Loris Rak dipl.iur., Pomorski fakultet Rijeka
Na ovom portalu već je bilo nekoliko članaka koji su se bavili neusklađenošću pravnih izvora koje davatelji koncesije u morskim lukama primjenjuju u postupcima davanja koncesije za obavljanje lučkih i ostalih gospodarskih djelatnosti iz članka 66. stavka 5. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (“Narodne novine” broj 158/03,141/06, 38/09 i 123/11). Naime, stupanjem na snagu Zakona o koncesijama (“Narodne novine” br. 155/08), a potom i Zakona o koncesijama (“Narodne novine” br. 143/12) koji je i danas na snazi, u pravni sustav uveden je novi izvor prava u postupcima davanja koncesije u lukama otvorenim za javni promet, uz egzistiranje postojećeg Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (“Narodne novine” broj 158/03,141/06, 38/09 i 123/11) i Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru (“Narodne novine” broj 23/04, 101/04, 39/06, 63/08, 125/10 i 102/11, 83/12).
I autor je imao priliku u jednom članku analizirati na konkretnim primjerima posljedice neusklađenosti propisa u postupku davanja koncesija na pomorskom dobru, ali i u morskim lukama. Posebno je isticana neusklađenost u ostvarivanju pravne zaštite u postupcima davanja koncesije, i to glede nadležnosti drugostupanjskog tijela, ali posljedično i glede rokova isticanja pravnih lijekova.
Tom prilikom autor je izrazio svoje neslaganje s pravnim shvaćanjem ministarstva nadležnog za pomorstvo koje je u cijelosti apstrahiralo primjenu Zakona o koncesijama (“Narodne novine” br. 143/12), kao i pravno shvaćanje Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave koja je otklanjala svoju nadležnost.
Autor je isticao svoje mišljenje da pravno nije prihvatljivo postupati kao da u pravnom sustavu ne postoji Zakona o koncesijama (“Narodne novine” br. 143/12).
Naime, valja posebno pritom istaknuti da je i predlagač zakona prilikom predlaganja novog Zakona o koncesijama iz 2008. godine u obrazloženju svoga prijedloga utvrdio da su razlike u heterogenosti pravnih normi tolike da se čak i pojmovno koncesija određuje, a potom i primjenjuje na različite načine sukladno posebnim propisima, dok u pojedinim zakonima koncesije uopće nisu jasno diferencirane od drugih pravnih pojmova, poput dozvola. Predlagač je istaknuo i raznolikost postupaka dodjeljivanja koncesija i odabira koncesionara, gdje su na različite načine sektorski zakoni uređivali objave namjere davanja koncesije te pravnu zaštitu. Stoga je u prijedlogu Zakona isticano da je cilj donošenja novog zakonskog rješenja upravo stvaranje novog, efikasnijeg zakonodavnog okvira u području koncesija u svrhu stvaranja pozitivnih učinka na hrvatsko gospodarstvo, sve u svrhu povećanja transparentnosti primjenom prvenstveno jedinstvenog postupaka kod dodjele koncesija i jedinstvene pravne zaštite za sve sudionike u postupku dodjele koncesija.
Postupajući po sektorskom zakonodavstvu i apstrahirajući intenciju novog Zakona o koncesijama, resorno ministarstvo nastavilo je pružati pravnu zaštitu sukladno Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru (“Narodne novine” broj 23/04, 101/04, 39/06, 63/08, 125/10 i 102/11, 83/12) i Zakona o općem upravnom postupku (“Narodne novine” br. 47/09).
Unatoč stavu Ministarstva kao drugostupanjskog tijela, lučke uprave kao davatelji koncesija nisu jedinstveno prihvatile utvrđeno pravno shvaćanje, što je izazvalo i poveći broj upravnih sporova po tužbama upravo davatelja koncesija, a ne gospodarskih subjekta koji su sudjelovali u postupku nadmetanja za dodjelu ugovora o koncesiji. Među ostalima, i autor je zazivao za razvojem upravnosudske prakse smatrajući da ista nije dovoljno razvijena da pruži zadovoljavajući stupanj pravne sigurnosti ne samo subjekata privatnog prava koji se nadmeću za dodjelu koncesije, već i samih davatelja koncesije koji se teško snalaze u primjeni propisa o postupku davanja koncesije.
Stoga je svaka sudska presuda po tom pitanju iznimno važna i zahtjeva publikaciju i analizu. Jedna o takvih presuda je i recentna presuda Upravnog suda u Rijeci, posl. br. 7 UsI-600/13 od 23. veljače 2015. godine.
Predmetna presuda donesena je u povodu upravnog spora pokrenutog po tužbi davatelja koncesije Lučke uprave P. protiv rješenja Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture kojom je poništena prvostupanjska odluka o davanju koncesije za obavljanje lučke djelatnosti dizanja i spuštanja plovila, servisa pogona i brodskog trupa. Predmetna presuda je zanimljiva u povodu pitanja o pravovremenosti podnesenog pravnog lijeka žalitelja te pravnog izvora kojeg je Sud primijenio prilikom odlučivanja o pravovremenosti pravnog lijeka.
U konkretnom slučaju, tužitelj Lučka uprava P. smatrao je da je žalba gospodarskog subjekta čija je ponuda isključena, a u povodu koje je doneseno pobijano drugostupanjsko rješenje, nepravovremena jer je podnesena nakon proteka roka od 8 dana od dana primitka prvostupanjske odluke. Davatelj koncesije Lučka uprava P. smatra da se u povodu pravne zaštite u postupku davanja koncesije treba primijeniti članak 36. Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru (“Narodne novine” broj 23/04, 101/04, 39/06, 63/08, 125/10 i 102/11, 83/12) koji propisuje da “na odluku upravnog vijeća podnositelj ponude može uložiti prigovor Ministarstvu mora, turizma, prometa i razvitka, u roku od 8 dana od dana primitka odluke”.
U odgovoru na tužbu Ministarstvo je osporavalo navode o nepravovremenosti žalbe jer smatra da se na odluku o davanju koncesije na pomorskom dobru primjenjuje žalbeni rok od 15 dana propisan Zakonom o općem upravnom postupku (“Narodne novine” br. 47/09).
Međutim, suprotno stavu i tužitelja i tuženik u konkretnom predmetu, Upravni sud u Rijeci je u povodu odlučivanja o pravnom pitanju koji se propis primjenjuje na ostvarivanje pravne zaštite u postupku davanja koncesije zaključio da valja primijeniti odredbe o ostvarivanju pravne zaštite iz Zakona o javnoj nabavi (“Narodne novine” br. 90/11, 83/13, 143/13, 13/14 – odluka USRH) na koju upućuje tada važeći Zakon o koncesijama (“Narodne novine” br. 155/08).
U obrazloženju svoje presude Sud navodi da se “prema odredbi članka 38. stavka 1. Zakona o koncesijama (“Narodne novine” broj 125/08) koji je bio snazi u vrijeme provođenja postupka dodjele koncesije iz predmeta spora, pravna zaštita u postupku davanja koncesije provodi se u skladu s propisima kojima se uređuje javna nabava, dok Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (“Narodne novine” 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, dalje: Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama) ne propisuje rok u kojem se protiv odluke o davanju koncesije može izjaviti pravni lijek. Uredba o postupku davanja koncesija na pomorskom dobru, koja u članku 36. propisuje osmodnevni rok za izjavu prigovora, u odnosu na Zakon o koncesijama propis je nižeg ranga, pa stoga ne može isključiti njegovu primjenu. Zakon o općem upravnom postupku u odnosu na Zakon o koncesijama i Zakon o javnoj nabavi opći je propis, stoga po načelu da posebna norma ukida opću (lex specialis derogat legi generali) prednost imaju odredbe Zakona o koncesijama i Zakona o javnoj nabavi, a k tome je Zakon o javnoj nabavi u kojem su žalbeni rokovi konkretno propisani u odnosu na Zakon o općem upravnom postupku i kasniji propis.”
Sud ističe da je “mišljenja da se na odluku o davanju koncesije imaju primjenjivati žalbeni rokovi propisani Zakonom o javnoj nabavi na koje upućuje citirana odredba Zakona o koncesijama.”
Dapače, u završetku svog obrazloženja Sud ukazuje Ministarstvu da u osporenom rješenju pogrešno ističe da se na koncesije na pomorskom dobru ne primjenjuje Zakon o koncesijama, jer je odredbom članka 4. stavka 1. točke 4. i 10. propisano da su predmet koncesija koje se tim Zakonom uređuju, između ostalog i koncesije na pomorskom dobru te koncesije na lukama, uz daljnju razradu kada se na pojedinu vrstu koncesije primjenjuju posebni propisi.
Zaključno, autor iskazuje zadovoljstvo pojavom sudske prakse koja daje jasnu uputu u pogledu primjene pravnih propisa glede ostvarivanja pravne zaštite koji se primjenjuju u postupcima davanja koncesije. Imajući u vidu jasno izražen stav upravnosudske prakse da se na odluku o davanju koncesije primjenjuju žalbeni rokovi propisani Zakonom o javnoj nabavi na koje upućuje citirana odredba Zakona o koncesijama, autor smatra da se može zaključiti o pojavi sudske prakse koja ne samo glede žalbenih rokova, već cjelovitog pravnog okvira pružanja pravne zaštite nalazi, ukazuje da se pravna zaštita ostvaruje prvenstveno u skladu s odredbama Zakonu o koncesijama.