Stručni portal pomorsko dobro

Maritime Public Domain - Maritime Demesne - 13 godina s vama

osvrt na zakon

Uvod

Nacrt prijedloga zakona o pomorskom dobru i morskim lukama kojega je usvojila Vlada RH 29.12.2022.g. samo je grand finale jednog procesa koji traje desetljećima.

Smatra se da ljudski mozak predstavlja najsofisticiraniju strukturu u povijesti evolucije koju se unatoč tome lako može zavarati i na koncu prevariti. Da li se kontinuirano desetljećima zavaravamo ili je iluzija pomorskog dobra postala naša konstanta, konstanta koju smo prihvatili i s kojom živimo na obalnom prostoru Lijepe Naše?

U samom procesu izrade samog Nacrta prijedloga zakona o pomorskom dobru i morskim lukama utjecaj znanosti i struke bio je zanemariv. Znanost i struka je samo poslužila resornom Ministarstvu kao pokriće sudjelovanja u izradi zakonskog Prijedloga. To zasigurno nije prvi puta.

Kada između životne stvarnosti na pomorskom dobru i pravnih normi koje uređuju tu stvarnost dođe do visokog stupnja neusklađenosti, ugrožen je opstanak samog pravnog instituta pomorskog dobra. Ta neusklađenost pravnih normi sa životnom stvarnošću godinama progresivno raste, te se čini da stručni nositelj Nacrta prijedloga zakona živi u paralelnom svijetu. Da li se samu politiku dovodi u zabludu? Vjerojatno da.

Onaj tko nije spreman priznati i učiti iz svojih grešaka osuđen je da ih ponavlja, no samo je pitanje da li će moći sanirati posljedice svojeg pogrešnog djelovanja. Za samo pomorsko dobro ne možemo tvrditi, no vrijeme se zasigurno neće moći vratiti, ono će biti nepovratno i uzaludno izgubljeno.

Nema sumnje da je izrada Nacrta zakona o pomorskom dobru i morskim lukama izuzetno složen, zahtjevan i odgovoran posao, posebno iz razloga jer se radi o zapuštenom pravnom području.

Bez jasno utvrđenih ciljeva, vizije i posvećenosti takvom projektu teško se može očekivati uspješan rezultat. Mislimo da u cjelini zakonski tekst Nacrta nije koherentan niti transparentan i kao takav nije ispunio očekivanja. Istovremeno na neka izuzetno važna pitanja nisu uopće dani odgovori, a nekim pitanjima nije uopće mjesto u Zakonu.

Posebno zabrinjava što u Osnovnim odredbama Nacrta sam pojam pomorskog dobra kao i njegove sastavnice nisu jasno definirane.

Pomorsko dobro po samom Zakonu

Postavlja se ključno pitanje, da li je pomorsko dobro određeno po samom Zakonu (ex lege) ili nije?

U postupku Javnog savjetovanja Ministarstvo je zastupalo stav da pomorsko dobro postoji po samom Zakonu, stoga akt kojim se određuje pomorsko dobro je deklaratornog karaktera. U tom smislu u Nacrtu zakona čl.5. (1) je jasno bilo naznačeno da:

"Pomorsko dobro po samom zakonu čine: "....

U međuvremenu u Nacrtu prijedloga zakona kojega je usvojila Vlada RH, a na prijedlog Ministarstva u čl. 5.(1) propisano je da:

"Pomorsko dobro u smislu ovog Zakona čine ..."

Iako ove dvije formulacije pojma pomorskog dobra nisu istovjetne, smatramo da se ovim zakonskim Prijedlogom ne dovodi u pitanje pomorsko dobro po samom Zakonu što jasno proizlazi iz čl. 8. i na koncu iz Obrazloženja čl. 5.

Činjenica je da granicu pomorskog dobra u upravnom postupku rješenjem određuje i mijenja Ministarstvo na prijedlog Županijskog povjerenstva za granice (čl. 20), kao što je činjenica da je svrha i cilj određivanja granice pomorskog dobra utvrditi koji dio kopna jest pomorsko dobro sukladno članku 5. ovog Zakona (čl. 19. st.1). Članak 5. propisuje što sve obuhvaća pojam pomorskog dobra po samom zakonu, iako se iz same definicije morske obale i kopnenog dijela pomorskog dobra ne može neupitno i nepobitno utvrditi koji prostor je pomorsko dobra po samom zakonu. Ništa čudno jer kriteriji izgled, namjena, položaj i način upotrebe nekretnine su neprecizni i neodređeni. Zato Županijsko povjerenstvo izrađuje prijedlog granice pomorskog dobra u skladu sa Smjernicama za određivanje i mijenjanje granica pomorskog dobra propisanim u čl.22., 23., i 25. Zakona, na osnovu kojega Ministarstvo donosi rješenje.

Ovim Nacrtom prijedloga zakona definitivno se otvora mogućnost Županijskom povjerenstvu i Ministarstvu da sukladno Smjernicama, subjektivnom procjenom i mnogobrojnim ugrađenim iznimkama tumači širinu pomorskog dobra kako želi.

Dominantne čarobne riječi u Smjernicama "iznimno" i "može se" Povjerenstvu i Ministarstvu daju alat "da se sve iznimno može i da se sve iznimno ne može, uključiti i isključiti iz pravnog režima pomorskog dobra". Obzirom da je svrha i cilj određivanja granica pomorskog dobra utvrditi koji dio kopna obuhvaća pomorsko dobro po samom zakonu, takav cilj bez jasnih kriterija je nedostižan.

Najbolje to oslikava čl. 23. Smjernica za određivanje granica pomorskog dobra na osnovu kojih se iznimno može granica pomorskog dobra odrediti u širini manjoj od šest metara. Otvara se mogućnost da pomorsko dobro na osnovu samog zakona praktički više ne postoji. To nipošto ne znači da se ne treba u određenim slučajevima odrediti širinu pomorskog dobra manje od šest metara, ali nikako ne na ovakav, po nama neprihvatljiv način.

Zašto ne jednostavno i transparentno, kada možemo proces određivanja pomorskog dobra uvesti u sferu diskrecionog odlučivanja Ministarstva.

Zaista prava "ODA" pravnoj sigurnosti i interesima Republike Hrvatske!

Na ključno pitanje kojega smo postavili, da li je pomorsko dobro određeno po samom Zakonu (ex lege) ili nije? Odgovor je pozitivan, ali samo de iure. U životnoj stvarnosti je iluzija.

O samim počecima uređenja pomorskog dobra u vrtlogu pretvorbe i nevjerojatnih pravnih shvaćanja posvećena je pravna parodija na ovom Portalu "Čudnovati kljunaš na pomorskom dobru" koju možete pročitati OVDJE.

Prije nego iznesemo mišljenje i upozorimo na pojedina neprihvatljiva rješenja Nacrta prijedloga zakona, potrebno se je ukratko upoznati sa svojevrsnom spiralom nereda koja nas vjerno prati od prvih dana na pomorskom dobru.

Spirala nereda na pomorskom dobru

Čini se da je pomorsko dobro od samog početka samostalne Republike Hrvatske egzistiralo na marginama istinskog političkog interesa, tako da je cjelovita pravna arhitektura pomorskog dobra nastala na trusnim i izrazito problematičnim temeljima. Ona je skrojena skoro prije tri desetljeća donošenjem Pomorskog zakonika (PZ) i Zakona o morskim lukama (ZML).

Posebnu pažnju teorije i prakse je privlačila kontroverzna prijelazna odredba PZ čl. 1038. iz 1994. g. koja se nikada nije primijenila iako su se nerijetko na nju mnogi pozivali i prizivali, a koja je glasila:

"Ako je nakon stupanja na snagu Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima ("Narodne novine", br. 19/74., 39/75., 17/77. i 18/81.) postojalo pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo na pomorskom dobru osobe koja je to pravo stekla na osnovi valjanog naslova i načina stjecanja i to pravo postoji i na dan stupanja na snagu ovoga Zakonika, nadležni javni pravobranitelj će pokrenuti postupak za izvlaštenje (eksproprijaciju) vlasništva na određenom objektu, time da bivši vlasnik stječe pravo koristiti objekt na osnovi koncesije bez plaćanja naknade za razdoblje dok iznos utvrđene naknade za koncesiju za korištenje pomorskog dobra ne dosegne iznos naknade za oduzeto vlasništvo na objektu."

Ne samo odredba čl. 1038 PZ nego i mnoge druge (granice pomorskog dobra, koncesije, rješavanje sporova, konverzija prava korištenja itd.) bile su dovoljne da pokrenu spiralu nereda na pomorskom dobru koja je kontinuirano rasla sve do danas.

Koliko je samo trebalo bezuspješnih pokušaja znanosti i struke da se uvjeri resorno Ministarstvo da koncesija nije akt poslovanja nego upravni akt. Na koncu tu dvojbu je konačno razriješio Ustavni sud.

Isto tako od prvog dana znanost i struka su bezuspješno upozoravali da resorno Ministarstvo ne može rješavati sporove vezano uz davanje, izvršavanje, opoziv, ili izmjene odluka o koncesijama na pomorskom dobru. Tijelo javne vlasti koje je samo involvirano u postupak donošenja koncesije od strane Vlade RH ne može rješavati koncesijske sporove.

Bez jasnog uporišta i promišljenih rješenja koja nisu vodila računa o naslijeđenim složenim imovinskopravnim odnosima, prvenstveno o zakonitim ulaganjima i legitimnim očekivanjima kao i stvarnim pravima koja su egzistirala po prijašnjim propisima na pomorskom dobru, ubrzo smo uvedeni u stanje neodržive pravne nesigurnosti.

Neposredno nakon donošenja PZ nastala je prava "Strka oko pomorskog dobra" kojemu je mjesečna publikacija Privatizacija, Broj 3. ožujak, 1995.g. posvetila centralo mjesto pod znakovitim naslovom "Ne damo hrvatsko more i obalu!"

Analizirajući slojevite probleme pomorskog dobra u susretu raznih mišljenja Privatizacija je zaključila:

"Iz svega proizlazi samo jedno: Pomorski zakonik valja primijeniti ili promijeniti tako da bude primjenljiv. Neodrživo stanje u kojem se jedan zakon donosi, a potom ne primjenjuje zato što je, jedni kažu, primjena preskupa, drugi tvrde - prekomplicirana, a trećima se ne sviđa iz trećih razloga."

Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (N.N.158/03)

Na takvom izuzetno konfuznom nasljeđu išlo se je 2002/2003. u izradu novog Zakona o pomorsko dobru i morskim lukama (ZPDML) ignorirajući ZNANOST I STRUKU.

Na Okruglom stola održanom u Zagrebu, Novi List je 16. travnja, 2003.g. prenio nezadovoljstvo struke Nacrtom zakona i među ostalim i mišljenje autora ovog teksta koji je Nacrt označio kao INVALIDAN I NEPISMEN.

ZPDML je donesen po hitnom postupku na sjednici Hrvatskog Sabora 25. rujna 2003.g. i predstavlja svojevrsno političko nasilje onog vremena.

Kada se radilo o nasipavanju mora koje traje sve do danas autor ovoga teksta je rješenje ZPDML ocijenio kao beskrupulozan model pretvaranja nasipa kao općeg pomorskog dobra u prostor koji može biti u vlasničkom pravnom režimu, te se čini da država samu sebe devastira na pomorskom dobru (Branko Kundih, Hrvatsko pomorsko dobro u teoriji i praksi, Rijeka, 2005.).

Takva ocjena bila je posljedica čl. 4. ZPDML koji je još uvijek na snazi, a koji propisuje da morska obala uključuje i dio kopna nastao nasipavanjem, u djelu koji služi iskorištavanju mora. To je značilo da onaj dio nasipa koji ne služi iskorištavanju morske obale (kriteriju nisu dani) može se podvesti pod vlasnički režim.

Samo da nije donesen javni poziv na nasipavanje mora!

Zato se ne treba čuditi što nam se godinama događa na pomorskom dobru.

To nam zasigurno nisu radile niti tuđinske vlasti.

U cjelini pokazalo se da je ZPDML iz 2003. bio potpuni pravni i politički promašaj koji evidentno predstavlja "neuspješni zakon". To najbolje ilustriraju ove činjenice:

1. Cjeloviti sustav utvrđivanja i određivanja granica pomorskog dobra na osnovu ZPDML u potpunosti je zakazao prvenstveno zbog nepreciznih i neujednačenih kriterija prilikom donošenja rješenja Ministarstva. Stotine i stotine postupaka za određivanje granica pomorskog dobra čeka na rješavanje od strane Ministarstva.

2. ZPDML nije niti pokušao a kamoli ozbiljno riješio naslijeđena slojevita imovinsko pravna pitanja na pomorskom dobru. Naravno da se takvo stanje reflektiralo posebno na turistički sektor. Sporni članak 118.st.2. ZPDML ukinuo je Ustavni sud.

3. ZPDML otvorena pitanje morskih plaža uopće nije definirao niti uredio njihovo korištenje. Dominantna infrastruktura na pomorskom dobru, privezišta na kopnu i moru nisu bila uređena.

4. Koncesije na pomorskom dobru su u velikom djelu supstituirane koncesijskim odobrenjima prvenstveno što ZPDML nije otvorio mogućnost rješavanja imovinskopravnih odnosa, a koji predstavljaju ključnu pretpostavku za upis pomorskog dobra u zemljišne knjige.

5. Rješavanje sporova na pomorskom dobru prepušteno je Ministarstvu odnosno istom tijelu koje je involvirano u sam postupak davanja koncesija od strane Vlade RH. Za pravnu sigurnost to je apsolutno neprihvatljivo rješenje.

6. Nakon stupanja na snagu ZPDML inspekcijski nadzor na pomorskom dobru prvenstveno se oslonio na inspektore lučke kapetanije koji su po svojoj vokaciji inspektori sigurnosti plovidbe.

7. Cjelovit inspekcijski sustav pomorskog dobra nije imao kadrovske kapacitete za obavljanje tako složenog, opsežnog i odgovornog posla. Osim toga bio je prisutan i sukob nadležnosti s građevinskom inspekcijom kod utvrđivanja nelegalne gradnje na pomorskom dobru.

Ubrzo se spirala nereda dodatno zavrtjela donošenjem Zakona o koncesijama s kojim smo ušli u razdoblje antinomije propisa posebno u sferi davanja koncesija i rješavanje sporova.

Čak i Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave nije prihvatila svoju obvezu vezanu uz rješavanje sporova na pomorskom dobru.

Antinomija propisa

Stupanjem na snagu novog krovnog Zakona o koncesijama (N.N. 125/08) 1. siječnja 2009. godine u bitnome se mijenja zakonodavni okvir koji uređuje postupak dodjele koncesija. Vlada Republike Hrvatske u obrazloženju zakonskog Prijedloga je navela da je cilj donošenja novog zakonskog rješenja upravo stvaranje efikasnijeg zakonodavnog okvira u području koncesija, u svrhu stvaranja pozitivnih učinka na hrvatsko gospodarstvo. U takvim okolnostima javila se potreba i obveza usklađenja ZPDML sa Zakonom o koncesijama.

Ubrzo se donosi novi Zakon o koncesijama, (ZK N.N. 143/12) te nakon toga ZK (N.N. 69/17, 107/20).

Nakon stupanja na snagu ZK 2012. godine, na 79. sjednici Vlade RH od 7. ožujka 2013. bio je donesen zaključak kojim su zadužena nadležna ministarstva da do kraja trećeg tromjesečja 2013. godine Vladi upute prijedlog posebnih zakona koji reguliraju koncesije "kako bi se osigurala nesmetana provedba Zakona o koncesijama." Vlada RH u više je navrata razmatrala pitanje usklađivanja posebnih zakona sa ZK, i tako je na 57. sjednici Vlade 22. rujna 2017., obvezala nadležna tijela da u roku od šest mjeseci uskladiti zakone koji propisuju postupak davanja koncesija sa Zakonom o koncesijama.

Nažalost to se do danas nije dogodilo.

Frane Staničić s Pravnog fakulteta u Zagrebu i Maja Bogović, 2017.g. u analizi odnosa ZK i ZPDML među ostalim donose zaključak:

"Kako smo pokazali, ova dva zakona sadrže brojne odredbe koje nisu u suglasju, što dovodi do različitih pravnih režima koncesija na pomorskom dobru u odnosu na sve druge koncesije. Ovo se posebno odnosi na postupke pravne zaštite koji su prema ZPDLM-u bitno suženi u odnosu na postupak pravne zaštite prema odredbama ZK 2012. koji predviđa žalbu DKOM-u i mogućnost upravnog spora, dok ZPDLM u najvećem broju slučajeva dopušta isključivo tužbu nadležnom upravnom sudu."

Olga Jelčić sutkinja Vrhovnog suda RH u mirovini kao i mnogi drugi su UPOZORILI da je ZK opći propis (krovni zakon), koji sadrži obvezujuća pravila koncesioniranja, što uključuje i koncesije na području pomorskog dobra, pa dosljedno tome ZPDML ima status sektorskog/posebnog zakona. To proizlazi iz odredbe čl. 1. st. 2. ZK kojim je propisano: "Na pitanja koja nisu uređena ovim Zakonom odgovarajuće se primjenjuju posebni zakoni te propisi kojima se uređuje javna nabava" iz čega proizlazi da pravila propisana ZK, u ZPDML kao posebnom zakonu, ne mogu biti drugačije uređena.

U kakofoniji koja je nastala i koja traje sve do danas selektivna primjena ZK i ZPDML manifestira se i kod produženja koncesija što možete pročitati OVDJE.

 

Nacrt prijedloga zakona o pomorskom dobru i morskim lukama kojega je usvojila Vlada Republike Hrvatske

Polazište

U samom startu smo zakazali. U Obrascu prethodne procjene Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama 2022. g. stručni nositelj Uprava pomorstva je ocijenila:

"da usprkos činjenici da se kroz praksu pokazao kao uspješan, nakon detaljne analize utvrđeno je kako neka pitanja potrebno drugačije regulirati, kako postoje određene nejasnoće glade nekih pitanja vezano za sadržaj i primjenu Zakona."

Kako vidimo problem se relativizirao ne priznajući da je čitav institut doveden u stanje nereda koji se godinama multiplicira. Stručni nositelj na najgrublji način time je obmanuo ne samo širu javnost nego i samu politiku.

Upravo na takvim dvojbenim procjenama išlo se je u izradu Nacrta novog zakona o pomorskom dobru koji smo ocijenili kao VRIJEĐANJE ZDRAVE PAMETI NA POMORSKOM DOBRU.

Javno Savjetovanje o Nacrtu zakona o pomorskom dobru i morskim lukama putem E-Savjetovanja održano je u periodu od 17. studenog do zaključno 17. prosinca, 2022.g. Portal pomorsko dobro u samom procesu E-Savjetovanja nije sudjelovao jer konceptualno i metodološki po većini ključnih pitanja ima drugačiji pristup uređenju pomorskog dobra.

Na Portalu pomorsko dobro pod naslovom "Prijedlog zakona ili igranje s nacionalnim interesima" kojega možete preuzeti OVDJE, među ostali smo jasno naznačili da pametno zakonodavstvo treba omogućiti kreatorima javne politike na pomorskom dobru da stvore okvir koji će osigurati pravnu sigurnost korisnika u gospodarskoj sferi, ne dovodeći u pitanje javni interes koji se posebno manifestira kod opće uporabe pomorskog dobra.

Pametno zakonodavstvo prije svega mora prepoznati problem ako želi poboljšati kvalitetu i sadržaj pravne norme. U suprotnom pametno zakonodavstvo se dovodi u svoju suprotnost.

Kako je već rečeno Nacrt prijedloga zakona o pomorskom dobru i morskim lukama usvojila je Vlada RH 29.12.2022.g.

U kratkom osvrtu na pojedina zakonska rješenja koja su ugrađena u sam Nacrt susrećemo se sa osnovnim izazovom hermeneutike "da bi nešto mogli protumačiti moramo najprije razumjeti". Uz svu dužnu pažnju neka predložena zakonska rješenja zaista je teško razumjeti.

 

Osvrt Portala na pojedine odredbe Nacrta zakona

I.

Imovinskopravna pitanja na pomorskom dobru

Rješavanje zatečenih i složenih imovinskopravnih odnosa na pomorskom dobru po prijašnjim propisima ovaj Nacrt nije uredio, iako se radi o prvorazrednom pravnom i političkom pitanju.

Ovaj autizam predlagača Nacrta zakona prema našoj procjeni generirat će dugotrajne sudske sporove, što zasigurno ne predstavlja interes Republike Hrvatske.

Resorno Ministarstvo trebalo je (a nije) naći rješenja kojima bi se uredila imovinskopravna pitanja na pomorskom dobru po prijašnjim propisima odnosno zatečenom stanju prvenstveno:

  • propisati posljedice zakonito izvršenih ulaganja i legitimnih očekivanja na pomorskom dobru do stupanja na snagu Pomorskog zakonika i nakon toga do stupanja na snagu novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama,
  • propisati posljedice i pravne učinke pretvorbi na pomorskom dobru posebno u odnosu prava korištenja i trajnog prava korištenja kao specifičnog stvarnog prava iz doba društvenog vlasništva,
  • propisati što je valjan naslov i način stjecanja stvarnih prava na pomorskom dobru posebno iz razloga što je pravo vlasništva na pomorskom dobru egzistiralo kao iznimka po prijašnjim propisima iz doba Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije.

II.

Granice pomorskog dobra

Usvojeni Nacrt zakona od strane Vlade RH trebao je jasno definirati pojam pomorskog dobra (ex lege) kako bi se pomorsko dobro na osnovu samog zakona moglo identificirati i nesporno utvrditi, te samim time zaštititi. Ne samo da sastavnice pomorskog dobra nisu precizno i jasno definirane, posebno kopneni dio pomorskog dobra i morska obala, nego je dovedeno u pitanje kako smo već rekli u uvodu ovog teksta, da li imamo pomorsko dobro po samom Zakonu.

Kada smo kritizirali određivanje granica pomorskog dobra Nacrta zakona koji je išao u E–Savjetovanje u tekstu kojega možete pročitati OVDJE nismo doveli u pitanje pomorskog dobra po samom zakonu.

Pomorsko dobro po samom zakonu mora postojati kao zadnja linija obrane obalnog prostora.

Upravo zato pomorsko dobro po samom zakonu mora biti precizno definirano, tako da se taj prostor pomorskog dobra može bez ikakve dvojbe utvrditi i identificirati u naravi.

U suprotnom postoji velika opasnost slobodne interpretacije pravnih normi u postupku širenja i sužavanja granice pomorskog dobra što se i danas događa.

Kao primjer možemo navesti čl. 5. (2) Nacrta zakona koji određuje da je "kopneni dio pomorskog dobra pojas kopna uz more koji po svojoj prirodi ili namjeni služi neposrednom, odnosno uobičajenom korištenju i upotrebi mora neovisno o njegovoj širini, ali koji je širok najmanje šest metara od crte srednjih viših visokih voda".

Jasna je samo sintagma "najmanje šest metara..." što može Hrvatski hidrografski institut izmjerom nesporno precizno utvrditi.

Koji dio kopna po svojoj prirodi i namjeni služi neposrednom, odnosno uobičajenom korištenju i upotrebi mora neovisno o njegovoj širini ostaje u sferi interpretacije Ministarstva. Možda bi bilo irelevantno da takve nejasne formulacije samog pojma nemaju sudbonosni značaj u zaštiti javnog interesa.

Istovremeno postavlja se pitanje zašto "Prijedlog granice pomorskog dobra" koji se izrađuje po službenoj dužnosti mora obuhvatiti cijeli obalni pojas katastarske općine?

Ovakvu odredbu čl.21.(2) Nacrta zakona smatramo potpuno nerazumnom, koja u konačnosti predstavlja bespotrebno trošenje javnog novca.

Polazište koje zastupamo

1. Kada se radi o pomorskom dobru na osnovu samog zakona (ex lege) ne smije postojati i najmanja dvojba da se taj prostor ne može utvrditi i identificirati kao nesporno pomorsko dobro. Pomorsko dobro na osnovu zakona kao nesporno pomorsko dobro utvrđuje se putem deklaratornog pravnog akta. Utvrđeno pomorsko dobro na osnovu zakona predstavlja polazište za eventualno širenje ili sužavanja prostora pomorskog dobra samo na osnovu preciznih zakonskih kriterija. To znači kada se radi o kopnenom dijelu pomorskog dobra polazište za širenje i eventualno iznimno sužavanje pomorskog dobra predstavlja širina najmanje šest metara od crte srednji viših visokih voda. To se ne odnosi na luke, plaže, hridi, grebene, privezišta itd. koji su po samom Zakonu pomorsko dobro.

2. Širenjem ili sužavanjem pomorskog dobra van prostora pomorskog dobra na osnovu zakona (ex lege) mi određujemo pomorsko dobro. Takav akt kojim širimo ili sužavamo prostor pomorskog dobra na osnovu preciznih zakonskih kriterija možemo smatrati konstitutivnim pravnim aktom. Širenje prostora pomorskog dobra u širini većoj od šest metara od crte srednjih viših visokih voda treba uključiti u pravni režim pomorskog dobra jedino onda ako sadržaji (izgrađeni objekti i djelatnosti) ne mogu egzistirati odnosno ne mogu biti u funkciji bez izravnog kontakta s morem. Sužavanje prostora pomorskog dobra u širini manjoj od šest metara ...treba primijeniti jedino u slučaju povijesnih, kulturnih i vjerskih objekata, kao i u slučaju zakonito izgrađenih građevina koje nisu u funkciji neposrednog odnosno uobičajenog korištenja mora.

(Neposredno odnosno uobičajeno korištenje mora smatra se korištenje koje se može obavljati na morskoj obali samo ako je takvo korištenje uvjetovano izravnim kontaktom kopna i mora).

3. Granica pomorskog dobra određuje se na dijelu morske obale gdje postoji potreba zaštite javnog interesa i gospodarskog korištenja te posebne upotrebe pomorskog dobra, a nije utvrđena na temelju samog Zakona.

III.

Katastarska evidencija i upis pomorskog dobra u zemljišnoj knjizi

Prema Zakonu o zemljišnim knjigama smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta iz čega slijedi da onaj tko smatra suprotno to mora dokazati.

Određivanje pomorskog dobra, te katastarska evidencija i upis pomorskog dobra u zemljišne knjige u Nacrtu Zakona se uređuju odredbama čl. 8. Nacrta - "Određivanje i evidentiranje pomorskog dobra i čl. 30. do 36. Nacrta - Katastarska evidencija i upis pomorskog dobra u zemljišnoj knjizi"

U odredbi čl. 8 st. 5. Nacrta uređuje se granica pomorskog dobra kojom je obuhvaćen pojas kopna širi od šest metara računajući od crte srednjih viših visokih voda, te se određuje da osoba koja je u bazi zemljišnoknjižnih podataka upisana kao vlasnik nekretnine, a koja može dokazati valjani pravni temelj stjecanja prava vlasništva sukladno posebnom propisu ima pravo na naknadu.

Prema odredbi čl. 8 st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama (NN 63/2019) "Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta" iz čega slijedi da onaj tko smatra suprotno to mora dokazati.

Sukladno tome je Ustavni sud RH u odluci i rješenju br. U-I-4445/2008 i U-I-2231/2009 od 04.10.2011. zauzeo stajalište u kojemu je rečeno:

Ustavni sud opetovano ističe da je riječ o upisima u javni registar (koji uživa javnu vjeru) koje je naložilo (odobrilo) tijelo javne vlasti (zemljišnoknjižni sud) nakon što je prethodno utvrdilo da su ispunjene sve pretpostavke za upis, uključujući i postojanje (valjane) tabularne isprave.

Stoga za njih, kao opće načelo, vrijedi presumpcija valjanosti i istinitosti upisa, tako dugo dok to netko s uspjehom, na temelju provedenog postupka i u njemu podnesenih dokaza, ne ospori.

Zahtjevom da vlasnik nekretnine uz zemljišnoknjižni izvadak o pravu vlasništva na nekretnini dokazuje i valjani pravni temelj sticanja vlasništva, nedopustivo se dovodi u pitanje, suprotno čl. 8. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama, vjerodostojnost zemljišnoknjižne registracije nekretnina.

U odjeljku o "Katastarskoj evidenciji i upisu u zemljišnu knjigu" uređuje se uglavnom postupak provedbe izvršnog rješenja o granici pomorskog dobra od strane Županijskog povjerenstva za granice pomorskog dobra. U tom postupku stranke su samo Županijsko povjerenstvo za granice pomorskog i nadležno državno odvjetništvo (čl. 20. st. 5. Nacrta).

U odredbi st. 2. čl. 30. Nacrta određuje se da Županijsko povjerenstvo za granice pomorskog dobra izvršno rješenje o granici pomorskog dobra, odnosno lučkog područja sa odgovarajućim ispravama dostavlja nadležnom uredu za katastar i državnom odvjetništvu. Međutim, prema odredbi st. 4. čl. 30. Nacrta daje se pravo osobi čije je pravo vlasništva bilo upisano u zemljišnoj knjizi da na temelju izvršnog rješenja o granici pomorskog dobra može zatražiti pokretanje postupka određivanja naknade kao da je provedeno izvlaštenje pod uvjetima iz članka 8. stavka 5. ovog Zakona.

Postavlja se pitanje kako osoba iz st. 4. čl. 30. Nacrta može koristi pravo na pokretanje postupka za određivanje naknade na temelju izvršnog rješenja o granici pomorskog dobra kada nije dostavljeno, niti je službeno obavještena o pokretanju postupka za određivanje granice pomorskog dobra.

Postupak za određivanje granice pomorskog dobra je upravni postupak na koji se primjenjuje Zakon o općem upravnom postupku (NN 47/2009 i 110/2021), uz uvažavanje specifičnosti tog postupka, kojim je određeno člankom 4. da je "Stranka u upravnom postupku fizička ili pravna osoba na zahtjev koje je pokrenut postupak, protiv koje se vodi postupak ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo sudjelovati u postupku." Stoga mislim da bi o pokretanju postupka određivanje granice pomorskog na nekretninama koje nisu obuhvaćene čl. 5. Nacrta trebalo obavijestit vlasnika nekretnine koja je obuhvaćene tim postupkom i u istom postupku riješiti pitanje naknade vlasniku.

IV.

Proturječna - nedefinirana – diskriminirajuća rješenja

Privezišta

Predstavljaju dominantnu infrastrukturu na morskoj obali i na moru koju brojimo u desecima tisuća. Iako su privezišta od izuzetnog značaja za život priobalnog stanovništva, turizam i gospodarstvo, jezična terminologija pojmova do danas nije ujednačena (mul, gat, most, ponton pristran, riva, itd.).

Ovim Nacrtom prijedloga zakona privezišta nisu ni približno sustavno uređena niti sistematizirana.

Privezište se definira kao izdvojeni i samostalni infrastrukturni objekt duljine najviše 50 metara ukupne upotrebljive operativne obale.

U Ocjeni stanja Nacrta prijedloga zakona navodi se da su privezišta prostorno ograničena, kako bi se osiguralo da se kroz koncesije za privezišta ne stvara nelojalna konkurencija lukama nautičkog turizma, odnosno brodogradilištima!

Ovaj argument svojom apsurdnom konstatacijom naprosto ne zavrjeđuje bilo koji komentar ali stručno diskvalificira nositelja zakonskog Prijedloga.

Na koncu nije jasno koji pravni status ima privezište od 60 metara ukupne upotrebljive obale a nije luka?

Umjesto da se jasno definiraju i razvrstaju privezišta kao sveprisutna infrastruktura na obali Jadrana, Nacrt samo navodi u svojem razvrstaju, privremena pontonska privezište i servisna privezišta.

Ova privezišta faktički predstavljaju potkategoriju privezišta posebne namjene. Očito je iznimka postala pravilo.

Nacrtom prijedloga zakona trebalo se sveobuhvatno urediti sve relevantne slučajeve obalne infrastrukture a posebno komunalna, turistička, nautička, industrijska i privezišta posebne namjene.

Prijelazne i završne odredbe

Oslikavaju pogodovanje jednoj grupi korisnika / graditelja privezišta u odnosu na drugu.

Sukladno čl. 210. i čl. 217. jednima se uskraćuje bilo kakvo pravo korištenja privezišta u odnosu na drugu grupu (vlasnicima ugostiteljskih objekata) kojima se priznaje pravo podnošenje zahtjeva za koncesiju.

U Prijelaznim odredbama čl. 210 .(1) je propisano:

"da građevine na pomorskom dobru, kao što su mulovi, gatovi, lukobrani, rive... i drugi samostalni infrastrukturni objekti vidljivi na DOF-u 5/2011 a izgrađeni bez valjane dokumentacije, ostaju u prostoru pomorskog dobra, ako su u skladu s prostornim planom uređenja jedinice lokalne samouprave.

(2) Graditelji, odnosno investitori gradnje nemaju nikakva prava po osnovi građenja ovih građevina."

Prema našem mišljenju ovakvo paušalno nedorečeno rješenje je neodrživo kako za teoriju tako i za praksu, posebno iz razloga što cjeloviti sustav privezišta nemamo konzistentno uređeno. Takvo rješenje stvarat će pravni i stvarni nered na prostoru pomorskog dobra.

Ako pojedine građevine zadržavamo u prostoru pomorskog dobra koje su izgrađena bez valjane dokumentacije, a koje su u skladu s prostornim planom, da li to znači da graditelji i investitori nemaju nikakva prava i da se ide na javno prikupljanje ponuda?

Zaista nepodnošljiva lakoća promišljanja posljedica takvih rješenja koja istovremeno predstavljaju selektivni pristup u rješavanju problema.

To se može jasno uočiti u čl. 217. gdje se ne spominje niti valjana dokumentacija niti prostorni plan, a istovremeno se daje pravo podnošenja zahtjeva za dodjelu koncesije za privezište vlasnicima ugostiteljskih objekata.

U Prijelaznim odredbama članka 217. je propisano:

"da infrastrukturni objekt privezište vidljiv na DOF - u 5/2011 a koji se nalazi izvan naselja i čini funkcionalnu cjelinu s jednim ugostiteljskim objektom i nije povezan s drugim ugostiteljskim objektom, vlasnik, odnosno korisnik ugostiteljskih objekata može sukladno članku 65. ovog Zakona podnijeti nadležnom tijelu zahtjev za dodjelu koncesije za gospodarsko korištenje privezišta u trajanju do pet godina."

Morske plaže

Na ovom portalu je iznesen naš cjeloviti prijedlog uređenja i upravljanja morskim plažama kojega možete pročitati OVDJE.

  • Polazište našeg promišljanja je da se korištenje morskih plaža ne može naplaćivati, a prostor morske plaže se ne smije ograđivati. Naplaćivati se mogu samo usluge koje se pružaju na morskoj plaži na osnovu koncesije ili dozvola.
  • Sloboda opće upotrebe pomorskog dobra i morskih plaža nije apsolutna i podliježe određenim ograničenjima obzirom na njihovu prirodu i namjenu. Prije svega na svakoj morskoj plaži osoba koja upravlja morskom plažom mora donijeti i javno objaviti "red na plaži" sukladno zakonskim propisima.
  • Morske plaže uz nautički turizam predstavljaju perjanicu naše turističke ponude i upravo zato, morske plaže traže precizni zakonski okvir i jasne provedbene propise.

Morske plaže posebne namjene

Kada se radi o plažama posebne namjene Nacrt prijedloga zakona ne razlikuje koncesije kao način gospodarskog korištenja morskih plaža, od posebne upotrebe pomorskog dobra za obavljanje djelatnosti na morskim plažama koje se ne obavljaju radi stjecanja dobiti.

Sukladno čl. 85. (1) Nacrta prijedloga zakona morska plaža za posebne namjene je označena kao uređena morska plaža, koja udovoljava zahtjevima i potrebama posebnih grupa korisnika i njihovim specifičnim potrebama.

U stavku (2) Nacrta izrijekom je navedeno:

"Morska plaža za posebnu namjenu se gospodarski koristi na temelju koncesije."

Ne propisuje se nikakva diferencijacija korištenja morske plaže u odnosu na posebnu upotrebu posebnih grupa korisnika i njihovih specifičnih potreba.

To znači da se na sve morske plaže posebne namjene u konačnosti primjenjuje pravni režim gospodarskog korištenja na temelju koncesije.

Takvo rješenje je apsolutno neprihvatljivo. Trebalo je jasno razlikovati morske plaže posebne namjene koje su u režimu posebne upotrebe i koje nisu u funkciji obavljanja djelatnosti radi stjecanja dobiti (plaže za invalide, plaže bolnica i lječilišta, plaže za djecu - socijalne skrbi itd.) od plaža posebne namjene koje su u funkciji gospodarskog korištenja i stjecanja dobiti (nudističke / posebne tematske plaže). Ovo je polazište koje traži precizni provedbeni propis.

Smatramo da korisnici morskih plaža posebne namjene, a koje nisu u funkciji obavljanja djelatnosti radi stjecanja dobiti, ovlaštenje za posebnu upotrebu stječu na osnovu ugovora o posebnoj upotrebi.

Korisnicima morskih plaža posebne namjene čije djelatnosti na plaži su u funkciji stjecanja dobiti, koncesija za plažu se daje po općim pravilima davanja koncesija sukladno Zakonu.

Upravo zato, morske plaže traže precizni zakonski okvir i jasne provedbene propise.

Ustanove iz područja javnog zdravstva

Koncesiju kao način gospodarskog korištenja treba razlikovati od posebne upotrebe pomorskog dobra koja služi za obavljanje djelatnosti koje se ne obavljaju radi stjecanja dobiti.

Sukladno Nacrtu zakona, koncesija na pomorskom dobru je pravo gospodarskog korištenja, a koncesionar je gospodarski subjekt s kojim je davatelj koncesije sklopio ugovor o koncesiji (čl. 2.).

Jedan od modela davanja koncesija predstavlja "koncesija na zahtjev."

Nacrt zakona propisuje u čl. 65. st. 1. točka 3. da se zahtjev za ishođenje koncesije može podnijeti za gospodarsko korištenje plaže koja po svom položaju čini neodvojivu funkcionalnu, infrastrukturnu i prostornu cjelinu sa samo jednom ustanovom iz područja javnog zdravstva.

Smatramo da se ustanove iz područja javnog zdravstva ne mogu podvesti u kategoriju gospodarskog korištenja na osnovu koncesije, nego isključivo u pravni režim posebne upotrebe pomorskog dobra, obzirom da obavljaju djelatnosti koje nisu u funkciji stjecanja dobiti.

To jasno proizlazi iz čl. 48 stavak (1) da posebna upotreba pomorskog dobra može uključivati gradnju građevina na pomorskom dobru namijenjenih djelatnosti koja se ne obavlja radi stjecanja dobiti među ostalim i javnom zdravstvu...

Naše je mišljenje da naknada za posebnu upotrebu kada se radi o ustanovama iz područja javnog zdravstva treba biti određena u simboličnom iznosu.

Energetska, elektronička i komunikacijska infrastruktura

Posebnu upotrebu pomorskog dobra za obavljanje djelatnosti koje se ne obavljaju radi stjecanja dobiti, treba razlikovati od koncesije za gospodarsko korištenje pomorskog dobra.

Obzirom da je koncesija na pomorskom dobru pravo gospodarskog korištenja, nije jasno kako se je energetska, elektronička i komunikacijska infrastruktura našla u sferi posebne upotrebe pomorskog dobra koja je isključivo vezana uz obavljanje djelatnosti koje nisu u funkciji stjecanja dobiti (čl.48.st.1.).

Korištenje i postavljanje energetske, elektroničke i komunikacijske infrastrukture ne spada u posebnu upotrebu nego isključivo u gospodarsko korištenje pomorskog dobra koje se stječe ugovorom o koncesiji.

Smatramo da su korisnici i investitori gore navedene infrastrukture gospodarski subjekti na koje bi se u svakom slučaju trebao primijeniti institut "koncesije na zahtjev" (čl. 65.) pod jasno utvrđenim uvjetima.

Nasipi

Danas na snazi ZPDML propisuje da morska obala uključuje i dio kopna nastao nasipavanjem, u dijelu koji služi iskorištavanju mora. To znači da se onaj dio nasipa koji ne služi iskorištavanju može pod nejasnim kriterijima podvesti pod vlasnički režim. Ova odredba predstavlja najradikalniji način razaranja obalnog prostora koji je niz godina kritiziran od strane struke.
Novi Nacrt zakona je na sličnom tragu.

U članku 13. (1) izrijekom se propisuje da nasip vidljiv na DOF-u 5/2011 evidentiran na katastarskom planu ili drugoj službenoj podlozi, smatra se prirastom kopnenog dijela pomorskog dobra iz članka 5. ovog Zakona.

Kopneni dio pomorskog dobra možemo smatrati izvornom obalom koja najmanje u širini od šest metara od crte srednjih viših visokih voda, predstavlja pomorsko dobro po samom zakonu.

Načelno ova odredba istim člankom u potpunosti je dovedena u pitanje, uključujući i izvorni kopneni dio morske obale koji je ex lege pomorsko dobro.

Kako?

U istom članku 13. (3) je propisano da ako nasip iz stavka (1) ovog članka kao i dio kopna koji se nalazi iza nasipa više nemaju namjenu iz članka 5. stavak 1. ovog Zakona u postupku određivanja granice pomorskog dobra, obuhvatit će se dio nasipa koji po svojem izgledu, prirodi i namjeni predstavlja pomorsko dobro.

No ključan je nastavak iste odredbe koja određuje "da preostali dio nasipa kao i dio kopna koji se nalazi iza nasipa, neće biti obuhvaćen u kopneni dio pomorskog dobra."

Nacrt zakona omogućava da se izvorni dio kopna koji je ex lege pomorsko dobro isključi iz pravnog režima pomorskog dobra na osnovu izuzetno dvojbenih nejasnih kriterija.

Sportske luke

Odredbi čl. 148. Nacrta zakona koji uređuje sportske luke kao luke posebne namjene u načelu se ne može prigovoriti.

Međutim odredba čl. 65. (1) točka 10. na osnovu koje se zahtjev za ishođenje koncesije može podnijeti za sportsku luku u sustavu vrhunskog sporta predstavlja grubu diskriminaciju sportskih društava koji u svom članstvu nemaju vrhunske sportaše.

Sami sportaši u odnosu na vrhunske sportaše dovedeni su u neravnopravan podređen položaj.

Sportska luka u sustavu vrhunskog sporta ne postoji, niti je taj pravni pojam kao luke posebne namjene nigdje označen niti definiran.

Vrhunski sportaši sukladno Zakonu o sportu koji su rangirani u III. kategorije mogu koristiti luku, ali pravna osoba u sustavu sporta koja upravlja lukom nema niti može imati pravo po bilo kojem osnovu da argumentom vrhunskog sporta ima privilegij dobivanje koncesije na zahtjev u odnosu na druge sportske luke.

Ako bi se uzeo kao argument da sportskoj luci u sustavu vrhunskog sporta treba osigurati putem koncesije na zahtjev prostor u kojem se vrhunski sportaši mogu pripremati za vrhunske dosege, onda argumentum a contrario ostale sportske luke koje nemaju tu mogućnost ne mogu nikada odgojiti vrhunske sportaše jer djeluju i rade u drugim neravnopravnim uvjetima.

Ovakav pristup privilegirane koncesije za sportsku luku koji se veže uz vrhunski sport, u odnosu na ostale sportaše dovodi u pitanje jednakost postupanja pred zakonom.

Upravo zato treba svim sportskim lukama osigurati ravnopravni položaj u postupku podnošenje zahtjeva za koncesiju.

Brodogradilišta

Sagledavajući odredbe članka 65. na osnovu kojeg se koncesija na zahtjev može podnijeti za industrijsku luku i ribarsku luku kao luke posebne namjene koje po svom položaju čini neodvojivu funkcionalnu, infrastrukturnu i prostornu cjelinu, postavlja se opravdano pitanje zašto ta prava nemaju korisnici / vlasnici brodogradilišta u odnosu na luku brodogradilišta. Činjenica je da je luka ex lege pomorsko dobro, a sama luka brodogradilišta je luka posebne namjene.

Brodogradilište nije niti ne može biti po bilo kojem osnovu pomorsko dobro. Brodogradnja je industrija, odnosno brodogradilište je industrijski pogon kojem služi luka brodogradilišta, isto kako industrijskim pogonima (rafinerije) koji nisu pomorsko dobro služe industrijske luke.

Brodogradilišta mogu egzistirati i egzistiraju na samom kontinentu kao Monachus u Muću ili Enavigo u Virovitici.

Argumente znanosti zašto se pojam brodogradilišne luke i pojam industrijske luke moraju tumačiti na isti način možete pročitati OVDJE.

Inspekcijski nadzor

Sukladno Nacrtu zakona čl. 163., poslove inspekcijskog nadzora pomorskog dobra obavljaju ovlašteni službenici Ministarstva i inspektori lučke kapetanije. Do danas se cjeloviti inspekcijski nadzor na pomorskom dobru prvenstveno oslanjao na inspektore lučkih kapetanija. Ne samo da Republika Hrvatska nema kadrovske kapacitete za obavljanje tako opsežnog posla nadzora pomorskog dobra, nego su inspektori lučkih kapetanija po svojoj vokaciji inspektori sigurnosti plovidbe što u stručnom smislu predstavlja veliku razliku. Time se nipošto ne želi dovesti u pitanje pojedine izuzetno stručne i kompetentne pojedince (inspektore) lučkih kapetanija.

Umjesto da se ustroji posebna neovisna inspekcija za pomorsko dobro išlo se izuzetno spornim rješenjem, kojim su se u inspekcijski nadzor uključili redari i lučki redari u jedinicama lokalne samouprave i lukama otvorenim za javni promet.

U svakom slučaju redari i lučki redari su potrebni u sferi nadzora na pomorskom dobru, ali nikako u oblasti inspekcijskog nadzora.

Da bi oslikali izuzetno spornu poziciju novo predložene inspekcijske službe prezentirat ćemo samo neka ovlaštenja i obveze koje na osnovu Nacrta prijedloga zakona imaju lučki redari.

Lučki redari

Poslove nadzora reda u luci na lučkom području luka otvorenih za javni promet propisane odredbama ovog Zakona i reda u luci na temelju rješenja o ovlaštenju, obavljaju lučki redari nadležnih lučkih uprava.... ( čl.163.).

Red u luci je skup pravila kojima se uređuju uvjeti i način upotrebe i korištenje luke, među ostalim opseg i način obavljanja lučkih djelatnosti, kao i način kontrole nad obavljanjem tih radnji... (čl.155.).

Djelatnosti županijske lučke uprave su taksativno navedena u (čl. 122.) među ostalim, davanje koncesija, posebne upotrebe i odobrenja...

Rješenje kojim lučki redar stječe ovlaštenje za obavljanje poslova nadzora reda u luci donosi Ministarstvo s rokom važenja od tri godine... (čl.167.)

Stručno osposobljavanje lučkih redara za obavljanje određenih poslova inspekcijskog nadzora pomorskog dobra organizira i provodi Ministarstvo, a trošak snosi državna i županijska lučka uprava... (čl.168.).

Lučki redar na temelju rješenja o ovlaštenju obavlja određene poslove inspekcijskog nadzora na lučkom području luke otvorene za javni promet u kojoj ostvaruje prava iz radnog odnosa... ( čl.187.).

Lučki redar stječu i gube ovlaštenje za obavljanje određenih poslova inspekcijskog nadzora pomorskog dobra na temelju rješenja Ministarstva... ( čl.166.).

Lučki redar je neovisan u poduzimanju mjera nadzora lučkog reda, a dužan je na zahtjev Ministarstva dostaviti izvješće o obavljanju poslova nadzora lučkog reda... (čl.188)

Lučki redar odgovoran je za zakonitost svog rada, a Ministarstvo može donijeti rješenje o ukidanju rješenja ovlasti za obavljanje određenih poslova inspekcijskog nadzora i podnijeti kaznenu prijavu ako je lučki redar počinio kazneno djelo... (čl. 189.)

Lučki redar ovlašten je donijeti rješenje o zabrani korištenja pomorskog dobra ako među ostalim razlozima u obavljanju inspekcijskog nadzora utvrdi protupravnu gospodarsku upotrebu i korištenje luke i lučkog područja... (čl.191.)

Lučki redar je na osnovu Nacrta prijedloga zakona doveden u neodrživu profesionalnu i osobnu poziciju. Iako formalnopravno neovisan, kao zaposlenik lučke uprave, istovremeno kontrolira i svojeg poslodavca, a odgovara Ministarstvu koje mu je izdalo i koje mu može oduzeti ovlaštenje za obavljanje poslova nadzora. Mislimo da je takvo rješenje za praksu neodrživo.

 

Sadržajna struktura Nacrta prijedloga zakona

Nomotehnika svedena na grotesku

Neshvatljivo je da se Nacrtom zakona propisuje da ministar donosi Pravilnik o načinu evidencije i obilježavanje pomorskog dobra (čl.31.), dok se istovremeno stručno osposobljavanje i naknadu osobama koje ga provode kao i minimalni broj redara i lučkih redara precizno uređuje Nacrtom zakona (čl. 168 i čl.169.).

U Uvodnom dijelu Osvrta na Nacrt prijedloga zakona o pomorskom dobru i morskim lukama koji je izradilo Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture naznačili smo da nekim pitanjima nije uopće mjesto u zakonskom Prijedlogu. S druge strane neke materijalno - pravne odredbe Nacrtom su kako smo vidjeli površno i nerazumljivo uređene. O pitanjima vezanim uz imovinskopravne odnose po prijašnjim propisima i izvršenoj pretvorbi zavladao je naprosto zavjet šutnje, kao da ne postoje.

S druge strane nastala je prava eksplozija normativnog uređenja koje se odnosi na nadzor nad provedbom zakona.

Po našem dubokom uvjerenju pitanje upravnog i inspekcijskog nadzora mora biti neupitno dio zakonskog teksta. No u svemu je potrebna mjera.

Ovim Nacrtom stvoren je sadržajni disbalans u samoj strukturi Nacrta prijedloga zakona tako da su same odredbe koje uređuju pitanja vezana uz redare i lučke redare ne samo po svojem opsegu nego i po sadržaju dovedene do apsurda.

U čl. 167. se propisuje da se zahtjevu Rješenja kojim redar i lučki redar stječu ovlaštenje za obavljanje poslova, prilaže preslika rješenja o rasporedu na radno mjesto redara za kojeg se ovlaštenje traži, odnosno preslika ugovora o radu lučkog redara te važeća potvrda o uspješnom završenom stručnom osposobljavanju...

Zaista takvim odredbama nije mjesto u Zakonu nego u provedbenom propisu. Međutim uvjetima kojim mora udovoljavati luka, privezište i sidrište je zasigurno mjesto u Zakonu, a ne uredbi koju donosi Vlada RH (čl.88.st.4).

Ovaj sadržajni disbalans je posebno uočljiv što su neka ključna pitanja minimalistički nepotpuno uređena, među ostalim i "POSEBNA UPOTREBA POMORSKOG DOBRA". To definitivno znači da s jedne strane imamo izrazito podnormiran dok sa druge strane imamo izrazito prenormiran zakonski tekst s upitnim sadržajima.

Rijeka, 17.siječnja,2023.

Portal pomorsko dobro
Branko Kundih

Ekologija mora

Milvana Arko-PijevacAutor: Milvana Arko-Pijevac, dipl. inž. biologije
Ugroženo najvrjednije nacionalno bogatstvo

Gost portala

AutorAutor: Mr.sc. Olga Jelčić, dipl. iur., Sutkinja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u mirovini
Evidencija pomorskog dobra u katastru i upis u zemljišnu knjigu

U fokusu struke

Autor

Autor: Kap.d.pl. Branko Kundih dipl. iur.
Određivanje pomorskog dobra ili circulus vitiosus

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Više' saznajte više o kolačićima na stranici. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.