Autor: prof. dr. sc. Gordan Stanković & doc. dr. sc. Iva Tuhtan Grgić
Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća iz 1991. godine niti jednom se odredbom nije osvrnuo na pomorsko dobro niti na određena prava društvenih poduzeća koja su postojala na pomorskom dobru, te je čitava pretvorba na pomorskom dobru rezultat svojevrsne interpretacije nedorečenih zakonskih propisa od strane Hrvatskog fonda za privatizaciju. Nije čudo da nakon više od četvrt stoljeća neuređena pitanja pomorskog dobra neumorno kucaju na vrata i dolaze na naplatu.
Nakon provedenih pretvorbi društvenih poduzeća u društva kapitala, otvorilo se niz pitanja vezanih uz konverziju prava korištenja na pomorskom dobru u koncesiju sukladno Pomorskom zakoniku i Zakonu o morskim lukama. Jednostavno se nije pravila razlika između trgovačkih društava koja su imala vremenski ograničeno pravo korištenja, vremenski neograničeno pravo na korištenje i trgovačkih društava kojima je pravo na korištenje isteklo.
Nakon donošenja još uvijek na snazi Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (N.N. 158/03) zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Danica Damjanović u zaključku analize imovinskopravnih odnosa na pomorskom dobru istakla je kako Zakon nije riješio najvažnije dvojbeno pitanje u primjeni Pomorskog zakonika, a to je pitanje prava trgovačkih društava nastalih pretvorbom društvenih poduzeća.
Struka je godinama upozoravala na posljedice, ali nije bilo političke volje da se problem riješi.
U okviru znanstvenoistraživačkog projekta DELICROMAR koji se je provodio na Jadranskom zavodu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti pod vodstvom doc.dr.sc. Adriane Vincence Padovan u trajanju od 1. III. 2016. do 28. II. 2019 . objavljena je knjiga “ Pravni okvir za luke nautičkog turizma “.
Među ostalim sadržajima posebno izdvajamo znanstveni rad prof. dr. sc. Gordana Stankovića i doc. dr. sc. Ive Tuhtan Grgić “Posljedice uračunavanja vrijednosti ulaganja u objekte na pomorskom dobru u određenju iznosa temeljnog kapitala društva u postupku pretvorbe društvenog poduzeća u društvo kapitala“.
Autori su u ovome znanstvenom radu dali izuzetni doprinos u rasvjetljavanju složene i slojevite problematike pretvorbe i korištenja pomorskog dobra, fokusirane prvenstveno na luke posebne namjene. Zasigurno je njihov rad prvi takve vrste u Republici Hrvatskoj, a ima posebnu vrijednost jer je dio znanstvenoistraživačkog projekta i predstavljen je od strane Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Znanstvenog vijeća za državnu upravu, pravosuđe i vladavinu prava.
Slobodni smo izdvojiti neka od promišljanja autora koja bi trebala biti putokaz i izazov zakonodavcu kao i poticaj pravnoj znanosti i struci u istraživanju i analizi imovinskopravnih odnosa na pomorskom dobru:
- “Treba odgovoriti na pitanje koje smo postavili kao ključno: jesu li dioničari odnosno stjecatelji udjela u postupku pretvorbe znali, mogli znati ili trebali znati da će pravo na korištenje pomorskog dobra biti ograničenog trajanja ili su razumno mogli očekivati da će ono biti vremenski neograničeno, odnosno da će se automatizmom produljivati? Jesu li očekivanja dioničara i stjecatelja udjela bila legitimna?
- Vremenski neograničeno pravo na korištenje pomorskog dobra zasigurno je utjecalo i na vrijednost dionica, odnosno udjela trgovačkog društva, pa je jasno da se ovi stjecatelji dionica /udjela osjećaju zakinutima u svojim pravima. S obzirom na izloženo, može se zaključiti da su dioničari i/ili stjecatelji udjela u trgovačkim društvima koja su imala vremenski neograničeno pravo korištenja pomorskog dobra na temelju ZPVDLP-a, imali razumna i na pravu zasnovana (legitimna) očekivanja da će i nakon pretvorbe to ostati tako, odnosno da njihovo pravo neće postati vremenski ograničeno.
- Dioničari i stjecatelji udjela u trgovačkim društvima nastalim pretvorbom poduzeća u lukama posebne namjene s vremenski ograničenim pravom na korištenje pomorskog dobra nemaju , odnosno nisu imali, legitimna očekivanja da će pravo na gospodarsko korištenje luke nautičkog turizma biti automatski produljivano.
- Iako to nigdje nije bilo izrijekom propisano, tijekom 80-tih godina kada su prava na korištenje pomorskog dobra dodjeljivana i posebne luke građene, nitko nije dvojio da će korisnici luka koji su u pomorsko dobro ulagali i na njemu, u skladu s odlukom i ugovorom, obavljali privrednu djelatnost, to nastaviti činiti i nakon proteka roka na koji je pravo na korištenje pomorskog dobra bilo dodijeljeno. To je na neki način potvrdila i odredba čl. 65. st. 6. ZML-a, kojom je pravo na zamjenu ranije odluke o davanju na korištenje pomorskog dobra u posebnoj luci s odlukom i ugovorom o koncesiji priznato i onim korisnicima posebne luke kojima je rok trajanja prava na korištenje već bio istekao.
- Naime, naprijed izložene posljedice uračunavanja vrijednosti ulaganja u objekte na pomorskom dobru u određenju iznosa temeljnog kapitala društva u postupku pretvorbe društvenog poduzeća u društvo kapitala nažalost samo su dio „ledene sante“. Prave će posljedice biti vidljive po prestanku koncesija. Prema ZPDML-u koncesionar koji je nešto izgradio na pomorskom dobru ima pravo uzeti „prinove“ koje je izgradio samo ukoliko ove nisu trajno povezane s pomorskim dobrom i ako je to moguće po prirodi stvari i bez veće štete za pomorsko dobro (čl. 33. ZPDML). Ukoliko takvo odvajanje nije moguće, prinove se smatraju pripadnošću pomorskog dobra, a koncesionar nema pravo ni na kakvu naknadu za ulaganja i povećanje vrijednosti pomorskog dobra. Ulaganja u pomorsko dobro morat će se brisati iz imovine društva, a ako nema dovoljno sredstava u rezervama društva morat će se smanjiti temeljni kapital, što će u nekim situacijama sigurno utjecati na pad vrijednosti dionica, i moguće rezultirati nelikvidnošću, stečajem pa i likvidacijom trgovačkog društva. Ovakav scenarij u prvom bi redu mogao zadesiti ona trgovačka društva čija je djelatnost vezana isključivo ili pretežito za poslovanje jedne luke nautičkog turizma.
- Zanimljivo je ovdje otvoriti i pitanje zastare prava na naknadu za izvlaštenje nekretnine koja je po posebnom propisu postala pomorsko dobro. Prethodno je pitanje da li to pravo na naknadu uopće može zastarjeti, s obzirom na ustavnu zaštitu prava vlasništva, kojom je ograničenje ili oduzimanje prava vlasništva dopušteno tek iznimno, u slučaju postojanja interesa Republike Hrvatske, i uvijek uz naknadu tržišne vrijednosti (čl. 50. st. 1. Ustava Republike Hrvatske).
- Analiza sadržana u ovom radu pokazala je i to da su pravni položaji subjekata koji su stjecali prava na područjima koje su danas luke nautičkog turizma, toliko različiti da se čini nemogućim osmisliti univerzalno rješenje koje bi uvažilo sve specifičnosti stečenih prava, zaštitilo legitimna očekivanja i ostvarilo temeljno pravno načelo, tj. načelo pravednosti. Otvorila su se pitanja usklađenosti postojećih rješenja s temeljnim vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske, pravom vlasništva koje se jamči te poduzetničkom i tržišnom slobodom koje su proglašene temeljem gospodarskog ustroja Republike Hrvatske.“
Urednik portala
Portal u nastavku prenosi izvadak iz znanstvenog rada autora prof. dr. sc. Gordana Stankovića i doc. dr. sc. Ive Tuhtan Grgić “Posljedice uračunavanja vrijednosti ulaganja u objekte na pomorskom dobru u određenju iznosa temeljnog kapitala društva u postupku pretvorbe društvenog poduzeća u društvo kapitala“ kojega u cijelosti možete pročitati OVDJE ili u knjizi Pravni okvir za luke nautičkog turizma (ur. akademik Barbić, Jakša), izd. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2018., str. 95-123.
Autori su u svom radu zaključili kako je subjekte koji su ulagali u pomorsko dobro i prolazili postupak pretvorbe moguće razvrstati u četiri osnovne grupe s obzirom na trajanje prava korištenja na pomorskom dobru. Svaku od navedenih skupina subjekata posebno su obrađivali, analizirajući njihov pravni položaj. U nastavku je izvadak iz teksta koji se odnosi na analizu pravnog položaja onih trgovačkih društava koja su u vrijeme pretvorbe imala vremenski neograničeno pravo na korištenje pomorskog dobra.
Trgovačka društva koja su imala vremenski neograničeno pravo na korištenje pomorskog dobra
Trgovačkim društvima koja su imala pravo na korištenje pomorskog dobra, bez vremenskog ograničenja trajanja tog prava, to je pravo bilo zamijenjeno odlukom i ugovorom o koncesiji koja je vremenski ograničena, prema odredbi čl. 65. st. 6. ZML-a. Navedenom odredbom nisu propisani posebni kriteriji za određivanje vremenskog trajanja koncesije, već je samo propisano da odluku donosi tijelo iz čl. 28. st. 3. ZML-a, odnosno u pogledu luka posebne namjene od značaja za Republiku Hrvatsku – Vlada Republike Hrvatske za razdoblje do 33 godine, te Sabor Republike Hrvatske za razdoblje od 33 do 99 godina, a u lukama posebne namjene od županijskog značaja za razdoblje do 12 godina županijsko poglavarstvo. Dakle, trajanje koncesije bilo je determinirano razvrstajem luke po značaju za Republiku Hrvatsku. Isključivi kriterij za razvrstaj luke posebne namjene prema značaju za Republiku Hrvatsku bio je kapacitet vezova luke nautičkog turizma. Tako su luke s kapacitetom do 200 vezova u moru bile luke od županijskog značaja te su mogle dobiti koncesiju na najviše 12 godina, dok se u slučaju luka s kapacitetom većim od 200 vezova moglo dodijeliti koncesiju do čak 99 godina.1 Od utjecaja nije bila ni visina ulaganja, ni očekivano razdoblje amortizacije ulaganja, kvaliteta i kvantiteta dodatnih usluga, broj zaposlenih, prihodi, veličina vezova…2,3 Jasno je da navedeni kriterij nije bio pravičan i sasvim je opravdano postaviti pitanje da li se kroz tako kratko razdoblje na koje je mogla biti dodijeljena koncesija za luku od županijskog značaja mogla amortizirati vrijednost ulaganja u pomorsko dobro.
Ovdje treba odgovoriti na pitanje koje smo postavili kao ključno: jesu li dioničari, odnosno stjecatelji udjela u postupku pretvorbe znali, mogli znati ili trebali znati da će pravo na korištenje pomorskog dobra biti ograničenog trajanja ili su (razumno?) mogli očekivati da će ono biti vremenski neograničeno, odnosno da će se automatizmom produljivati? Jesu li očekivanja dioničara i stjecatelja udjela bila legitimna?
Dioničari, odnosno stjecatelji udjela ovih trgovačkih društava u trenutku pretvorbe zasigurno nisu očekivali da će pravo na korištenje pomorskog dobra koje je bilo bez vremenskog ograničenja postati vremenski ograničeno, posebice ne na rokove od 12 godina ili kraće u slučaju luka od županijskog značaja. Osim što su mogli razumno očekivati da će luku nautičkog turizma trgovačko društvo čiji su dioničari nastaviti iskorištavati bez vremenskog ograničenja, njihovo je očekivanje, čini se, bilo i legitimno. Ovo stoga što je do pretvorbe došlo za vrijeme važenja ZPVDLP-a, prema kojemu, kako je ranije pojašnjeno, vrijeme trajanja prava na korištenje pomorskog dobra u posebnim lukama nije bilo nužni sastojak odluke o pravu na korištenje.
Vremenski neograničeno pravo na korištenje pomorskog dobra zasigurno je utjecalo i na vrijednost dionica, odnosno udjela trgovačkog društva, pa je jasno da se ovi stjecatelji dionica /udjela osjećaju zakinutima u svojim pravima. S obzirom na izloženo, može se zaključiti da su dioničari i/ili stjecatelji udjela u trgovačkim društvima koja su imala vremenski neograničeno pravo korištenja pomorskog dobra na temelju ZPVDLP-a, imali razumna i na pravu zasnovana (legitimna) očekivanja da će i nakon pretvorbe to ostati tako, odnosno da njihovo pravo neće postati vremenski ograničeno.
Većina je luka posebne namjene iskoristila mogućnost podnošenja zahtjeva za produženje razdoblja na koje je koncesija dana sukladno čl. 28. st. 7. i 8. ZML-a,4 i oni su im bili redom odobravani. Međutim, takvo je produženje bilo moguće tražiti samo ukoliko nove investicije to gospodarski opravdavaju ili ukoliko nastupi viša sila ili promijenjene okolnosti zbog kojih se u razdoblju koncesije ne mogu ostvariti koncesijski ciljevi. Ovo se produženje stoga ne može tretirati kao kompenzacija za uvođenje vremenski ograničene koncesije.
Unutar ove grupe pretvorenih trgovačkih društava također postoje razlike s obzirom na obuhvat, odnosno granice luke, odnosno i unutar ove grupe luka nautičkog turizma postoje one koje su u cijelosti izgrađene na česticama koje su kao pomorsko dobro dane na korištenje radi izgradnje luke, bez određenog roka trajanja prava na korištenje pomorskog dobra i one samo dijelom izgrađene na takvim česticama, a dijelom na građevinskom zemljištu koje je izgradnjom luke (u nekom, još neutvrđenom trenutku) postalo pomorsko dobro. Opširno o problematici građenja luke nautičkog turizma na području pomorskog dobra i susjednog građevinskog zemljišta, na kojem je postojalo quasi-stvarno pravo korištenja vidjeti supra.
1 Vidjeti čl. III. i IV. Odluke o razvrstaju luka posebne namjene (NN, br. 38/96).
2 Da značenje koncesije ne mora biti proporcionalno dužini njezina trajanja ukazivao je i prof. Borković. Vidjeti: Borković, Ivo, Primjena općeg pravnog režima koncesije na pomorsko dobro, u: Pomorsko dobro i koncesije (ur. Matulović, M.,), Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 1995., str. 25.
3 Za usporedbu, danas važećim Zakonom o koncesijama (NN, br. 69/17) u čl. 17. st. 2. propisano je da davatelj koncesije određuje rok na koji se koncesija daje na način da taj rok ne ograničava tržišno natjecanje više nego što je to nužno kako bi se osigurala amortizacija stvarne vrijednosti ulaganja koncesionara i razuman povrat uloženog kapitala, istodobno uzimajući u obzir troškove i rizike koje koncesionar preuzima za vrijeme trajanja koncesije. ZPDML i Uredba, koji sa ZOK-om nisu usklađeni, i dalje trajanje koncesije vezuju uz kriteriji važnosti luke nautičkog turizma za Republiku Hrvatsku, a koju ocjenjuju prema kapacitetu vezova.
4 Vlada Republike Hrvatske je ugovor mogla produžiti na ukupno 50 godina, a poglavarstvo županije, samo uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske, na ukupno 24 godine.