Hrvatska gospodarska komora, Sektor za turizam uputio je Ministarstvu turizma prikupljene pisane prijedloge i mišljenja članica HGK Sektora za turizam, kao i mišljenja strukovnih udruga turističkog sektora gospodarstva koje djeluju van okvira HGK, kojim se je željelo upoznati Ministarstvo s prijedlozima turističkog sektora na radnu verziju Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, od 17.12.2013. godine.
Navedeni prijedlozi su uz ostale prijedloge drugih članica HGK upućeni i nadležnom Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture.
1. KONCESIJE NA ZAHTJEV
Članak 78.
Predlaže se dopuna čl. 78, st.1., uz istovremeno brisanje st. 2. i st. 3. čl. 78.:
f) gospodarsko korištenje plaže i/ili (turističkog) privezišta i/ili nautičkog sidrišta koja po svom položaju čini funkcionalnu, infrastrukturnu i prostornu cjelinu sa samo jednim ugostiteljskim, turističkim ili smještajnim objektom.
OBRAZLOŽENJE:
Zakon o koncesijama (N.N. 143/12) u članku 29. među ostalim propisuje da se koncesija za gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra može iznimno dati neposredno na zahtjev gospodarskog subjekta ako postojeća i/ili planirana gospodarska aktivnost na određenoj lokaciji čini s predmetom koncesije za koju se zahtjev podnosi, neodvojivu tehnološku ili funkcionalnu cjelinu, te koncesija služi isključivo za obavljanje te gospodarske aktivnosti.
Predloženi tekst Zakona predvidio je u članku 78. stavak 1. mogućnost podnošenja zahtjeva za privezišta industrijskih/servisnih pogona i sportske luke. Međutim kada se radi o plažama, privezištima i nautičkim sidrištima koji su ključni za turistički sektor, podnošenje zahtjeva za koncesiju može se dati samo iznimno. U sektoru se pitamo zašto samo iznimno, zašto se samo nekim sadržajima priznaje pravo na podnošenje zahtjeva za koncesiju?
Koji su to odlučujući razlozi i kriteriji da samo sportske luke, industrijska i servisna privezišta imaju pravo na podnošenje zahtjeva za koncesiju, dok drugi gospodarski subjekti takvu mogućnost uopće nemaju, odnosno, kada se radi o privezištima, takva mogućnost postoji samo iznimno bez obzira što čine s predmetom koncesije neodvojivu tehnološku i funkcionalnu cjelinu. Ističemo da predloženi zakonski tekst u članku 78. stavak 2. i 3. propisuje da se samo iznimno koncesija na zahtjev može dati za gospodarsko korištenje plaža i/ili privezišta i/ili nautičkog sidrišta koja po svom položaju čine funkcionalnu, infrastrukturnu i prostornu cjelinu sa samo jednim ugostiteljskim, turističkim ili smještajnim objektom i nalaze se u turističkoj zoni izvan naselja.
Ne vidimo niti jedan opravdan razlog da plaže, privezišta i nautička sidrišta u postupku davanja koncesija na zahtjev predstavljaju iznimku ako udovoljavaju osnovnom kriteriju Zakona o koncesijama i čine s predmetom koncesije za koju se zahtjev podnosi, neodvojivu tehnološku ili funkcionalnu cjelinu te koncesija služi isključivo za obavljanje te gospodarske aktivnosti. Također, ne vidimo opravdan razlog zašto bi samo ugostiteljski, turistički ili smještajni objekti najviše kategorije (5 zvjezdica) koji se nalaze unutar naselja mogli podnijeti zahtjev za koncesijom, odnosno takav prijedlog smatramo svojevrsnom diskriminacijom objekata niže kategorije unutar naselja. Nadalje, smatramo da nije potrebno diferencirati ugostiteljske objekte unutar i izvan naselja kada se ne isključuje opća upotreba pomorskog dobra.
Članak 79.
Predlaže se brisanje st. 3. članaka 79.
OBRAZLOŽENJE:
Naglašavamo da je samo za turističke sadržaje, odnosno za njihovo gospodarsko korištenje, predloženo da ponuđena koncesijska naknada ne može biti niža od trostrukog iznosa koncesijske naknade postignute na natječaju za gospodarsko korištenje plaže/privezišta/sidrišta unutar iste turističke kategorizacije mjesta. Time je dovedena u pitanje ravnopravnost tržišne utakmice i jednakost pred zakonima RH. Takvim prijedlogom sam institut koncesije na zahtjev u cijelosti postaje neupotrebljiv i neprimjenjiv za turistički sektor. Ističemo da Zakon o koncesijama propisuje u članku 29. da je ponuđena naknada za koncesiju viša ili jednaka naknadi za koncesiju utvrđenoj posebnim zakonom. Predlažemo da se u postupku davanja koncesije na zahtjev naknada utvrđuje posebnim propisom kojega donosi Vlada Republike Hrvatske ili nadležno ministarstvo.
2. PRIVEZIŠTE
Predlaže se uvođenje i precizno definiranje pojma turističkog privezišta u smislu da je turističko privezište izdvojeni izgrađeni i uređeni dio morske obale i morskog akvatorija koji služi za privez plovnih objekata i čini funkcionalnu, infrastrukturnu i prostornu cjelinu sa samo jednim ugostiteljskim, turističkim ili smještajnim objektom.
OBRAZLOŽENJE:
Institut turističkog privezišta radna verzija Zakona ne poznaje te ga kao takvog posebno ne definira. U članku 4. točka 12. određuje se značenje privezišta, a u članku 121. definira se opći pojam privezišta dok se člankom 122. posebno izdvaja i definira samo servisno privezište. Zbog nedosljednih i neprihvatljivih rješenja vezanih uz gospodarsko korištenje privezišta koje po svom položaju čini funkcionalnu, infrastrukturnu i prostornu cjelinu sa samo jednim ugostiteljskim, turističkim ili smještajnim objektom, posebno uočljivih kod odredbi članka 78. stavka 2.i 3. i članka 91. stavka 3. koji uređuju koncesije na zahtjev za plaže i/ili privezišta i/ili nautička sidrišta, smatramo nužnim uvođenje pojma turističkog privezišta u budući Zakon te njegovo jasno definiranje.
3. ISTEK KONCESIJE
Članak 201.
Predlaže se novi st. 5. u čl. 201.:
“Koncesionar ima pravo na naknadu neamortiziranog dijela kapitalnih ulaganja izvršenih na pomorskom dobru za vrijeme trajanja koncesije uz suglasnost davatelja koncesije. Sva kapitalna ulaganja upisuju se u Upisnik i Registar koncesija s unaprijed poznatim financijskim parametrima investicije, kao što je to trajanje amortizacije odnosno preostala vrijednost u trenutku prestanka koncesije. Po isteku koncesije, novi koncesionar odnosno pravni subjekt koji preuzima iskorištavanje novonastale vrijednosti dužan je obeštetiti prethodnog koncesionara prema vrijednosti ulaganjima koja su unesena u Upisnik i Registar koncesija”
OBRAZLOŽENJE:
Smatramo da model koncesija za gospodarsko korištenje polazi od pogrešne pretpostavke da je radi gospodarskog korištenja pomorskog dobra dovoljno napraviti veliko inicijalno investicijsko ulaganje prilikom dobivanja koncesije (koje se amortizira za vrijeme trajanja koncesije), a da za sve ostale godine korištenja nije potrebno vršiti nikakva kapitalna ulaganja.
U skladu s tom pretpostavkom, za sva daljnja ulaganja tijekom korištenja koncesije ne postoji mogućnost nadoknade, odnosno u trenutku prestanka koncesije prethodni koncesionar gubi sve što je uloženo.
Radi održavanja globalne konkurentnosti i usklađenja sa zakonima potrebno neprekidno ulagati u infrastrukturu za cijelo vrijeme trajanja koncesije što je moguće jedino ako postoji jednostavan model koji će postojećim koncesionarima omogućiti pravo nadoknade za kapitalna ulaganja na pomorskom dobru uz suglasnost davatelja koncesije. Ovim se prijedlogom osigurava kontinuitet ulaganja u pomorsko dobro i tržišnu konkurentnost luka posebne namjene za cijelo vrijeme trajanja koncesijskog razdoblja.
4. IZMJENE DOKUMENATA PROSTORNOG UREĐENJA
Članak 109.
Predlaže se novi st. 3. u članku 109.:
“Izmjene prostorno-planske dokumentacije na osnovu koje je zaključen govor o koncesiji moguće su samo uz suglasnost koncesionara ukoliko se njima umanjuju prava stečena potpisivanjem ugovora o koncesiji.”
OBRAZLOŽENJE:
Izgradnja luke posebne namjene uglavnom se odvija u dužem vremenskom razdoblju u kojem se očekivano mijenjaju dokumenti prostornog uređenja koji reguliraju gradnju i korištenje određenog prostora. Ukoliko se izmjenama dokumenata prostornog uređenja ograniči ili umanji mogućnost korištenja koncesijskog područja, koncesionar nije u mogućnosti realizirati poduzetničku zamisao kojom je krenuo u dobivanje koncesije što predstavlja povredu ugovornog odnosa između davatelja koncesije i koncesionara. Također, za vrijeme trajanja ugovora o koncesiji može doći do izmjene dokumenata prostornog uređenja kojima se direktno utječe na područje obuhvaćeno koncesijom. Uvođenjem predloženog stavka zaštitili bi investitore, odnosno koncesionare.
5. NAUTIČKO SIDRIŠTE
Članak 120.
Predlaže se da se u okviru čl. 120. posebno propiše odredba koja bi obvezala sve koncesionare nautičkih sidrišta postavljanje određenog minimalnog broja naprava za sidrenje za veća plovila, kako bi se zadovoljile potrebe plovnih objekata za izlete i plovnih objekata za kružna putovanja.
6. UGOVOR O KONCESIJI
Članak 238.
Predlaže se izmjena članka 238.:
“Svi sklopljeni ugovori o koncesijama i izdana koncesijska odobrenja do stupanja na snagu ovoga Zakona ostaju na snazi do isteka vremena na koje su sklopljeni odnosno dani.
Odredba stavka 1. ovog članka odnosi se i na koncesije za gospodarsko korištenje pomorskog dobra za luke posebne namjene.
Ugovori o koncesiji iz stavka 1. i 2. ovog članka koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o koncesijama („Narodne novine“ br. 143/12) mogu se, na prijedlog davatelja koncesije ili koncesionara, u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona izmijeniti sklapanjem dodatka ugovoru o koncesiji radi predviđanja mogućnosti i uvjeta za nastanak budućih izmjena ugovora o koncesiji ili radi njegovog usklađenja s odredbama ovog zakona i zakona kojim se uređuju koncesije.
Davatelj koncesije dužan je pokrenuti postupak upisa u zemljišne knjige svih ugovora o koncesijama koji se odnose na pomorsko dobro, a koji nisu upisani u zemljišne knjige do 28. prosinca 2013.”
OBRAZLOŽENJE:
Stupanjem na snagu Zakona o koncesijama (NN 143/12) (ranije i Zakona o koncesijama NN 125/08) upravnopravni i obveznopravni odnos davatelja koncesije i koncesionara u bitnome je izmijenjen na način da strogo ograničava mogućnost izmjene ugovora o koncesiji nakon njegova sklapanja.
Naime, odredbom članka 39. važećeg Zakona o koncesijama propisano je da se ugovor o koncesiji može, na prijedlog davatelja koncesije ili koncesionara, izmijeniti za vrijeme njegova trajanja samo kada su uvjeti i mogućnosti za nastanak izmjene bili predviđeni u dokumentaciji za nadmetanje i ugovoru o koncesiji na jasan, nedvosmislen i precizan način.
Međutim, isti Zakon o koncesijama nije na adekvatan način u svojim prijelaznim i završnim odredbama uredio pitanje postojećih ugovora o koncesiji koji nisu stipulirali u njihovom sadržaju okolnosti za njihovu izmjenu u vrijeme njihova trajanja.
Tako, npr. kako odredba članka 43. stavka 6. toga zakona propisuje da mogućnost davanja potkoncesije mora biti predviđena u studiji opravdanosti davanja koncesije, dokumentaciji za nadmetanje, obavijesti o namjeri davanja koncesije, te ugovoru o koncesiji u okviru koje se može dati, ovakav pravni okvir onemogućava koncesionarima davanje potkoncesije ako ona nije predviđena ugovorom o koncesiji. Kako su mnogi ugovori o koncesijama sklapani prije stupanja na snagu važećeg Zakona o koncesijama (NN 143/12), odnosno prema uvjetima iz Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 158/03, 100/04, 141/06, 38/09), koji ovakvo ograničenje nije predviđao, davatelji koncesija i koncesionari nisu mogli anticipirati novopostavljena ograničenja pa mnogi ugovori ne sadrže klauzule niti o mogućnosti njihove izmjene niti npr. mogućnosti davanja pojedinih djelatnosti u potkoncesiju.
Predloženim člankom supstituirao bi se propust učinjen nedostajućim odredbama Zakona o koncesijama (NN 143/12) te se predviđa prijelazni rok radi usklađenja prava i obveza iz postojećih ugovora o koncesijama s novim pravnim okvirom koji uređuje koncesije općenito i koncesije na pomorskom dobru.
Članak 238.
Predlaže se dodavanje članaka 238.a i 238.b:
Članak 238.a
“Koncesionar koji u vrijeme stupanja na snagu ovog Zakona koristi pomorsko dobro na temelju ugovora o koncesiji sklopljenog na temelju članka 1039. stavak 4. Pomorskog zakonika (NN 17/94, 74/94 i 43/96) ili članka 65. stavak 4. do 7. Zakona o morskim lukama (NN 108/95, 6/96 i 137/99), po isteku vremena na koje je ugovor o koncesiji sklopljen, iznimno ima pravo na dodjelu koncesije po zahtjevu, ako je od dana sklapanja ugovora do isteka koncesije na pomorskom dobru izvršio određene radove ili ulaganja po nalogu davatelja koncesije ili javne vlasti zbog okolnosti koje se u vrijeme sklapanja ugovora o koncesiji nisu mogle predvidjeti niti su vezane uz ugovorom određeno korištenje pomorskog dobra.
Davanje koncesije na zahtjev koncesionar može tražiti od davatelja koncesije najkasnije tri mjeseca prije isteka koncesije.
Ako je koncesija iz stavka 1. ovog članka istekla prije stupanja na snagu ovog Zakona, rok od tri mjeseca za podnošenje prijedloga radi davanja koncesije na zahtjev počinje teći od dana stupanja na snagu ovog Zakona.”
Članak 238.b.
“Trgovačko društvo, koje je do dana stupanja na snagu ovog Zakona, na pomorskom dobru izgradilo poslovni građevni objekt, kojeg je prilikom pretvorbe unijelo u temeljni kapital društva i u vrijeme stupanja na snagu ovog Zakona koristi pomorsko dobro na temelju sporazuma sklopljenog sukladno propisima u vrijeme sporazumijevanja s društvenopravnom osobom, koja je pravni prednik koncesionara, ovlašteno je koristiti pomorsko dobro do isteka ugovora o koncesiji kojeg su na temelju Pomorskog zakonika (NN 17/94, 74/94 i 43/96) ili Zakona o morskim lukama (NN 108/95., 6/96. i 137/99.) sklopili koncesionar i davatelj koncesije.
O stjecanju prava iz stavka 3. ovog članka trgovačko društvo iz stavka 1. ovog članka obavijestit će davatelja koncesije.
Za korištenje pomorskog dobra trgovačko društvo iz stavka 1. ovog članka obvezno je plaćati naknadu u visini razmjernog dijela koncesijske naknade.”
OBRAZLOŽENJE:
Predloženim člancima predviđa se mogućnost ostvarivanja prava koncesionara na povrat imovinske vrijednosti ulaganja u pomorskog dobro po nalogu davatelja koncesije ili javne vlasti zbog okolnosti koje se u vrijeme sklapanja ugovora o koncesiji nisu mogle predvidjeti niti su vezane uz ugovorom određeno korištenje pomorskog dobra.
Predlaže se uvođenje mogućnosti davanja koncesije na zahtjev, kao instituta suigeneris, različitog od instituta koncesije na zahtjev iz članka 29. Zakona o koncesijama (NN 143/12), vremenski ograničenog u zahtjevu i trajanju, kako bi se osigurala amortizacija stvarne vrijednosti ulaganja koncesionara učinjenog izvan predvidivih okolnosti iz ugovora o koncesiji.
7. NAKNADE ZA KORIŠTENJE POMORSKOG DOBRA
Članak 61.
Predlažemo dopunu članka 61. novim stavkom:
“Vlasnici brodova, nepomičnih odobalnih objekata i plutajućih objekata upisanih u odgovarajuće upisnike RH naknadu za upotrebu pomorskog dobra plaćaju kroz naknadu za upis u odgovarajuće upisnike odnosno očevidnike.”
OBRAZLOŽENJE:
U obrazloženju prijedloga za čl. 56. do 61. navodi se da se umjesto koncesijskih odobrenja za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru uvode dozvole, dok se u čl. 61. propisuje naknada za upotrebu pomorskog dobra koju plaćaju vlasnici brodica i jahti prema Naredbi o visini naknada koje plaćaju vlasnici pomorskih objekata u RH, ali ne i ostali vlasnici plovnih objekata iz iste Naredbe. Takva odredba turističke brodare (plovni objekti za izlete i plovni objekti za kružna putovanja) stavlja u nepovoljniji položaj nego smo imali do sada. Suprotno tendenciji smanjivanja obveza i parafiskalnih opterećenja na ovaj način doći će do uvođenja dozvola za djelatnost prijevoza putnika pa čak i ograničenja broja i licitacije. Iz tog razloga, a u interesu nesmetanog poslovanja brodara, slobodne konkurencije i razvoja što kvalitetnije turističke ponude te u skladu s Naredbom o visini naknada koje plaćaju vlasnici pomorskih objekata predlaže se navedena dopuna.
8. LUČKE PRISTOJBE
Članak 182.
Predlaže se izmjena i dopuna st.1. čl. 182.:
“Pristojba za vez plaća se za upotrebu veza u luci za ribarske brodove, znanstvenoistraživačke brodove, tegljače, ostale brodove za gospodarske svrhe, tehničke plovne objekte, plutajuće objekte, jahte i brodice.”
OBRAZLOŽENJE:
U obrazloženju za čl. 178. do 189. napominje se intencija zadržavanja sadašnjih propisa, znači i Pravilnika o kriterijima za određivanje namjene pojedinog dijela luke otvorene za javni promet županijskog i lokalnog značaja, način plaćanja veza, uvjete korištenja, te određivanje maksimalne visine naknade i raspodjele prihoda. S druge strane u većini članaka radne verzije Zakona ignoriran je pojam putničkog broda koji nije linijski. Prema čl. 182. tako proizlazi da pristojbu za vez ne plaćaju putnički i teretni brodovi. Pri tome se ne vodi računa da putnički brodovi za povremeni prijevoz putnika (turistički brodovi) rade sezonski i ostatak vremena provedu na vezu u komunalnom dijelu luke. Postojećim prijedlogom Zakona dogodilo bi se da se turističkim brodarima za sav taj period mirovanja na vezu van sezone naplaćuje bitno skuplja brodska ležarina u skladu s čl. 181.
Članak 183.
Predlaže se dopuna čl. 183. novim stavkom:
“Najviši iznos tarifa lučkih pristojbi koje se odnose na putničke brodove za povremeni prijevoz putnika u obalnom pomorskom prometu (turističke brodove) propisuje ministar.”
OBRAZLOŽENJE:
Turistički brodari zadovoljni su s postojećim zakonskim rješenjem određivanja lučkih pristojbi, odnosno zadovoljni su postojećom pozitivnom praksom uslijed primjene Pravilnika o kriterijima za određivanje namjene pojedinog dijela luke otvorene za javni promet županijskog i lokalnog značaja, način plaćanja veza, uvjete korištenja, te određivanje maksimalne visine naknade i raspodjele prihoda te stoga predlažemo da se pitanje određivanja lučkih pristojbi i budućim zakonom riješi na isti način.
9. CHARTER DJELATNOST
Članak 4.
Predlaže se dopuna čl. 4.:
“16.a Charter djelatnost je iznajmljivanje plovila ili pružanje usluge smještaja na plovilu u unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru Republike Hrvatske.”
OBRAZLOŽENJE:
Smatramo da je charter djelatnost, s obzirom na važnost za gospodarske aktivnosti na pomorskom dobru, neopravdano izrijekom izostavljena iz radne verzije Zakona te držimo nužnim radi svih daljnjih prijedloga Udruženja pružatelja usluga smještaja na plovilima pri HGK uvrštavanje pojma “charter djelatnost” u osnovni pojmovnik Zakona.
10. ULAGANJA I PRAVA VLASNIŠTVA NA POMORSKOM DOBRU
Komentari i prijedlozi na članke 233., 234. i 235.:
Članak 233. st. 3.
Smatramo nedopustivim da se zemljišnoknjižni upisi vlasništva čine nevaljanim i za nekretnine koje predstavljaju pomorsko dobro a u trenutku upisa to nisu bili, i to unutar Zakonom propisanog minimuma širine pomorskog dobra posebice s obzirom na činjenicu da se u vrijeme ratnih uvjeta nisu mogli valjano provoditi postupci radi utvrđivanja koji i koliki dijelovi neke zemljišnoknjižne čestice pripada pomorskom dobru. Naime, kako zbog ratom uvjetovanog nefunkcioniranja katastarskih ovlaštenika te kratkoće rokova u postupcima pretvorbe i privatizacije prijavljivane su i procjenjivane čitave zemljišnoknjižne čestice kako su prema vjerodostojnim ispravama i postojale, a koje su u nekim dijelovima bile i unutar zakonom propisanog minimuma širine pomorskog dobra.
Navedeno ne bi smjelo biti nevaljano budući da su i stjecanja tih i takvih cijelih čestica bila prethodno valjana a pomorsko dobro nije bilo utvrđeno niti se u pretvorbi moglo utvrditi već je u cijelosti procijenjeno.
Članak 234.
Stavljanje u neravnopravni položaj gospodarske subjekte vidimo i u ovoj odredbi kojom se izdvajanje zakonito sagrađenih zgrada predviđa samo za stambene i stambeno poslovne namjene. Zbog čega se izdvajanje iz pomorskog dobra ne može predvidjeti i za poslovne zgrade gospodarske namjene. Po čemu će “nagradu” dobiti ugostitelj/gospodarstvenik koji ima poslovni prostor u stambeno poslovnoj zgradi u odnosu na ugostitelja koji ima isto zakonito izgrađenu zgradu u kojoj je samo poslovni prostor? Predlažemo da se pod jednakim uvjetima i ista prava na izdvajanje iz pomorskog dobra predvidi za sve zakonito izgrađene zgrade.
Članak 235.
Članak je u cijelosti u koliziji sa Zakon o pretvorbi. Naime, kako je navedeno i u primjedbama u svezi članka 233. za pojedine parcele koje su u cijelosti iskazane u kapitalu Društava, a od kojih je samo dio utvrđivanjem granice pomorskog dobra (i to naknadno jer se u doba rata i okupacije nije moglo vršiti utvrđivanje granice pomorskog dobra) “ušao” u pomorsko dobro, ostatak koji nije pomorsko dobro nije mogao biti knjižen na Društvo jer se proces parcelacije po utvrđivanju granice pomorskog dobra kao i prijedlog za uknjižbu parcela pomorskog dobra mogao pokrenuti samo od nadležnog državnog odvjetništva, tako da je ostatak čestice postao “taocem” neažurnosti nadležnih institucija dok društva nisu tu mogla ništa osim čekati da se postupak od drugih okonča. Nije samo neažurnost u pitanju, naime, institucije RH su čekale sa postupcima jer su za predmetne nekretnine bili predviđeni postupci izvlaštenja za kojeg nije bilo rezervirano državnog novca. Inače, u cijelom zakonu su odredbe o tome što se izvlašćuje nedovoljno jasno definirane pa kao takve stvaraju mogućnosti potencijalnih sporova oko tumačenja što je pomorsko dobro za koje je predviđeno izvlaštenje a što je pomorsko dobro za koje nije predviđeno izvlaštenje.
11. POTPUNO ISKLJUČENJE POMORSKOG DOBRA IZ OPĆE UPOTREBE
Komentar i prijedlog na članak 81.:
St 2. čl. 81 ostavlja se mogućnost da davatelj koncesije iznimno može odlukom ograničiti ili potpuno isključiti dodijeljeno pomorsko dobro iz opće upotrebe, vodeći pritom računa o javnom interesu i položaju pomorskog dobra. S obzirom da radnom verzijom teksta Zakona nisu precizno određeni kriteriji, uvjeti i mehanizmi za takve slučajeve stručnom povjerenstvu za koncesije, na temelju čijeg se mišljenja i nalaza daje koncesija na zahtjev, bit će vrlo teško donijeti objektivno mišljenje te se na taj način isto povjerenstvo stavlja u nezavidan položaj. Predlažemo da se samim Zakonom propišu jasni kriteriji, uvjeti i mehanizmi potpunog isključenja pomorskog dobra iz opće upotrebe.
12. DRVENI BRODOVI
Prijedlog:
Zbog velikih troškova održavanja i ekonomske neisplativosti predlažemo da se putem ovog zakona uvedu mjere za očuvanje drvenih brodova i drvene brodogradnje kao kulturne baštine, odnosno da se zakonom predvide popusti i olakšice za sve drvene brodove, prvenstveno kod određivanja visine lučkih pristojbi.
13. DEFINICIJA SIDRIŠTA
Komentar na članak 4. st. 1. t. 11:
Predlažemo iz definicije brisati tekst “čija lokacija je objavljena u službenim pomorskim publikacijama”. Naime, u kasnijem tekstu Zakona objavljivanje u službenim pomorskim publikacijama vezano je isključivo na prirodna sidrišta, dok navedeno nije nužno za nautička sidrišta unutar prostora turističkih naselja i kampova. Time bi se izbjeglo možebitno nerazumijevanje i/ili uvjetovanje objavama za nautička sidrišta koja je djelatnostima u turizmu od važnosti i potrebe.
