Ako se novim zakonskim propisima o pomorskom dobru konzistentno želi urediti razvrstaj i pravni okvir gospodarskog korištenja luka nautičkog turizma te predložiti optimalni koncesijski model, mora se problem sagledati cjelovito, prvenstveno kroz optiku luka posebne namjene uvažavajući krovni Zakon o koncesijama i Zakon o pružanju usluga u turizmu.
Pomorsko je dobro jedan od resursa svake države, ako ga država ima, i koliko ga ima. Ono je Bogom dan resurs koji svaka država, koristi za dobrobit svojih građana i nacionalne ekonomije. Ovdje ističem "ako ga ima", iako ima država koje nemaju more a razvijaju tehnologije i industrije na visokoj razini, gotovo isto kao da imaju more, primjer Švicarske. Dakle nije vrednovanje pomorskog dobra kao resursa isključivo vezana za posjedovanje resursa nego je stvar višeg nivoa mentalnog pristupa tom resursu. Upravo ta činjenica ukazuje na važnost, vrijednost i značaj pomorskog dobra, ali još više upućuje na sposobnost onoga tko njime upravlja, a to je prije svega država. Iz toga proizlazi pitanje kako koristiti pomorsko dobro i kako ga pozicionirati u nacionalnoj ekonomiji i društvu. Promatrano sa aspekta održivosti važno je istaknuti da su svi resursi uvijek limitirani i nikad beskonačni. Nadalje, ljudska je obaveza poštivati jedan od tri temeljna stupa održivosti, ekologiju, a što znači da uz obavezu zaštite od onečišćenja treba poštovati uvjet da se nijedan resurs ne smije koristiti više nego se on može obnoviti, pa tako ni pomorsko dobro.
