Autor: Dr.sc. Petar Kragić
Vidimo kako se obala – iz dana u dan – devastira neprimjerenom izgradnjom. Bilo da se gradi s dozvolom u građevinskim zonama koje se stalno šire izvan tradicionalnih granica naselja ili bez dozvole. Zgrade svih veličina, visina, oblika i boja niču u nizu – nagurane jedna na dugu – uz obalnu crtu, neke tik do mora tako da do plaže nema pristupa. Obala između tradicionalnih naselja se urbanizira, oko otoka se stvara prsten zgrada tako da se sve rjeđe može naći krajolik s prirodnom obalom – žalom ili stijenama okvirenim mediteranskom vegetacijom, bez da je u sliku uguraju (često ružne) zgrade. Ispred zgrada nasuti su mulići, napravljena iztezališta za brodice, male lučice, plaže – betoniranjem ili drobljenjem stijenja sl. Tako ploveći uz obalu vidite kako je u jednoj uvali vlasnik kuće (iz države koju se cijeni po visokoj kulturi poštivanja reda i zakona) na javnom pristaništu, ispred svoje predimenzionirane zgrade, postavio tapison, tuš, suncobran, stolice i ležaljke; drugi razbija i melje stijene za žalo svoje plaže; treći gradi i proširuju mulić; četvrti za sunčalište lijeva beton između stijena; peti gradi zgradu ispod šetnice do samog mora itd.
Kakva je strategija izgradnje obale? Koliko zgrada i drugih građevina ćemo dopustiti da se izgradi, na kojim mjestima, u kojim dimenzijama, itd? Hoćemo li izgradnju i korištenje prostora učinkovito nadzirati ili ćemo se svaki put čuditi i/ili ljutiti kad u novinama pročitamo da su bageri i drobilice danima uništavali obalu (što otkrije i fotografijom dokumentira neki nadobudni novinar).
Ako želimo na obali izgraditi jedan broj hotela, turističkih naselja, kampova ili golf utočišta (resorta) onda bi ih trebalo uklopiti u prostorne planove i logično odrediti granice pomorskog dobra. Ozbiljni ulagački planovi zapinjali su na činjenici da ulagač koji izgradi turistički ili industrijski kompleks mora ići na javni natječaj za pomorsko dobro koje mu je potrebo za funkcioniranje projekta. Takve bi slučajeve trebalo rješavati u paketu.
Strategija treba odluči želimo li razviti luku Rijeka za međunarodni teretni promet. Ako želimo, onda treba vidjeti koje terete riječka luka može privući i u kojem obimu. Koliko prostora i koja oprema je za to potrebna. Koje usluge za prihvat brodova treba razviti – snabdijevanje gorivom, preuzimanje otpadnih voda, servisi za popravke itd. Kako terete dalje otpremati – koje auto-putem, a koje željeznicom i kakva pruga za to treba. Zatim treba vidjeti koliko bi sva ta ulaganja koštala i da li se isplate. Ako je računica pozitivna, onda treba projektu prilagoditi prostorni plan i vidjeti tko će biti nosilac pojedinih aktivnosti, na kojem mu prostoru i pod kojim uvjetima dodijeliti potrebne koncesije za rad. Ako računica pokaže da luka nema perspektivu, onda treba vidjeti kako prenamijeniti prostor.
Za marine i manje lučice treba vidjeti koliki je kapacitet akvatorija za broj plovila – jahti i brodica. Koliko napraviti komercijalnih vezova, a koliko komunalnih i sportskih. Kakve kriterije dodjele koncesija napraviti za komercijalne marine, a koje za uporabu sportskih i komunalnih lučica za domaće stanovništvo kako bismo mu omogućili održavanje tradicionalnog načina života s druženjem uz i na moru. Iz tako, treba riješiti porezni status klubova koji ne posluju radi izvlačenja dobiti, već sav prihod ulaže u održavanje lučice, pružanja servisa članovima, odgoju i športskim aktivnostima djece i sportaša, te stvaranja prostora za druženje mjesnog stanovništva.
Treba napraviti plan zaštite kvalitete mora. Nešto se može poduzeti odmah, kao zabrana korištenja najlon vrećica u dućanima i zamijeniti ih onima od razgradljivih materijala, a neke se mjere mogu provesti tek na duži rok. Npr. ugradnja spremnika za otpadne vode na manjim plovilima. Treba vidjeti koja bi mogla biti izvediva dinamika s obzirom na dostupnost zanatlija za gradnju spremnika i gdje će se oni prazniti. U more na udaljenosti recimo 3 milje od obale, ili u spremnike na obali koje bi onda morale izgraditi sve marine i lučice koje posjećuju nautičari. Posebno je pitanje kako korištenje spremnika nadzirati.
Potrebna je jedna sveobuhvatna strategija očuvanja i korištenja pomorskog dobra. Što ćemo ostaviti netaknuto, što će biti na korist lokalnog pučanstva i javnosti općenito (da se unaprijedi kvaliteta življenja uz more), a što će biti u funkciji gospodarskog razvoja u smislu privlačenja ulaganja u gospodarski profitabilne projekte.
Danas se napredak društva ne računa samo po rastu bruto nacionalnog dohotka, već i po kvaliteti uvjeta za život ljudi. Treba donijeti niz operativnih mjera – kratkoročnih i dugoročnih – za postizanje zacrtanih ciljeva. Zakon o pomorskom dobru trebao bi biti samo jedan čimbenik takve strategije.
Zaključak bi bio da dosadašnji propisi o pomorskom dobru, uključujući i Zakon o pomorskom dobru, oko kojeg se već dugo lome koplja, sam po sebi nisu, niti će donijeti značajnije promjene. Njih treba dovesti u kontekst i koordinirati s razumnim i uravnoteženim prostornim planovima; učinkovitim radom inspekcija; planovima za razvoj turizma; luka; marikulture; prometa itd., pa vidjeti kome i po kojim kriterijima davati koncesije na pomorskom dobru. Za mnogo toga već je kasno. Mnoga atraktivna zemljišta uz more već su prodana ulagačima za izgradnju turističkih odmarališta, tako da se neće nakon nekog određenog roka vratiti državi (kao što će se građevinska zemljišta u Orlandu vratiti svom vlasniku – Disney World koji ih nije prodao, već hotelijerima dao u zakup, da ih ponovo ponudi tržištu – ponovo u zakup pod uvjetima koji doprinose radu zabavnog parka).
Tu smo gdje smo. Gledajući unatrag vidimo da se plovidbeni propisi Pomorskog zakonika donosili brzo i svrsishodno. Međutim, nisu mogli biti učinkoviti bez jednog šireg pristupa koji je prilagođavao porezne, radne i socijalne propise – zahvaljujući izborenom stajalištu da Pomorski zakonik može – kao lex specialis – uređivati materije iz drugih područja, ne čekajući promjene u njihovim matičnim zakonima. S druge strane, propisi o pomorskom dobru zapeli su u svom razvoju, te se o njima raspravlja izvan okvira jedne multidisciplinarne strategije, koja jedino može dovesti do stvaranja uvjeta za život i privređivanje sukladno trendovima 21. stoljeća. Za to nam treba inteligentni pristup koji stvara razliku, a za inteligentan pristup zna se što treba.
Teorija upravljanja kaže da vodstvo – kad shvati određenu pojavu kao “okidač” – mora pokrenuti akciju za izmjenu postojećeg stanja. Švedska nije uvijek bila jedna od najsocijalnijih država (do 1920-tih spadala je u naj-nedemokratskije i naj-neegalitanije); Singapur jedna od najrazvijenijih (1960-tih bio je luka bez zaleđa i budućnosti); kinesko gospodarstvo nije oduvijek bilo drugo na svijetu (početkom 1960-tih bilo je autarkično, a deseci milijuni umirali su od gladi). Netko je odlučio okrenuti ploču?
Stanje na pomorskom dobru i nedostatak koncepta o njegovu uređenju je okidač. Trebalo bi donijeti odluku o drugačijem pristupu pomorskom dobru. Za početak bi trebalo unutra inspekcijskih službi ustrojiti poseban odjel za pomorsko dobro – s posebnom misijom, ljudima i opremom, kako bi se u ovoj fazi bar spriječilo njegovo devastiranje prekomjernom izgradnjom i narušavanjem. Prostorni planovi koji uređuju područja uz obali trebali bi biti zamrznuti u svom širenju i revidirani sukladno zakonu koji bi trebao donijeti uvjete zaštite obale. Zatim bi se trebala izraditi sveobuhvatna strategija zaštite, korištenja i razvoja priobalja.
Zabrinuti smo jer je pandemija koja se pojavila početkom 2020. g. prekinula normalan život i prijeti ozbiljno poremetiti mnoge djelatnosti, među ostalim, upropastiti turističku sezonu 2020. g. i zaustaviti ulaganja i izgradnju općenito. Sličnu smo situaciju imali u kolovozu 1990. koja je trajala godinama tijekom Domovinskog rata i poraća. Jedna županija u ratnoj zoni (dnevno granatiranje / uz bombardiranje kazetnim bombama; razdoblja bez struje i vode; hoteli puni prognanika; bolnice ranjenika) u to vrijeme je pravila planove za budućnost vezane uz more.
Sačinjeni su prostorni planovi; projekti razvoja marikulture; otočke infrastrukture; nautičkog turizma; luka, lučica i sidrišta itd.; te ishođene potrebne građevinske dozvole. Kad su stvari krenule na bolje županija je obuhvaćala 50% hrvatske marikulture, dogradila otočke luke tako da su mnoge dobile pristaništa za trajekte i linijske brodove, vezove za domaće stanovništvo i nautičare; uredila sidrišta; u određenom broju naselja izgrađena je kanalizacija, nekima i vodovod; izgrađena je velika putnička luka u sjedištu županije; komunalni vezovi i športska lučica s plažom i igralištima za djecu; uređeno je niz javnih plaže sa sadržajima; kao i obala sa turističkom atrakcijom itd. (Mnogi projekti su financirani iz državnog proračuna zbog činjenice da su imali građevinsku dozvolu, što je bio uvjet koji dugi pretendenti često nisu ispunjavali).
Možda bi se i sadašnji zastoj redovnog života mogao iskoristiti za smišljanje jedne nove strategije za uređenje društva i njegovih aktivnosti u budućnosti. Pomorsko bi dobro svakako trebalo biti dio tog promišljanja.