Stečena prava i legitimna očekivanja na pomorskom dobru

Iako je zakonski Prijedlog o pomorskom dobru i morskim lukama koji je prezentiran stručnoj Radnoj grupi 31. kolovoza, 2022. izrijekom naveo “PRETVORBU” kao jedno od osnovnih pitanja koje se trebalo konačno zakonski urediti, to se nažalost nije dogodilo.

Portal pomorsko dobro vam predstavlja istraživački rad Izv.prof.dr.sc. Ive Tuhtan Grgić koji vjerno oslikava svu slojevitost a istovremeno važnost zakonitih ulaganja, stečenih prava i legitimnih očekivanja bivših korisnika pomorskog dobra. Ta pitanja smatramo ključnim za cjeloviti sustav budućeg upravljanja i gospodarenja pomorskim dobrom. Problem se jednostavno ne može ignorirati te predlažemo da rješenje tog pitanja bude omogućeno i ugrađeno u Prijelazne i završne odredbe budućeg ZPDML.

Portal pomorsko dobro

Izv.prof.dr.sc. Iva Tuhtan Grgić

Sveučilište u Rijeci, Pravni fakultet

Stečena prava i legitimna očekivanja bivših nositelja prava na korištenje pomorskog dobra s neograničenim trajanjem i trajanjem vremenski ograničenim „dok se obavlja djelatnost“

1. Uvodne napomene

Pomorsko dobro, a posebice njegov obalni dio, koje čini gotovo trećinu površine Republike Hrvatske oduvijek je bilo atraktivno za odvijanje čitavog niza gospodarskih aktivnosti. Veliki broj gospodarski iskorištavanih objekata izgrađen je i korišten još u vrijeme kada je na snazi bio Zakon o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima^[1] prema kojemu je pomorsko dobro bilo u režimu društvenog vlasništva u općoj upotrebi.

Objekte su za različite namjene, često turističke, gradila društvena poduzeća koja su od općinskih skupština dobila pravo na korištenje pomorskog dobra, ponekad vremenski ograničeno, a ponekad bez vremenskog ograničenja. Društvena poduzeća koja su bila nositelji prava na korištenje pomorskog dobra ulagala su u pomorsko dobro te su potom gospodarski iskorištavala oplemenjeno pomorsko dobro.

U radu se analiziraju odredbe ZPVDLP-a o pravnom statusu pomorskog dobra i mogućnostima njegove eksploatacije na temelju prava na korištenje pomorskog dobra i to u izvanlučkom području te u području posebnih luka, dok pravni režim luka otvornih za javni promet nije predmet razmatranja. Posebno se analiziraju pravna priroda prava na korištenje pomorskog dobra i njegovo trajanje. Ovi su aspekti prava na korištenje pomorskog dobra važni za razumijevanje posljedica pretvorbe društvenih poduzeća koja su svoju imovinu imala (i) na pomorskom dobru, kao i za posljedice konverzije prava na korištenje pomorskog dobra u pravo iz koncesije, a time i raspravu o stečenim pravima i legitimnim očekivanjima bivših nositelja prava na korištenje pomorskog dobra.

Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske sva društvena poduzeća, pa tako i ona koja su bila nositelji prava na korištenje pomorskog dobra, prolaze postupak pretvorbe društvenih poduzeća u trgovačka društva s određenim vlasnikom. U radu se daje prikaz procesa pretvorbe takvih društvenih poduzeća i ukazuje na (neke) dvojbe koje su iz tog procesa proizašle. Naime, u nedostatku posebnih odredbi koje bi se primjenjivale na pretvorbu društvenih poduzeća koja su svu ili dio svoje gospodarske djelatnosti obavljala na pomorskom dobru, ova su se poduzeća pretvarala primjenom općeg pretvorbenog propisa – Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća.^[2] Pored statusne pretvorbe poduzeća, u pretvorbi je dolazilo i do pretvaranja prava upravljanja, prava korištenja i prava raspolaganja bivših društvenopravnih osoba u pravo vlasništva trgovačkog društva sljednika. Nesposobnost nekretnina koje su pomorsko dobro da budu predmet vlasništva i drugih stvarnih prava navelo je Hrvatski fond za privatizaciju da ove pretvorbe provodi na način da su se, u pravilu, u vrijednost društvenog kapitala procjenjivala ulaganja u objekte izgrađene na pomorskom dobru. Vrijednost samog prava na korištenje pomorskog dobra (koje se ponekad namjerno, a ponekad iz neznanja miješalo sa para-stvarnim pravom korištenja koje se pretvaralo u pravo vlasništva), i koje nastavlja egzistirati kao obvezno pravo i kao pravni temelj korištenja pomorskog dobra, nije se procjenjivalo niti se u obzir uzimalo vremensko trajanje toga prava.

Nakon provedenih postupaka pretvorbe (u nekim slučajevima i privatizacije) zakonodavac donosi Pomorski zakonik^[3] i Zakon o morskim lukama^[4] kojima regulira postupak pretvorbe/zamjene prava na korištenje pomorskog dobra u vremenski ograničenu koncesiju na pomorskom dobru, odnosno na lučkom području. U izvanlučkom su području sva prava na korištenje pomorskog dobra, neovisno o odredbi o njegovu vremenskom trajanju – pa i kada je bilo dodijeljeno na neodređeno vrijeme, pretvorena u koncesiju koja je vremenski ograničena i to na razdoblje do 12 godina. Istraživanje provedeno na subjektima koji su ulagali u izgradnju luka nautičkog turizma te kojima su ta ulaganja procijenjena u vrijednost društvenog kapitala poduzeća koje se pretvaralo po odredbama ZPDP-a i unesena u temeljni kapital trgovačkog društva sljednika društvenog poduzeća, te čija su se prava na korištenje pomorskog dobra kasnije pretvarala u koncesije pokazalo je da ih se može razvrstati u tri osnovne grupe.^[5] Predmet razmatranja ovoga rada samo su ona trgovačka društva koja su imala valjanu odluku o pravu na korištenje pomorskog dobra, u kojoj nije bio određen rok trajanja, odnosno koja su imala trajno pravo na korištenje pomorskog dobra (u izvanlučkom i lučkom području posebnih luka). Tim je društvima pravo na korištenje pomorskog dobra zamijenjeno vremenski ograničenom koncesijom, u lukama županijskog značaja do 12 godina, a u onima od interesa za Republiku Hrvatsku na 32 godine.

Cilj je ovoga rada istražiti jesu li bivšim korisnicima trajnog, vremenski neograničenog, prava na korištenje pomorskog dobra, čije je pravo pretvoreno u vremenski ograničenu koncesiju povrijeđena njihova stečena prava te jesu li njihova očekivanja da će i nakon pretvorbe (i privatizacije) pravo na korištenje pomorskog dobra ostati neograničeno bila legitimna očekivanja. Također će se odgovoriti na pitanje jesu li dioničarima i stjecateljima udjela u takvim trgovačkim društvima povrijeđena njihova ustavom zajamčena prava o jednakosti poduzetnika na tržištu i zaštiti prava stečenih ulaganjem kapitala koja se ne mogu umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom (čl. 49. st. 2. i 4. Ustava Republike Hrvatske^[6]), te Ustavom zajamčeno pravo vlasništva (čl. 48. st. 1. Ustava).

U radu je korištena dokumentacija bivšeg društvenog poduzeća Ilirija, koje je u postupku pretvorbe društvenih poduzeća pretvoreno u trgovačko društvo Ilirija d.d., a koje je bilo nositelj tri prava na trajno korištenje pomorskog dobra – jednog u izvanlučkom području i dva za izgradnju luka posebne namjene. U postupku pretvorbe unesena su u temeljni kapital ulaganja učinjena u objekte na pomorskom dobru, a potom su prava na korištenje zamijenjena vremenski ograničenim pravima iz koncesije.

2. Pravo na korištenje pomorskog dobra prema ZPVDLP-u

Zakon o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima stupio je na snagu u svibnju 1974. godine. U njegovom drugom dijelu, pod nazivom Pomorsko i vodno dobro bio je reguliran pravni režim pomorskog dobra i njegova korištenja (čl. 4.-24. ZPVDLP). Posebne odredbe o pravnom statusu pomorskog dobra u lukama i njihovu korištenju, uz koje su se podredno primjenjivale i opće odredbe iz drugog dijela, nalazile su se u trećem dijelu Zakona, pod nazivom Pomorske luke i pristaništa unutrašnje plovidbe (čl. 25.-52. ZPVDLP). Posebne luke (marina, sportska luka, ribarska luka, industrijska luka i dr.) bile su regulirane čl. 42.-45. ZPVDLP-a.

Zakonom je bilo propisano da je pomorsko dobro dobro u društvenom vlasništvu u općoj upotrebi na kojem se pravo vlasništva i druga stvarna prava ne mogu stjecati „po bilo kojoj osnovi“ (čl. 4. st. 2. i 4. ZPVDLP). Pomorskim dobrom upravlja općina (čl. 4. st. 3. ZPVDLP) pa se stoga (kada nije u općoj upotrebi) može koristiti samo u skladu s odlukom općinske skupštine u kojoj se moraju odrediti način, uvjeti i vrijeme korištenja pomorskog dobra, područje pomorskog dobra koje se daje na korištenje i ovlaštenja korisnika (čl. 5. st. 1. ZPVDLP). Na temelju odluke općinske skupštine zaključivao se ugovor o korištenju pomorskog dobra (čl. 5. st. 2. ZPVDLP). Pravo na korištenje pomorskog dobra bilo je neprenosivo na drugu pravnu ili fizičku osobu (čl. 14. ZPVDLP). Korisniku pomorskog dobra moglo je odlukom biti odobreno na pomorskom dobru obavljati privrednu, sportsku ili koju drugu djelatnost (čl. 6. st. 1. ZPVDLP), a organizacijama udruženog rada, društveno pravnim osobama i državnim organima je moglo biti dozvoljeno da na pomorskom dobru izgrade građevinski ili drugi objekt, koji je postajao dio pomorskog dobra (čl. 6. st. 1., 2. i 4. ZPVDLP). Za izgradnju objekata društvenopravne osobe su morale ishoditi građevinske dozvole, a po njihovoj izgradnji uporabne dozvole. Zakonom je bio propisan cijeli niz razloga za prestanak prava na korištenje (čl. 15. ZPVDLP), a jedan od razloga zbog kojih je općinska skupština imala mogućnost uskratiti daljnje korištenje pomorskog dobra je upravo slučaj kada korisnik ne izgradi u predviđenom roku građevinski, sportski ili drugi objekt, ili ga u predviđenom roku ne privede namjeni (čl. 17. ZPVDLP).

• Pravna priroda prava na korištenje pomorskog dobra prema ZPVDLP-u

Unatoč izričitoj odredbi ZPVDLP-a da se pravo vlasništva i druga stvarna prava na pomorskom dobru ne mogu stjecati „po bilo kojoj osnovi“ (čl. 4. st. 4. ZPVDLP), u teoriji i praksi su postojala i drugačija tumačenja – tumačenja da je na pomorskom dobru moguće steći para-stvarno pravo korištenja. Ta su tumačenja svoj oslonac također imala u ovome zakonu, odnosno njegovim odredbama čl. 4. st. 5., čl. 7. st. 1., čl. 35. i čl. 88. te u čl. 10. st. 2., te čl. 242. i 243. Zakona o udruženom radu.^[7]

• Pravna priroda prava na korištenje pomorskog dobra u izvanlučkom području

Odredbom čl. 4. st. 5. ZPVDLP-a bilo je propisano „iznimno, pomorsko dobro može se dati na korištenje po odredbama ovoga ili drugoga zakona“. Citirana je odredba u teoriji i praksi bila tumačena na dva načina. Prema jednom je tumačenju njome bila propisana iznimka od zabrane stjecanja stvarnih prava i omogućeno stjecanje prava korištenja, kao „novog i samostalnog stvarnog prava“,^[8] a u skladu s drugim zakonima (kako to upućuje sama odredba). Budući da se radilo o pravima društveno-pravnih osoba na društvenom vlasništvu, to su mogla biti jedino pravo upravljanja, pravo raspolaganja i pravo korištenja. Prema drugome je tumačenju ova odredba predstavljala iznimku od pravila da je pomorsko dobro dobro u općoj uporabi, odnosno otvarala je mogućnost da ga se iznimno može dati na korištenje, koje je obveznopravne prirode.^[9]

Tumačenje da se radi o para-stvarnom pravu korištenja oslanjalo se i na odredbu čl. 7. st. 1. ZPVDLP-a, prema kojoj na izgrađenom objektu pomorskog dobra (luka, lukobrani, nasip i kanal spojen s morem), kao i na objektu izgrađenom na pomorskom dobru, organizacija udruženog rada i druga društvena pravna osoba i državni organ imaju prava utvrđena ovim zakonom te prava utvrđena ustavom i drugim zakonima. Autori koji su smatrali da se radi o para-stvarnom pravu korištenja pozivali su se pritom na dvije godine kasnije donesen ZUR.

Odredba koja je išla u prilog tvrdnji da se radi o (para)stvarnom pravu korištenja je i odredba čl. 88. ZPVDLP-a, smještena u Prijelazne i završne odredbe, prema kojoj su općinski javni pravobranitelji dobili ovlast na pokretanje postupka eksproprijacije „prava vlasništva ili drugog stvarnog prava, osim prava korištenja“, iz čega se izvodio zaključak da pravo korištenja kao (para)stvarno pravo može postojati na pomorskom dobru.

U praksi su navedene odredbe bile kritizirane kao kontradiktorne i nejasne, međutim, prevladao je stav da sporne odredbe ZPVDLP (posebice čl. 7.) treba tumačiti u skladu s temeljnim odredbama ZUR-a, odnosno, da se svi objekti koje su na pomorskom dobru izgradile ili dobile na korištenje organizacije udruženog rada, društvenopravne osobe i državni organi imaju tretirati kao osnovna sredstva na kojima ove osobe imaju pravo raspolaganja u skladu s odredbom čl. 243. ZUR-a.^[10]

• Pravo korištenja u posebnim lukama

Pored gore izloženih argumenata u korist tvrdnje da su organizacije udruženog rada, društvenopravne osobe i državni organi na pomorskom dobru mogli stjecati para-stvarno pravo korištenja, zagovornici ovog tumačenja imali su dodatne argumente za tvrdnju da pravo na korištenje pomorskog dobra u lučkom području ima stvarnopravnu prirodu.

U prvom redu su isticali odredbu čl. 35. st. 2. ZPVDLP-a kojom je korisnicima luke (otvorene za javni promet) bilo dano „pravo prvokupnje“ objekata koji se nalaze na području luke. Dakle, na području luke je bio dopušten specifičan pravni promet objektima koji su pravno bili odvojeni od zemljišta.^[11] U teoriji je bilo izraženo mišljenje da je pravo prvokupa postojalo ne samo u lukama otvorenim za javni promet, nego i u posebnim lukama, a i na objektima u izvanlučkom području, ali bez ograničenja prava prvokupa u korist nekog subjekta.^[12]

Stav da pravo na korištenje pomorskog dobra u području luka ima stvarnopravni karakter dodatno je bio argumentiran pozivanjem na odredbe čl. 33. st. 3. i čl. 45. ZPVDLP, kojima je korisnicima luke bio zabranjen prijenos i otuđenje prava korištenja samo glede operativnih obala i lukobrana, dok su argumentum a contrario, pravom korištenja na ostalim dijelovima luke mogli raspolagati.

Iako su sve navedene odredbe trpile kritike i od strane pravne teorije i prakse kao proturječne i nejasne, argumenti da se radi o para-stvarnom pravu korištenja u području luka su bili još jači. Sukladno u praksi prihvaćenim tumačenjima dosega odredaba ZPVDLP-a, objekti izgrađeni na pomorskom dobru, ne samo u lukama javnog prometa, već i u posebnim lukama, pa i u izvanlučkom području, vodili su se kao osnovna sredstva društvenih poduzeća. Ova praksa bit će kasnije od presudne važnosti za provedbu pretvorbe društvenih poduzeća koja su poslovala na pomorskom dobru, a i ishodište brojnih nezakonitih upisa, nastalih konverzijom prava korištenja (odnosno prava na korištenje pomorskog dobra) u pravo vlasništva (o pretvorbi vidjeti infra 4.).^[13]

• Trajanje prava na korištenje pomorskog dobra prema ZPVDLP-u
  • Trajanje prava na korištenje pomorskog dobra u izvanlučkom području

Prema čl. 5. ZPVDLP-a jedan od bitnih elemenata odluke o davanju na korištenje pomorskog dobra je odredba kojom se određuje vrijeme korištenja pomorskog dobra. Zakon, a niti neki podzakonski akt, nisu sadržavali odredbe o kriterijima na temelju kojih bi općinska skupština odredila duljinu trajanja prava na korištenje pomorskog dobra. U praksi su odluke općinskih skupština duljinu trajanja određivale vrlo raznoliko – ponekad u trajanju u određenom broju godina, a ponekad su korisniku prava na korištenje pomorskog dobra dodjeljivale trajno pravo na korištenje ili trajno pravo na korištenje dok korisnik obavlja djelatnost.^[14]

Ovdje se može postaviti pitanje je li odluka općinske skupštine kojom se dodjeljuje vremenski neograničeno pravo na korištenje pomorskog dobra donesena u skladu sa ZPVDLP-om.

Užim tumačenjem odredbe čl. 5. ZPVDLP-a dolazi se do zaključka da dodjeljivanje prava na korištenje pomorskog dobra u izvanlučkom području na neodređeno vrijeme nije bilo u skladu sa ZPVDLP-om. U prilog užem shvaćanju odredbe čl. 5 ZPVDLP ide argument da je pomorsko dobro dobro u općoj uporabi i da je davanje na korištenje pomorskog dobra iznimka, a iznimke u pravilu treba restriktivno tumačiti. Za istaknuti je i to da se u čl. 42. ZPVDLP-a, kojim su uređeni bitni elementi odluke o davanju na korištenje pomorskog dobra radi izgradnje posebne luke ne spominje vrijeme trajanja prava na korištenje pa je pitanje zašto bi ga zakonodavac izrijekom propisao u čl. 5 ZPVDLP-u da mu nije želio dati značaj vremenskog ograničenja.

Široko bi tumačenje odredbe čl. 5. ZPVDLP-a imalo za posljedicu pozitivan odgovor na postavljeno pitanje. Argument u korist ovakvog tumačenja je da je i odredba o trajnom pravu na korištenje pomorskog dobra odredba o vremenu korištenja pomorskog dobra, koje je u tom slučaju neograničeno. Iako se u današnje vrijeme ovako široko tumačenje može činiti preekstenzivnim, ono se čini puno prihvatljivijim promatramo li odredbu čl. 5. ZPVDLP-a u vremenskom i društvenopravnom kontekstu unutar kojega je donesen i primjenjivan ZPVDLP, kada je dodjeljivanje (različitih) prava na korištenje bez vremenskog ograničenja bilo uobičajeno. Osim toga, i samo tumačenje ostalih odredbi ZPVDLP-a, koje je bilo blagonaklono širenju značaja odredbi u korist društvenopravnih osoba svakako je argument in favorem šireg tumačenja odredbe čl. 5. ZPVDLP. Konačno, i takvo, trajno pravo na korištenje pomorskog dobra, bilo je podložno primjeni čl. 15.-19. ZPVDLP-a o prestanku prava korištenja i, posebno o uskrati daljnjeg prava korištenja pomorskog dobra ako to zahtijeva opći interes ili korisnik pomorskog dobra ne koristi pomorsko dobro na način, ili pod uvjetima, ili u granicama ovlaštenja sadržanim u odluci o davanju na korištenje tog dobra; ili ne privede namjeni ili ne izgradi objekt koji je bio ovlašten izgraditi ili ne plati zaostalu naknadu za korištenje pomorskog dobra u roku od šest mjeseci od dana dospijeća naknade.

Na isto pitanje, je li odluka općinske skupštine u skladu sa ZPVDLP-om, treba odgovoriti i u slučaju kada se njome dodjeljuje trajno pravo na korištenje pomorskog dobra, dok korisnik obavlja djelatnost. Ovo je trajno pravo na korištenje ograničeno uvjetom „dok korisnik obavlja djelatnost“. Iako se, na prvi pogled ovo pravo na korištenje razlikuje od neograničenog trajnog prava korištenja, zapravo i nema razlike budući da su oba prava podložna primjeni čl. 15. i 17. ZPVDLP-a, i oba prestaju uskratom u slučaju kada se pomorsko dobro ne koristi u skladu s odlukom o dodjeli prava na korištenje. Korisnik pomorskog dobra, kome je, zbog općeg interesa, uskraćeno daljnje korištenje tog dobra, imao je, po samom Zakonu pravo na naknadu troškova samo za rad i sredstva uložena u oduzeto pomorsko dobro (čl. 18 ZPVDLP).^[15]

Radi se o odredbi čije tumačenje u praksi i literaturi nije pronađeno, pa ostaje dvojbeno koje bi se od ovih tumačenja trebalo prihvatiti. Međutim, ovo se pitanje postavlja više na teorijskoj razini. Naime, odluke o dodjeli prava na korištenje pomorskog dobra postale su pravomoćne te njihova potencijalna neusklađenost sa ZPVDLP-om nije od utjecaja na prava stečena na temelju takvih odluka. Naime, pravomoćnost kao neizmjenjivost upravne odluke redovitim pravnim lijekovima predstavlja nužnu pretpostavku zasnivanja legitimnih očekivanja kako će ovlaštenik moći koristiti pravo sadržano u istoj.^[16]

• Trajanje prava na korištenje pomorskog dobra u posebnim lukama

Odredba o vremenskom trajanju prava na korištenje pomorskog dobra radi izgradnje posebne luke nije bila obvezan dio odluke općinske skupštine o davanju pomorskog dobra na korištenje radi izgradnje posebne luke prema posebnim odredbama ZPVDLP-a o posebnim lukama (v. čl. 42.-45. ZPVDLP).

Propisano je samo da u odluci mora biti određeno područje takve luke. Temeljna obveza korisnika luke propisana je već zakonom – on je dužan održavati i koristiti luku prema njezinoj namjeni i zahtjevima sigurnosti plovidbe. Doduše, treba imati na umu da se u odnosu na luke podredno primjenjuju opće odredbe o pomorskom dobru, pa bi se moglo tumačiti da odluka o dodjeli pomorskog dobra na korištenje u posebnoj luci mora sadržavati sve ono što i odluka na izvanlučkom području, ukoliko nije drugačije određeno u posebnom dijelu zakona – dakle, i odredbu o vremenu korištenja pomorskog dobra. U teoriji i praksi ipak je prevladao stav da odredba o vremenskom trajanju prava nije obvezni dio odluke pa pravo na korištenje pomorskog dobra za izgradnju posebne luke nije bilo vremenski ograničeno svim društvenim poduzećima.^[17] U literaturi je bilo isticano da vremensko trajanje prava na korištenje pomorskog dobra može biti određeno ne samo kalendarski, nego da ga je moguće odrediti i uvjetom, na način da se određeno područje može koristiti za svrhe luke nautičkog turizma dok ne bude potrebno njegovo korištenje u druge svrhe. Da je dodjela vremenski neograničenog prava na korištenje pomorskog dobra za posebne luke bila zakonita potvrđuje i odredba čl. 65. st. 6. ZML-a koja regulira upravo pretvorbu prava na korištenje pomorskog dobra u lukama posebne namjene koje nemaju određen rok (vidjeti infra 4.2.).

Ni ovdje, kao niti za izvanlučko područje, nisu postojali ujednačeni kriteriji na temelju kojih su općinske skupštine određivale vremensko trajanje prava na korištenje pomorskog dobra, odnosno nije bilo specificirano u kojim slučajevima se ono dodjeljuje trajno. Stoga, kada je i bilo određeno vremensko trajanje prava na korištenje pomorskog dobra, ono nije (uvijek) bilo u korelaciji s ulaganjima u pomorsko dobro i na njemu izgrađene objekte i amortizacijom učinjenih ulaganja.

3. Pretvorba društvenih poduzeća koja su dio imovine imala na pomorskom dobru

Ustav RH iz 1990. godine u najviše vrednote ustavnog poretka ubraja nepovredivost vlasništva (čl. 3.). Vlasništvo se jamči (čl. 48. st. 1. Ustava). Društveno se vlasništvo ne spominje. Od toga trenutka započinju složeni procesi pretvorbe društvenih poduzeća u trgovačka društva s poznatim vlasnikom te pretvorbe društvenog vlasništva i uspostave novog stvarnopravnog režima koncipiranog na individualističkim i liberalističkim načelima. Radi provođenja ovog složenog procesa pretvorbe društvenog vlasništva donijet je cijeli niz propisa.

U prvom je redu potrebno analizirati na koji je način provedena pretvorba društvenih poduzeća koja su dio svoje imovine imala na pomorskom dobru, i na koji se način u tom postupku tretiralo pravo na korištenje pomorskog dobra. Ovo je potrebno kako bi se potom moglo utvrditi jesu li trgovačka društva, odnosno, osobe koje su u postupku pretvorbe (i privatizacije) postale dioničari ili stjecatelji udjela trgovačkih društava koja su poslovala na pomorskom dobru imale legitimna očekivanja da će trajno pravo na korištenje pomorskog dobra, čiji je nositelj bilo pretvoreno trgovačko društvo, biti tretirano (zaštićeno) kao stečeno pravo.

Pretvorba društvenih poduzeća u trgovačka društva regulirana je Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća. Radi se o zakonu koji je donesen s ciljem pretvorbe poduzeća s društvenim kapitalom u dioničko društvo ili društvo s ograničenom odgovornošću koje ima u cjelini poznatog vlasnika (čl. 1. i 4. ZPDP), pri čemu je novonastalo društvo pravni sljednik pretvorenog društvenog poduzeća koje prestaje postojati (čl. 6. st. 2. ZPDP).

Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća nije sadržavao niti jednu odredbu o postupku pretvorbe društvenih poduzeća koja su dio svoje imovine imala na pomorskom dobru.^[18] Hrvatski zakonodavac, nažalost, nije shvatio važnost dvojbi oko pravne naravi prava na korištenje pomorskog dobra i opasnost koju za pomorsko dobro one predstavljaju (posebice u kombinaciji s nesređenim zemljišnoknjižnim stanjem na koje su upućivali i sudska praksa i teorija još puno prije osamostaljenja Republike Hrvatske), pa niti ZPVDLP, kao lex specialis, kojim je u to doba bila uređena materija pomorskog dobra nije bio dopunjen posebnim odredbama o pretvorbi takvih poduzeća i načinu valorizacije prava na korištenje pomorskog dobra, odnosno ulaganja poduzeća u pomorsko dobro. Izostanak posebnih pravila Vukmanović je ocijenila začuđujućim upravo zbog notornog raskoraka između normativnog uređenja i faktičnog stanja i zatečenih prava društvenih poduzeća na pomorskom dobru i smatrala je da je takvo stanje svakako zahtijevalo intervenciju zakonodavca, bilo u smjeru isključenja objekata iz društvenog kapitala koji se pretvara, bilo isključenjem primjene ZPDP-a na društvena poduzeća koja su imala imovinu na pomorskom dobru.^[19]

Tek nakon što je većina društvenih poduzeća koja su bila korisnici posebnih luka već provela postupak pretvorbe, donesen je ZML, koji je na snagu stupio 5. siječnja 1996. On sadrži posebnu odredbu o provođenju postupka pretvorbe nad korisnicima luka posebne namjene. ZML je upućivao na primjenu ZPDP-a, ali tek nakon što se prethodno utvrde granice pomorskog dobra sukladno važećim propisima (čl. 66. st. 1. ZML). Međutim, ova je odredba stigla prekasno. U skladu s obvezom iz ZPDP-a da se pretvorba provede do 30. lipnja 1992. (čl. 9. ZPDP), većina je društvenih poduzeća koja su bila korisnici posebnih luka taj postupak provela.^[20]

Postupak pretvorbe bio je definiran kao postupak pretvorbe poduzeća s društvenim kapitalom u poduzeće kojemu je određen vlasnik (čl. 1. ZPDP). Društveni je kapital također bio definiran Zakonom, kao razlika između vrijednosti sredstava (ukupne aktive) poduzeća i vrijednosti obveza poduzeća, uključujući obveze prema pravnim i fizičkim osobama na temelju njihovih trajnih uloga u poduzeću (čl. 2. st. 1. ZPDP).^[21] Zakonom je, nadalje, bilo propisano da su društvena poduzeća dužna Hrvatskom fondu za privatizaciju (dalje HFP ili Fond) dostaviti na suglasnost odluku o pretvorbi poduzeća, uz koju su, između ostaloga, bili dužni dostaviti podatke i dokaze o pravu korištenja nekretnina i elaborat o procjeni vrijednosti poduzeća, koji sadrži knjigovodstvenu i procijenjenu vrijednost poduzeća (čl. 11. st. 1. i 2. ZPDP ).

Da bi se mogla izvršiti pretvorba, društvena su poduzeća, bila dužna u procjenu vrijednosti društvenog kapitala uključiti svu imovinu koja je bila vođena u aktivi poduzeća. Statusnom pretvorbom društvenih poduzeća posredno je dolazilo i do pretvorbe prava upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenopravnih osoba na stvarima u društvenom vlasništvu u pravo vlasništva.^[22] Međutim, prava na korištenje pomorskog dobra nisu se mogla pretvarati u pravo vlasništva. Naime, budući da pomorsko dobro u vrijeme provođenja postupka pretvorbe nije bilo sposobno biti predmetom prava vlasništva, odnosno bilo je u nevlasničkom režimu (i prema ZPVDLP-u, i prema kasnijim PZ/94 i ZML-u), ova prava nisu mogla biti pretvorena u pravo vlasništva, neovisno o tome što se nekim pravima korištenja pridavao stvarnopravni karakter. Potvrdu ovog stava nalazimo i u odredbi čl. 360. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima,^[23] koja propisuje: Pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu postalo je pretvorbom nositelja toga prava – pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni sljednik dotadašnjega nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva; osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije. A posebnim zakonom nije bilo propisano drugačije.

S obzirom da su, prema tumačenju ZPVDLP-a ranije prihvaćenom u sudskoj praksi, objekti izgrađeni na pomorskom dobru činili dio osnovnih sredstava društvenog poduzeća i kao takvi su se vodili u aktivi poduzeća, u praksi se postavilo pitanje na koji način postupati s takvim objektima u postupku pretvorbe. Iako je u početku praksa Fonda glede načina procjene pomorskog dobra i objekata na njemu izgrađenih bila različita ubrzo se ustalila praksa neuračunavanja vrijednosti zemljišta – pomorskog dobra, već samo vrijednosti objekata, i to kao vrijednost ulaganja u pomorsko dobro.^{[24], [25]} Fond je tako obrazlagao svoj stav rezultatima simulacije pretvorbe društvenog poduzeća koje je poslovalo isključivo na pomorskom dobru i kod kojega vrijednost ulaganja nije procjenjivana pa je vrijednost društvenog kapitala bila niska, čak i negativna.^[26] Fond je, nadalje, u svom očitovanju Vladi istakao da su ulaganja poduzeća u pomorsko dobro imala za cilj postizanje dobiti te da stoga tako uloženi kapital čini dio neto poslovne aktive društva, a koja je osnovica za emisiju dionica.^[27]

U dijelu se teorije isticalo da Fond, zapravo, i nije imao druge mogućnosti, odnosno, nije mogao odgoditi „niti olako zabraniti“ pretvorbu društvenih poduzeća koja su imala imovinu na pomorskom dobru ako je zahtjev takvih poduzeća bio pravovremen i uredan.^[28] Stoga se postupanje Fonda u teoriji karakteriziralo kao postupanje koje „nema direktnog uporišta ni u ZPDP ni u odredbama posebnih propisa, već je praktičan način rješavanja ovog složenog problema u nedostatku jasnih zakonskih određenja o načinu pretvorbe na pomorskom dobru.“^[29]

Izloženi „praktičan način za rješavanje ovog složenog problema“ kasnije se pokazao vrlo nepravičnim. Čini se da bi pravičnije bilo da se, procjena ulaganja procjenjivala kroz vrijednost prava na korištenje pomorskog dobra, jer bi tek tada bilo vidljivo kolika je vrijednost društvenog kapitala, odnosno vrijednost trgovačkog društva nastalog pretvorbom. Značaj i ekonomska vrijednost prava na korištenje pomorskog dobra, dakle, prava gospodarski eksploatirati pomorsko dobro oplemenjeno gradnjom različitih vrsta građevina uopće se nisu procjenjivali, iako se radi o dijelu imovine društvenog poduzeća, odnosno njegovom subjektivnom pravu, čija se vrijednost može izraziti u novcu, i o čijoj vrijednosti uvelike ovisi i vrijednost društvenog kapitala. Jasno je da je vrijednost prava na korištenje pomorskog dobra tim veća što je duže njegovo vremensko trajanje, odnosno da je bilo pogrešno u obzir uzimati isključivo vrijednost ulaganja u pomorsko dobro. Ovo posebice u odnosu na ona poduzeća s kratim rokom trajanja prava na korištenje. Treba, međutim, istaći da su, u vrijeme dodjele prava na korištenje pomorskog dobra, kao i u vrijeme pretvorbe društvenih poduzeća (pa čak i kasnije, u vrijeme konverzije ovih prava u prava iz koncesije), korisnici pomorskog dobra bili uvjerenja da će pravo na korištenje (odnosno kasnije koncesiju) moći automatizmom produžavati te da će kontinuiranim korištenjem pomorskog dobra na kojem su izgradili objekte doista i nastaviti ostvarivati dobit – što je, kako je točno tvrdio Fond, i bio cilj ulaganja u pomorsko dobro.

Privatizacija poduzeća, koja se odvijala nakon postupka pretvorbe, obavljala se na temelju procijenjene vrijednosti poduzeća (čl. 9. st. 11. ZPDP), odnosno, dioničari i stjecatelji udjela su odluke o ulaganju kapitala donosili na temelju procijenjene vrijednosti poduzeća. Predmet daljnjeg razmatranja su samo ona trgovačka društva u čiju je procijenjenu vrijednosti društvenog kapitala unesena vrijednost ulaganja u pomorsko dobro, a na temelju trajnog prava na korištenje pomorskog dobra ili trajnog prava na korištenje pomorskog dobra dok obavlja djelatnost.

4. Konverzija prava na korištenje pomorskog dobra u koncesiju

U postupku pretvorbe društvenih poduzeća, kao što je pojašnjeno supra, prava na korištenje pomorskog dobra nisu bila posebno procjenjivana niti je pretvorba društvenih poduzeća imala utjecaj na ta prava. Ona su, kao stečena prava, nastavila egzistirati sa sadržajem s kojim su bila i dodijeljena (u nekim su se slučajevima čak nastavljala koristiti iako je bio istekao rok na koji su dodijeljena). Tek nakon što je većina pretvorbi već okončana dolazi do konverzije ovih prava u prava iz koncesije.

Prije analize odredbi o konverziji prava na korištenje pomorskog dobra u koncesiju potrebno je podsjetiti kako se korisnike pomorskog dobra kojima je od strane općinske skupštine bilo dodijeljeno trajno, vremenski neograničeno, pravo na korištenje pomorskog dobra može podijeliti u dvije skupine – one pravne subjekte kojima je dodijeljeno pravo na korištenje pomorskog dobra na temelju odredbe čl. 5. st. 1. ZPVDLP-a (pravo na korištenje pomorskog dobra u izvanlučkom području) i pravne subjekte kojima je pomorsko dobro dodijeljeno na korištenje „radi izgradnje posebne luke“. Ova je podjela važna jer su prava na korištenje pomorskog dobra mijenjana dvama zakonima – jedan se odnosio na izvanlučko, a drugi na lučko područje.

27. siječnja 1994. hrvatski zakonodavac donosi PZ/94, koji je stupio na snagu 22. ožujka 1994. U Dijelu trinaestom, pod naslovom Ovlaštenja, prijelazne i završne odredbe nalazi se i odredba čl. 1039. koja propisuje postupak zamjene odluka o pravu na korištenje pomorskog dobra u odluke o koncesiji za područje pomorskog dobra. Godinu i pol dana kasnije, 13. prosinca 1995. donesen je ZML, koji u Prijelaznim i završnim odredbama regulira postupak konverzije prava na korištenje pomorskog dobra u koncesiju na lučkom području. ZML je stupio na snagu 5. siječnja 1996.

Datumi stupanja na snagu ovih zakona predstavljaju trenutke kada je došlo do promjene pravnih uređenja korištenja pomorskog dobra, odnosno lučkog područja. Time je nastupila situacija da su ovlaštenici prava na korištenje pomorskog dobra bili nositelji prava koja primjenom novih pravnih režima ne bi mogli steći jer ono više nije postojalo. Kako bi postojeća prava na pomorskom dobru uskladio s novim pravim režimom, zakonodavac je predvidio postupke zamjene postojećih prava na korištenje pomorskog dobra u prava iz koncesija. Pritom, čini se, nije u dovoljnoj mjeri vodio računa o stečenim pravima i legitimnim očekivanjima bivših korisnika.

• Konverzija prava na korištenje pomorskog dobra u koncesiju u izvanlučkom području

Zamjena prava na korištenje pomorskog dobra (izvan luka) stečenog na temelju odredbi ZPVDLP-a odvijala se na temelju odredbe čl. 1039. PZ/94.

Županijski uredi za pomorstvo na čijem se području nalazilo pomorsko dobro bili su, sukladno navedenoj odredbi, dužni objaviti tri puta u službenim glasnicima i u važnijim dnevnim listovima te oglasom u općinama na području kojeg se nalazi pomorsko dobro poziv svim korisnicima pomorskog dobra koji su to pravo stekli po ZPVDLP-u da odluku o davanju na korištenje pomorskog dobra prijave u roku od šest mjeseci računajući od dana trećeg oglasa u Narodnim novinama. Sankcija za nepostupanje prema pozivu bila je prestanak važenja takve odluke, odnosno prestanak pravne osnove za korištenje pomorskog dobra (čl. 1039. st. 2. PZ/94).

Ovlaštenicima prava na korištenje koji su pravovremeno prijavili postojanje prava korištenja i pružili dokaz o dobivenom pravu korištenja pomorskog dobra, njegovom opsegu i pravnom naslovu stjecanja, davatelj koncesije bio je dužan zamijeniti odluku o davanju na korištenje pomorskog dobra odlukom i ugovorom o koncesiji u skladu s odredbama PZ/94.

Izuzev navedene odredbe, PZ/94 nije sadržavao niti jednu odredbu kojom bi regulirao postupak odlučivanja o pretvorbi prava na korištenje pomorskog dobra u koncesiju na pomorskom dobru pa su davatelji koncesija odluke donosili primjenom općih odredbi o davanju koncesije. Odluka o koncesiji morala je sadržavati odredbe o području pomorskog dobra koje se daje na upotrebu i/ili korištenje; način, uvjete i vrijeme upotrebe i/ili korištenja pomorskog dobra, naknadu koja se plaća za koncesiju; ovlaštenja davatelja koncesije; prava i obveze ovlaštenika koncesije uključujući i obvezu održavanja i zaštite pomorskog dobra (čl. 60. st. 1. PZ/94). U odnosu na područje pomorskog dobra, način i uvjete korištenja, prava i obveze ovlaštenika odluke o koncesiji bile su, u pravilu, izrađene po uzoru na odluke o pravu na korištenje pomorskog dobra. Razlike su postojale u odnosu na iznose naknade i vremensko korištenje pomorskog dobra.

Iako su davatelji koncesije prema PZ/94 bili skupština županije kada se koncesija davala na razdoblje do 12 godina, Vlada Republike Hrvatske za koncesije davane na razdoblje od 12 do 33 godine te Sabor Republike Hrvatske za koncesije trajanja dužeg od 33 godine (čl. 62. st. 1-3. PZ/94), sve su odluke o zamjenama odluka o pravu na korištenje donosile skupštine županija, najčešće na rok od maksimalnih 12 godina, neovisno o tome na koje je razdoblje bilo dodijeljeno ranije pravo na korištenje (pa i kada je ono bilo trajno) i neovisno o visini ulaganja procijenjenih i unesenih u temeljni kapital i kao i eventualnih daljnjih investicija.^{[30], [31]} U slučajevima bivših korisnika koji su imali trajno pravo na korištenje ovakve su odluke imale za posljedicu znatno ograničavanje prava stečenih prema odredbama ZPVDLP-a. Ovim odlukama, osim što su povrijeđena stečena prava – prava na trajno korištenje pomorskog dobra, mnogim je trgovačkim društvima onemogućena čak i sama amortizacija ulaganja koja su im unesena u temeljni kapital (a time je, naravno, onemogućeno i stjecanje dobiti, što je bio prvotni cilj ulaganja). Ovdje treba istaći da u praksi nije bilo nekog otpora na ovakva postupanja, budući da su koncesionari bili čvrstog uvjerenja da će se koncesije, po isteku roka na koji su dodijeljene, produljivati automatizmom. Ovakva uvjerenja, da će problemi nedovoljnog vremenskog razdoblja za amortizaciju ulaganja riješiti izmjenom zakona bili su zasnovani na stavu Ministarstva mora, prometa i infrastrukture koje je, primjerice, u tezama za izmjenu Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama kao posebno pitanje koje se mora raspraviti istaklo upravo pretvorbu na pomorskom dobru i, između ostaloga, potrebu produženja razdoblja trajanja koncesije za neamortiziranu građevinsku vrijednost objekta.^[32] Osim toga, bivši korisnici i nisu imali neku mogućnost izbora jer je sankcija za nepostupanje bila gubitak prava na gospodarsko korištenje pomorskog dobra.

• Konverzija prava na korištenje pomorskog dobra u koncesiju u posebnim lukama

Zakon o morskim lukama, koji je stupio na snagu 5. siječnja 1996. godine uređivao je obvezu provedbe konverzije prava na korištenje pomorskog dobra u koncesiju u lukama posebne namjene. Korisnici pomorskog dobra u lukama posebne namjene koji su pravo na korištenje pomorskog dobra stekli po ZPVDLP-u, odnosno koji su to pravo stekli na osnovi valjane pravne osnove,^[33] bili su pozvani da odluku o davanju na korištenje pomorskog dobra u luci posebne namjene prijave županijskim uredima za pomorstvo, a davatelji koncesije po zakonu su bili dužni zamijeniti odluke o davanju na korištenje pomorskog dobra u luci posebne namjene odlukom i ugovorom o koncesiji ukoliko je korisnik pružio dokaz o dobivenom pravu korištenja, njegovu opsegu i pravnom naslovu stjecanja (čl. 65. st. 1., 3., 4. ZML). Postupak dodjele koncesije za postojeće luke posebne namjene i način određivanja naknade za koncesiju u tim lukama nešto su detaljnije bili razrađeni odredbama čl. 10-13. Uredbe o postupku dodjele koncesija i načinu određivanja granice za luke posebne namjene.^[34] Tako su svi korisnici luka posebne namjene bili dužni dostaviti županijskom uredu i studiju gospodarske opravdanosti s pokazateljima amortizacije luke i prijedlogom daljnjeg roka korištenja u odnosu na programe razvoja (čl. 11. st. 1. t. 1. Uredbe), a na temelju koje se određivala naknada za koncesiju, cijeneći pritom visinu uloženog kapitala u odnosu na troškove i prihode poslovanja i pretpostavljeni profit (čl. 12. st. 2. Uredbe). Međutim, u praksi su se vrijeme trajanja koncesije,  kao i visina naknade utvrđivali šablonski, sasvim neovisno o dostavljenoj dokumentaciji.

ZML je sadržavao nekoliko odredbi koje su se odnosile upravo na aspekt vremenskog trajanja prava na korištenje pomorskog dobra koje se pretvaralo u koncesiju. Osnovno pravilo temeljilo se na načelu zaštite stečenih prava, odnosno, odluka i ugovor o koncesiji davali su se na rok na koji je korisniku pomorsko dobro bilo dano na korištenje prema ZPVDLP-u.

Međutim, u slučaju kada takav rok nije bio propisan (jer prema ZPVDLP-u nije bio nužan sadržaj odluke o dodjeli pomorskog dobra na korištenje), kao i u slučaju kada je taj rok već istekao, odluku je donosilo nadležno tijelo, koje je koncesiju dodjeljivalo u skladu s odredbama ZML-a (čl. 65. st. 6. ZML). Ovom su odredbom u isti pravni položaj stavljeni korisnici pomorskog dobra koji su imali vremenski neograničeno (trajno) pravo na korištenje pomorskog dobra (i koji su očekivali da će se to njihovo stečeno pravo poštivati), s onima koji u trenutku podnošenja zahtjeva više uopće nisu imali pravni temelj za korištenje pomorskog dobra jer im je to pravo prestalo protekom roka na koji im je bilo dodijeljeno.

Za pretpostaviti je da namjera zakonodavca nije bila nanijeti nepravdu onim korisnicima koji su imali vremenski neograničeno pravo na korištenje pomorskog dobra, već svim subjektima koji su u pomorsko dobro ulagali omogućiti da tako obogaćeno pomorsko dobro gospodarski eksploatiraju. Budući da je koncesija, po definiciji, vremenski ograničeno pravo, zakonodavac je želio na neki način razriješiti sudbinu onih prava koja nisu bila vremenski determinirana. Međutim, odredba čl. 65. st. 5. ZML-a bila i ostala krajnje nepravična, upravo za one korisnike pomorskog dobra koji su imali pravo na trajno korištenje pomorskog dobra, odnosno za dioničare i stjecatelje udjela u takvim trgovačkim društvima čije je pravo postalo vremenski ograničeno.

 Odredbom čl. 65. st. 6. ZML-a nisu bili propisani posebni kriteriji za određivanje vremenskog trajanja koncesije, već je samo bilo propisano da odluku donosi tijelo iz čl. 28. st. 3. ZML-a, odnosno u pogledu luka posebne namjene od značaja za Republiku Hrvatsku – Vlada Republike Hrvatske za razdoblje do 33 godine, te Sabor Republike Hrvatske za razdoblje od 33 do 99 godina, a u lukama posebne namjene od županijskog značaja za razdoblje do 12 godina županijsko poglavarstvo. Dakle, trajanje koncesije bilo je determinirano razvrstajem luke po značaju za Republiku Hrvatsku, što je bilo posebice ograničavajuće za luke od županijskog značaja. I ovdje su davatelji koncesije dodjeljivali koncesije u pravilu na maksimalan vremenski period – županijske skupštine su dodjeljivale koncesije do 12 godina, a Vlada na 32 godine.^[35]

Razvrstaj luka prema značaju bio je reguliran Odlukom o razvrstaju luka posebne namjene.^[36] Isključivi kriterij za razvrstaj luke nautičkog turizma prema značaju bio je kapacitet vezova (samo brojčani) takve luke. Tako su luke s kapacitetom do 200 vezova u moru bile luke od županijskog značaja te su mogle dobiti koncesiju na najviše 12 godina, dok se u slučaju luka s kapacitetom većim od 200 vezova moglo dodijeliti koncesiju do čak 99 godina. Od utjecaja nije bila ni visina ulaganja, ni očekivano razdoblje amortizacije ulaganja, kvaliteta i kvantiteta dodatnih usluga, broj zaposlenih, prihodi, površina luke, veličina vezova…^[37] Industrijske su luke bile razvrstane u one od značaja za Republiku Hrvatsku ukoliko su u njih mogli uploviti brodovi preko 1.000 GT, a u one županijskog značaja ukoliko su u njih mogli uploviti brodovi do 1.000 GT. Nije se u obzir uzimao godišnji promet luke, broj vezova, lučki kapaciteti, povezanost luke sa željezničkom i cestovnom infrastrukturom, a što nesporno jesu okolnosti koje utječu na značaj luke (i što proizlazi iz odredbi o razvrstaju luka otvorenih za javni promet). I mjerila za razvrstaj brodogradilišnih luka nisu bila razrađena, odnosno one brodogradilišne luke s veličinom navoza preko 50 metara, odnosno veličinom doka preko 1.000 tona nosivosti bile su od značaja za Republiku Hrvatsku dok su one s manjim navozima (neovisno o broju navoza i broju narudžbi i isporučenih brodova ili njihovoj vrijednosti) odnosno veličinom doka manjom od 1.000 tona nosivosti bile luke županijskog značaja. Športske i ribarske luke bile su uvijek luke županijskog značaja, neovisno o njihovu kapacitetu i svim ostalim okolnostima koje bi doista mogle i trebale utjecati na njihov razvrstaj. Konačno, treba istaknuti i to da je razvrstaj luka prema djelatnostima (na vojne, luke tijela unutarnjih poslova, luke nautičkog turizma, industrijske luke, športske luke i ribarske luke) nije zatvoren popis, već su te luke bile samo primjerično nabrojane (kao i u ZPVDLP-u). Opravdano je, stoga, postaviti i pitanje na koji se način određivalo razvrstaj po značenju za takve luke.

Jasno je da izloženi kriterij nisu bili pravični, posebno kada se uzme u obzir to da je razvrstaj luka po značaju bilo od izravnog utjecaja na vremensko trajanje koncesije. Sasvim je opravdano postaviti pitanje da li se kroz tako kratko razdoblje na koje je mogla biti dodijeljena koncesija za luku od županijskog značaja uopće mogla amortizirati vrijednost ulaganja u pomorsko dobro, a zasigurno se nije mogla ostvariti ona dobit koja bi se ostvarila da je pravo na korištenje pomorskog dobra ostalo neograničeno.

Odluke donesene primjenom čl. 65. ZML-a za bivše je nositelje prava na korištenje imalo iste negativne učinke kao i odluke o konverziji prava u izvanlučkom području, po PZ/94 – stečena prava su ograničena, a legitimna očekivanja društva odnosno njegovih dioničara i stjecatelja udjela da će pomorsko dobro moći koristiti trajno nisu ostvarena.

5. Zaključno o stečenim pravima i legitimnim očekivanjima bivših nositelja prava na trajno korištenje pomorskog dobra

Društvena poduzeća koja su bila nositelji prava na korištenje pomorskog dobra prošla su, nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, dva postupka koja su bitno utjecala na njihov pravni položaj danas. Prvi je bio postupak pretvorbe društvenih poduzeća u trgovačka društva, tijekom kojega je u vrijednost društvenog kapitala procijenjena (i) vrijednost ulaganja u pomorsko dobro, a što je predstavljalo osnovicu za emisiju dionica. Drugi je postupak bio postupak konverzije prava na korištenje pomorskog dobra u pravo iz koncesije.

Neka su trgovačka društva sljednici društvenih poduzeća koja su imala imovinu i na pomorskom dobru oštećena u postupku pretvorbe društvenih poduzeća, neka u postupku konverzije prava, a neka su oštećena u oba postupka. U kojem su trenutku oštećeni u vezi je s vremenskim trajanjem prava na korištenje pomorskog dobra dodijeljenog prema ZPVDLP-u.^[38] Naime, trajanje prava na korištenje pomorskog dobra nije bilo od utjecaja na procjenu vrijednosti poduzeća u postupku pretvorbe, a čini se da je, za postizanje pravičnog ishoda postupka pretvorbe, trebalo biti. Naime, pored visine ulaganja u pomorsko dobro, osnovica za procjenu vrijednosti i, posljedično, za emisiju dionica, trebalo je biti i samo pravo na korištenje pomorskog dobra, kao subjektivno imovinsko pravo, koje je činilo dio imovine društvenog poduzeća. Ovo stoga jer je upravo vrijeme kroz koje će se ulaganjima oplemenjeno pomorsko dobro moći eksploatirati presudno za procjenu stvarne vrijednosti takvih društvenih poduzeća.

Za ona trgovačka društva koja su imala neograničeno pravo na korištenje pomorskog dobra, sam postupak pretvorbe društvenih poduzeća nije imao negativne učinke. Na pomorskom se dobru nije moglo stjecati vlasništvo pa su trgovačka društva ostala titulari trajnog prava na korištenje pomorskog dobra, a vrijednost ulaganja u pomorsko dobro procijenjena im je i unesena u temeljni kapital. Ovim je društvima, kao i njihovim dioničarima i stjecateljima udjela, šteta nanesena u postupku konverzije prava na korištenje pomorskog dobra u pravo iz koncesije, jer je tim postupkom ranije stečeno trajno pravo korištenja postalo vremenski ograničeno – u područjima izvan luka na maksimalno 12 godina, a u područjima posebnih luka ovisno o njihovu značaju na 12 odnosno 32 godine. Takvim je postupkom zamjene ne samo bitno vremenski ograničeno nekada trajno pravo, što je utjecalo na daljnju (ne)mogućnost stjecanja dobiti gospodarskim iskorištavanjem pomorskog dobra, nego su time neka trgovačka društva dovedena u situaciju da neće uspjeti niti amortizirati učinjena ulaganja (kako ona prije postupka pretvorbe, tako i sva ona učinjena do konverzije prava na korištenje pomorskog dobra u pravo iz koncesije), a onda niti ostvariti dobit iz takvih ulaganja (a zbog čega su ona prvotno i učinjena!). Dakle, negativni učinci pretvorbe, koja je provedena procjenom ulaganja u pomorsko dobro u društveni kapital i potom unesena u temeljni kapital trgovačkog društva, nastupili su za ova društva u trenutku konverzije prava na korištenje pomorskog dobra u koncesiju. Konverzije prava odvile nakon što su postupci pretvorbe (i privatizacije) društvenih poduzeća u trgovačka društva već bili privedeni kraju u odnosu na znatan broj društvenih poduzeća. Stoga dioničari, odnosno stjecatelji udjela u postupku pretvorbe nisu znali niti su trebali znati da će pravo na korištenje pomorskog dobra postati vremenski ograničeno, već su razumno i legitimno mogli očekivati da će ono ostati vremenski neograničeno.

Zakonskim odredbama čl. 1039. PZ/94 i čl. 65. ZML-a i postupanjem po njima, grubo je prekršeno nekoliko odredbi Ustava Republike Hrvatske i njegovih temeljnih načela. Arbitrarnim (odnosno, jednoobraznim) donošenjem odluka o vremenskom trajanju koncesije nastale konverzijom prava na korištenje pomorskog dobra narušena je jednakost poduzetnika na tržištu, a što je Ustavom zaštićeno pravo iz čl. 49. st. 2. Još važnije, pretvorbom trajnog prava na korištenje pomorskog dobra u vremenski ograničenu koncesiju nakon što su prodane dionice odnosno udjeli trgovačkog društva oštećeni su ulagači, čime je također počinjena povreda Ustava, odnosno njegove odredbe iz čl. 49. st. 4., kojom je propisano da se prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom. Učinjena je i povreda ustavnog jamstva prava vlasništva (čl. 48. Ustava RH), kojim se štiti ne samo pravo vlasništva, nego vrlo širok krug privatnih prava, odnosno sva privatna imovinska prava.^[39] Sam Ustav, doduše, predviđa mogućnost zakonskog ograničavanja, pa i oduzimanja prava vlasništva, ali to je dopušteno isključivo uz naknadu tržišne vrijednosti (čl. 50. st. 1. Ustava RH). Smatramo nespornim da je  pravo na trajno korištenje pomorskog dobra, kao subjektivno imovinsko pravo, činilo sastavni dio imovine društva (kao što ga danas čini pravo iz koncesije) te da ono potpada pod jamstvo prava vlasništva iz čl. 48. st. 1. Ustava RH i čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.^[40] To je subjektivno imovinsko pravo bitno sadržajno izmijenjeno – ograničeno je vremenski, što će protekom roka imati značaj oduzimanja prava, a da bivši nositelji prava na korištenje koje je pretvoreno u koncesiju nisu obeštećeni za takvo ograničenje, odnosno oduzimanje prava.

Donošenjem zakona kojima se čini povreda jamstva Ustavom zajamčenih prava ujedno je učinjena povreda načela ustavnosti i zakonitosti koje podrazumijeva da svi zakoni moraju biti u skladu sa Ustavom (čl. 5. Ustava RH), odnosno narušene su čak dvije temeljne vrednote ustavnog poretka – nepovredivost vlasništva i vladavina prava iz čl. 3. Ustava RH.

Pojam vladavine prava označava sustav vlasti utemeljen na poštivanju ustava, zakona i drugih propisa, kako od strane građana (adresata pravnih normi), tako i od samih nositelja državne vlasti (adresanata pravnih normi).^[41] Ovdje je upravo nositelj vlasti, zakonodavac, jednom odredbom uspio pregaziti sve navedene Ustavne odredbe. Navedeni su zakoni dio zakonodavnog stampeda i normativnog optimizma koji je uslijedio nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, a koji je bitno obilježilo uvjerenje da se zakonskim promjenama mogu rješavati problemi i izvoditi velike reforme, uz istodobno zanemarivanje pitanja i problema provedbe zakona.^[42]

Izloženi problemi (kao i oni tek usputno spomenuti vezani uz ona društva koja su imala vremenski ograničeno pravo na korištenje pomorskog dobra) koji su nastali pretvorbom društvenih poduzeća s imovinom (i) na pomorskom dobru i potom konverzijom prava na korištenje pomorskog dobra u koncesiju vuku korijene iz vremena važenja ZPVDLP-a i donošenja odluka općinskih skupština o davanju na korištenje pomorskog dobra. Tadašnji zakon nije imao pravila o načinu utvrđivanja vremenskog trajanja prava na korištenje pomorskog dobra pa su odluke o vremenskom trajanju prava bila u pravilu nevezane za planirane investicije, važnost objekta i slično. Zapravo, čak i kod vremenski ograničenih prava na korištenje, bilo je uvriježeno stajalište da će ta prava (ukoliko se ovo izvršavaju u skladu s ugovornim i zakonskim obvezama) društvenom poduzeću biti produljena, budući da je korištenje pomorskim dobrom imalo, u pravilu, za cilj stjecanje dobiti društvenom poduzeću.

Odredbama o konverziji prava na korištenje pomorskog dobra u vremenski ograničene koncesije došlo je do primjene jednog novog, dotada nepoznatog instituta, na odnose nastale primjenom ranijih propisa. Trgovačka društva, njihovi dioničari, odnosno stjecatelji udjela u trenutku pretvorbe zasigurno nisu očekivali da će pravo na korištenje pomorskog dobra koje je bilo bez vremenskog ograničenja (ili ograničeno uvjetom „dok se obavlja gospodarska djelatnost“) postati vremenski ograničeno, posebice ne na kratke rokove od 12 godina ili kraće u slučaju pomorskog dobra u izvanlučkom području i u lukama od županijskog značaja. Štoviše, imali su stečeno pravo i legitimno očekivanje da će to pravo moći nastaviti koristiti u opsegu u kojem su ga stekli.

Odlukama donesenim na temelju odredbi PZ/94 i ZML-a o pretvorbi prava na (trajno)  korištenje pomorskog dobra u pravo na gospodarsko korištenje pomorskog dobra na temelju vremenski ograničene koncesije povrijeđeni su interesi ovih trgovačkih društava grubim zadiranjem u njihova stečena prava.^[43] Načelo zaštite stečenih prava važno je načelo našeg pravnog poretka, koje zajedno za načelom zaštite legitimnih očekivanja i zabrane retroaktivnog djelovanja propisa čine dio načela pravne sigurnosti,^[44] a time i šireg pravnog načela vladavine prava iz čl. 3. Ustava Republike Hrvatske.

Iako stečena prava valja razlikovati od legitimnih očekivanja (koja su usmjerena na pravo stranke da u budućnosti stekne pravo koje joj je zakon jamčio u trenutku pokretanja upravnog postupka) radi se o vrlo srodnim konceptima, pa se primjenom načela zaštite legitimnih očekivanja štite i ovlaštenici stečenih prava, odnosno, štite se njihova legitimna očekivanja da će stečena prava moći i nadalje izvršavati u skladu sa sadržajem toga prava. ^[45]

Povreda stečenih prava učinjena je bivšim ovlaštenicima trajnog prava na korištenje pomorskog dobra i onima koji su to pravo imali tako dugo dok obavljaju djelatnost. Iz današnje perspektive teško je u punom obujmu shvatiti nekadašnja prava korištenja, a posebice trajno pravo korištenja. No, ono je praktično bilo izjednačeno s pravom vlasništva i nitko od bivših nositelja takvog prava nije mogao ni pomisliti na to da bi jednog dana to i takvo pravo moglo biti suženo ili ukinuto. Ovo tim više jer su ta prava bila verificirana određenim pojedinačnim pravomoćnim upravnim aktom. Pravni subjekt koji je stekao takvo pravo imao je zagarantiranu sigurnost svoje pravne pozicije. S tim u svezi, s punim je pravom mogao očekivati rješavanje bilo kakve buduće situacije na način da mu to pravo, jednom ostvareno i dodijeljeno, ne može biti oduzeto, pod uvjetom urednog obavljanja gospodarske djelatnosti. Na temelju tog, „zauvijek“ stečenog prava planirane su i različite aktivnosti i ulaganja, uvijek i s obzirom na objektivnu i razumnu osnovu da će stečeni pravni položaj ostati neizmijenjen. Ova predvidljivost stečenog pravnog položaja čini širi pojam pravne sigurnosti i u teoriji prava Europske unije, gdje takva legitimna očekivanja čine opća pravna načela, koja se primjenjuju upravo u situacijama kad ne postoji pisana pravna norma, a pravila bivšeg pravnog poretka su zamijenjena novim pravilima po kojima takva prava više ne mogu nastati (niti se kao kod prava korištenja izvan pomorskog dobra mogu pretvoriti u pravo vlasništva). Nema nikakve sumnje da su promjenama propisa grubo iznevjerena stečena prava (a time i legitimna očekivanja) takvih pravnih subjekata. Njihova trajna prava zamijenjena su vremenski ograničenim pravom iz koncesije, pri čemu pravo na naknadu po prestanku koncesije uopće nije propisano. Time su njihova nekadašnja stečena prava, utemeljena na nekadašnjem Zakonu i pojedinačnom pravnom aktu, sadržajno potpuno promijenjena, a njihova legitimna očekivanja uvelike povrijeđena.

Djelovanjem načela zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja trebali su biti zaštićeni bivši ovlaštenici trajnog prava na korištenje pomorskog dobra, kao i oni nositelji trajnog prava na korištenje pomorskog dobra koji su ta prava imali dok obavljaju djelatnost, s obzirom da su ta prava stekli temeljem pravomoćnih upravnih odluka općinskih skupština. Oni su, nesporno je, imali stečena prava i stoga i legitimna očekivanja da će ta svoja prava moći i ubuduće koristiti u skladu sa sadržajem toga prava, odnosno pod uvjetima pod kojima je pravo stečeno, odnosno, vremenski neograničeno. Naime, bivši nositelji trajnog prava na korištenje pomorskog dobra ili prava na korištenje dok se obavlja djelatnost, imali su legitimno očekivanje da će uvjeti iz pojedinačnih upravnih akata biti ispunjeni, kako je napisano u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske,  „s obzirom na razumno opravdano povjerenje u konačni i pravomoćni upravni akt koji je imao valjanu pravnu osnovu, u kojem slučaju je zahtjev dostatno ustanovljen, a time i ovršan, što ga kvalificira kao „imovinu“ u smislu čl. 1. Protokola broj 1 na Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.“ ^[46] Ustavni  je sud nadalje, u citiranoj odluci, zaključio da je navedeno legitimno očekivanje samo po sebi konstitutivno za vlasnički interes podnositelja, pa je u konkretnom slučaju pravomoćna građevinska dozvola (a u našem slučaju, pravomoćna odluka o pravu na trajno korištenje pomorskog dobra) sastavni dio imovine podnositelja koja potpada pod jamstvo članka 48. stavka 1. Ustava i članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

Osim toga, treba istaknuti da su trgovačka društva koja su bila nositelji prava na korištenje na pomorskom dobru, nakon pretvorbe, a prije konverzije imala određena ulaganja u pomorsko dobro, a što također nije vrednovano u postupku konverzije prava na korištenje u koncesiju, odnosno onemogućilo je amortizaciju svih ulaganja.^[47] Nije uzeto u obzir niti to da će i tijekom trajanja koncesije zasigurno biti nužne određene investicije. Ovdje treba naglasiti da ulaganja koja se izvode radi zadovoljavanja zakonskih odredbi (zadovoljavanje tehničkih, ekoloških, sigurnosnih ili nekih drugih standarda),^[48] predstavljaju i povećanje vrijednosti tog dijela pomorskog dobra, pa se takva ulaganja svakako moraju valorizirati, bilo produljenjem koncesije, na temelju čl. 22. ZPDML-a, bilo novčanom naknadom protuvrijednosti, jer bi u suprotnome došlo do stjecanja bez osnove države koja je nositelj pravne vlasti na pomorskom dobru.^[49]

Brojni su koncesionari iskoristili mogućnost podnošenja zahtjeva za produženje razdoblja na koje je koncesija dana sukladno čl. 28. st. 7. i 8. ZML-a,^[50] odnosno čl. 22. ZPDML-a,^[51] i oni su im, u pravilu, bili odobravani. Ipak, tome nije uvijek i beziznimno bilo tako.^[52] Razlozi navedeni u odredbi čl. 22. ZPDML-a, na temelju kojih koncesionar može tražiti produljenje koncesije vrlo su generalni – „ako nove investicije to gospodarski opravdavaju“ i „ako nastupi viša sila“ pa bi se gotovo sve veće izvanredne investicije zapravo mogle podvesti pod jednu od ove dvije točke. Međutim, budući da ZPDML-om nije propisan ni postupak po kojem se ovakvo produljenje dopušta, niti kriteriji za donošenje takve odluke, njezino je donošenje prepušteno na diskrecijsku ocjenu davatelju koncesije. Odluka bi, doduše, u skladu s odredbom čl. 98. Zakona o općem upravnom postupku^[53] trebala biti obrazložena na način da se iz nje vide razlozi koji su bili odlučujući pri ocjeni zahtjeva, donosno razlozi zbog kojih nije usvojen zahtjev koncesionara.^[54] Međutim, takvo je produženje bilo moguće tražiti samo ukoliko nove investicije to gospodarski opravdavaju ili ukoliko nastupi viša sila ili promijenjene okolnosti zbog kojih se u razdoblju koncesije ne mogu ostvariti koncesijski ciljevi. Ovo se produženje stoga nikako ne može tretirati kao kompenzacija za uvođenje vremenski ograničene koncesije.

Nerješavanje izloženih problema dovesti će do situacija da će se, prestankom koncesija za gospodarsko korištenje pomorskog dobra, ulaganja u pomorsko dobro morati brisati iz imovine društva, a ako nema dovoljno sredstava u rezervama društva morat će se smanjiti temeljni kapital, što će u nekim situacijama sigurno utjecati na pad vrijednosti dionica, i moguće rezultirati nelikvidnošću, stečajem pa i likvidacijom trgovačkog društva. Za društva čija je djelatnost primarno vezana upravo za gospodarsko korištenje koncesioniranog pomorskog dobra ovakve su posljedice vrlo izgledne. Brisanjem ulaganja iz imovine društva to ulaganje, međutim, ne prestaje postojati, ono je sada dodana vrijednost pomorskom dobru, pa u tom trenutku dolazi do stjecanja bez osnove na strani države. Država će, naime, takvo pomorsko dobro, izgrađeno ulaganjem koje je procijenjeno i potom prodano dioničarima i stjecateljima udjela u postupku pretvorbe i privatizacije, dati u koncesiju i na taj način povećati svoju imovinu (još jednom).

Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio je mogućnost primjene instituta stjecanja bez osnove od strane države zbog ulaganja učinjenih u pomorsko dobro iako je ono opće dobro. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stav kako primjena instituta nije nemoguća samo zbog činjenice što se radi o dobru koje nije ni u čijem vlasništvu jer se pojam imovina treba tumačiti u svjetlu obveznog prava, kao svaka moguća korist ili mogućnost povećanja imovine ili prava jedne osobe, a ne samo pravo vlasništva i druga stvarna prava. Davanjem pomorskog dobra na gospodarsko korištenje na temelju koncesije uz obvezu koncesionara na plaćanje koncesijske naknade davatelj koncesije^[55] ostvaruje korist iz povećane vrijednosti pomorskog dobra, iako ono nije njegovo vlasništvo. Dakle, prestankom koncesije sadašnjih koncesionara, davatelj koncesije moći će dati u koncesiju ne samo izgrađeno, oplemenjeno pomorsko dobro, već s njime vrlo često i već izgrađen brend za visoku koncesijsku naknadu.

Argument da se u ovom slučaju radi o stjecanju na temelju valjane pravne osnove (ugovora o koncesiji zaključenog na temelju PZ/94 i ZML-a) može se suprotstaviti argument da su same odredbe navedenih zakona bile protuustavne, kako je pojašnjeno supra. Upravo je država, donošenjem navedenih protuustavnih propisa, sama sebi dala (nevaljani) pravni temelj za stjecanje nečega što joj ne pripada – odnosno što je pripadalo bivšim nositeljima prava na korištenje pomorskog dobra. Stoga bi se moglo reći da se u konkretnim slučajevima radi o neopravdanom obogaćenju, kao heterogenom institutu širem od stjecanja bez osnove.^[56] Taj trenutak nastupa istekom roka na koji je ugovor o koncesiji zaključen, jer tek u tom trenutku dolazi do izlaska ulaganja iz imovine koncesionara i stjecanja na strani davatelja koncesije. Ipak, da bi se u praksi izbjeglo pokretanje i vođenje dugotrajnih sporova zbog stjecanja bez osnove zakonodavac bi mogao ispraviti pogreške koje su dosada učinjene zakonskim reguliranjem ove problematike.

Stanje koje imamo danas nije posljedica loše primjene kvalitetnih zakona, nego primjene nekvalitetnih zakona. Cijeli korijen problema leži u konfuznim i nedorečenim propisima o pretvorbi i o pomorskom dobru, nepostojanju posebnih propisa o pretvorbi na pomorskom dobru i lošim odredbama o konverziji prava na korištenje pomorskog dobra u koncesiju. Odgovornost za konfuzne i nekvalitetne propise ne počiva ni na sudovima, ni upravnim tijelima, ni voditeljima zemljišnih knjiga, ni nesavjesnim pojedincima koji su htjeli u postupku pretvorbe dobiti nešto više od onoga što im je pripadalo. Odgovornost počiva na zakonodavcu.^[57]

Zakonodavac bi, čim prije, morao ispraviti ovu nepravdu i trgovačkim društvima koja su sljednici društvenih poduzeća koja su svoju imovinu imala (i) na pomorskom dobru  zajamčiti minimum prava, zasnovan na „komercijalnoj pravednosti“. Takva bi se pravednost mogla postići, primjerice, obeštećenjem trgovačkih društava čiji su prednici ulagali u pomorsko dobro za pravo koje im je ograničeno i koje će im prestati, bilo od strane novog koncesionara koji mora naknaditi ulaganja, ali i otkupiti brend, ili produljenjem koncesije (kao jednokratnom mjerom, ali prilikom čije bi se dodjele vodilo računa o svim investicijama i jamstvu prava stečenih ulaganjem kapitala) uz koncesijsku naknadu koja omogućava amortizaciju ulaganja ili slično. Iako se, na prvi pogled, produljenje koncesije ili propisivanje prava na naknadu može činiti suprotnim ne samo domaćim nego i europskim propisima o koncesijama, smatramo da bi ono kao jednokratna mjera zakonodavca usmjerena na ispravljanje povrede stečenih prava bilo ne samo opravdano, nego i poželjno, jer su učinjena takva sadržajna zahvaćanja subjektivnih imovinskih prava iz čl. 48. st. 1. Ustava Republike Hrvatske koja bi za posljedicu morala imati obvezu naknade tržišne vrijednosti oduzete imovine iz čl. 50. st. 1. Ustava.

^[1] NN, br. 19/74, 24/74, 39/74, 39/75, 17/77, 18/81 (u daljnjem tekstu: ZPVDLP).

^[2] NN, br. 19/91, 26/91, 45/92, 83/92, 84/92, 18/93, 94/93, 2/94, 9/95, 42/95, 21/96, 118/99, 99/03, 145/10 (u daljnjem tekstu: ZPDP). Pored ZPDP-a, kao općeg pretvorbenog propisa, pretvorba određenih pravnih osoba odvijala se i prema odredbama posebnih propisa.

^[3] NN, br. 17/94, 74/94, 43/96, 158/03, 181/04 (u daljnjem tekstu: PZ/94).

^[4] NN, br. 108/95, 6/96, 137/99, 97/00, 158/03 (u daljnjem tekstu: ZML).

^[5] Detaljno o navedenoj podjeli i pravnom položaju pojedinih grupa trgovačkih društava vidjeti: Stanković, Gordan, Tuhtan Grgić, Iva, Posljedice uračunavanja vrijednosti ulaganja u objekte na pomorskom dobru u određenju iznosa temeljnog kapitala društva u postupku pretvorbe društvenog poduzeća u društvo kapitala, Pravni okvir za luke nautičkog turizma (ur. akademik Barbić, Jakša), izd. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2018., str. 108-121.

^[6] Ustav Republike Hrvatske, NN, br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14 (u daljnjem tekstu: Ustav ili Ustav RH).

^[7] Sl. list. SFRJ, br. 53/76, 57/83, 85/87, 6/88, 77/88, 40/89, 60/89, NN, br. 53/91 (u daljnjem tekstu: ZUR).

^[8] Zakon o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima, komentar: Stevanović, Božidar, Rijeka, 1975., str. 4. Ovakvo je bilo i stajalište Luke Rijeka, koja je bila koautor Prijedloga zakona.   

p

^[9] U tom smislu bilo je izraženo i stajalište Upravnog suda Republike Hrvatske u Primjedbama u vezi s potrebom izmjena ZPVDLP-a, listopad, 1981. Vidjeti kod: Frković, Snježana, Stečena prava na pomorskom dobru, u: Nekretnine kao objekti imovinskih prava (opća redakcija Jelčić, O.), Narodne novine d.d., Zagreb, lipanj 2004., str. 135. O argumentima za oba tumačenja vidjeti: Stanković, G., Tuhtan Grgić, I., op. cit., str. 98-100. i tamo citirana literatura.

^[10] Prema Frković takav je stav iznio Republički komitet za pomorstvo, saobraćaj i veze u očitovanju iz veljače 1982. Frković, S., Raspolaganje…, op. cit., str. 295.

^[11] Vukmanović, Dubravka, Pretvorba i privatizacija na pomorskom dobru, u: Pomorsko dobro, Inženjerski biro, Zagreb, 2005., str. 119.

^[12] Vidjeti: Frković, Snježana, Prikaz otvorenih pitanja u odnosu na pomorsko dobro, u: Uloga i ovlasti državnog pravobraniteljstva glede određenih nekretnina u vlasništvu RH i općih dobara uz osvrt na neke obveznopravne odnose, Inženjerski biro, Zagreb, 2000, str. 8. Bolanča smatra da su samo organizacije udruženog rada kao korisnici luke otvorene za javni promet mogle koristiti operativnu obalu, lukobrane i druge lučke objekte imale pravo korištenja koje je predstavljalo stvarno pravo proizašlo iz društvenog vlasništva, dok su ostali slučajevi prava korištenja na pomorskom dobru imali obveznopravni karakter.

^[13] Frković, S., Stečena prava…, op. cit., str. 139.

^[14] Primjerice Odluka o davanju na korištenje pomorskog dobra u svrhu izgradnje otvorenog plivačkog bazena, kojom je HRO Ilirija iz Biograda na moru dodijeljeno pomorsko dobro „na trajno korištenje“ (t. 1. Odluke, Odluka Skupštine općine Biograd na Moru, broj: Up/I-C3-2-1996/1986 od 10. listopada 1986.).

^[15] Takve su odredbe bila sadržane i u Odlukama i ugovorima o pravu na korištenje pomorskog dobra. Primjerice u t. 8. Odluke Skupštine općine Biograd na moru o davanju na trajno korištenje pomorskog dobra kojom je u svrhu izgradnje marine o (Broj: 01-717/1983. od 14. lipnja 1983.). Također čl. . Ugovora o davanju na korištenje pomorskog dobra radi izgradnje luke posebne namjene, br. 03-2-329/1-1997 zaključen dana  10. veljače 1977. godine.

^[16] Đerđa, Dario, Zaštita legitimnih očekivanja u upravnom pravu, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, v. 34, br. 1, str. 100. Ovo jasno proizlazi i iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-IIIB-1373/09 od 7. srpnja 2009. u kojoj se navodi kako stranke imaju legitimno očekivanje temeljeno na razumno opravdanom povjerenju u konačni i pravomoćni upravni akt, koje predstavlja imovinu u smislu članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.

^[17] Rješenjem Skupštine općine Biograd na moru, br. 01-2068/3-1976 od 27. prosinca 1976. kojim se dodjeljuje pravo na korištenje pomorskog dobra za izgradnju športske lučice-marine „Ilirija“, na temelju kojega je zaključen Ugovor kojim je „pomorsko dobro dano na neodređeno vrijeme  to jest sve dok se Hotelsko poduzeće „Ilirija“ iz Biograda na moru bavi privremeno sportskom djelatnošću na tom dodijeljenom pomorskom dobru““ (t. 4. Ugovora).

Skupština općine Biograd na moru donijela je i Odluku o davanju na trajno korištenje pomorskog dobra kojom je u svrhu izgradnje marine ovo pravo dodijeljeno Hotelskoj radnoj organizaciji Ilirija. Točka 8. glasila je „HRO „Ilirija“ kao korisnik koristit će dodijeljeno pomorsko dobro na neodređeno vrijeme, tj. sve dok se bavi privrednom djelatnošću na tom dobru, ili do nastupa okolnosti predviđenih u čl. 15., 16., 17., 18. i 19. citiranog Zakona.“ (Broj: 01-717/1983. od 14. lipnja 1983.).

U Odluci o dodjeljivanju na trajno korištenje pomorskog dobra koju je 23. lipnja 1984. donijela Skupština općine Biograd na moru osim u nazivu odluke nije niti bilo odredbe o trajanju prava na korištenje pomorskog dobra na kojem je korisnik bio dužan izgraditi luku posebne namjene. (Odluka broj: Up/I-03-2-2842/1984).

^[18] Doduše, Uredbom o Izmjenama i dopunama ZPDP (NN, br. 45/92) dopunjen je čl. 1. st. 4. te su od primjene ZPDP izuzete „pravne osobe koje su osnovane temeljem posebnih propisa“. Time su iz pretvorbe izuzeta društvena poduzeća luka, budući da su ova poduzeća bila osnovana prema ZPVDLP. Međutim, budući da posebne luke (luke nautičkog turizma, ribarske luke, sportske luke i dr.) nisu bile osnivane temeljem posebnog propisa, one ostaju u polju primjene ZPDP-a.

^[19] Vukmanović, D., op. cit., str. 121.

^[20] Granice pomorskog dobra nisu bile utvrđene u svim lukama nautičkog turizma u kojima je pretvorba provedena. Zbog toga su neki autori smatrali da su pretvorbe (a onda i privatizacije) luka provedene prema ZPDP prije stupanja na snagu ZML-a protuzakonite te da bi ih trebalo poništiti. Vidjeti primjerice: Hlača, Vinko, Morske luke u režimu pomorskog dobra i koncesije, u: Pomorsko dobro i koncesije (ur. Matulović, M.), Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 1995, str. 43-60. Ostaje nejasno na koji su način u spornim slučajevima donošene odluke o tome koje će se nekretnine smatrati pomorskim dobrom, pa stoga ne procjenjivati u vrijednost društvenog kapitala. O problemima proširenja područja luke vidjeti: Stanković, G., Tuhtan Grgić, I., op. cit., str. 111-116.

^[21] Iz društvenog su kapitala bila izuzeta poljoprivredna zemljišta koja su vlasnicima bila oduzeta nakon 15. svibnja 1945. Društvenom je poduzeću, odnosno njegovu organu upravljanja bilo dopušteno odlučiti hoće li vrijednost stanova ulazi u temeljni kapital ili ne.

^[22] O postupku pretvorbe i privatizacije postoji brojna literatura. Za opći pregled pretvorbe društvenih poduzeća vidjeti primjerice: Barbić, Jakša, Kopun, Vladimir, Parać, Zoran, Pretvorba društvenih poduzeća (ur. Barbić, J.), Organizator i Consult Invest, Zagreb, 1992. O pretvorbi društvenog vlasništva vidjeti: Simonetti, Petar, Pretvorba društvenog vlasništva na nekretninama, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 1998., 2, str. 363-421. Da statusna pretvorba nema i stvarnopravne učinke smatraju Gavella i Josipović. Vidjeti: Gavella, Nikola, Josipović, Tatjana, Pravni učinci pretvorbe društvenih poduzeća s osobitim osvrtom na njezine imovinskopravne učinke, u: Informator, Male stranice, no. 5106-5107, 5108. Posebno o pretvorbi (i privatizaciji) na pomorskom dobru: Frković, S., Prikaz otvorenih pitanja…, op. cit.; Vukmanović, D., op. cit.

^[23] NN, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 (u daljnjem tekstu: ZV).

^[24] U aktivi poduzeća su se vodile i nekretnine (od kojih su neke u naravi, u cijelosti ili dijelom, bile pomorsko dobro). Takve nekretnine, nesporno je, nisu smjele biti procjenjivane u vrijednost društvenog kapitala, iako se i to događalo u nekim slučajevima. U drugim se slučajevima procjenjivala vrijednost objekata izgrađenih na pomorskom dobru, dok se najčešće procjenjivala samo vrijednost ulaganja u objekte izgrađene na pomorskom dobru. Detaljno o razlozima prihvaćanja modela procjene vrijednosti ulaganja u pomorsko dobro od strane Hrvatskog fonda za privatizaciju vidjeti: Očitovanje Fonda Vladi Republike Hrvatske od 22. veljače 1995. Cit. prema: Vukmanović, D., op. cit., str. 122. Vidjeti i Vukmanović, D., op. cit., str. 121-123.; Frković, S., Stečena prava…, op. cit., str. 166-167.; Stanković, G., Tuhtan Grgić, I., op. cit., str. 104-106.

^[25] Upravo je na taj način, procjenom ulaganja u objekte izgrađene na pomorskom dobru na temelju prava na korištenje, a čiji je nositelj bilo društveno poduzeće „ILIRIJA“ proveden postupak pretvorbe ovog poduzeća. Vidjeti Rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju o iskazu nekretnina procijenjenih u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća, Klasa 943-01/96-01/1486, Urbroj: 563-04-403/96-2 od 12. srpnja 1996, ispravljen Zaključkom Hrvatskog fonda za privatizaciju, Klasa 943-01/96-01/1486, Urbroj: 563-04-403/97-5 od 26. ožujka 1997.

^[26] Cit. prema: Frković, S., Stečena prava…, op. cit., str. 167.

^[27] Očitovanje Fonda Vladi Republike Hrvatske od 22. veljače 1995. Cit. prema: Vukmanović, D., op. cit., str. 122.

^[28] Vukmanović, D., op. cit., str. 121.

^[29] Vukmanović, D., op. cit., str. 123.

^[30] Ovlaštenici prava na korištenje nisu bili dužni dostaviti nikakvu drugu dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo koja su ulaganja u pomorsko dobro izvršili, na koji su im način ona procijenjena u postupku pretvorbe, u kojoj su mjeri ona amortizirana, koja su dodatna ulaganja potrebna, plan daljnjeg korištenja i slično. Za razliku od PZ/94, kasnije doneseni ZML i na temelju njega donesena Uredba o postupku dodjele koncesija i načinu određivanja granice za luke posebne namjene, po čijim se odredbama vršila pretvorba prava na korištenje u lukama posebne namjene, nešto su detaljnije uredili ovaj postupak, iako, niti oni, in fine, nisu polučili pravičnim postupkom pretvorbe ovih prava u koncesije (vidjeti infra 4.2.).

^[31] Tako je, primjerice, zamijenjena odluka Skupštine općine Biograd na moru od 10. listopada 1986. Br.: Up/I-03-2-1996/1986 i Ugovor o dodjeli pomorskog dobra na korištenje od 10. travnja 1987. godine, Br.: 03-02-1996/2-1986. (kojom je bilo dijeljeno trajno pravo na korištenje pomorskog dobra) Odlukom Županijske skupštine Zadarske županije o dodjeli koncesije na pomorskom dobru, klasa: 342-01/98-01/3, ur. br. 2198/1-02-98-3 od 20. listopada 1998. (Službeni glasnik, br. 6, listopad 1998., str. 7.), a kojom se koncesija na pomorskom dobru, dodjeljuje HTP „ILIRIJA“ „glede gospodarskog korištenje i/ili posebne upotrebe otvorenog plivačkog bazena do 31. prosinca 2008. godine.“ (čl. 1. i 2. Odluke). Koncesija je, dakle dodijeljena na razdoblje od 10 godina. Na temelju navedene Odluke zaključen je 17. studenoga 1998. Ugovor o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja otvorenog plivačkog bazena.

^[32] Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, Uprava pomorskog prometa, pomorskog dobra i luka, Klasa: 011-01/06-05/10; Ur. broj: 530-04-08-3 ncp od 4. studenog 2008.

^[33] U teoriji se ukazivalo da je sintagma „na osnovi valjane pravne osnove“ sporna i da postoji „mogućnost široke voluntarističke interpretacije značenja i pojma valjane pravne osnove…“ Hlača, Vinko, Koncesije u lukama, posebice turističkim, športskim, marinama i ostalim lukama posebne namjene, u: Hrvatsko pomorsko pravo (izabrani radovi), Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2001., str. 243.

^[34] NN, br. 108/96, 158/03, 23/04 (u daljnjem tekstu: Uredba o postupku dodjele koncesija ili Uredba).

^[35] Tako je Županijsko poglavarstvo Zadarske županije donijelo Odluku o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja luke posebne namjene kojom se zamjenjuje Rješenje Skupštine općine Biograd na moru, br. 01-2068/3-1976 od 27. prosinca 1976. kojim se dodjeljuje pravo na korištenje pomorskog dobra za izgradnju športske lučice-marine „Ilirija“, te Ugovora o davanju na korištenje pomorskog dobra radi izgradnje luke posebne namjene, br. 03-2-329/1-1997 zaključen dana  10. veljače 1977. godine s odlukom o dodjeli koncesiji na rok od 12 godina (v. čl. 1. i 3. Odluke, Klasa: 324-01/98-01737, Ur. broj: 2198/1-03-98-2 od 8. prosinca 1998.), iako je po prethodnom rješenju to pravo bilo dano na neodređeno vrijeme, odnosno sve dok se korisnik bavi sportskom djelatnošću na tom dobru.

Vlada Republike Hrvatske donijela je odluku o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja luke posebne namjene – luke nautičkog turizma Kornati, kojom je prihvatila prijavu postojećeg korisnika „ILIRIJA“ d.d., Biograd n/m za daljnje gospodarsko korištenje pomorskog dobra luke posebne namjene na vremensko razdoblje od 32 godine, računajući od potpisa Ugovora o koncesiji (čl. IV. Odluke, Klasa: 934-01/98-02/09, Urbroj: 5030116-98-2 od 10. prosinca 1998., NN, br. 160/1998). Pravo korištenja pomorskog dobra po ranijoj je Odluci i Ugovoru bilo dodijeljeno na neodređeno vrijeme, tj. sve dok se korisnik bavi privrednom djelatnošću.

^[36] NN, br. 38/96. Vidjeti čl. III. i IV. Odluke.

^[37] Da značenje koncesije ne mora biti proporcionalno dužini njezina trajanja ukazivao je i prof. Borković. Vidjeti: Borković, Ivo, Primjena općeg pravnog režima koncesije na pomorsko dobro, u: Pomorsko dobro i koncesije (ur. Matulović, M.), Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 1995., str. 25.

^[38] Trgovačka društva koja su imala vremenski ograničena prava korištenja bila su u postupku pretvorbe društvenih poduzeća u lošijem položaju od trgovačkih društava s neograničenim trajanjem prava na korištenje. Ulaganja u pomorsko dobro su im procijenjena na jednak način kao i onim trgovačkim društvima s neograničenim trajanjem prava na korištenje pomorskog dobra, iako je njihova mogućnost daljnjeg gospodarskog iskorištavanja pomorskog dobra bila vremenski ograničena trajanjem prava na korištenje pomorskog dobra. Upravo zbog jednakog načina procjene ulaganja i njegova nepovezivanja s trajanjem prava na korištenje, ova su trgovačka društva (odnosno njihovi dioničari i stjecatelji udjela) očekivala da će im pravo na korištenje pomorskog dobra biti produljeno (neki su smatrali da ga trebaju

dobiti i na besplatno korištenje). Njima je, međutim, pravo na korištenje zamijenjeno koncesijom u jednakom trajanju kao što je bilo pravo na korištenje. Iako je na taj način ispoštovano stečeno pravo – pravo na korištenje pomorskog dobra, oni su, zapravo dovedeni u nejednak položaj prema ostalim poduzetnicima kojima su ulaganja u pomorsko dobro procjenjivana na jednak način, čime je povrijeđena ustavna odredba iz čl. 49. st. 2. kojom je propisano da država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu.

Treća skupina trgovačkih društva su ona kojima je pravo na korištenje pomorskog dobra isteklo. Naime, iako ZML regulira „zamjenu“ prava na korištenje koncesijom, kod tih se trgovačkih društva radi o  dodjeli novog prava i to prava iz koncesije u istom trajanju kao i trgovačkim društvima koja su imala vremenski neograničeno pravo na korištenje pomorskog dobra (12, odnosno 32 godine). Iako je odredba ZML-a vrlo povoljna za ova trgovačka društva, treba uzeti u obzir da je i tim društvima u procjenu društvenog kapitala ušla vrijednost ulaganja u pomorsko dobro.

Iako Vukmanović i Frković ne rade razliku između navedenih kategorija trgovačkih društava navode kako su mnoga društva nastala u postupku pretvorbe (a čiji su prednici ulagali u pomorsko dobro i to im je ulaganje procijenjeno i uneseno u temeljni kapital) smatrala da su trebala dobiti besplatnu koncesiju u protuvrijednosti procijenjenog ulaganja te su isticala da su bila dovedena u zabludu i da im je društveni kapital bio precijenjen (Vidjeti kod: Vukmanović, D., op. cit., str. 125.), odnosno da su smatrali nepravičnim da su objekte, koje su sami izgradili platili kroz protuvrijednost dionica (a ponekad i na zemljištu koje izvorno nije bilo pomorsko dobro već su ga stekli naplatnim poslom), a na kraju imaju tek vremenski ograničenu, naplatnu koncesiju. (Vidjeti kod: Frković, S., Stečena prava…, op. cit., str. 170.).

^[39] O jamstvu vlasništva kao temeljnog ljudskog prava vidjeti: Gavella, Nikola, u: Gavella, N. et alt., Stvarno pravo, sv. 1., Narodne novine, Zagreb, 2007., str. 353-369.

^[40] Jamstvo prava vlasništva, na ustavnopravnoj razini, štiti to pravo od posizanja države u vlasnička prava pojedinca, shvaćena u vrlo širokom smislu (načelno sva imovinska prava). Vidjeti, primjerice, odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, U-III-661/1999 od 13. ožujka 2000., U-III-72/1995 od 11. travnja 2000.

^[41] Lauc, Zvonimir, Načelo vladavine prava u teoriji i praksi, Pravni vjesnik, god. 32., br. 3-4, 2016., str. 48.

^[42] O tome više: Smerdel, Branko, Promjena vlasti i izgledi ustavne vladavine, str. 86., mrežna stranica https://tripalo.hr/wp-content/uploads/2015/10/HRVATSKA-KAKO-DALJE-ZADANOSTI-I-MOGU % C4%86 NOSTI-9.pdf; Smerdel, Branko, Hrvatski pravni sustav i ustavno načelo vladavine prava, znanstveni skup „Ostvarenje vladavine prava u hrvatskom pravnom sustavu“, Zagreb, 2001.

^[43] Stečena prava su subjektivna prava ili ovlaštenja stečena sudskom odlukom ili odlukom nadležnog tijela, u skladu s tada važećim pravilima, na koja kasnija promjena pravnog režima (pravnih pravila) ne bi smjela utjecati, iako prema novom pravnom režimu ta prava ne bi niti mogla nastati. Takva prava ne bi smjela biti derogirana, ograničena i ostavljena bez pravne zaštite.

^[44] Zaštita stečenih prava ulazi u sadržaj načela pravne sigurnosti, kao općeg načela, i u praksi Europskog suda pravde. Opširno o ovim načelima vidjeti: Šikić, Marko, Ofak, Lana, Nova načela upravnog postupka (s posebnim naglaskom na razmjernost, legitimna očekivanja i stečena prava, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 32., br. 1, str. 127-151.; Đerđa, D., op. cit., str. 83-113.; Vezmar Barlek, Inga, Primjena načela legitimnih očekivanja u praksi Upravnog Suda Republike Hrvatske, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 32., br. 1., 2011., str. 578-579.

^[45] Detaljno o sadržaju načela zaštite legitimnih očekivanja u upravnom pravu vidjeti kod Đerđa, D., op. cit., str. 86-89.

^[46] Presuda Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-IIIB-1373/09 od 7. srpnja 2009.

^[47] Tako je, primjerice, 1996. godine izvršeno ulaganje u rekonstrukciju luke „Ilirija“ (prvotno sportske lučice-marine), izvršavajući time obvezu iz Rješenja Županije Zadarsko-kninske, Ureda za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša od 10. kolovoza 1995., Klasa: UP/I-362-02/95-01/15, Urbroj: 2198-05/1-95-1. Rekonstrukcija je izvedena prema ishođenoj Izmjeni – dopuni građevne dozvole izdane od Ureda za prostorno uređene stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Županije Zadarsko-kninske, Ispostava Biograd na Moru, Klasa: Up/I-361-03/96-01/32, Urbroj: 2198-05/1-97-4 od 10. veljače 1997.

^[48] Primjer takvog ulaganja također je ulaganje u luku „Ilirija“, koje je trgovačko društvo Ilirija d.d. izvelo uz suglasnost Lučke kapetanije Zadarske županije, a radi produbljenja morskog dna zbog dobivanja uvjeta za kategorizaciju luke nautičkog turizma – privezište, o čemu je ishodila i Rješenje o kategorizaciji Hotelske lučice Kornati, od 11. rujna 2006. godine kojega je izdao Ured državne uprave u Zadarskoj županiji, Klasa: UP/-334-08/04-01/32, Urbroj: 2198-08-06-8. 

^[49] U tom smislu vidjeti presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, VSRH, Revt-73/09-2 od 2. ožujka 2010., Tuhtan Grgić, I., Bulum, B., op. cit., str. 327-328.

^[50] Vlada Republike Hrvatske je ugovor mogla produžiti na ukupno 50 godina, a poglavarstvo županije, samo uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske, na ukupno 24 godine.

^[51] NN, 158/2003, 100/2004, 141/2006, 38/2009, 123/2011, 56/2016 (u daljnjem tekstu: ZPDML).

^[52] Tako je zahtjev za produženje roka trajanja koncesija na pomorskom dobru u svrhu gospodarskog korištenja otvorenog plivačkog bazena, koncesionara ILIRIJA d.d., a koji je postavljen radi planiranih adaptacija bazena (dakle, na temelju odredbe čl. 22. ZPDML-a, koji ovlašćuje županijsku skupštinu donijeti odluku o produljenju koncesije ako to nove investicije opravdavaju do ukupno maksimalno 30 godina) prihvaćen samo djelomično jer je produljene umjesto na zahtijevanih dodatnih 20 godina odobreno „do konačne provedbe granice pomorskog dobra za područje koncesije, a najdalje do 31. prosinca 2010. godine“, odnosno samo na dvije godine.

^[53] NN, 47/2009.

^[54] Ilirija d.d. postavila je zahtjev za produženje koncesije pod istim uvjetima za luku nautičkog turizma pod nazivom Hotelska lučica Kornati, pozivajući se upravo na ulaganja koja se nisu amortizirala, a koncesija je isticala. U negativnom odgovoru (očitovanju) Ministarstva mora, prometa i infrastrukture na zahtjev za produženje roka trajanja koncesije za luku nautičkog turizma, Hotelsku lučicu Kornati, Ministarstvo se (pogrešno!) pozvalo na odredbu čl. 46. Zakona o koncesijama (NN, 125/08, u daljnjem tekstu: ZOK), obrazlažući da bi produljenje bilo moguće samo da je zahtjev postavljen prije stupanja na snagu ZOK-a. (Klasa: 34201/11-01/24, Urbroj: 530-04-11-2 od 31. siječnja 2011. Međutim, za ocjenu primjene pravila lex specialis derogat generali bitna je bila odredba čl. 4. st. 3. tog Zakona, prema kojoj se uvjeti, postupak, način i druga pitanja od značaja za davanje koncesija za pojedino područje ili djelatnost uređuju posebnim zakonom. Iz citirane je odredbe proizlazilo da su se na koncesije primarno trebale primjenjivati norme posebnih zakona – dakle ZPDML-u, pa time i njegov čl. 22.

^[55] Danas treba voditi računa i o tome da se koncesijska naknada dijeli na tri dijela, trećina ide u korist državnog proračuna, trećina u korist proračuna županije, a trećina u korist proračuna grada ili općine (čl. 13 ZPDML), dok je prema PZ/1994 koncesijska naknada bila prihod davatelja koncesije.

^[56] Miladin, Petar, Markovinović, Hrvoje, Obogaćenje kao pretpostavka neopravdanog obogaćenja (stjecanja bez osnove), Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 68, (1), 2018., str. 6.

^[57] Tuhtan Grgić, Iva, Stanković, Gordan, Pretvorba, zakonita ulaganja, stečena prava i legitimna očekivanja na pomorskom dobru, Radni materijali za Stručno savjetovanje Pretvorba, zakonita ulaganja, stečena prava, legitimna očekivanja i primjena zakonskih propisa o pomorskom dobru, održanom 20. studenog 2019., u organizaciji Kundih savjetovanja Rijeka, str. 4.