Što treba znati o morskim plažama naslov je javnog predavanja kojeg je 27. svibnja 2024., održala izv. prof. dr. sc. Iva Tuhtan Grgić. Radi se o Ciklusa javnih predavanja o aktualnim temama koje organizira Međusveučilišni centar izvrsnosti Jean Monnet u Opatiji.
Donošenje novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama u srpnju 2023. izazvalo je u periodu pred njegovo donošenje veliku pažnju šire javnosti. Interes javnosti posebno je bio usmjeren na dijelove pomorskog dobra koji su namijenjeni svima – posebice morskim plažama, dok su neki drugi sporni dijelovi Zakona bili preskočeni.
Iva Tuhtan opravdano naglašava da su pitanja granica morskih plaža i neriješeni imovinskopravni odnosi prethodno pitanje, te će bez njihovog kvalitetnog rješavanja samo upravljanje plažama i pomorskim dobrom općenito ostati u nekim slučajevima tek mrtvo slovo na papiru.
Stručni urednik Portala
Što treba znati o morskim plažama
Autor: Izv. prof. dr. sc. Iva Tuhtan Grgić
Plaže su s novim Zakonom konačno dobile zakonski pravni okvir. Iako se radi o napretku u odnosu na rješenja iz starog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama iz 2003. i Pravilnika o vrstama morskih plaža i uvjetima koje moraju zadovoljavati iz 1995., novi je Zakon ostavio neka pitanja otvorenima ili je otvorio nove dvojbe.
Polazno pitanje o kojoj god temi na pomorskom dobru govorimo su granice pomorskog dobra. U dosadašnjoj primjeni Zakona neutvrđene granice pomorskog dobra predstavljale su veliki problem. Ono je polazno pitanje jer određuje teritorijalno polje primjene Zakona. Nažalost, novi Zakon ovo pitanje ne rješava adekvatno. Morska i podmorska komponenta nikada nisu ni bile sporne, ali vrlo često nije jasno koji dio kopna jest, a koji nije pomorski dobro. Primjerice, zakonom je propisano da je plaža pomorsko dobro, ali gdje je točno granica plaže i dijela zemljišta koje nije plaža i koje je u stvarnopravnom režimu (vlasništvu) nije uvijek jasno.
Problemu neutvrđenih granica pomorskog dobra se novim Zakonom pokušalo doskočiti na, potpuno krivi način – propisivanjem da odluka suda ili upravnog tijela kojom se utvrđuje status nekretnine kao pomorskog dobra ima deklaratoran učinak, odnosno da se njome samo potvrđuje stanje koje postoji. Ova odredba stvara privid pravne sigurnosti, a zapravo čini upravo suprotno – ugrožava pravnu sigurnost i otvara vrata za nove imovinskopravne sporove.
Nažalost zakonodavac je propustio riješiti još jedno pitanje koje se javlja kao prethodno za uspješno upravljanje plažama – a to su neriješeni imovinsko pravni odnosi koji postoje na brojnim lokacijama uzduž obale. Bez kvalitetnog rješenja za ova dva pitanja, provedba odredbi o upravljanju morskim plažama (i pomorskim dobrom općenito), sve da su i najkvalitetnije, ostat će u nekim slučajevima tek mrtvo slovo na papiru.
Morska plaža je definirana Zakonom kao prirodni ili izgrađeni i uređeni kopneni i pripadajući morski prostor pomorskog dobra koji služi za boravak, rekreaciju i kupanje te s tim povezane aktivnosti (čl. 3 /17 ZPDML), a pravno uređenje morskih plaža sadržano je u Dijelu četvrtom ZPDML-a, u odredbama čl. 76.-81. Morskom plažom upravlja jedinica lokalne samouprave odnosno javna ustanova za zaštićene dijelove prirode u skladu s Planom upravljanja pomorskim dobrom ili, ukoliko je dana u koncesiju, koncesionar u skladu s odlukom i ugovorom o koncesiji. Kada plaža nije dana u koncesiju o redu na plaži i održavanju plaže dužna je brigu voditi JLS. Iako je zakonom propisano da morskim plažama upravlja JLS, kao davatelj koncesije će se, u pravilu javiti županija, a samo iznimno Vlada RH i JLS.
Zakon propisuje posebna pravila za upravljanje javnim morskim plažama (koje mogu biti prirodne i uređene morske plaže) i morske plaže posebne namjene (plaže za zdravstvene ustanove i plaže za naturalne turiste).
Zajedničko svim javnim morskim plažama je da one moraju biti dostupne svima pod istim uvjetima, da ih se ne smije isključiti iz opće upotrebe, ne smije ih se ograditi niti im na drugi način ograničiti pristup plaži. Ulaz se na javnu morsku plažu ne smije naplaćivati.
Ova pravila vrijede i za plaže na kojima se koncesija dodjeljuje na zahtjev hotelima, kampovima i turističkim naseljima najviše kategorizacije (četiri zvjezdice ili više). Ovakva dodjela koncesije na zahtjev, bez javnog prikupljanja ponuda, moguća je samo pod uvjetom da je uređena morska plaža infrastrukturno povezana s ovim objektima te ako je izvršeno ulaganje u infrastrukturu od strane hotela, kampa ili turističkog naselja s kojim je u neposrednoj vezi.
Je li hotelima i kampovima najviše kategorizacije trebalo omogućiti isključivu upotrebu čisto je političko pitanje – odnosno pitanje želi li se strateški poticati razvoj elitnog turizma ili ne.
Iznimka od navedenih pravila su plaže posebne namjene, namijenjene posebnim grupama korisnika i njihovim specifičnim potrebama.
Iako mogućnost ograđivanja i naplate ulaska na javnu morsku plaže po novom Zakonu nije dopuštena, još uvijek je moguće doći na plažu koja je ograđena ili na kojoj se naplaćuje ulaz. To će biti slučaj kada je dosadašnji koncesionar koji je koncesiju dobio po starom Zakonu imao pravo ograditi plažu ili naplatiti ulaz na plažu (a takvih je koncesija bilo, svega oko 20-tak). Koncesionar će moći to raditi i dalje, do isteka postojeće koncesije.
Konačno je uređeno i pitanje dohranjivanja morskih plaža i to kako u smislu materijala kojima je ono dozvoljeno, tako i u pogledu dozvoljene količine, i uvijek uz suglasnost tijela nadležnog za zaštitu prirode. Ove su odredbe svakako dobrodošle jer je pretjerano nasipavanje pod krinkom dohrane značajno ugrozilo eko-sustave na mnogim lokacijama.
Kada govorimo upravljanju plažama od strane koncesionara i ovdje je značajna uloga na davatelju koncesije, koji mora precizno odredi što sve očekuje od budućeg koncesionara, minimum koji koncesionar mora zadovoljiti, njegova prava i njegove obveze. Koncesije na plažama imaju svojih prednosti i nedostataka – koncesionar se obvezuje na određena ulaganja i pružanje tih usluga građanima, kao i na plaćanje koncesijske naknade, ali naravno da očekuje zaradu. Građani dobivaju uređene plaže s mogućnošću korištenja različitih usluga, a dio koncesijske naknade koji se uplaćuje u korist proračuna JLS (30% od svake koncesije) mora se namjenski koristiti za upravljanje pomorskim dobrom u općoj upotrebi. Neke JLS preferiraju ne davati koncesije za gospodarsko korištenje plaža, već samostalno osiguravaju mogućnost njihova korištenja (a ponudu obogate davanjem dozvola).
Za istaći je kako novi Zakon propisuje obvezu zaštite javnog interesa i propisuje u kojem se dijelu, izraženom u postotku, na plaži može obavljati gospodarska djelatnost, a koji mora ostati slobodan za građanstvo.
U odnosu na prirodne morske plaže izvan građevinskog područja isključena je mogućnost davanja koncesije, dok se za takve plaže unutar građevinskog područja koncesija može dati na maksimalno 5 godina, i ni u kom slučaju nije dopušteno građenje.
Pored koncesije koja služi za gospodarsko korištenje pomorskog dobra – plaže, na plažama JLS mogu dodjeljivati i dozvole (slično bivšim koncesijskim odobrenjima). Radi se o pravu na kratkoročno gospodarsko korištenje pomorskog dobra koje ne isključuje niti ograničava opću uporabu pomorskog dobra. Postupak dodjele dozvola je promijenjen na način da se po novom Zakonu raspisuje javni natječaj. Ovakav način dodjele dozvola na pomorskom dobru u skladu je s pravom EU. Vrste djelatnosti i visina minimalne naknade za dodjelu dozvola na pomorskom dobru propisane su Uredbom o vrstama djelatnosti i visini minimalne naknade za dodjelu dozvola na pomorskom dobru, a minimalni kriteriji za odabir najpovoljnije ponude propisani su Pravilnikom o sadržaju plana upravljanja pomorskim dobrom. Na JLS je da razrade ova pravila, u čemu se nisu sve JLS jednako dobro snašle. Pozitivno je da je dosadašnja praksa prenošenja ovlaštenja iz dozvole na treće osobe neće biti moguća. Zakonom je, naime, izrijekom propisano kako ovlaštenik dozvole nije ovlašten s trećim osobama sklapati ugovore radi prijenosa tog prava, odnosno upravo ovlaštenik dozvole mora obavljati djelatnost za koju je dodijeljena dozvola.
Pitanje je da li će ovaj Zakon riješiti probleme koje smo imali prije njegova donošenja. Zasigurno ima dobrih strana, ali ima i prostora za poboljšanje. Nažalost, onih koji pomorsko dobro gospodarski koriste bez koncesije ili dozvole ili na način, u opsegu ili granicama širim nego što su ovlašteni uvijek je bilo i biti će ih. Zato je iznimno važno na koji se način vrši nadzor nad pomorskim dobrom i njegovim korištenjem.
U novom je Zakonu pitanju nadzora posvećen veći broj odredbi uz uvođenje pomorskih redara koji djeluju na području svake JLS. Za vidjeti je kako će te odredbe funkcionirati u praksi i hoće li se poslati snažna poruka svima da je nezakonito korištenje pomorskog dobra – nasipavanje, ograđivanje, privatiziranje, betoniziranje i slično postupanje – neprihvatljivo. Samo tada ćemo moći reći da država ispunjava svoju temeljnu obvezu prema pomorskog dobru – da ga štiti.
PPT prezentaciju pogledajte ili preuzmite ovdje >>
