Znanost zastupa nepodijeljeno mišljenje da je potrebno donijeti prikladan zakonodavni okvir vezan za gradnju i dohranjivanje plaža kao i izraditi digitalni katastar plaža javno dostupan.
Morske plaže kao sastavni dio pomorskog dobra (ex lege) predstavljaju prvorazredni prirodni nacionalni resurs od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku kojemu država sukladno Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama treba pružiti osobitu zaštitu. Nažalost stvarnost je do danas demantirala volju zakonodavca. Svjedoci smo učestalih mnogobrojnih devastacija i uzurpacija pomorskog dobra uključujući i morske plaže koje su posebno zadnjih godina podvrgnute pravom ekocidu.
Zabrinjava činjenica da upravo oni čija je dužnost da redovno upravljaju pomorskim dobrom (JLS) ne respektiraju zakonske propise i struku. Posebno se to odnosi kod dohranjivanja i nasipavanja morskih plaža. Naravno takav zaključak se ne može generalizirati jer ima niz i pozitivnih primjera. U cjelini zakonodavstvo o morskim plažama je apsolutno i neprihvatljivo neuređeno i podnormirano. Sve to ima za posljedicu improvizaciju u procesu upravljanja, gospodarenja i zaštite morskih plaža Republike Hrvatske. Takvim postupanjem zastrašujuće uništavamo svoju sadašnjost i budućnost na pomorskom dobru. Efikasni kontrolni mehanizmi (inspekcijski nadzor) na pomorskom dobru jednostavno ne postoji. Naravno da takvo stanje negativne procese devastiranja morskih plaža još više potiče i na koncu ohrabruje počinioce. Glas znanosti i struke jednostavno se ignorira.
Upravo zato nas veseli iznimno važan znanstveni projekt BEACHEX kojega uz ostale suradnike vodi prof.dr.sc. Dalibor Carević dipl. inž. grad. s Građevinskog fakulteta u Zagrebu pod nazivom:
“Održiva gradnja plaža – gradnja novih i povećanje kapaciteta postojećih plaža” (2019-2023 )
Zamolili smo voditelja projekta prof. Carevića i njegove suradnike Damjana Bujaka i Tonka Bogovca da čitaoce portala pomorsko dobro ukratko upoznaju sa ključnim dosadašnjim stručnim spoznajama koje su vezane uz projekt BEACHEX te da kao znanstvenici dadu svoje viđenje vezano uz upravljanje i gospodarenje morskim plažama.
Smatram da bi dragocjena iskustva koje će ponuditi znanost i struka u okviru projekta BEACHEX trebalo svakako ugraditi u buduće zakonodavstvo pomorskog dobra de lege ferenda.
Urednik portala
Autori:
Izv. prof.dr.sc. Dalibor Carević
dr.sc. Damjan Bujak
Tonko Bogovac, mag. phys
Morske plaže izazov pomorskog dobra
projekt BEACHEX
Projekt Beachex je izvorno zamišljen kao tehnička podrška procesima izgradnje novih plaža te dohranjivanja istih. Prije svega potrebno je napraviti distinkciju između dohranjivanja i nasipavanja plaža. Dohranjivanje plaža spada u kategoriju tehničkog održavanja plaža na način da se ne mijenja (bitno) pozicija postojeće obalne linije, dok nasipavanje spada u kategoriju građenja (novih površina plaže) te iziskuje provedbu postupka zaštite okoliša te izdavanja dozvola za građenje. Dohranjivanje se obično provodi u proljeće u okviru pripreme plaža za turističku sezonu, a nakon djelovanja zimskih valova koji materijal žala pomiču uzduž plaže te ga odvlače u dubinu.
Plaža Ploče (Kantrida) nakon provedenog eksperimentalnog dohranjivanja (desno) i nakon višemjesečnog erozivnog djelovanja valova i oborinskih dotoka (lijevo).
Projekt Beachex financiran je iz Programa „Znanstvena suradnja“ Hrvatske zaklade za znanost, koji je financirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u sklopu Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014.-2020. Projekt se provodi u suradnji sa Sveučilištem u Lancasteru (UK) i prof. Suzanom Ilić kao suvoditeljicom projekta. Objedinjuje niz struka koje se bave plažama u Hrvatskoj a to su: građevinarstvo (Građevinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Građevinski fakultet Sveučilišta u Rijeci), geologija i biologija (Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu) i zaštita okoliša (Lancaster University, Environment Center; Prirodoslovni muzej Rijeka).
U Hrvatskoj je u posljednjih desetak godina provedena kampanja donošenja strateških dokumenata na nacionalnoj razini kroz Nacionalni program upravljanja i uređenja morskih plaža, a na lokalnoj razini kroz donošenje Regionalnih programa uređenja i upravljanja plažama, posebno za svaku od sedam obalnih županija. Sadržaj regionalnih programa uključuje određivanje mehanizama za upravljanje nad plažama u županijama što uključuje: podjelu odgovornosti nad upravljanjem i održavanjem, klasifikaciju i tematizaciju plaža te procjenu prihvatnog kapaciteta. U okviru regionalnih programa poimanje upravljanja plažom je ograničeno na upravljanje plažom kao resursom u turizmu. U planovima se ne spominje prilagodba klimatskim promjenama, gubitak žala uzrokovanog erozijom, niti dohranjivanje plaža kao postupka održavanja plaža.
U sklopu projekta Beachex prikupljeni su podaci iz izrađenih regionalnih programa, te je sastavljena baza svih plaža evidentiranih u 7 različitih regionalnih programa, te je time utvrđen broj od 1904 plaže raspoređene u 7 županija i 130 općina. Na žalost, u regionalnim programima nije opisana metodologija kojom se utvrdilo postojanje plaže stoga je sigurno da brojka od 1904 plaže nije i ukupni broj plaža na hrvatskoj obali Jadrana (procjena 2000 plaža prema Favro, 2013). Analizom podataka je zaključeno da su hrvatske plaže relativno male u odnosu na europske, prosječne dužine 370 m i površine 3900m2, s pretežito šljunčanim žalom.
Sl. 3: Broj plaža u regionalnim županijskim programima
U okviru projekta provedena je anketa svih 130 obalnih gradova i općina gdje su prikupljeni podatci o dohranjivanju plaža kako bi se utvrdila učestalost i opseg dohranjivanja plaža u Hrvatskoj. Anketnom procjenom utvrđeno je da se tijekom promatranog razdoblja (2015.-2019.) provelo dohranjivanje na 354 različite plaže od ukupno 1904. Gotovo sve dohrane koriste šljunak ili mješavinu šljunka i pijeska, a godišnje se u prosjeku koristi oko 56 000 m3 materijala s prosječnim troškovima od 9,3 milijuna kuna.
U usporedbi s plažama europskih zemalja, predstavljenih u radu Hansona i suradnika iz 2002., vidimo da se na većini europskih plaža koristi i do 30 puta više materijala za dohranjivanje nego kod nas. Razlog tome je što se obično radi o rekonstrukciji pješčanih plaža, najčešće s pijeskom koji je prethodno bio na plaži te je djelovanjem oluja odnesen, te se mehanički prenosi na provobitnu poziciju. Bitna je razlika u tome što se kod nas najčešće koristi tucanik iskopan u kamenolomima ili šljunak dobiven iz rijeka, a ne autohtoni materijal s lokacije. Cilj dohranjivanja europskih plaža je uglavnom zaštita od erozije i poplava, za razliku od Hrvatske, gdje se plaže dohranjuju isključivo zbog turističkih razloga. Učestalost dohranjivanja u EU zemljama iznosi jednom u 5 do čak 25 godina, dok se na našoj obali plaže dohranjuju uglavnom svake godine ili rjeđe jednom u nekoliko godina. Dohranjivanje plaža u većini sjevernoeuropskih zemalja se provodi prema unaprijed osmišljenom planu i programu baziranom na znanstvenim istraživanjima i stručnim analizama.
Sl. 17: Prosječni trošak dohranjivanja po metru obalne linije plaže u periodu 2015.-2019.
U okviru znanstvenog projekta postavljeno je niz mjernih uređaja na plažu Ploče (Kantrida) u svrhu praćenja morfoloških promjena plaže i oceanografskih uvjeta koji uzrokuju te promjene. Za praćenje morfoloških promjena plaže koriste se kamere prilagođene strojnom učenju koje prate promjenu obalne crte u vremenu, dronovi za produciranje 3D geopozicioniranih ploha lica plaže i pametni obluci čija se lokacija unutar tijela plaže može pratiti kroz vrijeme. Oceanografski uvjeti prate se valografskom plutačom koja bilježi valnu visinu, kamerama prilagođenim za strojno učenje koje prate uspinjanje valova po plaži te MP Bakar koja bilježi plimne oscilacije. Svi navedeni mjerni uređaji pružaju bogatu sliku interakcije oceanografskih uvjeta i morfološkog odgovora plaže kroz vrijeme. Numeričkim modeliranjem će se integrirati promatranja na plaži u sveobuhvatnu sliku te pronaći prikladni numerički obrasci za prognozu morfoloških promjena plaža za druge lokacije. Koristeći se kalibriranim numeričkim obrascima moći će se izdvojiti utjecaji pojedinih oceanografskih čimbenika na oblik plaže. Navedeno će pomoći u potpunom razumijevanju ponašanja šljunčanih plaža tijekom cijele godine. Za brze ciljane prognoze pojedinih čimbenika plaže pokazat će se primjenjivost umjetne inteligencije
Primjer numeričkog modela valova na plaži Ploče (Kantrida)-valna visina Hs=2,1m
Problemi vezani na dohranjivane i nasipavanje plaža u Hrvatskoj mogu se navesti u nekoliko točaka: uočena je provedba nasipavanja pod izlikom dohranjivanja, korištenje ekološki neprihvatljivih materijala (za nasipavanje i dohranjivanje), potreba da se smještaj turista ostvari na nasutim plažama koje nisu autohtone za hrvatsku obalu, manjak svijesti o negativnim efektima nasipavanja i dohranjivanja na okoliš i društvo.
Kroz provedbu projekta, u pojedinim županijama, uočena je pojava dohranjivanja plaža na način da se povećavaju površine plaža kroz niz godina. Dakle događa se nasipavanje (gradnja) bez ishođenja dozvola za gradnju. Prema procjeni znanstvenika s projekta, još se ne radi o alarmantnim razmjerima, ali se bilježi trend porasta potrošnje količine materijala i troškova dohranjivanja na razini cijele Hrvatske u periodu 2017-2019. Ukoliko se takav trend nastavi na višegodišnjoj skali, mogao bi dovesti do ozbiljnijih problema vezano na obalni ekosustav i krajobrazne vrijednosti obalnih gradova i općina.
Kroz djelovanje raznih ekoloških udruga, te kroz osobne inicijative građana, u fokus javnosti došli su primjeri korištenja lošeg građevinskog materijala za nasipavanje i dohranjivanje plaža (Crikvenica, Makarska, Jadranovo i dr.). Koristi se materijal koji ima povećan sadržaj gline i mulja, odnosno čestica organskog porijekla što kroz proces sedimentacije ima izuzetno nepovoljan utjecaj na morsku biocenozu. Potrebno je zakonski regulirati količinu gline i mulja u materijalu za plaže i propisati tehnologiju gradnje u slučajevima kad se primjenjuje materijal s povećanom količinom gline i mulja.
Treći problem hrvatskih plaža je u tome što je koncept povećanja plažnog prostora uglavnom baziran na nasipavanju obale, što je bazično krivi smjer. Hrvatsku obalu karakteriziraju strme stjenovite obale koje se uglavnom sastoje od karstificiranog vapnenca (90%), flišnih naslaga (6%) te manjim dijelom od eruptivnih stijena i piroklastita (K. Pikelj, 2013). Takav obalni pojas ima udio šljunčanih i pjeskovitih plaža ne veći od 5% (Pikelj, 2013). Prirodni uvjeti na hrvatskoj obali Jadrana, koji uključuju valnu klimu, prirodni prinos materijala s kopna i mora, vjetar i morske struje, ne dozvoljavaju nastanak i opstanak pješčanih i šljunčanih plaža u većoj mjeri. Stoga tome ne treba niti težiti. Novi plažni kapaciteti se trebaju ostvarivati sukladno danim prirodnim uvjetima, i tu ovaj projekt nudi novi koncept koji se bazira na proširenju plaža u zaleđe (terasiranje, pošumljavanje), izgradnja pješačkih šetnica uzduž plaža, izgradnja tzv. „džepnih plaža“ za osiguranje ulaza u more, izgradnja manjih obalnih sunčališta (betonskih molova).
Uski obalni pojas je vrijedan turistički resurs koji zahtijeva posebnu pažnju društva na način da se osigura korištenje tog prostora uz očuvanje prirodnih vrijednosti. Upravo te prirodne vrijednosti su razlog zbog kojeg smo vrhunska turistička destinacija. Potrebno je donijeti prikladan zakonodavni okvir vezan za gradnju i dohranjivanje plaža, izraditi digitalni katastar plaža koji će biti javno dostupan, raditi na širenju svijesti o važnosti obalnog pojasa kao resursa kojeg treba štiti od pretjerane izgradnje. Samo aktivan pristup svih dionika, a to su lokalna samouprava i civilno društvo, može plaže učiniti dugoročno održivim društvenim resursom.