “HDZ-ov Prijedlog zakona o pomorskom dobru bačen u koš”. U tekstu se navodi da Prijedlog novog zakona o pomorskom dobru i morskim lukama koji je HDZ-ova vlada glancala tri godine nije preživio izbore. Postavlja se pitanje kakva je sudbina zadnjeg zakonskog SDP-ovog Prijedloga zakona o pomorskom dobru i morskim lukama od srpnja 2015. koji je doduše bio upućen u saborsku proceduru, ali raspuštanjem Hrvatskog Sabora zakonski Prijedlog nije stigao na prvo čitanje?
Da li će nakon sastavljanja nove Vlade HDZ-a i Mosta zakonski Prijedlog preživjeti ili će čitava priča ponovo završiti u košu, iako ga je SDP-ova vlada također glancala tri godine? Deseci i deseci zakonskih prijedloga, nacrta, konačnih verzija i radnih materijala završava u koševima bez obzira na političku opciju koja je na vlasti.
Hoće li nova Vlada Republike Hrvatske respektirati glas struke na pomorskom dobru?
Prijedlog rješenja
Bez jasnih strateških ciljeva i polazne osnove koja se ne mijenja svakih nekoliko mjeseci teško se može izraditi relevantan zakonski prijedlog. Prioritet je zasigurno nužnost usuglašavanja Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama sa krovnim Zakonom o koncesijama uz istovremeno rješavanje pitanja imovinskopravnih odnosa, prvenstveno zakonitog ulaganja i pretvorbe kao i povijesnih upisa te stečenih prava na pomorskom dobru.
Snježana Frković, zamjenice Glavnog državnog odvjetnika RH, smatra da je formula za izradu dobrog zakona prethodna temeljita analiza postojećeg stanja u praksi, te predlaganje onih odredbi koje će u najvećoj mjeri zaštiti pomorsko dobro i kojima će se urediti sva važna i sporna pitanja i potom simulacija učinaka tih odredbi u praksi u budućnosti.
Smatram da o zadnjem zakonskom Prijedlogu o pomorskom dobru koji je predsjedniku Hrvatskog sabora dostavljen od Vlade Republike Hrvatske 8. srpnja 2015. treba provesti stručnu i javnu raspravu što ne znači da dobra i prihvatljiva rješenja treba unaprijed odbaciti. Prethodno je nužno da Vlada Republike Hrvatske i resorno Ministarstvo pomorstva utvrdi jasne strateške ciljeve na pomorskom dobru.
Otvorena pitanja na pomorskom dobru
Upravljanje pomorskim dobrom
Pomorsko dobro je složen sustav “sui generis“ kojim se ne može učinkovito upravljati putem partikularnih sektorskih politika. Izuzetna slojevitost, dinamičnost i isprepletenost odnosa i interesa na pomorskom dobru traži odgovarajući model upravljanja, posebno iz razloga što je pomorsko dobro prvorazredni gospodarski strateški resurs na kojem Republika Hrvatska može i mora graditi svoju budućnost.
Integralni model upravljanja pomorskim dobrom Republike Hrvatske nema alternative.
Decentralizacija upravljanja
Sama decentralizacija upravljanja pomorskim dobrom mora biti promišljena i primjereno uspostavljena ravnoteža nadležnosti, ovlaštenja i odgovornosti kao i optimalnih mogućnosti u okviru države, županije i jedinica lokalne samouprave, koja će omogućiti da se ciljevi i zakonske obveze na pomorskom dobru provedu u život.
Općine, gradovi, županije i Vlada Republike Hrvatske moraju imati jasnu, zakonom propisanu, nadležnost i odgovornost koja se odnosi kako na sustav održavanja i zaštite pomorskog dobra, tako i na sustav gospodarskog korištenja pomorskog dobra.
Uočava se proces da neke jedinice lokalne samouprave koje bi trebale voditi brigu i pružati pomorskom dobru posebnu zaštitu, ponekad same ne poštuju zakonske propise pa čak pomorsko dobro u iznimnim slučajevima devastiraju (nasipavanje, odlaganje građevinskog materijala, betoniranje obale).
Kao dobro od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, pomorsko dobro traži jasni i konzistentni sustav upravljanja, održavanja i zaštite, a u cilju održivog gospodarskog korištenja prirodnih resursa mora i morske obale.
Prijedlozi koji generiraju pravni nered
Naprosto su nevjerojatni neki zakonski prijedlozi i rješenja resornog Ministarstva vezani uz model upravljanja pomorskim dobrom.
Rješenja koja u cijelosti ignoriraju regionalnu samoupravu u sferi upravljanja i gospodarskog korištenja i prenose je u cijelosti na lokalnu samoupravu razaraju upravljačke mehanizme i sam institut pomorskog dobra. Takvi prijedlozi ne predstavljaju primjerenu i promišljenu uspostavljenu ravnotežu nadležnosti ovlaštenja i odgovornosti nego upravo suprotno. Takvi prijedlozi predstavljaju svojevrsnu nepromišljenu improvizaciju sa strateškim gospodarskim resursom Republike Hrvatske posebno u situaciji izrazito razmrvljene lokalne samouprave.
Posljedice mogu biti nesagledive.
Zaključak
Posebno je važno uspostaviti model upravljanja pomorskim dobrom koji će osigurati koordinaciju svih razina državne uprave i lokalne samouprave te pažljivo izbalansirati međusobnu ravnotežu ovlaštenja, nadležnosti i odgovornosti u procesu održavanja, zaštite i gospodarskog korištenja pomorskog dobra. Istovremeno treba osigurati efikasne kontrolne mehanizme upravnog i inspekcijskog nadzora koji danas ne postoje.
Suradnja sektora (resornih ministarstava) lokalne i regionalne samouprave je imperativ, a sve u nastojanju da se postignu cjeloviti ciljevi.
Pretvorba na pomorskom dobru i zakonita ulaganja kapitala
Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća (N.N. 19/91) stupio je na snagu 1. svibnja 1991.godine. Zakon se niti jednom odredbom nije osvrnuo na pomorsko dobro niti na određena prava društvenih poduzeća na pomorskom dobru, kao niti na posljedice pretvorbe na pomorskom dobru.
Upravo zato možemo smatrati da je gordijski čvor imovinskopravnih odnosa na pomorskom dobru zapetljan na počecima pretvorbenog puta.
U to vrijeme bilo je slučajeva da je vrijednost zemljišta pomorskog dobra ušla u temeljni kapital društva iako se onda, a niti danas na pomorskom dobru nije moglo stjecati pravo vlasništva ni drugo stvarno pravo po bilo kojoj osnovi.
Hrvatski fond za privatizaciju u postupku pretvorbe poduzeća na pomorskom dobru u pravilu je uključivao vrijednost ulaganja u objekte ne pod stavkom “nekretnine” već pod stavkom “dugoročna ulaganja” te se vrijednost procjene poduzeća temeljila na načelu da svako ulaganje registrirano u poslovnim knjigama predstavlja imovinu.
Svakako treba istaknuti da niti Pomorski zakonik (N.N. 17/94.) a niti Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (N.N. 158/03.) nije razriješio pitanje prava trgovačkih društava nastalih pretvorbom društvenih poduzeća koja su poslovala na pomorskom dobru te koja su u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe u stavci aktiva iskazali ulaganja na pomorskom dobru, što im je tadašnji Hrvatskog fonda za privatizaciju odobrio.
Posebno pravno pitanje koje do danas nije razriješeno je zakonito ulaganje kapitala na pomorskom dobru prije svega na temelju pravnih poslova, prava korištenja, samoupravnih sporazuma iz doba društvenog vlasništva, uz valjanu građevinsku dokumentaciju.
Upozoravam na odredbu Ustava Republike Hrvatske na osnovu koje prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom, kao i na krovni Zakon o koncesijama (N.N. 143/12) na osnovu kojeg je davatelj koncesije dužan razriješiti imovinskopravne odnose kao prethodno pitanje, prije početka davanja koncesije.
Pitanja koja treba razriješiti
Neriješene imovinskopravne posljedice pretvorbe i zakonitog ulaganja kapitala, gradnje na pomorskom dobru, kao i neriješeno pitanje koncesijskog statusa korisnika pomorskog dobra koji su izvršili zakonita ulaganja na pomorskom dobru po nalogu i/ili uz suglasnost javne vlasti otežava i djelom onemogućava poslovanje trgovačkih društava.
Postavlja se pitanje dali je moguće provesti postupak javnog prikupljanja ponuda za davanje koncesije na pomorskom dobru sukladno Zakonu, u slučaju da je utvrđena granica pomorskog dobra i provedena u zemljišnim knjigama, ako je trgovačko društvo na zakoniti način izvršilo pretvorbu na pomorskom dobru te su izgrađeni objekt procijenjeni kao ulaganja sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća, ili je na neki drugi zakoniti način stečen kapital i izvršena zakonita ulaganja na pomorskom dobru? U koncesijskoj praksi nisu usamljeni slučajevi pokretanja postupka davanja koncesije, a da prethodno nisu razriješeni imovinskopravni odnosi na pomorskom dobru sukladno Zakonu o koncesijama.
Takvo postupanje davatelja koncesije zasigurno ne možemo smatrati zakonitim te ozbiljno urušava povjerenje i pravnu sigurnost kako postojećih tako i novih investitora.
Isto tako, o izvršenim ulaganjima na pomorskom dobru treba voditi računa i nakon isteka koncesije, te u takvim slučajevima treba zakonom jasno propisati koja prava iz izvršenih zakonitih ulaganja pripadaju bivšem ovlašteniku koncesije.
Granice pomorskog dobra
Od donošenja Pomorskog zakonika iz 1994. god. pa sve do danas određivanje granica pomorskog dobra predstavlja prvorazredno stručno i političko pitanje. Razlog tome je što je određivanje granica pomorskog dobra, uz rješenje imovinskopravnih pitanja i uknjižbe pomorskog dobra pretpostavka na kojoj se jedino može graditi cjeloviti sustav integralnog upravljanja obalnim i morskim prostorom Republike Hrvatske. Obzirom na nedosljednu provedbu bivšeg Pomorskog zakonika i Zakona o morskim lukama ne čudi da je danas na snazi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama koji je propisao da je “granica lučkog područja granica pomorskog dobra”. Iako se može granica pomorskog dobra i granica lučkog područja podudarati, ne znači da se ova dva pravna instituta mogu smatrati sinonimom. Takvo rješenje je štetno i neprihvatljivo kako s teoretskog tako i s praktičkog gledišta i stvara izuzetno ozbiljne probleme u provedbi.
Koncesijski modeli
Javno prikupljanje ponuda
Cjeloviti model davanja koncesija za gospodarsko korištenje pomorskog dobra sukladno Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama te Prijedlogu novog Zakona provodi se na osnovu javnog prikupljanja ponuda, odnosno provodi se svojevrsno nadmetanje na pomorskom dobru. Zakon o koncesijama propisuje da gospodarski subjekti dostavljaju svoje ponude u roku određenom u obavijesti o namjeri davanja koncesije u pisanom obliku.
Takav prijedlog možemo smatrati načelno prihvatljivim kada se radi o novim greenfield investicijama kao i u drugim situacijama na pomorskom dobru koje moraju biti propisane zakonom.
Koncesije na zahtjev
Zakon o koncesijama otvara mogućnost da se koncesija za gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra može iznimno dati među ostalim ako postojeća i/ili planirana gospodarska aktivnost gospodarskog subjekta na određenoj lokaciji čini s predmetom koncesije na zahtjev za koju se zahtjev podnosi neodvojivu tehnološku ili funkcionalnu cjelinu te koncesija služi isključivo za obavljanje te gospodarske aktivnosti.
Bez mogućnosti korištenja pomorskog dobra gospodarski smisao i funkcija većine postojećih izgrađenih turističkih objekata i sadržaja van granica pomorskog dobra doveden je u pitanje. Zato u takvim slučajevima predlažem davanje koncesija na osnovu “podnesenog zahtjeva” pod jasnim i transparentnim uvjetima.
Koncesijska naknada prvenstveno bi trebala ovisiti o stupnju ograničenja opće uporabe pomorskog dobra.
Ključno pitanje u rješenju problema vidim u ravnoteži zaštite javnog interesa, uz istovremeno uvažavanje ekonomske i pravne sigurnosti već postojećih i izgrađenih objekata, a koji su neposredno funkcionalno vezani uz pomorsko dobro.
Smisao i cilj koncesije na zahtjev
Gospodarsko korištenje pomorskog dobra na osnovu podnesenog “zahtjeva zakoncesije” treba postati koncesijski model koji će osigurati pravnu sigurnost gospodarskog funkcioniranja turističkog i industrijskog sektora. Očekivalo se da će predložena zakonska rješenjauvažavajući sve specifičnosti pomorskog dobra pokrenuti i osigurati pravni okvir održivog gospodarskog razvoja. Nažalost to se sa novim zakonskim prijedlozima nije dogodilo. Generalno predloženi koncesijski model “koncesije na zahtjev” umjesto iskoraka predstavlja korak nazad u nastojanju razrješavanja slojevitih gospodarskih odnosa na pomorskom dobru.
Posebno ističem da je Pomorski zakonik (N.N. 17/94.) poznavao institut koncesije na zahtjev za gospodarsko korištenje pomorskog dobra.
Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (N.N. 158/03) koji je danas na snazi napustio je model donošenja koncesije na osnovu podnesenog zahtjeva, osim za koncesije za posebnu uporabu. Smatram takvo rješenje velikim propustom i pogrešnom procjenom zakonodavca.
Sve to ima za posljedicu da su u koncesijskoj praksi Republike Hrvatske na pomorskom dobru posebno od 2003. god. koncesijska odobrenja u velikom dijelu supstituirala koncesije. Posljedice su izuzetno štetne i neprihvatljive posebno za turistički sektor. Iako ima u pojedinim jedinicama lokalne samouprave i pozitivnih primjera koji su vezani uz koncesijska odobrenja, ipak na takvim slučajevima ne možemo graditi cjelovitu pozitivnu ocjenu supstitucije koncesija sa koncesijskim odobrenjima.
Samo dugoročna koncesija može osigurati pravnu i ekonomsku sigurnost koncesionara, prvenstveno kada je gospodarska djelatnost koju on obavlja neposredno uz pomorsko dobro uzajamno ekonomski i tehnološki integrirana u samo tkivo pomorskog dobra.
Sve drugo predstavlja nedorečenu i štetnu improvizaciju.
Koncesijska naknada dovedena do apsurda
Zadnji Prijedlog zakona o pomorskom dobru i morskim lukama kao i njegovi prethodnici sadrži odredbu da za koncesiju na osnovu podnesenog zahtjeva ponuđena naknada ne može biti niža od trostrukog iznosa prosječne koncesijske naknade postignute na natječaju za gospodarsko korištenje plaže/privezišta/sidrišta u godini koja je prethodila davanju koncesije, a unutar iste turističke kategorizacije mjesta. Podnositelj zahtjeva za koncesiju mora dostaviti dokaz da ispunjava sve uvjete kao i ponuditelj na javnom natječaju za dodjelu koncesija.
Potpuno je nejasno tko je spreman konzumirati koncesiju na zahtjev i ponuditi najmanje trostruku koncesijsku naknadu postignutu na natječaju za gospodarsko korištenje pomorskog dobra, te istovremeno dostaviti dokaze da ispunjava sve uvjete kao i ponuditelj na javnom natječaju za dodjelu koncesije.
Koji je cilj ovakve odredbe?
Ovakvo rješenje dovodi u pitanje sam “ratiolegis” predloženog zakonskog teksta. Predložena koncesijska naknada grubo krši ravnopravnost tržišne utakmice i samim time onemogućava provedbu postupka davanja koncesija na zahtjev.
Trostruki iznos koncesijske naknade postignute na natječaju (plaže/privezišta/sidrišta) unutar iste kategorizacije mjesta prevedeno jezikom investitora znači drakonsko kažnjavanje samog pokušaja podnošenja zahtjeva za koncesiju.
Takvim prijedlogom koncesija na zahtjev gubi smisao i cjeloviti institut je doveden do apsurda.
Prijedlog rješenja
Predlažem da se Zakonom omogući širem krugu korisnika davanje koncesije na osnovu podnesenog zahtjeva sa jasno propisanim uvjetima i kriterijima kako “koncesije na zahtjev” ne bi bile dovedene u svoju suprotnost.
Koncesija na zahtjev se ne može pretvoriti u diskreciono pravo davatelja koncesije.
Koncesiju na zahtjev treba omogućiti sukladno Zakonu o koncesijama svima koji obavljaju gospodarske aktivnosti na pomorskom dobru a čine s predmetom koncesije za koju se zahtjev podnosi neodvojivu tehnološku ili funkcionalnu cjelinu, te koncesija služi isključivo za obavljanje te gospodarske aktivnosti.
Vlada Republike Hrvatske posebnim propisom treba utvrditi uvjete za davanje koncesija s obzirom na kapacitet i značaj objekta za koje se može dati koncesija na zahtjev, kao i opseg područja pomorskog dobra koje se može dati u koncesiju.
Vlada Republike Hrvatske treba propisati minimalne naknade za koncesije za pojedine djelatnosti na pomorskom dobru za koje se zahtjev može podnijeti, a čija visina prvenstveno treba biti uvjetovana načinom korištenja pomorskog dobra odnosno ograničenjem opće uporabe.
Koncesije na zahtjev za gospodarsko korištenje i gradnju na pomorskom dobru trebaju biti prvenstveno u funkciji postojećih hotela, kampova, turističkih naselja, infrastrukturnih i industrijskih objekata koji se nalaze izvan granice pomorskog dobra a neposredno su povezani s pomorskim dobrom u neodvojivu tehnološku ili funkcionalnu gospodarsku cjelinu.
Koncesije na zahtjev na pomorskom dobru isto tako treba omogućiti za gospodarsko korištenje pomorskog dobra ako se grade novi turistički, industrijski i infrastrukturni sadržaji van granice pomorskog dobra ako je pomorsko dobro gospodarski i tehnološki povezano sa takvim novim sadržajima.
Ekskluzivno korištenje pomorskog dobra
Prijedlog rješenja
Iznimno, koncesijom danom na zahtjev može se odlukom i ugovorom o koncesiji koncesionaru dati pravo na isključivo (ekskluzivno) korištenje pomorskog dobra samo za vlastite gospodarske potrebe.
Podnositelj zahtjeva za koncesiju na pomorskom dobru mora pružiti dokaze da takvo korištenje ima svoje puno gospodarsko i sigurnosno opravdanje.
Koncesija na pomorskom dobru u funkciji turističke ponude za isključivo korištenje pomorskog dobra može se dati samo za objekte najviše turističke kategorije (najmanje pet zvjezdica), ako takvo korištenje nije u suprotnosti s javnim interesom i interesom drugih gospodarskih subjekata, te ako pomorsko dobro čini cjelovitu tehnološku i funkcionalnu cjelinu sa turističkim objektom.
Davatelj koncesije prije donošenja odluke o koncesiji dužan je zatražiti prethodnu suglasnost od resornog Ministarstva.
Za objekte i pomorsko dobro koje je u funkciji turizma Ministarstvo daje suglasnost na osnovi mišljenja nadležnog ministarstva turizma.
Ministarstvo može uskratiti prethodnu suglasnost za isključivo (ekskluzivno) korištenje pomorskog dobra, osim ako se koncesija zahtjeva radi sigurnosnih i drugih razloga sukladno posebnim propisima (specijalni terminali, industrijski pogoni, objekti i infrastruktura posebne namjene i sl.)
Pravna zaštita
Zakon o koncesijama u članku 48. izrijekom uređuje pitanje pravne zaštite te propisuje da je Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave nadležna za rješavanje o žalbama u vezi s postupcima davanja koncesija, te da se pravna zaštita u postupku davanja svih koncesija uređenih ovim Zakonom provodi u skladu propisima kojima se uređuje javna nabava. Rješavanje sporova koji nastanu ili bi mogli nastati iz ugovora o koncesiji, stranke ugovora o koncesiji mogu podvrgnuti arbitraži čije je mjesto na području Republike Hrvatske.
Sukladno Zakonu o koncesijama je među ostalim propisano da je predmet koncesije i pomorsko dobro a da na pitanja koja nisu uređena ovim Zakonom odgovarajuće se primjenjuju posebni zakoni. Pitanje pravne zaštite je uređeno Zakonom o koncesijama te upravo zato smatram da je zakonodavac dužan preuzeti odredbu članka 48. Zakona u novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama.
Županijske lučke uprave
Zagovaram i predlažem rješenje da se u jedinicama područne (regionalne) samouprave u pravilu osniva jedna županijska lučka uprava. Iznimno mogu se osnovati i više županijskih lučkih uprava na zahtjev općinskog ili gradskog vijeća ako osnivač procjeni obzirom na geografske, tradicijske i povijesne razloge da je takva odluka nužna, korisna i opravdana. U svakom slučaju treba osigurati odgovarajuću participaciju lokalne zajednice u tijelima županijske lučke uprave.
Na području velikog grada radi upravljanja i korištenja luke otvorene za javni promet predstavničko tijelo velikog grada može osnovati jednu gradsku lučku upravu ili prepustiti upravljanje gradske luke županijskoj lučkoj upravi.
Lučko područje i cjelovito lučko područje
Radi efikasnog upravljanja lučkim prostorom zalažem se za jasnu distinkciju između lučkog područja pojedine luke i cjelovitog lučkog područja.
Cjelovito lučko područje treba definirati kao prostor pomorskog dobra jedne ili više luka otvorenih za javni promet te izdvojenih van lučkih sidrišta, privezišta i drugih objekata kojim jedinstveno upravlja nadležna lučka uprava.
Posve je jasno da sama privezišta i sidrišta po svojoj prirodi i namjeni nisu i ne mogu biti razvrstani kao morske luke . No to nipošto ne znači da privezišta i sidrišta ne mogu biti dio cjelovitog lučkog područja kao izdvojene cjeline kojim jedinstveno upravlja nadležna lučka uprava.
Privezište
Zadnji Prijedlog zakona o pomorskom dobru i morskim lukama definira privezište kao izdvojeni i samostalni infrastrukturni objekt (ponton, gat, mol, riva i sl.) koji ne može biti dulji od 70 metara upotrebljive obale i dio morskog akvatorija izvan lučkog područja koji služi za vez plovnih objekata a gospodarski se koristi na temelju koncesije sukladno ovom Zakonu.
Koji se to dio upotrebljive obale računa ako se radi o molu kao infrastrukturnom objektu?
Ograničenje dužine privezišta smatram pogrešnim pristupom te postavljam pitanje kakav pravni status ima izdvojeni i samostalni infrastrukturni objekt dužine 75 metara a ne predstavlja morsku luku? (prijašnji prijedlozi išli su na 50 metara). Dužina privezišta je u ovom smislu irelevantna.
Prijedlog samo definira servisna privezišta dok se istovremeno komunalna, turistička, industrijska, sezonska kao i privezišta za posebne namjene uopće ne spominju.
Prijedlog rješenja
Predlaže se redefinirati pravni pojam privezišta:
Privezište je svaki izgrađeni i uređeni dio morske obale i pripadajući dio morskog akvatorija koji služi za siguran privez plovnih objekata, a ne ispunjava posebne uvjete za morske luke određene posebnim propisima.
Predlaže se precizno definirati i razvrstati privezišta na:
- komunalna privezišta
- turistička privezišta
- industrijska i servisna privezišta
- privezišta za posebne namjene
- sezonska privezišta
U ovom kratkom prilogu (kompilaciji) autor je objedinio samo neke aspekte problematike pomorskog dobra koje je objavio na portalu pomorsko dobro, dok ostale opširnije analize i sadržaje možete pročitati u arhivi portala kao i u knjigama autora “Pomorsko dobro i granice pomorskog dobra – 2000.” i “Hrvatsko pomorsko dobro u teoriji i praksi – 2005.” .
