Autor: Mr.sc. Olga Jelčić, dipl.iur., Sutkinja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u mirovini
Pomorsko dobro – opće dobro
Kroz vrijeme rada na novom Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama između ostalih postavilo se i temeljno pitanje treba li pomorsko dobro zadržati pravni status općeg dobra ili bi bilo prihvatljivije podvesti ga pod vlasničkopravni režim te njegov pravni status odrediti kao javno dobro u općoj uporabi na kojem, prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (čl. 35. st. 4. i 8. – dalje: ZV), pravo vlasništvo može imati pravna osoba javnoga prava.
Zahtjevi za promjenom pravnog statusa pomorskog dobra nesumnjivo su uvjetovani, uz ostalo, mnogim nezakonitostima pa i devastacijama koje se događaju pri uporabi, korištenju i prisvajanju posebno kopnenog dijela pomorskog dobra s jedne te izostankom odgovarajućeg nadzora od strane nadležnih tijela s druge strane kao i nepotpunom pravnom regulativom koja ga uređuje.
Predlagatelj radne verzije novog nacrta Prijedloga Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (objavljen 17. prosinca 2013. na www. mppi.hr – dalje: Prijedlog) zadržao je pravni status pomorskog dobra kao općeg dobra, kako je određen u recentnom Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 158/03., 100/04., 141. i 38/09. – dalje: ZPDML) te prije toga u Pomorskom zakoniku iz 1994.
Osobno mislim da postoje relevantni razlozi da se novim ZPDML-om ne mijenja pravni status pomorskog dobra kao općeg dobra, od kojih ću samo neke ovdje iznijeti.
More i morska obala – funkcionalna cjelina
Područje mora i kopnenog dijela pomorskog dobra kod nas je sada i bilo je tradicionalno u nevlasničkom režimu, što znači da je pomorsko dobro stvar izvan prometa te nije sposobno biti predmetom stvarnih prava. Temeljna je osobina pomorskog dobra da je načelno namijenjeno svima za opću uporabu. Uvrštavanje mora, morske obale i otoka među dobra za koja je Ustavom Republike Hrvatske (čl. 52. st. 1. – NN 85/10. pročišćeni tekst) propisano da su od interesa za Republiku Hrvatsku i imaju njezinu osobitu zaštitu, istina ne znači i određivanje pomorskog dobra kao općeg dobra, ali ukazuje na izvanredan značaj kojeg pomorsko dobro ima za Republiku Hrvatsku. Sukladno tome je odredbom čl. 3. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV) određeno da nisu sposobni biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava oni dijelovi prirode koji po svojim osobinama ne mogu biti u vlasti niti jedne fizičke ili pravne osobe pojedinačno, nego su na uporabi svih, kao što su to atmosferski zrak, voda u rijekama, jezerima i moru, te morska obala (opća dobra).
Dio pomorskog dobra po samom zakonu su između ostalog sprudovi, hridi, grebeni, ušća rijeka koje se izlijevaju u more i dr. (čl. 3. st. 3. ZPDML-a, slično čl. 7. st. 3. Prijedloga) koji zbog svojih osobina realno ne mogu biti u vlasti jedne osobe, pa makar se radilo o pravnoj osobi javnoga prava, kao što je to kod javnog dobra u općoj uporabi.
Uz kopneni pojas morske obale od šest metara, koji se po zakonu samom smatra pomorskim dobrom, pomorsko dobro je i kopneni dio morske obale koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora ili u druge svrhe koje su u vezi korištenja mora (čl. 4. st. 1. ZPDML-a odnosno čl. 7. st. 1. Prijedloga).
Dakle, korištenje kopnenog dijela pomorskog dobra, neovisno radi li se o općoj ili posebnoj uporabi, usko je povezano s korištenjem mora uz koje graniči i na određeni način s njim predstavlja povezanu funkcionalnu cjelinu, pa mi se čini da bi za njih trebao važiti isti pravni nevlasnički režim. Nedvojbeno da je more u pravnom režimu općeg dobra.
Zemljišnoknjižni upisi pomorskog dobra
Prema odredbi čl. 17. st. 3. recentnog Zakona o zemljišnim knjigama (dalje: ZZK) opće dobro upisuje se u zemljišne knjige samo ako to zatraži osoba koja na tome ima pravni interes. Upis nekretnina u zemljišne knjige koje su bile u pravnom status općeg dobra nije bio obvezan ni prema propisima koji su važili do 1. siječnja 1997., kada je stupio na snagu ZZK. Istina u odredbi čl. 7. st. 4. ZPDML propisana je obveza zemljišnoknjižnog upisa pomorskog dobra prije davanja koncesije, iz čega proizlazi da je upis pomorskog dobra u zemljišnu knjigu obvezan samo za slučaj davanja koncesije. Posljedica takve pravne regulative je da ne postoji sustavna i potpuna zemljišnoknjižna evidencija nekretnina koje su pomorsko dobro.
Međutim postavlja se pitanje je li opravdano odrediti provođenje upisa u zemljišnu knjigu svake nekretnine koja je pomorsko dobro i onda kada za to ne postoji pravni interes odnosno ako se ne radi o pomorskom dobru na kome je utvrđena ili određena njegova granica. Osobno mislim da s obzirom na postojeće stanje zemljišnoknjižne evidencije pomorskog dobra to u dogledno vrijeme ne bi bilo moguće, ali ni nužno.
Međutim, bez obzira što se na javna dobra u općoj uporabi na odgovarajući način primjenjuju pravila koja vrijede za opća dobra ako zakonom nije što drugo propisano (čl. 35. st. 4. ZV-a), prema odredbi čl. 23. st. 5. ZZK-a javno dobro u općoj uporabi mora se upisati u zemljišnu knjigu kao vlasništvo Republike Hrvatske, odnosno vlasništvo jedinice lokalne samouprave kada je ona vlasnik takve nekretnine.
Stoga izmjenom pravnog statusa pomorskog dobra iz općeg u javno dobro u općoj uporabi, kada je riječ o obveznom zemljišnoknjižnom upisu prava vlasništva, dobili bismo pravnu regulativu za koju unaprijed znamo da ne može funkcionirati.
Promjena namjene pomorskog dobra
U razlozima za izmjenom pravnog statusa pomorskog dobra iz općeg u javno dobro u općoj uporabi ukazuje se u bitnom na činjenice da ne postoji bitna razlika između jednog i drugog pravnog režima, te na neučinkovitost u dosadašnjem upravljanju, korištenju i zaštiti pomorskog dobra.
Suglasna sam da briga i upravljanje pomorskim dobrom od strane Republike Hrvatske odnosno pravnih osoba na koje je ona prenijela te obveze i ovlasti nije na zadovoljavajućoj razini i da je nužno donijeti što prije novi ZPDML, ali čini mi se da ovakvo stanje nije posljedica pravnog statusa pomorskog dobra, nego pretežnim dijelom je prouzročeno podnormiranošću aktualnih propisa koji uređuju pomorsko dobro te neodgovarajućom organizacijom i nadzorom nad njihovom primjenom.
Smatram da bi očuvanje pomorskog dobra u njegovim funkcijama omogućavanja prava svih na njegovu uporabu kao i posebne strateški određene gospodarske uporabe te zaštita od postupaka kojima bi se dijelovi pomorskog dobra izuzimali iz općeg dobra u svrhu raspolaganja kroz klasični vlasnički režim, mogli biti učinkovitiji kroz pravni status općeg dobra. To stoga, jer u režimu općeg dobra kopneni dio pomorskog dobra koji je to po samom zakonu ne može biti izuzet iz pomorskog dobra, a ostali dio samo uz pretpostavke određeno propisane zakonom.
Vlasništvo zgrade izgrađene na temelju koncesije
Načelno je odredbom čl. 13. st. 2. Prijedloga zakona određeno da su građevine na pomorskom dobru koje su s njim trajno povezane njegova pripadnost. Međutim u Prijedlogu je u člancima 13. st. 3. do 16. predviđena za ubuduće mogućnost iznimke od načela jedinstva nekretnine, tako da bi koncesionar mogao stjecati vremenski ograničeno pravo vlasništva na zgradi izgrađenoj na pomorskom dobru na temelju koncesije. Ovdje se radi o prihvaćanju mogućnosti koju pruža odredba čl. 3. st. 4. i čl. 9. st. 4. ZV-a, a prema kojoj nisu dijelovi zemljišta one zgrade i druge građevine koje su trajno povezane s tim zemljištem ako ih od zemljišta ili općeg dobra pravno odvaja na zakonu osnovana koncesija koja svojega nositelja ovlašćuje da na tome ima takvu zgradu ili drugu građevinu u svome vlasništvu.
Time bi se trebala ojačati gospodarska pozicija koncesionara, jer bi bio ovlašten raspolagati sa zgradom u granicama prava i uvjeta koje on ima na zgradi.
Prema citiranim odredbama ZV-a pravo vlasništva se može steći “na zgradi i drugoj građevini,” dok se u predmetnim odredbama Prijedloga govori o stjecanju vlasništva samo na zgradi, a iz teksta je izostavljen dio “druga građevina.” Ovakva stipulacija u Prijedlogu izaziva dvojbu može li koncesionar na temelju koncesije steći pravo vlasništva i na drugoj građevini izgrađenoj na pomorskom dobru kako je to predviđeno u ZV-u ili je u Prijedlogu mogućnost stjecanja vlasništva na takvom objektu restriktivnije određena. Mislim da bi ovu dvojbu trebalo otkloniti usuglašavanjem teksta Prijedloga s citiranim odredbama ZV.