Autor: Mr. sc. Davor Njirić
Kako je moguće da Ministarstvo ne zna propisati jasno tri kriterija i jednu iznimku više od 25 godina?
U stručnim i poslovnim krugovima se godinama čeka donošenje novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama da se konačno riješe neriješena pitanja i unaprijedi nezadovoljavajuća učinkovitost upravljanja pomorskim dobrom.
Važno je podsjetiti se da zakoni nisu sami sebi svrha, nego alati/instrumenti za provedbu mjera neke politike. Kada je riječ o ovom Zakonu onda je to instrument politike primjerenog, optimalnog korištenja pomorskog dobra, najvećeg gospodarskog resursa Republike Hrvatske.
Ministarstvo pomorstva, prometa i veza je planiralo donošenje novog Zakona u IV tromjesečju 2022., stoga je pravi trenutak zapitati se: Hoće li novi Zakon doprinijeti učinkovitijem upravljanju pomorskim dobrom, odnosno otkloniti sve nedostatke postojećeg i odgovoriti potrebama vremena u kojemu živimo?
Poznato je da izradi svakog zakona prethodi procjena njegovih učinaka, koja se objavljuje na standardiziranom obrascu, „Obrascu prethodne procjene učinaka propisa“. Nakon što se prouči sadržaj ovog obrasca za novi Zakon, kojeg je izradila Uprava za pomorstvo nadležnog Ministarstva, lako je zaključiti da on ne obuhvaća sva najvažnija otvorena i sporna pitanja pomorskog dobra. Posebno čudi njena ocjena da se postojeći Zakon u primjeni pokazao uspješnim. Naime, u stručnim krugovima vlada suprotno mišljenje, da se nije pokazao uspješnim, jer je u području pomorskog dobra veliki nered. Takvo mišljenje se može naći i u članku „Vrijeđanje zdrave pameti na pomorskom dobru“, objavljenom na ovom portalu.
Ako Uprava za pomorstvo želi dobiti kvalitetan novi Zakon, onda mora biti samokritična u odnosu na nedostatke postojećeg i priznati njegovu neuspješnost. Trebala je pratiti njegove dosadašnje učinke i mišljenja struke, te prije izrade prijedloga novog Zakona razmotriti njene dobronamjerne inicijative i prijedloge rješenja pojedinih problema.
Uostalom zar nije besmisleno i kontradiktorno da Ministarstvo ocjenjuje postojeći Zakon uspješnim, a najavljuje izradu novog? Ako je postojeći Zakon uspješan onda se ne donosi novi! Na osnovu ove nedvojbeno neobjektivne ocjene postojećeg Zakona sumnjam da ono može izraditi novi koji će odgovoriti na najvažnija otvorena pitanja. Jedno od takvih je: Hoće li Ministarstvo konačno propisati jasne kriterije za utvrđivanje granice pomorskog dobra, da bi se ujednačila praksa utvrđivanja njegove granice?
S obzirom da se u ovom Obrascu ne spominje problem nejasnih (dvosmislenih i nepreciznih) odredbi o kriterijima za utvrđivanje granice pomorskog dobra, očito je da Ministarstvo ne vidi posljedicu, a to je neujednačena praksa utvrđivanja ove granice i štete koje nastaju zbog toga, odnosno da ne vidi da se postojeći Zakon pokazao neuspješnim.
Portal pomorsko dobro
Pojedina promišljanja i prijedlozi ovog stručnog priloga odstupaju od prijedloga i stavova Portala posebno kada se radi o kriteriju “najvećeg vala “. Portal ocjenjuje da stručni rad i iznesena argumentacija zaslužuje pažnju šire stručne javnosti Republike Hrvatske a posebno nadležnog resornog MMPI.
Branko Kundih
Određivanje granice pomorskog dobra, ciljevi, načela i kriteriji
Dakle, u stručnim krugovima se očekuje da se konačno riješi problem pravnog nereda u ovom području, a prije svega nereda u odredbama o kriterijima za utvrđivanje njegove granice. Fokusirati ću se, stoga, na ciljeve, načela i kriterije određivanja granice pomorskog dobra, jer smatram da je utvrđivanje njegovog obuhvata polazište za razmatranje ukupne problematike pomorskog dobra.
U obradi ove teme uzeo sam u obzir mišljenja uglednih stručnjaka o ovim kriterijima. Svi misle da su odredbe kojima su propisani nejasne, nesistematizirane i nerijetko kontradiktorne, da su jednom riječju nomotehnički neodržive. Posljedice su pravna nesigurnost i nesagledive društvene i gospodarske štete, jer se Zakon ne primjenjuje jednako u svim istim slučajevima (predmetima) utvrđivanja ove granice. Dakle, primjena Zakona nije u skladu s ustavnim načelom „jednakosti“, koji svim korisnicima pomorskog dobra jamči ravnopravnost.
Problem nejasnih kriterija se ne rješava godinama, prebacuje se iz jednog mandata u drugi da ga netko drugi riješi prema načelu „brigo moja prijeđi na drugoga“. Najveće pojedinačne štete trpe poduzetnici/investitori, koji su od države kupili hotelsko-turistička trgovačka društva u privatizaciji, a nakon toga im ona, zbog nezakonito/pogrešno određene granice pomorskog dobra, prijeti scenarijem izvlaštenja (oduzimanja uz naknadu) dijela legalno izgrađenih nekretnina: hotela, kampova i drugih objekata, koji čine neodvojivu funkcionalnu cjelinu bez koje ne bi mogli poslovati. Nevjerojatno!
Ti apsurdni/besmisleni imovinsko-pravni odnosi iz vremena privatizacije godinama se rješavaju pred sudovima. Državna administracija ne poduzima ništa, nije spremna prihvatiti zahtjeve investitora za reviziju postupka utvrđivanja granice, ne pomišlja na ispravljanje pogrešno (nezakonito) određene granice ponavljanjem postupka, ne isplaćuje naknadu za izvlaštenje, ne ispravlja nejasne odredbe o kriterijima za određivane granice i ne traži pomoć konzultanata da to konačno riješi. Ona samo čeka ishod dugotrajnih sporova pred domaćim sudovima, a najvjerojatnije i pred međunarodnim. Nevjerojatno, čeka da sudovi odrade njen posao. Ovo je pravi primjer odnosa sve birokratiziranije administracije prema poduzetnicima i loša poruka potencijalnim investitorima. Ne čudi, stoga, krilatica u stranim poslovnim krugovima „Invest everywhere except Croatia!“
Zbog svega navedenog staviti ću naglasak na kriterije propisane Zakonom i potrebu njihovog jasnog (nedvosmislenog i preciznog) propisivanja i sistematiziranja (logičnog povezivanja). Razmotrio sam mnoga stručna mišljenja i među njima ću pokušati pronaći zajedničku „nit“ koja ih povezuje, jer sva nisu, niti mogu biti. Drugim riječima, „nit“ koja bi bila temelj za pokušaj postizanja konsenzusa struke oko puno jasnijeg propisivanja postojećih kriterija. To nije jednostavno, ali vrijedi pokušati.
Dakle, namjera mi je doprinijeti stručnoj raspravi u svrhu traženja odgovora na pitanje: Kako kriterije propisane Zakonom ne mijenjati, nego propisati jasno da ih svatko razumije? Naime, moje je načelo „Sve što je netko napravio prije s puno truda treba cijeniti i ne smije se „baciti u koš“, nego samo popraviti/unaprijediti dio koji se nije pokazao dobrim“.
Kao što sam rekao, prilikom proučavanja/analize odredbi svakog zakona, pa i ovoga (radi davanja mišljenja ili ispravnog tumačenja) treba imati u vidu da on nije sam sebi svrha, nego je instrument s odredbama o mjerama za ostvarenje ciljeva neke politike. To treba uvijek imati u vidu i prilikom provedbe zakona. To se, nažalost, često zaboravlja i odredbe se ne tumače u duhu ciljeva zakona. Posljedice toga mogu biti da su njihovi učinci suprotni željenoj politici. Dakle, brzo se zaboravlja svrha zakona, odnosno što se njime htjelo postići.
Kao konzultanta u području hotelijerstva i nautičkog turizma, s iskustvom stečenim tijekom 20 godina rada u državnoj upravi, posebno me zanima nomotehnika, tj. tehnika jasnog (nedvosmislenog i preciznog) pisanja propisa.
Način/model određivanja granice pomorskog dobra propisan Zakonom i Uredbom
Poznato je da način/model određivanja granice pomorskog dobra podrazumijeva, prije svega, kriterije i postupak za njeno određivanje. Model koji se sada koristi (koji je na snazi) u Republici Hrvatskoj propisan je Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama (Zakonom), NN (NN 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16, 98/19. i Uredbom o postupku utvrđivanja granice pomorskog dobra (Uredbom) NN 8/04.
Kriteriji trebaju biti propisani Zakonom, a postupak Uredbom. Logično je da se jednom propisani kriteriji ne mijenjaju radi dugoročne pravne sigurnosti. Njih treba samo, ako se su nejasni, jasnije propisati (unaprijediti), a nikako bitno mijenjati. Uredbom treba propisati postupak da se može, po potrebi, lakše mijenjati u svrhu uspješnije provedbe politike korištenja pomorskog dobra, te lakšeg i učinkovitijeg rada Povjerenstva.
Međutim, to nije tako. Uredbom nije propisan samo postupak (kao što njen naslov govori), nego su još jednom propisani kriteriji, jer oni propisani Zakonom nisu jasni. Dakle, sada se koriste kriteriji propisani Zakonom i kriteriji propisani Uredbom. Međutim, kriteriji propisani Uredbom nisu jasniji od onih propisanih Zakonom. Štoviše, osnovna/ uvodna odredba Uredbe, koja se odnosi na kriterije je suprotna Zakonu. Nadam se da će tu pogrešku nadležno Ministarstvo shvatiti i ispraviti što prije da spriječi određivanje granica pomorskog dobra na način različit od onog prije stupanja na snagu Uredbe.
Podsjetimo se prije Zakona i Uredbe su bili na snazi Pomorski zakonik i Naputak za rad povjerenstva za granice pomorskog dobra. I tada kriteriji propisani Zakonikom nisu bili jasni pa se to pokušalo ispraviti tumačenjem Naputkom, ali na isto nejasan način. Nakon toga, ova praksa se nastavila do danas. Nejasni kriteriji su se prenijeli iz Zakonika u Zakon pa se to, kao što je rečeno, drugi put pokušalo ispraviti ponovnim propisivanje kriterija ovom Uredbom, ali ponovno na nejasan način. Dakle, Ministarstvo tri kriterija i jednu iznimku ne zna propisati jasno više od 25 godina. Nevjerojatno!
Godine 2015. je izrađen prijedlog novog Zakona i upućen na prvo čitanje u Hrvatski sabor, a potom povučen. Dugo najavljivani novi Zakon još nije donesen. Zabrinjavajuće je što se u ovom prijedlogu logični, ali nejasni kriteriji iz važećeg Zakona zamjenjuju kriterijima iz Uredbe. Mišljenja sam da je to „korak unazad“, jer postojeće logične kriterije treba samo jasno propisati i sistematizirati.
Dakle, praksa pravljenja zbrke se nastavlja. Kako je moguće očekivati red na pomorskom dobru, na temelju kontinuiteta pravljenja pravnog nereda, koji vodi u kaos?
Srećom da se kriteriji propisani Zakonikom nisu, u bitnome, mijenjali, nego su samo prenijeti u Zakon. Da su se mijenjali u praksi bi imali dvije vrste granica, granice već utvrđene prema kriterijima iz Zakonika i one koje se utvrđuju prema drugačijim kriterijima iz Zakona. Kakav bi, tek, to bio pravni nered?
No, nikada ne recimo nikada. I to se može dogoditi, ako jednog dana nekome padne na pamet mijenjati logične kriterije propisane Zakonom. Tada bi sve granice trebali ponovno utvrđivati, odnosno usklađivati ih prema novim kriterijima, da ne bi imali dvije vrste granica. To bi bilo nepotrebno, neprovedivo i, prije svega, van pameti. Bojim se da smo na tom putu, ako se u novom Zakonu, koji se očekuje, jasnije ne propišu kriteriji iz važećeg Zakona, nego se u njega ipak prenesu kriteriji iz važeće Uredbe.
Zašto se donose nejasni Zakoni?
Nakon svega navedenog postavlja se ovo pitanje. U stručnim krugovima se zna odgovor. Zato što postoji zabrinjavajuća pojava da se struka ne konzultira nego ignorira. U našem društvu se znanje i iskustvo sve manje cijeni. O tome se govori i u članku „Četvrt stoljeća ignoriranja znanosti i struke na pomorskom dobru“, objavljenom na ovom portalu.
Naime, postoji negativna praksa da se prilikom izrade zakona i podzakonskih akata struka konzultira samo formalno, a ne i stvarno. Ona se (u pravilu), ne konzultira prije izrade prijedloga propisa, nego pozivom da se uključi u eSavjetovanje, tj. javnu raspravu o gotovom prijedlogu, koja je namijenjena najširoj javnosti/publici. Ova su savjetovanja (u pravilu) namijenjena naivnima koji misle da će se njihovi prijedlozi razmatrati.
Argumentirana javna rasprava sa strukom se izbjegava na razne načine. Posebno se izbjegava rasprava za „okruglim stolom“ sa stručnjacima specijaliziranim za određena područja. Koriste se samo takozvane „radne skupine“ za izradu propisa koje se sastavljaju uglavnom od predstavnika nadležnog ministarstva, te pokojeg predstavnika drugih ministarstava, komora i udruga, a najmanje od stručnjaka. U takvim radnim skupinama stručnjaka nema ili su u manjini tako da je njihov utjecaj zanemariv. Radne skupine i eSavjetovanja služe državnoj administraciji samo za zadovoljavanje forme da se može reći: „Zakon je izrađen u konsenzusu sa strukom“. Tako se režira alibi za loše propise i nesagledivu štetu društvu u cjelini. Ali to nije sve. Veći problem od (ne)znanja je (ne)služenje logikom.
Treba reći i to da se propisi pišu nejasno nenamjerno iz neznanja ili namjerno da bi se tumačili i time dobivalo na važnosti. Tu je i problem taštine, odnosno nedostatka samokritičnosti. Svatko može pogriješiti ili nešto propustiti, međutim to treba što prije priznati i ispraviti. Primjećujem da se nerijetko događa da državna uprava/administracija pogreške ne priznaje i ne ispravlja ih nego ih gura „pod tepih“ bez obzira na posljedice.
Radeći u državnoj upravi 20 godina, nakon rada u realnom sektoru hotelijerstvu, shvatio sam da postoje dva tipa državnih službenika profesionalci i birokrati. Profesionalci su stručni djelatnici uvijek na usluzi poduzetnicima (investitorima), slobodoumni (open minded), skloni promjenama/reformama, napredni, otvoreni za dijalog sa strukom, spremni odmah priznati pogrešku i ispraviti je. Birokrati su oni koji sve to nisu. Profesionalci su kreativci koji uvijek propituju zakone i nastoje ih unaprijediti, a birokratima su zakoni uvijek dobri, ocjenjuju ih uspješnima i samo ih citiraju i citiraju (prepisuju i prepisuju). To su kriteriji za prepoznavanje – Tko je tko? (Who is who?) Uvijek će biti i jednih i drugih. U uređenoj državnoj upravi prevladavaju profesionalci. Nažalost, lako je primijetiti zabrinjavajući trend da se naša uprava birokratizira, umjesto profesionalizira. Najbolji dokaz tome je da ćete rijetko u stručnim časopisima ili portalima, poput portala Pomorsko dobro, naići na članke koje potpisuju, a pogotovo ne da odgovaranju na pitanja javnosti, visoko rangirani državni službenici nadležni i odgovorni za pojedina područja.
Zbog svega navedenog struka u državnu upravu gubi povjerenje i ne može vjerovati da ona može donijeti kvalitetne zakone s kojima će provesti reforme. No, to se mora kad-tad promijeniti, nadajmo se s najavljenom reformom državne uprave. Naime, da bi državna uprava prihvatila reforme mora se prvo sama reformirati. Reforma državne uprave je „majka“ svih reformi.
Mišljenje o Zakonu i Uredbi
Analizirajući odredbe Zakona lako je doći do slijedećeg zaključka:
- Kriteriji određivanja granice pomorskog dobra nisu posebno/istaknuto propisani, ali se mogu prepoznati (nalaze se) u odredbama o morskoj obali.
- Kriteriji su logični, dobro odabrani, što znači da ih ne treba, u bitnome, mijenjati, ali ih svakako treba posebno propisati/istaknuti i dati im nazive radi lakšeg komuniciranja.
- Sve odredbe, a pogotovo one o morskoj obali nisu dovoljno jasne (nedvosmislene i precizne) i sistematizirane (logično povezane).
- Sve ovo zbunjuje, otežava primjenu Zakona i na kraju dovodi do različite prakse određivanja ove granice, stoga sve odredbe treba jasno propisati i sistematizirati.
Analizirajući odredbe Uredbe lako je doći do slijedećeg zaključka:
- Premda se kriteriji određivanja granice pomorskog mogu prepoznati (naći) u odredbama Zakona, oni se Uredbom ponovno propisuju. Zašto? Ako se kriteriji ne mogu lako prepoznati treba ih u Zakonu posebno/istaknuto propisati. Dakle, imamo „kriterije prema Zakonu“ i „kriterije prema Uredbi“.
- Uredbom je propisana uvodna/polazna nepotrebna odredba o nepostojećem zakonskom minimumu „granica najmanje 6 m“, koja je protivna Zakonu i kontradiktorna drugim odredbama iz Uredbe.
- Kriteriji drugačiji od onih u Zakonu, samo prave veći nered i razlike u praksi određivanja ova granice, a tome posebno doprinosi ova nepotrebna odredba.
- Uredbom je bilo potrebno propisati samo postupak utvrđivanja granice, kao što naslov Uredbe govori („Uredba o postupku ..“, a ne „Uredba o kriterijima i postupku ..“).
- U Uredbi je potrebno propisati nekoliko novih odredbi o postupku, kojima se doprinosi ostvarenju ciljeva politike korištenja ovoga dobra, a prije svega one kojima se sprječavaju pojave njegove uzurpacije i devastacije.
Ova Uredba govori o kompetentnosti izrađivača i predlagatelja, te ukazuje na propust Vladinog Ureda za zakonodavstvo da se u dijelu Uredbe propisuju i kriteriji, koji mogu biti propisani samo jednom i to Zakonom.
Najveće pogreške/nelogičnosti u Zakonu
Ovom prilikom, izdvojit ću samo najveće pogreške (apsurde) u Zakonu koji zbunjuju i otežavaju njegovu primjenu.
1. Primjer kada su Zakonom dva kriterija propisana u jednom stavku umjesto u dva
Ovo je izuzetno važna (ključna) odredba koja godinama zbunjuje stručnu javnost i ishodište je mnogih prijepora i nesporazuma.
Pogrešan redoslijed dviju odredbi je (stavak 1. članka 4.):
(1) „Morska obala se proteže od crte srednjih visokih voda i obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena, kao i onaj dio kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, te za druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora, a koji je širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda“.
Sadržaj ove odredbe je propisan pogrešnim redoslijedom koji zbunjuje. Ovo je veliki previd u Zakonu. Nevjerojatno!? Čudi me da se o tome ne govori.
Ispravan redoslijed dviju odredbi je:
(1) „Morska obala se proteže od crte srednjih visokih voda i obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena, a koji je širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda, kao i onaj dio kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, te za druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora“.
Zakonom je trebalo ova dva kriterija propisati s dvije odredbe, odnosno u dva stavka:
(1) „Morska obala se proteže od crte srednjih visokih voda i obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena, a koji je širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda, ako je doseg valova manji od 6 m.
(2) Morska obala je i onaj dio kopna, koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, te za druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora“.
Zar ove dvije odredbe, svaka u svom stavku, nemaju isti smisao kao dvije odredbe u jednom stavku? Zar isto nije rečeno samo na jasniji način, koji ne zbunjuje i ne otežava provedbu?
Naime, bila bi besmislena odredba: „Morska obala je i onaj dio kopna, koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov .., a koji je širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda.
Dakle, ovdje se radi o kriteriju „granica dosega najvećih valova“ i kriteriju „granica udaljenija od dosega najvećih valova“. Logično je da se iznimka „a .. najmanje 6 m“ odnosi na prvi kriterij, a ne i na drugi.
Nikada se dva kriterija ne propisuju istom odredbom (u istom stavku). No, taj se pogrešan način propisivanja kriterija nastavio. U Uredbi su ova dva kriterija propisana pravilno u dvije odredbe, ali su zato druga dva kriterija propisana pogrešno u jednoj odredbi. Nevjerojatno!
Odredba iz stavka 1. je ključna za razumijevanje duha Zakona. Štoviše, kriterij „granica dosega najvećih valova“ se koristi i u zemljama s dugom pomorskom tradicijom, samo se, umjesto pojma „crte do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena“, koriste slični pojmovi koji imaju isto značenje, sinonimi (vidjeti u knjizi Hrvatsko pomorsko dobro).
2. Primjer da u Zakonu i Zakoniku, koji mu je prethodio, nisu posebnim odredbama propisani kriteriji za utvrđivanje granice, nego na nejasan i nesistematiziran način u odredbama definicije morske obale
Prilikom razmatranja mogućnosti jasnijeg propisivanja odredbi o morskoj obali treba poći od analize definicije morske obale iz Pomorskog zakonika, odnosno pokušati odgovoriti na pitanje: Što je predlagatelj Zakonika htio reći daleke 1994. godine?
Odredbe članka 50. stavaka: 1. i 4.:
(1) „Morska obala se proteže od crte srednjih visokih voda i obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena, kao i onaj (opa. A) dio kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, te za druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora, a koji je širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda“.
(4) Iznimno, … ministar može odrediti da se morskom obalom smatra (opa. B) širi dio kopna od onoga određenog u stavku 1. ovoga članka, ako ono po svojoj prirodi ili namjeni služi ili može služiti općoj upotrebi ili uži dio kopna ako to zahtjeva postojeće stanje na obali (potporni zidovi, zidovi zgrada kulturnih, vjerskih i sl.)“.
Analizom ovih nejasnih i nesistematiziranih odredbi može se zaključiti u bitnome:
1. Logično se razlikuju pojmovi „(opa. širi) dio kopna koji služi razvoju prometa i gospodarskih djelatnosti“ (pomorski promet, morski ribolov itd.) i „širi dio kopna koji služi općoj upotrebi“ (opa. rekreaciji građana uz more: kupanju, sportskom ribolovu šetnjama uz more i druge nekomercijalne svrhe).
2. Logično su odabrana tri kriterija, koja možemo nazvati: a) kriterij „granica doseg najvećih valova“ i b) kriterij „granica udaljenija od dosega najvećih valova“, kriterij „granica legalno izgrađene građevine“ (granica manje udaljena od dosega valova) i iznimka „granica iznimno 6 m“, za prvi kriterij. U nastavku ću koristiti ove nazive kriterija i iznimke.
3. Nelogično je isti kriterij „granica udaljenija od dosega najvećih valova“ propisan dva puta (u oba stavka) jednom u stavku 1. u slučaju kada morska obala služi korištenju mora za (opa. za razvoj prometa i gospodarskih djelatnosti): pomorski promet, ribarstvo i druge svrhe u vezi korištenja mora, a drugi put u stavku 4. kada morska obala služi općoj upotrebi (opa. za rekreaciju građana uz more: kupanja, sportskog ribolova, šetnji i sl.).
Postojeće odredbe mogu se napisati jasnije i sistematizirano, na primjer:
(1) „Morska obala je pojas kopna od crte srednjih visokih voda do crte do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena (drugim riječima: do njene prirodne granice, do maritimo linije/crte, do granice između golih stijena i vegetacije, do početka vegetacije), a koji je širok najmanje 6 m, ako (pod uvjetom da) je doseg najvećih valova manji od 6 m.
(2) Morska obala je širi pojas kopna, od onoga u stavku 1. ovoga članka, ako (pod uvjetom da) on po svojoj prirodi (konfiguraciji obale, prije svega nadmorskoj visini) ili namjeni služi ili može služiti (ako je već određen prostornim planom ili ako može biti određen) kao funkcionalna prostorna cjelina posebnog općeg (društvenog) značaja za izgradnju građevina koje služe zadovoljavanju općih potreba za korištenjem mora: a) za opću upotrebu građana (rekreaciju uz more: kupanje, sportski ribolov, šetnje i sl.), ili b) za razvoj infrastrukture pomorskog prometa i specifičnih gospodarskih djelatnosti koje se mogu obavljati samo na morskoj obali (nautičkog turizma, brodogradnje, marikulture, ribarstva itd.).
Postavlja se pitanje: Je li možda to predlagatelj Zakonika htio reći daleke 1994. godine? Ja mislim da je i da je to ispravno.
3. Primjer da se u Zakonu ne razlikuju pojmovi „morska obala“ i „pomorsko dobro na morskoj obali“ pa se postavlja pitanje: „Je li morska obala pomorsko dobro?“
Stavak 1. članka 4. glasi: „Morska obala .. obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi .. “
Stavak 4. članka 4. glasi: „Iznimno, .. Ministarstvo može odrediti da se morskom obalom smatra i uži dio kopna, ako to zahtjeva postojeće stanje na obali (potporni zidovi, zidovi kulturnih, vjerskih, povijesnih i sličnih građevina).“
Prva odredba je logična, a druga je nelogična iz dva razloga. Prvo, jer se ovdje ne razlikuju pojmovi „morska obala“ i „pomorsko dobro“, a treba ih razlikovati. Iz duha Zakona proizlazi da obuhvat pojma „pomorsko dobro“ može biti isti ili manji od obuhvata pojma „morska obala“, ovisno o tome jesu li nisu na morskoj obali izgrađene građevine koje ne služe korištenju mora, odnosno građevine drugih namjena (potporni zidovi, zidovi kulturnih, vjerskih, povijesnih i sličnih građevina). Ako na morskoj obali nisu izgrađene takve građevine onda je obuhvat ova dva pojma isti, tj. čitava morska obala je pomorsko dobro, a ako su izgrađene onda je pomorsko dobro dio morske obale na kojoj one nisu izgrađene.
Zbog toga što ovo nije jasno propisano često se postavlja pitanje: Je li morska obala pomorsko dobro?
Odgovor bi mogao biti: Čitava morska obala nije uvijek pomorsko dobro. Pomorsko dobro je dio morske obale na kojoj nisu izgrađene do stupanja na snagu Pomorskog zakonika: a) obiteljske kuće i višestambene zgrade, b) povijesni objekti, c) vjerski objekti, d) hoteli, kampovi i druge vrste objekata za smještaj gostiju, e) proizvodni pogoni i druge gospodarske građevine, f) spremišta za čamce, g) otporni zidovi (u pravilu) i druge građevine koje ne služe zadovoljavanju općih potreba za korištenjem mora, odnosno nisu za opću upotrebu (koje nisu građevine infrastrukture pomorskog prometa, ni građevine specifičnih gospodarskih djelatnosti koje se mogu obavljati samo na morskoj obali, ni građevine za opću upotrebu građana za rekreaciju uz more). Čitava morska obala je pomorsko dobro, ako (pod uvjetom da) na njoj nisu izgrađene navedene građevine do stupanja na snagu Pomorskog zakonika.
Drugo, nelogično je i nepotrebno bilo Ministarstvu dati diskreciono pravo odlučivanja koje se građevine ne smatraju građevinama koje služe korištenju mora, nego je trebalo jasno propisati koje su to vrste građevina. Naime, umjesto da se navode u zagradama kao primjeri (potporni zidovi, zidovi kulturnih, vjerskih, povijesnih i sličnih građevina), trebalo je propisati: a) obiteljske kuće i višestambene zgrade, b) povijesni objekti, c) vjerski objekti, d) hoteli, kampovi i druge vrste objekata za smještaj gostiju, e) proizvodni pogoni i druge gospodarske građevine, f) spremišta za čamce, g) potporni zidovi (u pravilu) i sl.
Da se tako propisalo ne bi nastali problemi imovinsko-pravnih odnosa između države i investitora koji su kupili državna hotelsko-turistička društva u privatizaciji zbog protuzakonito/pogrešno određene granice pomorskog dobra.
4. Primjer kada je Zakonom propisano da se granica određuje na nasipu, a ne na prirodno nastaloj morskoj obali
Stavak 2. članka 4. glasi: „Morska obala uključuje i dio kopna nastao nasipavanjem, u dijelu koji služi iskorištavanju mora“.
Ova odredba je nelogična i suprotna duhu Zakona. Naime, ona znači da morska obala nije čitav nasip, nego samo „dio koji služi iskorištavanju mora“, odnosno da se kriteriji za utvrđivanje granice ne primjenjuju na čitav nasip i morsku obalu iza njega nastalu na prirodan način nego samo na dio nasipa bliži moru. Logično je i u duhu Zakona da morska obala nastaje prirodno djelovanjem mora i neprirodno nasipavanjem, odnosno da je morska obala dio kopna do dosega najvećih valova i dio kopna koji je nastao nasipavanjem.
Logično je da nasip povećava površinu pomorskog dobra, ali nije logično da mijenja njegovu prirodnu granicu, a pogotovo ne samo dio nasipa. Ako bi dio nasipa prema moru bio pomorsko dobro, a dio prema kopnu ne bi bio, onda bi izgradnjom nasipa nekadašnje pomorsko dobro određeno prirodnom granicom prestalo biti opće dobro i postalo privatno vlasništvo. Zar to nije van pameti?
Dakle, logično bi bilo propisati, kao što je bilo propisano Zakonikom: „Morska obala uključuje i dio kopna nastao nasipavanjem“.
Naime, ne smije se dozvoliti da se građevina (kuća, zgrada itd.) izgradi na udaljenosti manjoj od prirodne granice (dosega najvećih valova) i to prije utvrđivanja granice pomorskog dobra. To je uzurpacija, tj. nezakonita privatizacija pomorskog dobra. To se već događa, a ovom se odredbom, nesvjesno ili svjesno, pokušava ozakoniti/legalizirati na način koji je van pameti, da se nakon izgradnje nasipa određuje granica tako da se ne uzima u obzir prirodna granica (dosega najvećih valova), nego se nepravilno koristi iznimka „granica iznimno 6 m“. Ovu pojavu privatizacije općeg dobra treba spriječiti pravilnim korištenjem Zakonom propisanih kriterija, a ne je još poticati ovom apsurdnom/nerazumnom odredbom.
Ovo su samo najveće pogreške u Zakonu, kada je riječ o kriterijima za utvrđivanje granice pomorskog dobra, s kojima je napravljen ogroman nered. Može li biti veći? Totalna nomotehnička nepismenost. Ovo je primjer kako trebate propisati nešto što ne želite da se povede i onda možete mirno spavati. Nevjerojatno!
Najveća pogreška/nelogičnost u Uredbi
Premda Uredbom nisu mogli biti propisani kriteriji određivanja granice pomorskog dobra, jer se oni propisuju Zakonom, o njima ću ipak dati mišljenje.
Odredbe u poglavlju „Kriteriji za utvrđivanje granice pomorskog dobra“ nisu nomotehnički održive: 1. osnovna/polazna odredba je suprotna Zakonu, 2. isprepliću se dvije odredbe o kriterijima s dvije odredbe koje se na njih ne odnose, 3. dva su kriterija propisana jednom odredbom, 4. odredbe nisu sistematizirane i 5. propisana su tri ista kriterija kao u Zakonu, ali korištenjem različite terminologije.
Kriteriji iz Zakona: Kriteriji iz Uredbe:
„granica dosega najvećih valova“ „granica prirodne prepreke“
„granica udaljenija od dosega najvećih valova“ „granica udaljenija od prirodnih prepreka“
„granica legalno izgrađene građevine“ „granica legalno sagrađene umjetne prepreke“
Dakle, odredbe nisu postigle svrhu da se pojasne/isprave nejasne odredbe Zakona, nego su napravile još veću zbrku.
Ovom prilikom, izdvojit ću samo najveću pogrešku/nelogičnost koja zbunjuje i otežava primjenu Zakona, a to je osnovna/polazna odredba stavka 1. članka 3. koja je suprotna Zakonu i drugim odredbama Uredbe.
Ova odredba glasi:
„Granica pomorskog dobra na morskoj obali obuhvaća pojas kopna koji je širok najmanje 6 (šest) metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda“.
U ovoj odredbi se ne razlikuju pojmovi „granica pomorskog dobra“ kao crta i „pomorsko dobro“ kao pojas kopna. Poznato je da je svaka granica crta, pa tako i pomorskog dobra.
Očito se htjelo reći nešto drugo:
„Granica pomorskog dobra na morskoj obali je crta udaljena najmanje 6 (šest) metara od crte srednjih viših visokih voda“.
1. Ova odredba nije u skladu sa Zakonom, a prije svega s osnovnim kriterijem
„granicom dosega najvećih valova“ i njegovom iznimkom „ a najmanje 6 m“
U Zakonu odredba stavka 1. članka 4. glasi:
„Morska obala se proteže od crte srednjih visokih voda i obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena, …, a koji je širok najmanje 6 metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda.
Kao što je rečeno, u Uredbi odredba stavka 1. članka 3. glasi:
„Granica pomorskog dobra na morskoj obali obuhvaća pojas kopna koji je širok najmanje 6 (šest) metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda.“
Drugim riječima: „ … koji je širok 6 (šest) i više metara …“.
Ove dvije odredbe, jedna u Zakonu, a druga u Uredbi ne znače isto. Kada se usporede može se lako zaključiti razlika da:
- u Zakonu odredbe o kriterijima počinju s osnovnim kriterijem „granica doseg najvećih valova“ i iznimkom od ovog kriterija „a najmanje 6 m“ (ako je doseg manji od 6 m), a
- u Uredbi poglavlje o kriterijima počinje sa ovom zbunjujućom odredbom da je pojas pomorskog dobra „najmanje širine 6 m“, tj. „širine 6 i više m“. Važno je istači da se ne radi o novom četvrtom kriteriju „širina 6 m“, nego o: „najmanjoj/minimalnoj širini 6 m“, tj. „širini ne manjoj od 6 m“, tj. „širini 6 i više m“! Naime isto se može reći na ova 3 načina.
Dakle, ova odredba Uredbe je suprotna odredbi Zakona kojom je propisan osnovni kriterij „granica doseg najvećih valova“ (prirodna granica), s iznimkom od njega „..,a ne manje od 6 m“, što znači da je „granica iznimno 6 m“, ako je doseg najvećih valova manji od 6 m.
2. Ova odredba je kontradiktorna ostalim odredbama, suvišna i štetna
Ova odredba je suvišna, jer nije riječ o propisivanju novog četvrtog kriterija određivanja ove granice „granica 6 m“, kojeg nema u Zakonu, premda prvi dojam može biti takav.
Ova odredba je neuspješan pokušaj tumačenja iznimke propisane Zakonom „a najmanje 6 m“, što u ovom slučaju znači „granica 6 m“, kada je doseg najvećih valova manji od 6 m. Posebno treba istači da je ona i štetna, jer pogrešan navod da je minimalna širina granice 6 m zakonski minimum zbunjuje i dovodi u sumnju da ostale kriterije Povjerenstvo ne mora koristiti nego da ima diskreciono pravo uvijek predložiti „granicu 6 m“. Još jednom naglašavam da zakonski minimum nije „granica 6 m“, jer granica može biti i manja, u rijetkim slučajevima, kada se koristiti iz Zakona kriterij „granica legalno izgrađene građevine“, odnosno iz Uredbe isti kriterij „granica legalno sagrađene umjetne prepreke“.
Treba voditi računa da u dijelu šire javnosti postoji pogrešan dojam da je osnovni kriterij za utvrđivanje granice pomorskog dobra kriterij „granica 6 m“ koji nije propisan Zakonom. Ova bespotrebna odredba tome značajno doprinosi, a time i uzurpaciji pomorskog dobra u okviru njegove prirodne granice (dosega najvećih valova), zato je treba što prije ukloniti.
Dakle, činjenica je da ni Zakonom ni Uredbom nije propisana ni minimalna ni maksimalna udaljenost granice pomorskog dobra, što je logično/razumno, nego kriteriji na temelju kojih se ona utvrđuje!
Na temelju navedenog se može zaključiti da je gomilom nejasnih, nesistematiziranih i nerijetko kontradiktornih odredbi o kriterijima za utvrđivanje ove granice u Zakonu i Uredbi napravljen veliki pravni nered.
Ciljevi, načela i kriteriji za određivanje granice pomorskog dobra
Prilikom traženja odgovora na pitanje kako odabrati najprikladnije kriterije, propisati ih jasno (nedvosmisleno i precizno) i sistematizirati (logično povezati), treba uvijek imati u vidu ciljeve politike korištenja pomorskog dobra i načela na kojima se trebaju temeljiti kriteriji. Stoga pokušajmo odgovoriti na pitanja: Koje ciljeve želimo postići? Kojim ćemo se načelima koristiti da bi ih postigli, odnosno koja su načela temelj najprikladnijih kriterija?
Ciljevi politike korištenja pomorskog dobra
Politika korištenja pomorskog dobra je skup mjera za ostvarenje njenih ciljeva, a najznačajnija mjera su kriteriji za utvrđivanje granice pomorskog dobra na morskoj obali. Stoga, prilikom analize ovih kriterija treba imati na umu osnovne ciljeve politike korištenja ovog općeg dobra koji, nisu objavljeni u nekom dokumentu, ali bi logično trebali biti:
- zaštita i očuvanje prirode i okoliša,
- stvaranje uvjeta da građani mogu morsku obalu, prije svega plaže i kupališta na stjenovitoj obali (do kojih se dolazi šetnicama uz more (lungomare-om) ili prilazima s javnih prometnica) koristiti za rekreaciju: kupanje, sportski ribolov, šetnje i sl.,
- stvaranje uvjeta za razvoj gospodarskih djelatnosti (nautičkog turizma, marikulture, ribarstva, brodogradnje, servisa s navozima za sportska plovila itd.), koje se mogu obavljati samo na morskoj obali,
- stvaranje uvjeta za razvoj: infrastrukture pomorskog prometa (luka, pristaništa, sportskih i komunalnih lučica itd.),
- zaštita vlasništva i funkcionalne cjeline legalno izgrađenih građevina, koje po svojoj namjeni ne služe zadovoljavanju općih potreba za korištenjem mora, odnosno ne služe općoj upotrebi i
- prevencija uzurpacije (nelegalne privatizacije) ovog općeg dobra.
Načela na kojima se temelje kriteriji za određivanje granice pomorskog dobra
Pridržavanjem ovih načela i korištenjem ovih kriterija ostvaruju se ciljevi politike korištenja pomorskog dobra. Posebna načela su:
„Načelo prirodne granice“
Cilj je plaže i gole stijene zaštititi i očuvati kao opće dobro za potrebe rekreacije građana uz more (kupanja, sportskog ribolova i dr.).
„Načelo granica iznimno 6 m“ (iznimka od „načela prirodne granice“)
Cilj je: a) građanima omogućiti pristup moru kada je doseg najvećih valova na udaljenosti manjoj od 6 m (u prirodno zaštićenim uvalama gdje vegetacija dolazi do samog mora) i b) odrediti granicu na ogoljeloj krševitoj obali na kojoj nema vegetacije zbog izrazito jakih vjetrova (u pravilu nenaseljenoj obali).
„Načelo uvažavanja postojeće izgrađenosti“
Cilj je zaštita vlasništva i funkcionalne cjeline legalno izgrađenih građevina, do dana stupanja na snagu Pomorskog Zakonika, koje po svojoj namjeni (određenoj prostornim planom) ne služe zadovoljavanju općih potreba za korištenjem mora, odnosno ne služe općoj upotrebi.
„Načelo funkcionalne prostorne cjeline posebnog općeg (društvenog) značaja“
Cilj je omogućiti: a) razvoj prometne infrastrukture, b) razvoj gospodarskih djelatnosti koje se mogu obavljati samo na morskoj obali, c) razvoj prirodnih plaža i kupališta na stjenovitoj obali sa sadržajima za rekreaciju građana (društvenog standarda u priobalju) i d) izgradnja šetnica uz more („lungomarea“) s prilazima stjenovitoj obali.
Kriteriji za utvrđivanje granice pomorskog dobra
Svi kriteriji koji se navode u nastavku su u skladu s duhom Zakona i mogu se prepoznati u njegovim odredbama o morskoj obali. Kao što je rečeno Zakonom su propisana tri kriterija i jedna iznimka za utvrđivanje ove granice. Njima treba dati skraćene nazive radi lakšeg komuniciranja, jasnije ih propisati i sistematizirati npr. na slijedeći način:
- kriterij „granica doseg najvećih valova“ – „maritimo linija/crta“, s iznimkom „granica iznimno 6 m“,
- kriterij, „granica udaljenija od dosega najvećih valova“ i
- kriterij „granica legalno izgrađene građevine“ (manje udaljena od dosega valova).
Uvođenje naziva kriterija omogućava se razlikovanje tipova granica: granica dosega najvećih valova, granica iznimno 6 m, granica udaljenija od dosega najvećih valova i granica legalno izgrađene građevine. Dakle, na morskoj obali su ukupno četiri tipa granica koje su međusobno nadovezuju u jednu povezanu (neprekinutu) granicu.
Kriterij „granica doseg najvećih valova“
Ovo je osnovni kriterij, odnosno polazište za primjenu iznimke i ostalih kriterija. Primjenom ovog kriterija određuje (potvrđuje) se prirodna granica morske obale, koju je već odredila viša sila (najveći valovi). Temelji se na „načelu prirodne granice“.
Granice određene primjenom drugih kriterija određuje čovjek, odnosno država prema svojim potrebama: potrebom zaštite prirode i okoliša, potrebom građana za rekreacijom uz more, potrebom razvoja infrastrukture pomorskog prometa i potrebom razvoja specifičnih gospodarskih djelatnosti koje se mogu obavljati samo na morskoj obali (ili nikako).
Doseg najvećih valova nije moguće precizno/egzaktno odrediti, stoga Povjerenstvo temeljem procjene predlaže prirodnu granicu kao „granicu između golih stijena i vegetacije“, tzv. „maritimo liniju“. Ona je na obali lako uočljiva kao, slikovito rečeno, „sivo-zelena granica“. Dakle, pojam „granica doseg najvećih valova“ se koristiti uvjetno podrazumijevajući da se radi o „granici između golih stijena i vegetacije“.
Pomorsko dobro na morskoj obali, utvrđeno samo na osnovu kriterija „granica doseg najvećih valova“ su gole stijene i plaže (nanosi od pijeska, šljunka i žala) na kojima nema vegetacije. Drugim riječima, plaže i gole stijene su pomorsko (opće) dobro i ne mogu biti privatno vlasništvo.
Pojam „maritimo linija“ je pojam koji se počeo koristiti u vrijeme Austro-ugarske monarhije za „granicu između neplodnog i plodnog zemljišta“ (golih stijena i vegetacije). Pojmovi „granica doseg najvećih valova“, „granica između golih stijena i vegetacije“ i „granica maritimo linija/crta“ imaju isto značenje.
Iznimka „granica iznimno 6 m“
Ovo je iznimka od kriterija „granica doseg najvećih valova“. Koristi se: a) kada je doseg najvećih valova manji od 6 m (u prirodno zaštićenim uvalama gdje vegetacija dolazi do samog mora), b) na ogoljeloj krševitoj (u pravilu nenaseljenoj) obali na kojoj nema lako uočljive vegetacije zbog izrazito jakih vjetrova i stoga nije moguće odrediti prirodnu granicu. Temelji se na načelu „granica iznimno 6 m“.
Napomene: Samo kod primjene ove iznimke Hidrografski institut utvrđuje crtu najviših visokih voda. Granica na 6 m utvrđuje se mjerenjem vodoravno. Zašto je određena dužina od 6 m, a ne neka druga? Najvjerojatnije, jer se na takvim mjestima u pojasu kopna od 6 m može izgraditi šetnica širine oko 2 m. Bilo bi korisno razmotriti opravdanost da se ovaj pojas poveća sa 6 m na npr.: 12 i više metara. Naime, poznato je da je doseg najvećih valova, odnosno pojas golih stijena, u pravilu, nekoliko puta širi od 6 m. Širina 6 m, nije značajna širina, to je svega 6 malo dužih koraka.
Kriterij „granica legalno izgrađene građevine“ (granica manje udaljena od dosega valova)
Primjenom ovog kriterija granica može biti udaljena manje od dosega najvećih valova, pa čak i manje od 6 m. Primjenjuje se ako (pod uvjetom da) su na morskoj obali, do dana stupanja na snagu Pomorskog zakonika, legalno izgrađene građevine koje ne služe zadovoljavanju općih potreba za korištenjem mora, odnosno opću upotrebu građana, nego građevine drugih (ne općih) namjena. Temelji se na „načelu uvažavanja postojeće izgrađenosti“.
Dakle, pomorsko dobro nije izgrađeni dio morske obale na kojemu su legalno izgrađene građevine koje ne služe korištenju mora, odnosno općoj upotrebi na dan stupanja na snagu Zakonika.
Kriterij „granica udaljenija od dosega najvećih valova“
Primjenom ovog kriterija određuje se veća površina pomorskog dobra nego što bi bila primjenom kriterija „granica dosega najvećih valova“, ako (pod uvjetom da) je: 1. to funkcionalna prostorna cjelina od općeg (društvenog) značaja za izgradnju građevinama koje služe zadovoljavanju općih potreba za korištenjem mora, odnosno služe za opću upotrebu građana, 2. je taj dio kopna već izgrađen takvim građevinama ili je prostornim planom planirana ili može biti planirana izgradnja takvih građevina, jer za to postoje prirodne mogućnosti (prikladna konfiguracija terena, a prije svega nadmorska visina) i potrebe lokalne i šire zajednice. Temelji se na „načelu funkcionalne prostorne cjeline posebnog općeg (društvenog) značaja“.
Zaključno mišljenje kako se u Zakonu odredbe o kriterijima za utvrđivanje granice pomorskog dobra mogu bitno unaprijediti i riješiti problem pravnog nereda
Kao što sam rekao, u stručnim krugovima se očekuje da se konačno riješi problem pravnog nereda u području pomorskog dobra, a prije svega nereda u odredbama o kriterijima za utvrđivanje njegove granice.
Može se reći da su u Zakonu odabrani logični kriteriji za određivanje ove granice, koji su uobičajeni u razvijenim zemljama s pomorskom tradicijom, ali da odredbe kojima su propisani nisu jasne i sistematizirane, što otežava njihovu primjenu.
Mišljenja sam da se problem zbrke oko kriterija za određivanje ove granice može riješiti ako se postojeće odredbe o morskoj obali propišu jasnije, sistematiziraju i dopune novim odredbama u posebnim poglavljima: „Morska obala“, „Pomorsko dobro na morskoj obali“ i „Kriteriji za utvrđivanje granice pomorskog dobra“.
Treba imati na umu da svako takvo propisivanje zahtijeva više odredbi nego što je sada. U Zakonu je samo 7 stavaka s odredbama o pomorskom dobru i morskoj obali. Trebalo bi ih biti barem tri puta više. Sada je puno nejasnoća tako da nije moguće ujednačiti praksu određivanja granice pomorskog dobra. Svako Povjerenstvo radi prema svom shvaćanju nejasnih kriterija.
Naglasit ću još jednom, Problem nejasnih i nesistematiziranih odredbi o kriterijima za utvrđivanje granica pomorskog nije uspješno riješen još od donošenja Pomorskog zakonika 1994., znači više od 25 godina.
Zbog ograničenja prostora, ovom prilikom ne navodim konkretan primjer kako se problem nedovoljno jasnih odredbi Zakona može riješiti s više stavaka u navedena tri poglavlja. O tome možda drugom prilikom.
