Autor: Prof. dr. sc. Tihomir Luković
Pomorsko je dobro jedan od resursa svake države, ako ga država ima, i koliko ga ima. Ono je Bogom dan resurs koji svaka država, koristi za dobrobit svojih građana i nacionalne ekonomije. Ovdje ističem “ako ga ima”, iako ima država koje nemaju more a razvijaju tehnologije i industrije na visokoj razini, gotovo isto kao da imaju more, primjer Švicarske. Dakle nije vrednovanje pomorskog dobra kao resursa isključivo vezana za posjedovanje resursa nego je stvar višeg nivoa mentalnog pristupa tom resursu. Upravo ta činjenica ukazuje na važnost, vrijednost i značaj pomorskog dobra, ali još više upućuje na sposobnost onoga tko njime upravlja, a to je prije svega država. Iz toga proizlazi pitanje kako koristiti pomorsko dobro i kako ga pozicionirati u nacionalnoj ekonomiji i društvu. Promatrano sa aspekta održivosti važno je istaknuti da su svi resursi uvijek limitirani i nikad beskonačni. Nadalje, ljudska je obaveza poštivati jedan od tri temeljna stupa održivosti, ekologiju, a što znači da uz obavezu zaštite od onečišćenja treba poštovati uvjet da se nijedan resurs ne smije koristiti više nego se on može obnoviti, pa tako ni pomorsko dobro.
Znanje osnovni preduvjet za upravljanje pomorskim dobrom
Možemo si postaviti pitanje, kako upravljati pomorskim dobrom, uz pretpostavku poštivanja uvjeta održivosti? Kako očuvati pomorsko dobro, a istodobno realizirati značajne i planirane benefite? O čemu to ovisi i kako u tome biti uspješan na makro razini? Prije svega znanjem! Samo visokim stupnjem znanja moguće je uspješno upravljati pomorskim dobrom, kao i svim drugim resursima. Ali eto, sad se susrećemo sa “sudarom” dva resursa, znanjem i pomorskim dobrom, ali ipak treba znati i prihvatiti da je znanje osnovni preduvjet za sveopći uspjeh, uspjeh na svim poljima i nivoima, mikro i makro. E pa sad, imamo li hrabrost upitati se, imamo li mi znanja, barem u razini dovoljnog, da možemo biti samozadovoljni rezultatima upravljanja? Moj je odgovor “nemamo”! Da, nitko ne voli čuti o sebi loše, nego samo dobro i pohvalno, ali kako god to bilo ljudski tako je to pogubno i razorno. Iz (ne)znanja proizlaze sve negativnosti, od korupcije i nepotizma pa do pogrešnih odluka i načina razmišljanja i rješavanja problema. I sad, pitajmo je gdje je u tome Hrvatska. Da bi odgovorili na to pitanje potrebno je malo pogledati unatrag, u povijest Hrvatske, a ona kroz statističke podatke kaže da je 1890. Hrvatska imala 75% nepismenog stanovništva i 90% poljoprivrednog. Dakle, kako bi povjesničari rekli, bili smo periferija periferije, jer su Engleska i Francuska bile jezgro Europe, a u drugoj im se polovici 19. stoljeća pridružila Njemačka, pa je primjerice Austrija ostala kao periferija, a Banska Hrvatska i Slavonija ostale su u toj raspodjeli moći i znanja kao periferija periferije. Unutar takve raspodjele razvijenosti stanje Dalmacije i Krajine, u odnosu na Bansku Hrvatsku, bilo je još gore, ili pak gore od lošega. Kao rezultat toga stanja dogodilo se iseljavanje. Kao negativni dodatak za Hrvatsku uslijedila su dva rata koja su potaknula razvoj “jezgre”, ali nisu Hrvatskoj donijela ništa dobro, dapače. A onda se desila socijalistička totalitarna Jugoslavija koja je odvela Hrvatsku na kolosijek mentalnog nazadovanja i podložnog čekanja odluka iz političkog centra SKJ. Razvoj na tržišnoj osnovi, koji ima podršku u demokratskom društvu, zamijenjen je diktaturom proletarijata što je uvjetovalo osobnu mentalnu dekadencu građana. A onda smo izborili svoju državu, Republiku Hrvatsku, koju smo konačno usmjerili u pravcu građanskog društva i tržišne ekonomije. Dakle, znanje, temeljeno na umnim sposobnostima pojedinca, a zatim i društva u cjelini, izostalo je. Poučeni prošlošću, i znanjem stečenim u totalitarizmu, ekonomiju smo prepustili zakonima ili kako volimo kazati, tzv. vladavini prava. A vladavina prava tek se stvara, a praksa je teško prihvaća, te se sve razvija metodom pokušaja i pogrešaka. I sad da se vratimo na pomorsko dobro, jer sve je ovo izrečeno da bi shvatila složenost problema oko pozicioniranja uloge pomorskog dobra i njegovog upravljanja. Dakle, Hrvatska se može pohvaliti sa činjenicom da sa oko 6.000 km ima zavidno dugu obalu, odmah iza Grčke i Italije, i to obalu koja je veoma razvedena i lijepa. Također od ukupne površine Hrvatske morski pojas sačinjava 36%, što je također veoma pozitivno. Da, Hrvatska shvaća da ima vrijedan resurs, ali za uspješno upravljanje tim blagom i ljepotom treba znati upravljati. Eto, diskutiralo se na temu “javno ili opće pomorsko dobro”, pri čemu postoje argumenti za jednu i drugu opciju. Da li je to dobro ili nije? Sve zavisi od načina upravljanja, a tu se susrećemo sa dva problema. Prvi, u Hrvatskoj o svemu odlučuje politika, a to se pokazalo loše, jer hrvatska politika ne konzultira stuku, pa čak je se i boji. U tom okruženju razvoj se ipak dešava, ali kao što smo rekli, sistemom pokušaja i pogrešaka, a to, uz relativno zaostajanje, ima svoju cijenu. Drugo, pitanje postavljanja jasnog i stabilnog tržišno orijentiranog makro ekonomskog modela. Kako sad stoje stvari Hrvatska ekonomiju prepušta sustavu zakona, dakle pokušava zakonima riješiti ekonomiju. Opet neznanje. Pritom se razvio sustav strateških dokumenata, kojih u Hrvatskoj ima oko 40tak, a na kojima bi se trebao temeljiti razvoj, a operativnog i izvršnog ekonomskog makro modela nema. Sve imamo u strateškim dokumentima i zakonima, a ništa se ne dešava. Zato bi rekao, opet problem (ne)znanja. Nadalje, razvoj i jačanje lokalne samouprave, što bi trebao biti globalno dobar put, nikako da profunkcionira. I onda, opet se nova povijest Hrvatske susreće sa iseljavanjem. Upravo to, kao i svi ostali problemi najbolje se vide na pomorskom dobru i priobalnom pojasu. Općine su na otocima postale najveći gospodarski subjekti, što i nije loše u sadašnjem stanju, ali dugoročno nije pozitivno. Rijetki pojedinci oboružani znanjem, toliko potrebnim resursom Hrvatske, ukazuju na probleme, ali ostaju na društvenoj margini. Tako primjerice i ovaj portal, i ljudi koji stoje iza njega, predstavlja potencijal koji bi država trebala koristiti. Ovaj je portal usko fokusiran na pomorsko dobro i razvio se u temeljem znanja na najviši nacionalni nivo.
Struka treba riješiti brojne nejasnoće i nesporazume
Raspravljajući o nautičkom turizmu i lukama nautičkog turizma kap. Kundih uočio je jednu zanemarenu činjenicu, a to je bitna razlika između luka nautičkog turizma i hotelskih marina koje po ničemu nemaju razlog nositi ime “marine”, niti se svrstavati u red luka nautičkog turizma. Takvo usmjerenje i razmišljanje potrebno je podržati i izvršiti kvalitetnu klasifikaciju pomorskog dobra sukladno strateškim ciljevima korisnika i države. Ali to je samo jedan od problema. Nautički turizam poligon je za uvid u sveopće stanje hrvatskog gospodarstva. Odnosno, istraživanja koja sam proveo i zajedno sa uvaženim koautorima, i objavio u knjizi “Nautički turizam Hrvatske”, pokazuju sa su službeni podatci netočni. Primjerice, marina svih vrsta ima najmanje duplo nego statistika navodi. Broj suhih marina je višestruko veći nego je službeni podatak zavoda za statistiku. Nadalje, sukladno zadnjem (2008.) “Pravilniku o razvrstavanju i kategorizaciji luka nautičkog turizma” “privezišta” više nema, ali u praksi ih ima, a za novu luku nautičkog turizma “odlagalište” svi mjerodavni “peru ruke”. Dakle, popriličan kaos, a da bi se razvoj mogao transparentno odvijati kaosa se trebamo riješiti, te stoga struka treba riješiti brojne nejasnoće i nesporazume. Ali pomorski pojas, kao resurs, obiluje brojnim mogućnostima razvoja, odnosno, problem je znatno složeniji nego to na prvi pogled izgleda. Primjerice, otočka ekonomija i razvoj, posebno kod otoka koji su uspjeli razviti kvalitetnu lokalnu samoupravu traže liberalniji proces dobivanja lučke uprave nego je to do sada. Ima tu i drugih problema, ali i mogućnosti koje samo struka treba i može valorizirati. Tek tada, politika, odnosno Vlada i nadležna ministarstva, mogu mudrom politikom krenuti u realizaciju zacrtanih gospodarskih ciljeva. Tek tada moguće je realno planirati i postaviti ciljeve. Primjerice, zanimljiv ne način na koji Njemačka, odnosno, njene pribaltičke savezne pokrajine, koriste pomorsko dobro i koncesiju na pomorsko dobro. Dakle, zaključno, struka treba riješiti niz problema i nejasnoća da bi zatim Vlada mogla svojim mudrim odlukama polučiti željene rezultate. Izgleda vrlo jednostavno, a ipak izgleda da nije. U prilog tome, za kraj bi citirao našu predsjednicu Kolindu koja je rekla “dokle drugi razvojno hodaju Hrvatska treba trčati”. Točno.
