Prenosimo dijelove razgovora s Goranom Ražnjevićem, predsjednikom uprave Ilirija d.d. Biograd na Moru, objavljenom u Privrednom vjesniku 20.01.2017.
Goran Ražnjević, predsjednik uprave Ilirije d.d.
Ilirija je rijetka turistička tvrtka koja ima razvijena sva tri turistička proizvoda. Imamo hotele, kamp i marinu. Mi znamo da unatoč takvoj ponudi, naše dugoročno poslovanje nije održivo niti za kompaniju niti za zaposlenike ukoliko se orijentiramo samo na glavnu sezonu. Znači moramo poslovati i biti gospodarski aktivni čitavu godinu sa jedne strane, a sa druge strane jadranski dio Hrvatske ima potencijal pružati turističke usluge čitavu godinu. To u Hrvatskoj nismo postigli i nismo iskoristili potencijal.
Planirate li proširenje marine?
Imamo odlično urbanističko rješenje za dogradnju za nekih 100 vezova za plovila dužine između 25 i 50 metara. To bi od Biograda napravilo najprepoznatljiviji nautički centar na Jadranu. Biograd je prirodni centar nautičkog turizma i pionir je nautičkog turizma. Kornati su tu ispred nas. Kada bi jahte duže od 25 do 50 metara imale vez u Biogradu to bi značilo razvoj niza djelatnosti poput servisa i ostalih usluga koje one traže. Biograd bi tako postao nedodirljiva nautička destinacija. Točno po mjeri nautičke Jadranske Hrvatske.
Što vas ometa u realizaciji te investicije?
Ona ne ovisi samo o nama nego i o drugima. Potrebno je to ugraditi u prostorno plansku dokumentaciju. Mi smo u više navrata to tražili ali nismo naišli na adekvatno razumijevanje. Očito je kod nas gospodarstvo ovisno o drugim centrima moći. Na nama je da poštujemo propise i izvršavamo svoje obveze. Svakako i proceduru donošenja prostorno planske dokumentacije za koju je u našim uvjetima potrebno ne četvrt već pola stoljeća. Naročito ako se ne želi. No znamo i druge obrnute primjere. Jednostavno, to je poslovna zbilja Hrvatske.
Jeste li zadovoljni sa razvojem nautičkog sajma koji organizirate?
Naš nautički sajam je postupno i odmjereno rastao i razvijao se. Danas je najprepoznatljiviji nautički sajam u našem nautičkom okruženju. Rastao je korak po korak i ušao među 35 vodećih svjetskih nautičkih sajmova. Sajam posjeti preko 20 tak tisuća posjetitelja a izlaže na njemu preko 300 izlagača sa isto toliko izložbenih plovila. Zadnjih godina sajam je postao kruna nautičke sezone Jadrana i neslužbeni Kongres nautike u Hrvatskoj.
Dobro ste upoznati sa problemom turističkog zemljišta. Možete li komentirati tu problematiku?
To područje nije bilo regulirano do 2010. godine kada je donesen Zakon o turističkom zemljištu. Svatko je donošenje tog Zakona kao vruću žeravicu gurao od sebe. I kada je donesen postao je neprimjenjiv. Inače kada bi se regulirao kako treba mogao bi donijeti dosta dobra i pridonijeti razvoju hrvatskog turizma. Na turističkom zemljištu nalazi se 95 vodećih hrvatskih kampova a da nitko od onih koji upravlja tim kampovima nikada nije rekao da bi to zemljište trebalo biti njihovo. Svi jednoglasno kažemo da to zemljište mora biti državno. Potrebno je samo omogućiti ulaganja i zaštititi ulaganja u kampove. To su dva aksioma rješenja. Ostalo su sporedne stvari. Dakle, onaj tko ulaže u zemljište na kojem se nalaze kampovi ne može se naprasno istjerati sa tog zemljišta jer nije njegovo a da se prethodno ne obešteti za vrijednost zatečenih ulaganja. Onog trenutka kada istekne dugoročni najam ili koncesija, netko tko ima namjeru preuzeti poslovanje mora pravično obeštetiti onoga tko je ulagao. To je za svakoga jasno osim za onoga tko izrađuje te propise. Praktički netko bi trebao uložiti stotine milijuna kuna i nakon 15, 20 i 30 godina ne dobiti nadoknadu i to samo zato što je netko ponudio višu cijenu naknade za koncesiju. A država je tu lakoma za novac. To nije rješenje. Ključ je pravično obeštećenje ulagača. To je veliki problem a na tom zemljištu je nastao i drugi problem jer se promijenilo niz prostornih planova koji dodatno kompliciraju ovo pitanje. Ukoliko postoji volja i znanje, problematika turističkog zemljišta na kojem se nalaze kampovi može se vrlo brzo riješiti kroz prihvaćanje zatečenog i izvedivog stanja kao osnova za izradu i donošenje adekvatne prostorno planske dokumentacije. Jedino što država treba učiniti a to je da proglasi to područjem od općeg državnog interesa. I tu je kraj, a radi se o 25 posto hrvatskog turizma. Da imamo pameti i volje turizam u kampovima u zadnjih ne 10 već 5 godina mogao je biti dvostruk. Zauzvrat imamo i uređenu, čak i oplemenjenu prirodu. A mi vrtimo se u labirintu.
Kakva je situacija što se tiče hotela i turističkog zemljišta?
U slučaju hotela to je još gora situacija. Hoteli su kao ovce dati vukovima da ih čuvaju, odnosno zemljište oko hotela. Dakle to nije državno zemljište već lokalne samouprave. A lokalna samouprava je, čast iznimkama, država u državi. Prvi korak sa kojima se hoteli susretnu je preuzimanje posjeda od jedinica lokalne samouprave da je to njihovo zemljište. Milom ili silom. S pravom. Što više ja lokalnu samouprava čak i ne osudjujem. Njihovo pravo je legitimno. Hotelijeri u takvoj situaciji moraju ulaziti u nezamislive sporazume da bi mogli ne ulagati već i poslovati. Zemljište u hotelskom kompleksu na kojem je smješten parking, igrališta, mali parkovi i slični sadržaji treba biti zemljište hotelske tvrtke a sve ostalo državno. Ali to neće biti nikad tako. Da budem jasan. Novac od koncesija trebao bi se djeliti pola/pola između države i lokalne samouprave.
Što je sa Zakonom o pomorskom dobru?
Pomorskim dobrom treba također upravljati racionalno i to po kriterijima koje sam naveo za turističko zemljište. Samo što kod pomorskog dobra je nevlasnički režim. Pomorsko dobro je opće dobro od posebnog interesa na kojem nitko nema pravo stjecanja vlasništva. Niti država. Ali država, odnosno tijela državne uprave su ona koji trebaju brinuti o zakonitom raspolaganju i upravljanju pomorskim dobrom. Nažalost sve se to svelo na utvrđivanje granica pomorskog dobra. A o ulaganjima na pomorskom dobru, zaštiti ulaganja, novim investicijama, novim radnim mjestima brine se jako malo.
Kako regulirati upravljanje plažama?
Plaže treba svakome učiniti dostupnim ali u razumnoj mjeri. Gradski trgovi su svima dostupni ali u istom trenutku ne mogu primiti četiri milijuna ljudi koliko ima ljudi u Hrvatskoj. Mogu onoliko koliko imaju prostorni kapacitet sukladno namjeni. Tako i plaže. Mora se osigurati hotelskim gostima uz plaže prvenstven pristup plažama. Zaboga zato su došli u hotel. To je gospodarstvo ovo zemlje. Od toga živimo. To podrazumijeva i obvezu da hotelijeri ulažu u plaže i osiguravaju standard i kvalitetu ali i opću fukciju i upotrebu plaža za sve, ali ponavljam sukladno prostornoj i funkcionalnoj mogućnosti i plažnom redu. Netko bi trebao osigurati red ali ne na način da onemogućava pristup svakome na plažu. Ali red mora postojati. Plažni red uz nadzor ovlaštenih i državnih i lokalnih tijela uprave. To vrijedi i za kampove.
Upravlja li se hrvatskim turizmom kvalitetno?
Naš turizam je slučajan i mi smo samo kroničari turizma. U najvećem dijelu. Često pokušamo sanirati nešto što ide u krivom smjeru i to je sve. Tvrdim da se u Hrvatskoj ljudi ne bi smijali da nema turizma. Sve se u Hrvatskoj svodi na turizam. To je u prvom redu zahvaljujući aktivnosti na obali. Međutim, naše ministarstvo turizma ima minoran proračun i nema gotovo nikakve ovlasti da bi reguliralo turističku djelatnost. Ovlasti su mu svedene na kategorizaciju. Netko kaže da smo mi nerazvijena zemlja i “jadna” gospodarski nerazvijena zemlja jer nam je petina prihoda iz turizma. Pa nas usporedjuju sa nekim prekooceanskim “kvazi” državama. Pamet im je suluda. Nismo mi zbog toga jadni, nego smo jadni jer ne vidimo prednosti koje imamo i ne znamo ih iskoristiti. Hrvatska je svjetska turistička perjanica a mi to ne znamo “zakucati”. Mi uz turizam možemo sve ostalo razvijati. Tako da 15 milijuna gostiju koliko imamo nije brojka koja nas zadovoljava. Govoriti recimo da je Zagreb turistička destinacija za djecu do srednje škole. Usporedite turističke pokazatelje Zagreba sa Pragom i Budimpeštom, pa onda pričajte o turističkoj destinaciji. Bolje da ne uspoređujemo. Kada bi Zagreb imao adekvatne turističke pokazatelje, kakve zaslužuje, onda bi se sve značajno promijenilo i to u cijeloj Hrvatskoj. U Hrvatsku treba dolaziti 40 milijuna turista ali ne u srcu sezone, nego čitavu godinu. U srcu sezone treba biti “premija” dolazak na našu obalu.
